Deset pogrešaka koje vode Europsku uniju prema katastrofi

30. studenoga 2011. – Izvor: index.hr – Autor: Petar Vidov – Foto: AFP

Eurozona je na rubu raspada. Europska unija ustanovljena Mastrihtskim ugovorom 1. studenog 1993. godine možda neće dočekati svoj 19. "rođendan". Ovakve tvrdnje donedavno su spadale u žanr znanstvene fantastike, a ozbiljno su s njima baratali eventualno teoretičari zavjere.

Katastrofični scenarij u međuvremenu je, međutim, postao realnost. Vodeći svjetski mediji ozbiljno teoretiziraju o ukidanju eura, a za posljedice mogućeg urušavanja eurozone počele su se pripremati i velike međunarodne kompanije. Samo se Hrvatima Europska unija i dalje prezentira kao obećana zemlja. Ostatak svijeta odavno je shvatio da je u EU nešto trulo.

Kirsty Hughes iz Centra za međunarodne studije na Sveučilištu Oxford za nezavisni think-tank "Prijatelji Europe" provela je analizu u kojoj ukazuje na deset ključnih pogrešaka europskog vodstva, a zbog kojih bi kriza u eurozoni mogla imati kataklizmičke posljedice za čitav svijet. Hughes je počinjene greške podijelila u tri skupine: političke, demokratske i ekonomske. 

Druga pogreška: Politički odnosi između zemalja članica

Jasno je da zajednica 27 zemalja ne može biti sasvim jedinstvenima u svojim političkim stavovima, ali do sada je uglavnom održavan kakav-takav balans, primjećuje Hughes: "Velike zemlje znaju, ili su znale, da ne mogu voditi igru i jednostavno ignorirati manje članice". Njemačka je bila prva koja je shvaćala tu dinamiku; uostalom, jedan od razloga stvaranja EU su i bile njemačke težnje iskazane u Prvom i Drugom svjetskom ratu. 

U Europskoj uniji više nema ni prividne jednakosti. "Europa odjednom govori Njemački", izjavio je nedavno Volker Kauder, član stranke Angele Merkel. Osim Njemačke, jedina zemlja koju se išta pita o dužničkoj krizi je Francuska. David Cameron pravi se da Britanci s krizom u Europi nemaju veze. Ostale 24 članice EU u drugom su planu. Njihovi lideri prekriženih ruku sjede i čekaju naredbe iz "središnjice". Europska unija danas nije ujedinjena, upravo suprotno: podijeljena je na jake i slabe, važne i nevažne. Ili, ako baš hoćete, na "jednake i jednakije". 

Treća pogreška: Zanemarivanje geopolitičke uloge EU u regiji i svijetu 

"Kriza eura neizbježno dominira pažnjom političkih vođa, ali vitalni prioritet također je trebao biti osiguravanje da se zbog toga ne zanemari sve ostalo. U vremenu ogromnih promjena globalne ravnoteže moći, EU bi morala procjenjivati i definirati svoju ulogu važnog političkog i ekonomskog pola u novom višepolarnom uređenju. U suprotnom, ne može zadržati svoj utjecaj u svijetu", piše Hughes. 

Europska unija danas nema jasno definiran stav prema pitanjima od globalne važnosti, poput problema globalnog zatopljenja ili revolucionarnih promjena na Bliskom istoku i sjeveru Afrike. No, kako od EU uopće očekivati aktivnu ulogu u obrani demokratskih principa ili zaštiti ljudskih prava, pita se Hughes, kada "kod kuće" upravlja europskom krizom na način koji je sve samo ne transparentan i demokratski. 

B. Demokratski neuspjesi

Četvrta pogreška: Nedostatak debate i političkih izbora

U većini zemalja EU očit je nedostatak otvorenih političkih debata o krizi eurozone. Građani ne samo da nisu uključeni u javnu raspravu, već im se potencijalna rješenja uopće ne prezentiraju. Budućnost Europe iza zatvorenih vrata dogovaraju Merkelica, Nicolas Sarkozy i još nekolicina odabranih "faca". A jedino rješenje koje su oni za sada uspjeli smisliti su mjere štednje i "stezanje remena". 

Pristup je to kojem se slijepo pokoravaju i lideri svih ostalih zemalja EU. Alternativu politici "rezanja" ne nude ni oporbenjaci; Europa se zapravo pretvara da izbor ne postoji, što samo doprinosi destabilizaciji sustava jer su se dosadašnji prijedlozi odreda pokazali neefikasnima. Duh demokracije postoji još samo na ulicama, među prosvjednicima koji su sve brojniji i koji na ulice izlaze sve češće, a koje političari najrađe ignoriraju. 

Peta pogreška: Naopaki prioriteti - ljudi su važniji od tržišta

Kada se obraćaju javnosti, europski političari uglavnom govore o krizi. No, rijetko kada zastaju da razmisle kako ta kriza i potezi koje oni povlače da joj se suprotstave utječu na obične ljude. Sve što Europa radi usmjereno je na spašavanje tržišta, dok je društvo prepušteno samo sebi. Snađite se kako znate. 

Europski vođe, primjećuje Hughes, ponašaju se kao da je stvarnost samo zadatak u ekonomskom udžbeniku. Njihov cilj je iz "točke A" - previše duga - stići do "točke B" - izbalansiranog budžeta. I uopće ih ne zabrinjava što put od jedne do druge točke uključuje osuđivanje milijuna ljudi na nezaposlenost, glad i neimaštinu. Mjerama koje predlažu, tvrdi Hughes, europski lideri stvaraju društvo bez nade. "Beznađe i demokracija ne idu zajedno, a političari koji mladim ljudima ne mogu pružiti nadu u bolju budućnost ne zaslužuju da ih se zove liderima". 

Šesta pogreška: Stvaranje tehnokratskih vlada

George Papandreou u Grčkoj je, u trenutku kada je stjeran u kut, pozvao građane na referendum. Ne zato što je želio čuti njihovo mišljenje, već zato što je, služeći vlastitim političkim interesima, želio dobiti podršku za nametanje novih rezova. Ali čak i takav poziv na "lažni referendum" natjerao je vladare eurozone da pokažu svoje pravo lice koji su Grcima neuvijeno poručili: "Ili ćete igrati po našim pravilima, ili kupite prnje". 

Papandreouu nakon toga doista nije ostalo ništa drugo nego da se pokupi, a njegov je kabinet naslijedila "stručna" vlada koja će "stručno" provoditi naputke iz Bruxellesa, Berlina i Pariza. Slična stvar zadesila je i Italiju, gdje su dominantne figure EU praktički izgurale Silvija Berlusconija iz premijerske fotelje. Nova talijanska vlada, baš kao i grčka, složene su prema međunarodnom diktatu, bez izvanrednih parlamentarnih izbora. Građane ne samo da nitko ništa nije pitao, već se nije pokušao zadržati ni privid demokracije koji bi bilo lako postići objašnjenjem da za izbore trenutno jednostavno nema vremena.

Sedma pogreška: Demokratski deficiti EU

O izazovima s kojima se suočava demokracija u EU pričalo se i prije krize, podsjeća Hughes. Nedostatak paneuropske političke i kulturne debate među zemljama članicama dobro je poznat problem, isto kao i nedostaci briselske birokracije, europskih ugovora ili legislativnog procesa, koji su odreda glomazni i prekomplicirani. "Međutim, u vrijeme krize u EU, posebno kada se razmatra o fiskalnom ujedinjenju, ovi demokratski deficiti postaju ogroman problem", tvrdi Hughes. 

Proces odlučivanja u EU ne samo da je dugotrajan, već može biti i krajnje ciničan. Demonstrirano je to Lisabonskim sporazumom, kojeg su Irci pokušali odbiti, ali "ne" nije bio prihvatljiv odgovor. Na ponovljenom glasanju, iz drugog pokušaja, Irska je prihvatila sporazum kojeg su im europski lideri nametnuli. Sporost i nemilosrdnost europske birokracije na svojim je leđima, uostalom, iskusila i Hrvatska koja je pregovore s EU vodila više od sedam godina. Što je točno ispregovarano, ni danas ne znamo, ali sve glasnije su kritike da je HDZ-ova vlast "savila kičmu" pred Europom i ulazak u EU pretpostavila hrvatskim nacionalnim interesima. 

C. Ekonomski neuspjesi

Osma pogreška: Neoliberalizam i dalje dominira

Naveliko se u medijima raspravljalo mogu li mjere štednje, koje Europa nameće najugroženijim članicama, riješiti problem dužničke krize. Uvjerenje da su rezovi ispravna politika temelji se na iskustvu Njemačke. Međutim, uporno se zanemaruje činjenica da je Njemačka restriktivnu politiku provodila u vrijeme gospodarskog prosperiteta, kada time nije bio drastično ugrožen gospodarski rast. 

Najugledniji svjetski ekonomisti, odreda pobornici ekonomske teorije Johna Maynarda Keynesa, uporno ponavljaju da rješenje neoliberalnog problema ne može biti više neoliberalizma, odnosno da rezovi ne mogu potaknuti oporavak. Najočitiji primjer je Grčka, koja je "stegnula remen" do razine gušenja, ali nema naznaka da bi se gospodarstvo moglo stabilizirati. Grčka je de facto već bankrotirala, s obzirom da se dugovi gomilaju, a nove vrijednosti se ne stvaraju, ali EU i MMF isplatu paketa financijske pomoći Grcima svejedno uvjetuju dodatnim rezovima. 

Deveta pogreška: Nitko se ne suprotstavlja financijskim tržištima

"Jedna od uočljivijih osobina euro krize bili su očajnički, ali bezuspješni pokušaji političkog vodstva eurozone da udovolji financijskim tržištima, samo nekoliko godina nakon što je ponašanje istih tih financijskih tržišta izazvalo najveću globalnu krizu još od 30-ih godina", podsjeća Hughes. Centralna odlika borbe protiv krize bilo je "ulizivanje" bankama i financijskim institucijama, kao da isti nisu dio problema. 

Financijska je kriza, piše Hughes, razotkrila interesantnu "kvaku 22", koja ukazuje na mentalitet stada imanentan financijskim tržištima. Banke odjednom nerado posuđuju novac zemljama koje imaju ogromne deficite, ali ništa susretljivije nisu ni prema zemljama koje provode isforsiranu politiku "stezanja remena". Zbog čega? Zato što im je jasno da rezovi ne mogu rezultirati gospodarskim rastom. Financijske institucije, stoga, mogu svoje kredite uvjetovati nerealnim kamatama, a Europa, umjesto da neodgovorno ponašanje tržišta "kažnjava" jačom poreznom regulacijom, samo šuti i trpi. 

Deseta pogreška: Nerazumijevanje kompetitivnosti, neodgovarajuća industrijska politika

Nebrojeno je već puta dokazano da niska razina produktivnosti u eurozoni za sobom povlači neželjene ekonomske posljedice: nezaposlenost, rast deficita, pad BDP-a. Ali lekcija, očito, nije naučena. Europska unija ne potiče proizvodnju. Ili je barem ne potiče u dovoljnoj mjeri. Određena razina državne intervencije na tržištu postoji ali to je, tvrdi Hughes, "industrijska politika kroz neoliberalne naočale". Europa je toliko zabrinuta narušavanjem ravnoteže na "slobodnom tržištu" da uopće ne razmatra mogućnost subvencioniranog zapošljavanja, posebno mlađe populacije. 

Umjesto da se sredstva iz europskih fondova usmjeravaju prema pojedinačnim projektima, da se "biraju pobjednici", moguće bi ih bilo koristiti kao univerzalnu europsku poreznu olakšicu na zapošljavanje. Na ovaj način, tvrdi Hughes, tržišna ravnoteža ni u kom pogledu ne bi bila narušena, ni na planu nacionalnih tržišta, kao ni na zajedničkom europskom tržištu. Naravno, takva bi reforma, kao i sve ostale promjene s kojima se Europa mora suočiti, "od političara zahtijevala da se izdignu iznad ortodoksnog neoliberalizma u mikro i makro ekonomiji".

 Europska unija i velika nevolja koja dolazi, 2011.