22. siječnja 2012. - Autor: Redakcija

Svim hrvatskim izdajnicima i njihovim šefovima iskreno čestitamo ulazak u nedemokratsku, proturadničku, neoliberalnu, korporativnu europsku federaciju! Nama kako bude. 

Dobro došli u Europsku uniju! Prema prvim neslužbenim rezultatima referenduma, u skladu s podacima DIP-a 22. siječnja od 22.40 sati s obrađenih 99,61 posto glasačkih mjesta, glasovanju je pristupilo samo 43,68% birača, za članstvo u EU glasalo je 1.297.875 ili 66,26 posto birača, dok se protiv Unije izjasnilo 648.985 ili 33,14 posto birača. Zacijelo su samo primitivni, desničarski, musavi, neobrazovani „euroskeptici“ i zadrti, ali neinformirani salonski boljševici s Kapitalom pod miškom glasali protiv! 

Velika je i široka rijeka koja teče u smjeru suprotnom od zdravog razuma. S obzirom na činjenicu da su građane Hrvatske pozvali da glasaju za Europsku uniju i Vesna Pusić i Jadranka Kosor i Zoran Milanović i Ivo Josipović i Danijela Trbović, pa čak i Ante Gotovina, hrvatski biskupi, glavni mediji, Milorad Dodik i papa Benedikt – zar je uopće moglo biti sumnje kako treba glasati? 

Istina, uzroke ovakvih referendumskih rezultata može se nedvojbeno naći u ustavnim promjenama i agresivnoj indoktrinacijskoj kampanji začinjenoj golim prijetnjama i uskraćivanjem informacija, a uzroke niske izlaznosti u programiranom stvaranju osjećaja da je ionako već sve odlučeno. Ali je isto tako istina i da do 22. siječnja 2012. do 19.00 sati ništa nije bilo odlučeno, kao i da se svatko mogao informirati ili barem nije morao slušati laži i obmane udružene oligarhije koja je ovaj narod već toliko puta preveslala da je zbilja čudno kako joj itko više vjeruje. Sada je uzaludno pjevati pjesmu o nedostaku referendumskog legitimiteta. Hrvatska je glasala i to je to.

Što smo spektakularnoga postigli? Dobili smo (oh, opet!) „širu domovinu“, saveznu državu koju ćemo plaćati i izdržavati, pedesetak tisuća europskih birokrata na grbači, godišnju članarinu od par milijardi kuna i nove šefove koji će nas naučiti stezanju remenja bez da nas pitaju što mislimo o bolnim rezovima koje nam propisuju. Primjedbe se ne prihvaćaju. 

Svaka čast. Uspjeli smo još jednom postati administrativna jedinica federacije, ovaj put izrazito skupe, nedemokratske (i osobito prema „novim“ članicama vrlo nepravedne) europske federacije, i to baš u trenutku kad joj na oči svijeta rastu Staljinovi brkovi, dok joj pučistički duet Merkozy izvaninstitucionalno kroji sudbinu, dok bezuspješno provodi svoju bezidejnu neoliberalnu politiku i dok preko elitnih klubova i foruma postavlja u čelne fotelje zemalja-članica dužnosnike koji ni izdaleka nisu vidjeli biračku kutiju. 

Nema sumnje, sad je doista bio pravi čas da se tom sjajnom političkom savezu pridružimo. Da to nismo učinili sad, morali bismo to učiniti kasnije — sa zločestom Srbijom, kako su jasno insinuirali kvislinški hrvatski političari. Čemu čekati da propadnemo sutra, kad to možemo učiniti već danas?

Raskošna insuficijencija demokracije

„Gospodo! Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po gospodskoj svojoj voljici, bez naroda i protiv naroda. Ako to ne vjerujete, dao Bog svima poživjeti toliko, to neće biti dugo, da vidite kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas otpuhnuti baš u času kad ćete misliti da se narod smirio, a vi da ste ga dobro zajahali.Živjela republika! Živjela Hrvatska!“ Ne, nije te riječi ovih dana izrekao neki zapjenjeni elokventni „euroskeptik“. Riječi su to iz govora Stjepana Radića u Saboru, 24. studenoga 1918. godine, povodom ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom. 

Samo narod ovaj put (opet) nije odabrao „otpuhnuti“ one koji mu rade o glavi, nije odabrao smjestiti u ropotarnicu povijesti ideje koje su svoje mjesto ondje već odavno zaslužile, nije odabrao možda teži, ali časniji put — put koji ne vodi u nedemokratsku federaciju korporativnih interesa u kojoj predsjednika ne bira narod, parlament samostalno ne donosi zakone, a neizabrani komitet jedini predlaže i provodi propise, odobrava ili odbacuje proračune „administrativnih jedinica“ i postavlja im gubernatore. 

Glavni razlog zbog kojeg nismo smjeli učiniti baš to što smo upravo učinili sigurno se ne sastoji u unijskim pravilima o siru i vrhnju, rakiji, maslinjacima i kulenovim sekama, pa čak ni u (posve izvjesnom) gubitku suverenosti. Suveren jesi ili nisi i ne može se ni na koga prenijeti, odnosno „pametno uložiti“, dio suverenosti (molimo obavijestite o tome Predsjednika Republike), ali se može živjeti i bez suverene države. To znamo, je li? No doista je teško pomiriti se sa životom u totalitarizmu koji raspolaže raskošnom insuficijencijom demokracije, kao što je to slučaj s Europskom unijom. 

Ne zaboravite: uvijek kada izvršnu vlast prestane kontrolirati volja naroda – demokracija se pretvara u diktaturu! Europskoj se uniji desilo baš to. Unatoč silnim pozivima, apelima i oligarhijskom agitpropu, ostati na strani pravednosti makar se nebo srušilo bila je dužnost svakog istinskog Europljanina, onog koji prema zloćudnoj političkoj asocijaciji koja se širi Europom osjeća tek gnušanje i čija savjest može biti mirna. Istinski su Europljani glasaliprotiv Europske unije. 

Postoji li alternativa slobodi?

Princip djelovanja Europske unije je vrlo jasan: centralizacija moći radi lakšeg nadziranja. Njeni zakoni imaju uvijek primat nad zakonodavstvom “države-članice” (točnije: administrativne jedinice). Dvije su temeljne osobine pravnog poretka EU u odnosu na administrativne jedinice Unije: on ima izravni učinak na pojedince u pojedinoj administrativnoj jedinici i u potpunosti joj je nadređen. Uz to, europski pravni poredak ima i jednu nezgodnu naviku: „proždire“ pravni poredak članica. Nijemci su, primjerice, izračunali da europsko pravo čini 85% njihovog pravnog poretka. I mi smo se „usklađivali“ s „pravnom stečevinom“ EU koju smo bespogovorno prihvatili. Tako je Europska unija ušla u nas i prije no što smo mi ušli u nju. 

Stavlja li Unija na prvo mjesto radnika ili bankare i korporacije? Podržava li doista ljudska prava, slobodu, demokraciju? Hoćemo li zbilja, kako oligarhija i njena propaganda tvrde, u Uniji upravljati, dok bismo bez nje bili upravljani? Ni trenutni ekonomski kolaps u Europi nije nipošto slučajan: i on je u funkciji jače „integracije“, a zapravo centralizacije i čvršće diktature. Ako postoji mnogo točaka odlučivanja, onaj tko je na vrhu ima problema s nadziranjem svih točaka. Ako se stvar znatno pojednostavi, centralizacija bi omogućila lakši nadzor. Ovaj put centralizacija ima ime: ”globalizacija”. I “Europa”. I “demokracija”.  Ili štoveć. Floskule. Uvijena u celofan „sigurnosti“ nasuprot „kaosu“ koji bi navodno zavladao kad se svi ne bi ujedinili pod nedemokratskom čizmom, građanima Europe (i Hrvatske) prodaje se diktatura. I ona, kako su nam rekli, „nema alternative“. 

Ima li sloboda alternative? Ili i nju valja žrtvovati na oltaru upitne „sigurnosti“ koju pruža Unija? Znamo li da nismo slobodni? Početkom ratifikacije Pristupnog ugovora koji je Hrvatska potpisala 9. prosinca započinje novo doba za Hrvatsku i njen formalni silazak u Novi svjetski poredak. Odluke se ovdje više ne donose. 

Ovo je vjerojatno bio zadnji put da nas se uopće išta pitalo. Odsad, ako imate pitanja ili tražite kakvu pravicu — izvolite se obratiti Bruxellesu. Ili otpilite! Zašutite, probušite još koju rupu na remenu i podnesite taj bolni rez. I prestanite kukati – zauvijek.

Poslije glasanja nema kajanja

Uostalom, čega se imamo plašiti? Sad kad smo glasali za Europsku uniju naše europskogospodarstvo će jamačno procvjetati s tisuću cvjetova, naš europski kreditni rejting (baš kao ni naše europske plaće i mirovine) nipošto se neće strmoglaviti, a naše europskecijene ni u ludilu neće porasti. Bit ćemo konkurentni, stabilni, suvereni, siti, zaposleni, bogati i zadovoljni. Osim ako sve to sami ne uspijemo postići, hraneći usput i gladna briselska usta u zamjenu za „pomoć“ koju će nam pritom svesrdno pružiti. 

Na kraju priče, sada je sve svejedno. Poslije glasanja nema kajanja. Ako si izgubio slobodu, zar je još ikome važno što je Vesna Pusić priprijetila umirovljenicima da će ostati bez penzija ne glasaju li za EU ili što su eurofanatični hrvatski popovi po naputku svog pontifeksa iz Rima napuntali svoje vjernike i „sve ljude dobre volje“ da podrže utrpavanje Hrvatske u EU, „jer će nam ondje biti bolje“? Koga sad briga je li Ante Gotovina doista iz svoje ćelije pozvao građane Hrvatske da glasaju za EU ili je to dno dna zakulisnih igara i  unijske propagande? Na posljetku, zar je više uopće važno koliko je ljudi glasalo za, a koliko protiv Europske unije? Ili što je odaziv bio slab i „apatičan“?

Što je dobila Hrvatska? Osim podjela na ustaše i partizane te jugonostalgičare i domoljube, sad smo dobili jednu novu: na „euroskeptike“ i „eurofanatike“. Da se narod ima čime zabavljati, dok mu u Bruxellesu uzimaju mjeru i kroje gaće.