Pišite nam!

O nama

...................................................................................

Mrežna stranica Europska unija i velika nevolja koja dolazi donosi portret Europske unije kakva doista jest. Ona nastoji istaknuti činjenice vezane uz Europsku uniju, ali ide i dalje, nastojeći razotkriti plan koji stoji iza toga. Kao informativni portal, ne bavi se politikom, ne zagovara niti preferira bilo koju političku opciju ili stranku i neovisna je o bilo kakvim političkim, financijskim i drugim utjecajima. 

Podržavamo svakovrsnu suradnju između europskih naroda na njihovu sveopću dobrobit, ali smatramo da Europska unija nije put kojim se to može ostvariti. Ne mislimo da ima išta loše u europskoj suradnji, no na temelju činjenica i obilja iznesenih dokaza opravdano držimo da ima mnogo toga lošeg u Europskoj uniji. 

Iako smo posve svjesni vlastite pogrešivosti i nepotpunosti, nastojimo objektivno i nepristrano prikazati razvoj ideje o europskom ujedinjenju, institucije i djelovanje Unije, kao i namjere onih koji stoje iza unijske ideje. Ipak, s obzirom da hvalospjeva, budnica i davorija koje neskriveno veličaju Europsku uniju ne nedostaje u glavnim hrvatskim medijima, redakcija portala Europska unija i velika nevolja koja dolazi posvetila je nešto više prostora kritičkom osvrtu na povijest, razvoj, djelovanje, zakonodavstvo i institucije Unije.

Javite nam ako imate prijedloga za poboljšanje ovog portala, ako se s nečim na stranici slažete ili ne slažete, ako zapazite kakvu pogrešku ili netočan podatak, ako znate neku dobru mrežnu stranicu koju bi valjalo razmotriti i uvrstiti u popis poveznica, ako imate kritika ili pohvala te osobito ako imate kakvih zanimljivih podataka vezanih uz ovu problematiku koji se na stranici ne spominju, a smatrate ih važnim, značajnim ili naprosto zanimljivim.

Želite li nam pisati, možete to učiniti putem ovoga elektronskog obrasca (lijevo) ili na naš email: europskaunija@rocketmail.com Redakcija zadržava pravo neobjavljivanja uvredljivih ili na drugi način neprihvatljivih pisama. Također vas molimo da uvažite našu ispriku što zbog ograničenog prostora ne možemo objaviti sva vaša pisma koja svakodnevno primamo, niti obraditi u potpunosti sve teme koje nam u njima predlažete. 

Sve podatke s našeg portala možete slobodno koristiti u bilo kojem obliku na svojim mrežnim stranicama, facebook-profilima, blogovima i slično, a možete ih učiniti dostupnim drugima i na bilo koji drugi prikladan način. Molimo vas da prilikom korištenja naših materijala navedete kao izvor naziv (Europska unija i velika nevolja koja dolazi) ili adresu našeg portala (europskaunija.yolasite.com), kako bi se što više građanki i građana Hrvatske upoznalo s pravim licem Europske unije.

Hvala vam što ste posvetili svoje vrijeme čitanju naših stranica. Navratite ponovo, naše stranice nastojat ćemo redovito ažurirati.

Redakcija


Pisali ste nam...

..........................................................................................................................................................................


Euroeuforija u Bosni i Hercegovini

30. I. 2012. - Poštovani, želim vam odati priznanje i zahvaliti na izvanrednoj stranici o Evropskom savezu, kao i na tom prijevodu. Pišem vam iz BiH gdje je stanje otprilike slično opisanom: postoji euroeuforija pothranjivana nadom da ćemo kad uđemo tamo živjeti bez rada, uzimajući milione iz IPA i drugih fondova. To je jedna od rijetkih stvari gdje se slažu sve stranke. Na sve strane se organizuju seminari ”Kako povući sredstva” iako se čini da su sredstva sigurna jedino njihovom organizatorima. EU daje podatke koliko je sredstava stavila na raspolaganje, ali nema podataka koliko je stvarno isplaćenih sredstava za projekte i koje. Niko ne pita zašto bi BiH bila uspješnija od 6% iskorištenih sredstava Bugarske, uostalom Vpi.ba tvrdi da je BiH iskoristila samo 6,5% IPA fondova u periodu 2007-2010. Druga nada je stabilnost u EU pod kišobranom NATO (bez detalja kao BMD). Niko se spominje Afganistan gdje smo sada, sutra možda Iran ili Siriju, a preksutra i dalje. 

Skoro da nema stranke protiv EU, a čak je HSP BiH protiv stava HSP-a Hrvatske oko ulaska u EU. Ne čuju se glasovi ljudi koji bi kao g. Srećko Sladoljev rekli da je apsurdno da će nas npr. NATO bolje braniti, a EU bolje hraniti. Iz iskustva u BiH želim ukazati na značaj djelovanja NVO, naravno finansiranih iz inostranstva. Primjerice, GROZD je u 2006. godini doniran sa milion i 200 hiljada maraka, a novac su obezbijedile ambasade Velike Britanije, Sjedinjenih Americkih Država i Holandije te nekoliko velikih inozemnih nevladinih organizacija kakve su Soros, Olof Palme Centar, NED, Balkan Trust, USAID i Charles Stewart Mott Fondacija. No, svakako najzanimljivija od svih je NED, što je skracenica za National Endowment for Democracy. Na izborima 2010. došlo je do djelomične promjene vladajućih stranaka. Umjesto prve SDA i SBiH (i 2 HDZ—a u FBiH) na vlasti su prvi SDP i SDA (i RzB, HSP u FBiH). U državnoj vlasti će i dalje biti SNSD, SDS, HDZ, HDZ 1990, SDA, te novi SDP. 

Ovo je bitno iz dva razloga. Prvo, sve vladajuće stranke složno postupaju po neoliberalnom programu, kako im je i naloženo (nije različita ni opozicija kao PDP ili SBB). Od socijaldemokratije je ostalo samo ime. Razlike između stranaka su samo formalne ideološke, kao na pitanju vjeronauke, ili interesne, kao na pitanju policije. Drugo, najveći doprinos djelomičnoj promjeni, odnosno dolasku na vlast SDP—u su dale NVO kao pokret Dosta. No vidi čuda, to je isto ime i simbol kao u Ukrajini i Egiptu, prethodno viđeno i u Srbiji, Gruziji, Venezueli, Tunisu. Negdje u 11.2011. predsjednik SDP—a Lagumdžija je išao na poklonjenje direktorima NED—a i NDI—a, majki svih ovih demokratskih promjena, što je naravno prošlo nezapaženo, jer i oni koji prate politiku misle da se sreo sa nekakvim američkim senatorima. Lagumdžija je ono što se može nazvati lokalnom elitom, čovjek visokih sposobnosti i ličnog bogatstva koje uvećava izdajući stan njemačkoj i američkoj ambasadi, stalno prisutan na bjelosvjetskim konferencijama. On je uspješno izašao iz afera za korupciju, koje je Tužilaštvo obustavilo radi nedostatka dokaza, kao i za brojne druge vlastodršce: Dodik, Čović, Lijanovići, Branković, Ivanić. Dokić je priznao krivicu i onda zasjeo u fotelju ministra u VM BiH. S druge strane, Jelavić je osuđen ali nedostupan pravdi. 

Da vas citiram: „Ni u Hrvatskoj ni u Europi ne postoji više ni ljevica ni desnica, ni vlast ni oporba. Svi su „ujedinjeni u različitosti“, kako i sam slogan Europske unije poručuje. Uostalom, EPP i PES, europske stranke kojima pripadaju HDZ i SDP, ionako su na nivou Unije praktički u velikoj koaliciji. Nije ni čudo što su im težišne zadaće iste. Postoji samo (prividno posvađana, ali oko temeljnih ciljeva posve ujedinjena) oligarhija koja je u oštroj klasnoj borbi s – ostatkom naroda.” U BiH se vjerske zajednice ne uključuju javno u EU priču, ali to svesrdno podržava Visoki predstavnik, kome je to draža tema od provođenja Dejtona i npr. povratka prognanih. Slično nas savjetuju i ambasadori zemalja EU i SAD koji u medijima imaju status mudraca. 

Situacija sa strankama je slična, te su npr. HDZ BiH, SDA i PDP posmatrači u EPP. Mladi članovi sve ove 3 stranke se već obučavaju u evropskoj retorici, jer su im stranke organizovale političke akademije, naravno pod budnim okom eurolobista, oprostite.. u saradnji sa eminentnim evropskim institucijama. S druge, ili na kraju iste, strane, SDP je pridružena stranka u PES. Interesantno je da je zahvaljujući SDP-u BiH Socijalistička internacionala suspendovala svoju drugu članicu iz BiH, SNSD. Obrazloženje je da je "proces monitoringa SNSD i pored brojnih upozorenja, pokazao izostanak bilo kakvog napretka u djelovanju i retorici i da su nacionalizam i ekstremizam i dalje prisutni u radu ove stranke". Lokalni posmatrač će primijetiti da navodna socijaldemokratska stranka ne bi tako trebala pričati i raditi, ali također i da PDP slično priča, iako teoretski spada u drugu skupinu.

 Nema sumnje da će i nova vlast nastaviti gdje i stara, sa uzimanjem kredita IMF—a pod turističnim nazivom ”aranžmani”. Kao da svi putuju na te tzv. pregovore, a ne samo oni. Tome garantuje novi predsjedavajući VM BiH Vjekoslav Bevanda koji se osladio uzimanjem kredita kao ministar finansija u Vladi FBiH. Izlika je naravno bila nedostatak sredstava. Niko nije čuo izjavu glavnog federalnog revizora Okanovića da FBiH ne bi trebali krediti kad bi naplatili sve koncesije i dugovanja državi, što je nekih 200 miliona KM godišnje. 

Prošle je godine od 1400 miliona KM budžeta FBiH na dug i kamate otišlo 400 miliona. Za ovo se koristi riječ iz novogovora ”servisiranje”, umjesto stare ”otplata”. Uslov dobijanja kredita je uvođenje mjera štednje kroz politiku rezanja troškova, uvođenja novih poreza i privatizacije preostale državne imovine. I pored svega, predstavnici WB i IMF uvijek imaju prostor u medijima da nas instruiraju šta trebamo raditi. Nisu rijetke situacije u kojima državna institucija uzme kredit i onda prepusti njima da ga troše. U najboljem slučaju, WB „donira” sredstva za izradu projekta, pa on svakako ide kako oni odrede. Kao u reklami za pogrebno poduzeće, „vaše je samo da umrete (uzmete), sve ostalo je naša briga”. Drugi primjer su krediti EBRD uz koje postavljaju svoje uslove, npr. da se vlasnici bespravne gradnje moraju obeštetiti, te se brzo izmijeni zakon tako da piše „na dionici A—B će se vlasnicima bez građevinske dozvole isplatiti građevinska vrijednost objekta”. Ovo naravno potiče zahtjeve drugih, i novu bespravnu gradnju, tako da se potpuno obesmišljava prostorno planiranje. Kuriozitet je da je Vlada FBiH usvojila uredbu o reprezentaciji kojom predviđa davanje poklona ljudima iz IMF, EBRD..dno podaništva. U paketu za formiranje VM BiH, više od godinu nakon izbora, se, pored lokalnih tema kao popis i raspodjela rukovodnih pozicija, nalazi i zakon o (reguliranih) državnoj pomoći, što je predviđeno SSP sa EU. Mediji to ponavljaju do besvijesti bez ulaska u pitanje šta to uopće znači, a kamoli u odnos horizontalne/sektorske/pojedinačne pomoći ili konkretne primjere, navodeći samo da je „važan za evroatlantske integracije”. 

Uglavnom, treba uspostaviti još jednu (od parlamenata) nezavisnu regulatornu agenciju, kao što je već urađeno u bankarstvu, energetici, medijima i telekomunikacijama.. Nikakve informacije da ulaskom u EU ovlasti za odobravanje državnih pomoći prelaze na EK. Eurolobisti predlažu da se usvoji nacrt zakona koji je sačinio Projekat tehničke pomoći EU. Zastupnici i zastupnice, isključite mozak i dižite ruke i noge kako vam se kaže. Tu se ona upliće politika koju brine jedino da li će pomoć biti na nivou države („probosanske snage”), entiteta (RS stranke) i da li to može raditi zajedničko tijelo države i entiteta (kompromis) što ne poznaje Ustav BiH. Državni bh. zastupnici mjesečno uzimaju nemoralnih 6.000 KM u državi sa prosječnom plaćom od 800 KM, ali su im apetiti izgleda usmjereni ka tih evropskih 28.000 KM. Ionako odluke donose predsjednici stranaka, pa im je svejedno. 

Najnevjerovatnija stvar od svih je što su ”na evropskom putu” usvojili Zakon o dobrobiti životinja kojim se pse ne sklanja sa ulica, već u nepostojeće azile uz trošak od 150 KM mjesečno, te oni redovno i neometano napadaju ljude i djecu. Izvještaji o posljedicama su uobičajeno svakodnevna tema medija, i tome je posvećeno više prostora nego bilo kakvoj analizi uticaja akija na BiH. Vlast misli da smo svi psi pa nam povremeno baci kakvu kakvu kosku, a zadnja je smanjenje plaća državnim službenicima za 4,5%, što su oni koji nemaju nikakav ili imaju posao kod privatnika koji ih iskorištava jedva dočekali. Ne razumije narod da je cilj oslabiti i ukloniti srednju klasu. Današnja faza ekonomske nesreće u BiH je počela 1997. prodajom cijelog bankarskog sektora u obadva entiteta za mizeran iznos. Od 82 banke, koliko ih je u BiH bilo 1996. godine, i u kojima je bio dominantan bosanskohercegovački kapital, BiH je došla u situaciju da 15 godina poslije bankarskim sektorom, kroz 30 banaka koje stabilno posluju, gotovo u potpunosti vladaju stranci. Prema pouzdanim informacijama, FBiH je na temelju prodaje državnog kapitala u bankama inkasirala mizernih šest miliona KM. Tada su na vlasti bile nacionalne stranke SDA, SDS, HDZ i rijetko je ko sumnjao da one ne rade u najboljem interesu svojih naroda. Nastavila se privatizacijom svega pod sumnjivim okolnostima i po knjigovodstvenoj vrijednosti. Npr. bh. Energopetrol je vjerovatno jedina naftna firma koja je iskazivala gubitak, dok nije prodana. A ne sumnjam da će uskoro doći i sve ono što vi spominjete i što inače ide: porez na nekretnine, prodaja poljoprivrednog zemljišta čiji je registar finansirao strani faktor, prodaja energetskog sektora koji su reformisali, dalje otvaranje zdravstvenog sektora za fondove pod geslom novog finansiranja.. Logiku stranih investicija kao razvojnog modela, koji sa sobom vuče i čitav niz izrazito negativnih socijalnih efekata, konkretno povećanja siromaštva i smanjenja socijalne zaštite je dobro opisao g. Nikola Vukobratović. 

Narod gleda sapunice i rialitije, i ne čita knjige, kao što je ona koju vam želim preporučiti: Chossudovsky, Michel - The Globalization of Poverty and the New World Order (2003), kao i njegove ostale knjige i stranicu globalresearch.ca. U njoj je opisano djelovanje globalne elite kroz SB, MMF, tako da čitalac vidi da mi u BiH, trebamo mnogo više gledati Nigeriju, Argentinu, naravno i Bugarsku, Rumuniju, nego sjaj Pariza, Londona ili Berlina. A Island bi, kao i Mađarska, sada bio jako poučan. Odlični članci g. Marka Kostanića i drugih pod naslovom „S onu stranu Šengena” su u skladu sa tezama u knjizi. Neki koji kao Vlada Sinđelić pišu o imperijalističkoj okupaciji Balkana, i pored drugih država odvojeno navode FBiH i RS, a namjerno preskaču BiH, izgleda da nije jasno da dok se dva entiteta svađaju, treći gospodare BiH.. i desetinama takvih. Ne zamjerite što nisam upisao ime, na kraju krajeva, važniji je sadržaj. Pozdrav iz Sarajeva PS Cijenim rad i doprinos g. Icke—a u vezi teme ove stranice, ali vam u vezi drugih teorija koje iznosi preporučujem film na DavidIckeDebunked.com. (Saraj)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Hvala Vam na ilustrativnom pregledu razvoja unionističkih ideja u BiH. Kako se lijepo može razabrati, uvijek je sve isto ili slično na tom "europskom putu". Sve stranke pušu isti rog i udruženo provode bezidejnu i proturadničku neoliberalnu politiku. Nije ni čudo što su sve te unijske priče takve: isti briselski šefovi, isti izrazi, iste poruke, sličan žargon i eufemizmi... Ali što ostaje kad se digne zavjesa s lijepih obećanja? Novac u džepovima složnih kvislinških unionista, a narodu bolni rezovi, stezanje remena, novi porezi, privatizacije i propast privrednih subjekata, državni dugovi na grbači i mrvice s trpeze korporatističke europske federacije. Europska unija nezaustavljivo ujedinjuje narode Europe na zajedničkom putu u propast. - Redakcija



Lijepe riječi ne mijenjaju činjenice

28. I. 2011. - Prvenstveno Vam želim zahvaliti na hrabrosti i velikom trudu kojim ste napisali i pomno razložili sve o EU. To je uvelike pomoglo meni kao i nekolicini ljudi da saznam dosta toga o funkcioniranju i djelovanju institucija EU o kojima nisam imala pojma. Moram Vam reći da sam na početku dvojila oko odluke o pristupanju EU, no kao se bližio dan referenduma čitajući i prateći sve što sam mogla, moja odluka je sve više bila PROTIV, zahvaljujući naposlijetku i Vašoj stranici. Proslijedila sam kome god sam mogla neke informacije o EU koje ste lijepo razložili, kako bi se i drugi moji prijatelji informirali. No razlog mome pisanju je što ste se žestoko okomili na Katoličku crkvu po pitanju ulaska u EU. Sama sam katolik i nije mi žao što ste kritični. Međutim,na sljedeće navode moram reagirati: „...Vjerujemo da je zbog toga teško i samim vjernicima, napose onim vjernicima koji su zbog toga što ne podržavaju ulazak Hrvatske u protunarodnu, proturadničku i protudemokratsku Uniju u osobito teškom položaju jer im vjerska zajednica kojoj pripadaju nalaže preko pontifeksa maksimusa da to moraju podržati, ali to nije razlog zbog kojeg bismo pristali šutjeti o nedvojbenim žestokim prounijskim djelovanjima, izjavama, pa čak i dokumentima crkve. Vrlo je neprihvatljivo da Katolička crkva koristi vjeru svojih vjernika kako bi im plasirala političke poruke. I to još kakve. Vjerujemo da je kritika takvih postupaka nadasve potrebna i opravdana.“ „...Jer, radi se o službenoj politici te vjerske zajednice, promovirane od njenih najviših dužnosnika, čak samog pape. U tom smislu istup mons. Jezerinca, kojeg smo također - radi uravnoteženosti - prenijeli na našoj stranici Vijesti, jest samo ispad - a ne službena crkvena politika.“ „...Jer sve to zajedno ulazi u opću sliku žestoke i jednostrane prounijske indoktrinacije propagande koju protiv svih građana Republike Hrvatske zdušno zajedničkim snagama vodi udružena politička, društvena i crkvena oligarhija. Zar bismo trebali prešutjeti da je prošlog listopada papa u razgovoru s Ivom Josipovićem podržao ulazak Hrvatske u Europsku uniju, u koju bi, kako je naglasio, trebale ući iostale balkanske zemlje? Ili se praviti ludi da ne znamo za zaključak Rimskog sinoda koji je još u listopadu 1999. istaknuo da je nužno "poduprijeti, s hrabrošću i hitnošću, proces europske integracije"? Ili začepiti uši kad papa, umjesto da naviješta evanđelje, prilikom posjeta Hrvatskoj ističe da bi bilo „logično, pravedno i potrebno da Hrvatska uđe u Europsku uniju gdje povijesno i kulturno oduvijek pripada“?“ Naime u pogledu Vaših izjava htjela bih vam skrenuti pozornost da stvari u Katoličkoj crkvi ne funkcioniraju baš ovako kako ste naveli. Naime vjernici su obvezni prihvatiti stajališta kada papa govori ex chatedra,tj. o stvarima koje se tiču vjere i morala (tzv. Nepogrešivost odnosi se dakle „kada vršeći svoju službu učitelja i pastira svih kršćana snagom svog apostolskog autoriteta definira da neka doktrina koja se tiče vjere i morala treba bito prihvaćena od cijele Crkve.“ To uvelike čini razliku od privatnih i ostalih djelovanja, čak i ako su učiteljske naravi, one nemaju definitivan i nepogrešiv karakter. Stoga njegovo djelovanje niti govor po ovom pitanju nikako ne može prsiliti nikoga od vjernika na određeno političko djelovanje, niti po tom pitanju postoji službena crkvena politika. Sama ta sintagma ne stoji jer takvo nešto ne postoji u Crkvi. Osim toga naveli ste i sami primjere biskupa koji zastupaju različito mišljene u pogledu pristupa EU, također jedanVaš čitatelj je spomenuoa i j sama znam za svećenike koji su protiv. Crkva ima pravo govoriti o svim stvarima vezano uz čovjeka to joj je i poslanje. Međutim kako Crkvu čine ljudi, grešni ljudi kakvi smo svi po naravi, ali i slobodni, tako nam je dano da odluke donosimo sami svatko po svojoj savjesti. Osim toga nikako se ne možemo svrstati u isti koš navedene „oligarhije“: „udružena politička, društvena i crkvena oligarhija“ kada se one bitno razlikuju samaim time što papa ima bitno različitu sliku kakva bi EU treba biti i na kojim vrijednostima se temeljiti. 

Stoga Vam u prilogu šaljem sljedeće: (preuzeto s : http://www.bitno.net/vjera/evo-za-kakve-se-temelje-europe-zalagao-papa-benedikt-xvi/ 25.01.2012.) Evo za kakve se temelje Europe zalagao Papa Benedikt XVI. Papa Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) već dugi niz godina je s velikom pozornošću pratio europske društvene i kulturne procese. Objavljujemo njegov tekst iz knjige „Europa Njezini sadašnji budući temelji“, koji pokazuje svu dubinu i slojevitost njegova promišljanja o toj temi. Tekst je nastao za predavanje održano 28. studenoga 2000. u Berlinu, a zadnji dio je prerađen za predavanje u Senatu Republike Italije u svibnju 2004.. U tekstu Papa upozorava na krizu Europe te se zalaže za jasne vrijednosti na kojima bi se trebao temeljiti europski Ustav i uopće europska društvena perspektiva. Koliko je to uvaženo od strane političkih elita koje su krojile Ustav i koje kroje europsku sadašnjost i budućnost procijenite sami čitajući tekst. „(…) Izgleda da je Europa baš u ovome trenutku svoga najvećeg uspjeha iznutra postala prazna, u nekom smislu kriza joj je onesposobila krvotok, dovela u opasnost njezin život, prepustila, da tako kažemo, njezinu sudbinu presađenim organima koji će međutim nužno uništiti njezin identitet. Tomu nutarnjem odumiranju nosivih duhovnih sila odgovara činjenica da je Europa i po svome stanovništvu na putu nestajanja. Postoji neki čudan nedostatak volje za budućnošću. Na djecu, koja su budućnost, gleda se kao na prijetnju sadašnjosti; drži se da nam ona oduzimaju nešto od našega života. Ne doživljava ih se kao nadu, već kao ograničenje sadašnjosti. Nameće se usporedba s Rimskim Carstvom na zalazu: ono je još uvijek funkcioniralo kao velik povijesni okvir, ali u stvarnosti već je živjelo od onih koji su ga trebali dokrajčiti jer ono sâmo više nije imalo nikakve životne energije. (…) Tako se nalazimo pred pitanjem: kako se stvari trebaju dalje razvijati? Postoji li u nasilničkim previranjima našega vremena identitet Europe koji ima neku budućnost i za koji se možemo zauzeti svim našim snagama? Nisam pripravan detaljnije raspravljati o budućemu europskom Ustavu. Želio bih ukratko naznačiti samo temeljne moralne elemente koji, po mome mišljenju, ne bi smjeli izostati. Prvi element je “bezuvjetnost” kojom ljudsko dostojanstvo i ljudska prava moraju biti predstavljena kao vrijednosti koje prethode bilo kojemu državnom zakonodavstvu. Ova temeljna prava ne stvara zakonodavac niti ih netko dodjeljuje građanima, “već prije svega postoje po vlastitome pravu, zakonodavac ih oduvijek mora poštovati, prethodno su mu dana kao vrijednosti višega reda”14. Ta vrijednost ljudskoga dostojanstva, koja prethodi svakome političkom djelovanju i svakoj političkoj odluci, u konačnici upućuje na Stvoritelja. Samo Bog može utvrditi vrijednosti koje se temelje na bîti čovjeka i koje su nedodirljive. Pravo i istinito jamstvo naše slobode i ljudske veličine jest činjenica da postoje vrijednosti s kojima nitko ne može manipulirati; kršćanska vjera vidi u tome otajstvo Stvoritelja i stanja slike Božje u kojemu je čovjek stvoren. Danas gotovo nitko neće izravno nijekati prvenstvo ljudskoga dostojanstva i temeljnih ljudskih prava u odnosu na svaku političku odluku; još uvijek su preblizu strahote nacizma i njegove rasističke teorije.No, na konkretnome području takozvanoga napretka medicine postoje vrlo stvarne prijetnje tim vrijednostima: bilo da mislimo na kloniranje, bilo da mislimo na čuvanje ljudskih zametaka u svrhu istraživanja i darivanja organa, bilo da mislimo na cijelo područje genetičke manipulacije: polagano gušenje ljudskoga dostojanstva koje nam ovdje prijeti ne može nikome biti nepoznato. K tome se pridružuju trgovanja ljudima koja su u porastu, novi oblici ropstva, trgovanja ljudskim organima namijenjenim presađivanju. Uvijek se navode dobre nakane kao opravdanje za ono što ne može biti opravdano. Sažmimo: pisano utvrđivanje vrijednosti i dostojanstva čovjeka, slobode, jednakosti i solidarnosti s temeljnim tvrdnjama demokracije i pravne države uključuje neku sliku čovjeka, neki moralni izbor i neko poimanje prava, stvarnosti koje nipošto nisu očite, ali koje su zapravo temeljni čimbenici identiteta Europe, koji bi morali biti zajamčeni u budućemu europskom Ustavu i u njihovim konkretnim zahtjevima i koji se zasigurno mogu braniti jedino ako se uvijek iznova oblikuje odgovarajuća moralna savjest. Druga točka u kojoj se očituje europski identitet jesu brak i obitelj. Monogaman brak, kao temeljna struktura odnosa muškarca i žene i istodobno kao stanica u oblikovanju državne zajednice, uređen je polazeći od biblijske vjere. On je dao Europi, onoj zapadnoj, kao i onoj istočnoj, njezino posebno lice i njezinu posebnu humanost i baš zbog toga oblik vjernosti i odricanja koji je tu zacrtan morao je uvijek iznova biti osvajan, s mnogim naporima i žrtvama. Europa ne bi više bila Europa kada bi ta temeljna stanica njezine društvene građevine iščezla ili bila bitno izmijenjena. Svi znamo koliko su brak i obitelj ugroženi: s jedne strane lišavanjem njihove nerazrješivosti sve lakšim oblicima rastave, s druge strane, novim, sve raširenijim ponašanjem, a to je zajednički život muškarca i žene bez pravnoga oblika braka. U napadnoj suprotnosti sa svim tim jest i zahtjev homoseksualaca za zajedništvom života koji sada, na opće čuđenje, traže pravni oblik koji bi više ili manje bio izjednačen s brakom. Tim se zahtjevom napušta cjelokupna moralna povijest čovječanstva koja je, unatoč svim različitostima pravnih oblika braka, ipak uvijek znala da je brak po svojoj bîti posve posebno zajedništvo muškarca i žene koje se otvara djeci i na taj način obitelji. Ovdje nije riječ o diskriminaciji, već o pitanju što je ljudska osoba kao muškarac i kao žena te kako zajednički život muškarca i žene može primiti pravni oblik. Ako se, s jedne strane, njihovo zajedničko prebivanje sve više udaljava od pravnih oblika, a s druge strane, homoseksualno sjedinjenje sve više promatra kao da je na istoj razini s brakom, onda je slika čovjeka pred uništenjem čije posljedice mogu biti iznimno teške. Zadnja moja točka je religijsko pitanje. Ne bih ovdje želio ulaziti u složene rasprave posljednjih godina, već samo istaknuti temeljni vid za sve kulture: poštovanje prema onome što je drugome sveto, a na osobit način poštovanje prema svetomu u najuzvišenijem smislu, prema Bogu, što smijemo pretpostaviti da ćemo naći i kod onoga koji ne želi vjerovati u Boga.Društvo u kojemu nema toga poštovanja izgubilo je nešto bitno. U našemu sadašnjem društvu, Bogu hvala, kažnjavaju se oni koji obeščašćuje vjeru Izraela, njegovu sliku o Bogu i njegove velike likove. Također biva kažnjen svatko tko uvrijedi Kuran i temeljna uvjerenja islama. Naprotiv, tamo gdje je riječ o Kristu i o onome što je sveto za kršćane, tada se najednom kao vrhovno dobro pojavljuje sloboda mišljenja čije bi ograničavanje ugrozilo ili upravo razorilo snošljivost i slobodu uopće. Sloboda mišljenja međutim nailazi na svoju granicu u tome da ona ne može uništiti čast i dostojanstvo drugoga; ona nije sloboda lagati ili gaziti ljudska prava. Ima tu neke čudne i bolesne mržnje Zapada na sebe sama. Zapad se, da, na hvalevrijedan način pun razumijevanja, pokušava otvoriti i vrijednostima izvana, ali više ne voli sama sebe; od vlastite povijesti vidi samo ono što je vrijedno žaljenja i rušilačko, a da više nije u stanju uočiti ono što je veliko i čisto. Ako želi preživjeti, Europa treba iznova – dakako, kritički i ponizno – prihvatiti samu sebe. Multikulturalnost koju se trajno i strastveno potiče i otvoreno podupire pokatkad je iznad svega napuštanje i poricanje onoga što je vlastito, bijeg od vlastitih stvari. No, multikulturalnost ne može nastaviti postojati bez zajedničkih nepromjenjivih veličina, bez orijentacijskih točaka polazeći od vlastitih vrijednosti. Ona zasigurno ne može nastaviti postojati bez poštovanja prema onome što je sveto. Njezin je sastavni dio s poštovanjem ići ususret prema svetinjama drugoga, no to možemo činiti jedino ako sveto, Bog, nije tuđ nama samima. Mi dakako možemo i moramo učiti iz onoga što je drugima sveto, no upravo pred drugima i za druge naša je dužnost u nama samima njegovati poštovanje pred onim što je sveto i pokazati lice Boga koji nam se objavio, Boga koji ima sažaljenja za siromašne i bolesne, udovice i sirote, tuđince; Boga koji je toliko čovječan da je i sâm postao čovjekom, i to patnikom, koji trpeći zajedno s nama daje patnji dostojanstvo i nadu. Ako to ne činimo, ne samo da niječemo identitet Europe, već zakazujemo u službi na koju drugi imaju pravo. Za svjetske kulture apsolutna svjetovnost koja se oblikovala na Zapadu nešto je duboko tuđinsko. One su uvjerene da svijet bez Boga nema budućnost. Stoga nas upravo multikulturalnost poziva da iznova uđemo u sebe same. Ne znamo kako će se stvari u Europi odvijati u budućnosti. Povelja temeljnih prava može biti prvi korak, znak da Europa svjesno iznova traži svoju dušu. Toynbee je bio u pravu kada je istaknuo da sudbina nekoga društva uvijek ovisi o stvaralačkim manjinama. Kršćanski vjernici bi morali shvatiti sami sebe kao takvu stvaralačku manjinu i doprinijeti tome da se Europa opet vrati onomu najboljem iz svoje baštine i na taj način bude na službu čitavu čovječanstvu.“ Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) 

Nadalje ste napisali:: „Što je još gore, u političkim porukama koje nam u pogledu ulaska Hrvatske u EU servira, Rimska je crkva posve netolerantna: nema tu ni spomena o volji naroda koji bi trebao odlučiti želi li da Hrvatska uđe u tu i takvu Europsku uniju, nema u crkvenim političkim porukama ama baš nikakve alternative. Sve je jednosmjerno – imate ući u EU i točka! Netolerantno do nepodnošljivosti. A teško je biti tolerantan prema tako netolerantnim izjavama.“ „...činjenice upućuju na zaključak da su i Katolička crkva i Europska unija iluminatske ekspoziture tzv. Novog svjetskog poretka...“ Ovdje ste također pretjerali s izjavama stoga Vam u nastavku dostavljam ovaj tekst, koji kako god da se činio da možda, između redaka sugerira ulazak u EU ( ja kao katolik nisam podložna takvim sugestijama, a vjerujem da nas ima takvih još, jer nije u pitanju dogma), ipak u konačnici njihov poziv je da se glasuje po savijesti. http://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/poruka-hrvatskih-biskupa-pred-referendum-o-pristupanju-eu-glasujte-po-savjesti/ Poruka hrvatskih biskupa pred referendum o pristupanju EU: glasujte po savjesti! Dragi vjernici i svi ljudi dobre volje! Prije skoro dvije godine dana, 19. ožujka 2010, mi hrvatski biskupi uputili smo Pismo povodom pristupnih pregovora za ulazak Republike Hrvatske u Europsku Uniju u kojem smo, u svjetlu evanđelja i crkvenog učiteljstva, razmotrili taj novi povijesni proces ujedinjavanja Europe pazeći pritom posebno na kakvim se temeljima i s kojim ciljevima to ujedinjavanje ostvaruje. Crkva je, naime, stoljećima pratila hod našega naroda i dijelila njegovu sudbinu te ona, kao i svi odgovorni građani, i sada želi znati možemo li u tom novom društvu, u Europskoj Uniji u koju Hrvatska želi ući, prepoznati svoju prošlost, osmisliti svoju sadašnjost te s nadom gledati na svoju budućnost. Dakako, nije zadaća ni posao Crkve davati direktive kako i s kime će se države povezivati i udruživati. Njezina je dužnost da kao dobra “majka i učiteljica” (Ivan XXIII) pomogne svakom narodu, pa tako i hrvatskom, zajedništvo u kojem se nalazi izgrađivati na kršćanskim i humanim načelima. Činjenica je da “Hrvatska pripada tisućljetnom europskom kulturnom i civilizacijskom krugu” (Benedikt XVI, 2006), zbog čega se smijemo opravdano nadati da će nam u tom društvu i budućnost biti bolja i sigurnija nego izvan njega. Ipak konačnu odluku o tome donijet će naši građani na referendumu. Crkva koja prati svoje vjernike i dijeli njihove “radosti i nade, žalosti i tjeskobe” (Drugi vatikanski koncil), poštivat će tu odluku, kao što je poštivala i odluku hrvatskih vlasti kada su zatražile pregovore o pristupu naše države Europskoj Uniji. Svjesni smo da je odluka o ulasku u europsku zajednicu naroda po mnogo čemu dalekosežna te razumijemo strahove mnogih da bi nam to moglo ugroziti suverenitet i posebno nacionalni identitet. Ipak, uvjereni smo da će ta opasnost postati realnom samo ako sami ne budemo dovoljno držali do svoje suverenosti, kulture, jezika, nacionalnih dobara i svega onoga po čemu smo to što jesmo. U globaliziranom svijetu, bili mi u Europskoj Uniji ili ne bili, s tim ćemo se izazovima neprestano suočavati. Zato više od straha od Europske Unije treba nam biti na srcu briga za razvijanje zdrave nacionalne samosvijesti i nemalih potencijala koje naša zemlja i ljudi nose u sebi. Povijest nas uči da se naš narod mnogo puta nalazio u teškim situacijama i dilemama koje je u onoj mjeri uspijevao pozitivno prevladati i riješiti u kojoj je vjerovao u sebe i držao se čvrsto kršćanske nade – Krista koji nikada ne razočarava one koji mu se povjeravaju. Na temelju takvoga dragocjenog narodnog iskustva potičemo sve katoličke vjernike i sve hrvatske građane da zajednički odbacimo strahove i svaku malodušnost te se hrabro otvorimo budućnosti. Na takav nas je iskorak pozvao i sveti otac Benedikt XVI. za svojega pastoralnog pohoda našoj Crkvi i domovini kada nam je poručio: “Proces ulaska u Europsku Uniju je proces međusobnog davanja i primanja. I Hrvatska svojom poviješću, svojom ljudskom i gospodarskom sposobnošću daje, ali i prima, naravno, proširujući tako vlastite obzore i živeći u toj ne samo gospodarskoj, već nadasve kulturnoj i duhovnoj razmjeni.” U duhu svega ovdje iznesenoga, pozivamo vas, dragi vjernici, i vas, ljudi dobre volje, da u nedjelju 22. siječnja 2012. godine iziđete na referendum i dadnete po savjesti svoj odgovor na postavljeno pitanje. Dok zazivamo obilje Božjeg blagoslova na čitav naš narod, sve vjernike posebno molimo da se uključe osobno, u obitelji i s drugima u molitvu za domovinu. U Zagrebu, 17. siječnja 2012. Da Vaše navedene tvrdnej ne stoje svjedoči i ovaj naredni tekst koji je objavljen u službenom glasilu Katoličke crkve u Hrvatskoj, koji jasno svjedoči o opreznosti koju zahtijeva pitanje o (ne)pristupanju u EU. http://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/prenosimo-komentar-glasa-koncila-pitanja-pred-referendum/ Prenosimo komentar Glasa Koncila: Pitanja pred referendum Pred biračima je skori 22. siječnja kad će imati dužnost na referendumu izraziti svoje (ne)slaganje s pristupom Republike Hrvatske Europskoj Uniji, a vrijeme do referenduma, uključujući sam dan izjašnjavanja, službeno je određeno za propagiranje stava »za« i stava »protiv«, odnosno za makar kakvo informiranje glasača o posljedicama njihove odluke. Mnogi s pravom upozoravaju da propagiranje stava »za« i stava »protiv« nipošto nije ravnopravno jer su se svi utjecajniji politički krugovi kao i najveća većina medija već davno svrstali ne dopustivši ni mirnu i demokratsku raspravu o svim prednostima i nedostacima pristupa Hrvatske u EU. Takvo previše očito svrstavanje uz izbjegavanje rasvjetljavanja cjelovitosti toga sudbinski važnoga koraka za mnoge je dodatni razlog za buđenje, otrežnjenje, zdravu kritičnost i za postavljanje brojnih pitanja sebi i političarima – isključivo radi općega dobra hrvatskoga naroda i svih hrvatskih građana. Hrvatska je svakako neizbrisivi dio Europe i po sebi trebala bi imati svoje mjesto i uvažavanje i u europskoj integraciji, no je li sadašnja Hrvatska s toliko lošim upravljanjima i s toliko neriješenih problema, s toliko (ne)namjernih promašaja i propusta već sada spremna za najviši stupanj europske političko-ekonomske integracije? Potpisom od 9. prosinca 2011. u Bruxellesu predsjednici država odnosno predsjednici vlada članica EU-a očitovali su da je Hrvatska ispunila svoje »domaće zadaće«, da su dosadašnje članice zadovoljne pristupnim »pregovorima« s Hrvatskom, tj. da Hrvatska ničim ne ugrožava nijedan interes sadašnjih članica EU-a. No, može li se reći isto tako i s hrvatske strane da ono što su potpisali hrvatski predstavnici ne ugrožava nijedan vitalni legalni i legitimni interes Republike Hrvatske? Sa stajališta općega dobra, to je pitanje nezaobilazno premda ga u javnosti nema, a još manje ima poštenog odgovora na to bitno pitanje. Naime, velik je problem što na to pitanje odgovor ne daju ni konačno dostupni dokumenti o »rezultatima« dugo, dugo vođenih »pregovora« pa se svi hrvatski građani koji žele časno i odgovorno, po svojoj savjesti, donijeti svoju odluku moraju snalaziti da bi došli do što cjelovitijeg uvida. Odgovornu odluku na predstojećem referendumu nije moguće donijeti bez što temeljitije informiranosti o samoj Europskoj Uniji, o njezinu funkcioniranju u stvarnom životu, o aktualnoj krizi koja je potresa kao i o mogućem razvitku te dogovorne političko-ekonomske tvorevine koja možda može prerasti u nešto sasvim drugo od onoga kako je u počecima zamišljena. Je li najširim krugovima hrvatskih glasača poznato mogu li sve države članice načelno dati veto za sva ili samo za mali broj pitanja te smiju li si nešto takvo stvarno priuštiti male kao i velike države EU-a? Je li biračima poznato da se većina odluka u Vijeću EU-a donosi kvalificiranom većinom i vrijedi li glas predstavnika malih država jednako kao glas predstavnika velikih država? Razumiju li glasači što znači najnoviji veto Velike Britanije na predloženu promjenu Lisabonskog ugovora i što za budućnost EU-a može značiti ugovor u pripremi označen kao »17 plus«? Znaju li glasači odgovor na pitanje jesu li instalacije »tehničke vlade« u kriznim članicama EU-a afirmacija ili ugrožavanje demokracije? Ili: Što znače toliki prosvjedi u zemljama EU-a? Iznimno je važno i pitanje jača li ili slabi socijalna sigurnost građana u EU-u, postaje li sve važniji čovjek i ljudska prava ili profit? Hrvatski glasači ne mogu donijeti odgovornu odluku na referendumu ni bez poznavanja vjerodostojnog odgovora na pitanje: Je li Hrvatska u sebi (ne)spremna za ulazak u EU? Naime, kako pokazuju iskustva više članica EU-a, samo članstvo u EU-u nije ih spasilo od teške gospodarske i financijske krize niti od postupanja Međunarodnoga monetarnog fonda koji redovito konsolidira financije na štetu socijalnih prava građana. Stoga odgovor na to krucijalno ali nezaobilazno pitanje je li Hrvatska spremna za EU-u nije moguć bez poznavanja istinitih odgovora na veoma brojna druga pitanja o samoj Hrvatskoj, tj. o pripremljenosti pojedinih segmenata hrvatskoga društva i samih građana za integraciju u tako veliku zajednicu. (Ne)pristup Hrvatske u EU nije kao dosad više prvenstveno pitanje političkih elita u Hrvatskoj već je sudbinsko pitanje za svakoga odgovornog hrvatskog građanina jer će (ne)pristup bitno utjecati na sve segmente društvenoga i osobnog života u budućnosti. Sada s odlukom o (ne)pristupu, čini se, dolazi na naplatu dosadašnje uporno odbijanje političara svih opcija da definiraju i razvijaju realne hrvatske potencijale koji su objektivna ali neiskorištena komparativna prednost Hrvatske, kao što su: more, čista voda, nafta, plin, nezagađene poljoprivredne površine, prometni položaj, raznolike klime, kulturna baština… Neizbježno je pitanje: Jesu li vlasti išta bitno dosad učinile da bi na tim potencijalima osovile Hrvatsku na vlastite gospodarske noge kako bi Hrvatska, bilo u EU bilo izvan EU-a, bila poželjni partner, subjekt? Može li se realno očekivati da će to hrvatski političari u skladu s legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima početi ostvarivati kad će im nad glavom bdjeti obveze preuzete u Bruxellesu, a nisu mogli, smjeli ni htjeli dok ih ništa nije obvezivalo? Kakav bi ishod mogao imati vjerojatno neizbježan gospodarski i kulturni sraz s jedne strane skupine od 4,5 milijuna a s druge strane gotovo 500 milijuna ljudi? Je li Hrvatska ojačala svoje kulturne ustanove, je li zaštitila hrvatski jezik za koji nema obvezujući pravopis? Hrvatska je svakako neizbrisivi dio Europe i po sebi trebala bi imati svoje mjesto i uvažavanje i u europskoj integraciji, no je li sadašnja Hrvatska s toliko lošim upravljanjima i s toliko neriješenih problema, s toliko (ne)namjernih promašaja i propusta već sada spremna za najviši stupanj europske političko-ekonomske integracije, koja proživljava tako duboku krizu? Na to pitanje dužan je prije referenduma po svojoj savjesti tražiti odgovor svaki hrvatski građanin kojemu je stalo do općega dobra. Ivan Miklenić, Glas Koncila 

Svakako nastavite s Vašim radom, iako moram priznati što više čitam o EU to me sve više hvata depresija i pitam se ima li kakvog izlaza iz ovog stanja!? Može li se napraviti neka peticija za promjenu Ustavnog zakona ( kojeg su lukavo promijenili) o broju i postotku birača koji je potreban da glasovanje bude valjano ( po mom mišljenu barem natpolovičan broj ili još bolje dvije trećine birača bi trebalo glasati i još sam za uvođenje kazni za one koji se ne odazovu u izvršavanju građaske dužnosti.) Vjerujem da su male šanse za to, ali ipak vrijedilo bi pokušati bilo što, kako bi se referendum ponovio i kako bi se dobilo na vremenu da više ljudi postane svjesno što znači pristup EU. Obrazložili ste već zašto se ne predstavite, i razumijem Vaš stav, ali ipak razmislite o tome da se barem negdje u nekom kutku nađu Vaša cjenjena imena. Ne govorim Vam to poradi mene, meni je sasvim dovoljno uvjerljiva Vaša stranica, međutim kad me netko pita tko je to sve pisao, diskreditiraju Vas odmah na početku. Nadam se da ćete uvažiti sve navedeno. Lijepi pozdrav svima u Redakciji. (ASN)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Zahvaljujemo na Vašoj poruci. Poznato nam je da su vjernici Rimokatoličke crkve obvezni prihvatiti ona stajališta koja papa izgovori ex cathedra, jer se prema katoličkoj dogmi smatra da je u tim pitanjima rimski biskup „nezabludiv“. Nesumnjivo je da papin poziv vjerništvu da glasa za Europsku uniju nije izgovoren ex cathedra, slijedom čega, razumije se, ne može nikoga ni prisiliti (obvezati) na određeno političko djelovanje. Isto tako, ni opetovane, jasne i nedvosmislene poruke hrvatskih biskupa vjernicima i „svim ljudima dobre volje“ da glasaju po svojoj savjesti za Europsku uniju ne mogu se shvatiti kao obvezne. 

Ali, mi to i nismo tvrdili. No, i dalje smatramo da je visoki katolički kler, na svoju vlastitu sramotu i grijeh, svojim pozivima zdušno podupro nastojanja političke oligarhije u pogledu utrpavanja naše zemlje u Uniju i time se svrstao – na krivu, izdajničku stranu. Posljedice ćemo tek osjetiti. Što mislite, kako je, recimo, na prosječnog starijeg i umirovljenog iskrenog vjernika papske crkve djelovalo propagandno emitiranje biskupskih poziva da se glasa za EU, usklađeno s identičnim pozivom Vesne Pusić, koja je uz to još i zaprijetila da će u suprotnom još ostati i bez penzija? Na leđa sirotog vjernika sručila se udružena političko-klerikalna oligarhija ispirući mu mozak propagandom sračunatom na postizavanje njihova „svetoga povijesnog cilja“. 

Naravno da su uporni biskupski nagovori, usklađeni s političkom indoktrinacijom i garnirani papinim pozivom da se glasa za EU u izvjesnoj mjeri pridonijeli formiranju stava kod određenog broja zavedenih i prevarenih vjernika. Ni izbliza ne tvrdimo da je riječ o odlučnom momentu, ali je svakako bitan. Teško je reći sa sigurnošću, ali nije li moguće da je toliko ljudi apstiniralo od referendumskog glasanja upravo zato što nisu mogli pomiriti navedene poruke i pozive s glasom vlastitog zdravog razuma? 

Kako bilo, ostaju zapamćene neke činjenice. Hrvatski su biskupi, ostat će zapamćeno, višekratno jasno pozvali vjerništvo (a i šire: „sve ljude dobre volje“) da glasa za EU jer će ondje, kao, „biti bolje“. Ti pozivi, usmeni i pismeni, nose žigove i potpise Hrvatske biskupske konferencije. Ostat će zapamćeno i da je perfidno propagandno pismo HBK od 17. siječnja prvi, još isto popodne, pozdravio unionist Milanović. A papa je, i to će ostati zapamćeno, pri svojemu posjetu Hrvatskoj (dapače još u avionu na putu za Hrvatsku!) jasno i nedvosmisleno (premda ne ex cathedra, ali kao da je to prosječnom vjerniku važno!) pozvao da se glasa za ulazak u EU. Što nam sve to govori? I je li koja druga vjerska zajednica tako zdušno poduprla oligarhijski plan? 

Kad govori o integracijama, papa, dapače, ide još i dalje! On poziva na formiranje svjetske vlade, točnije svojevrsnog „sustava vlasti super partes“ u kojemu bi Svjetska banka trebala postati nekom vrstom središnje svjetske banke, a  Svjetska bi vlada upravljala financijskom situacijom. Papsko vijeće za mir i pravdu načinilo je dokument, koji je listopada 2011. predstavljen novinarima akreditiranima pri Svetoj Stolici, za reformu financijskog i monetarnog sustava. I papa, kao i ostali svjetski vlastodršci, vidi se i iz tog dokumenta, neumorno radi na uspostavi jedne svjetske vlade i jednog, novog, svjetskog poretka. Naravno da je papska crkva ekspozitura Novog svjetskog poretka: tko ima oči neka vidi. 

Mogu iskreni vjernici koliko god hoće pokušavati opravdavati neprihvatljive, štetne, protunarodne i izdajničke poteze svojih duhovnih pastira, ali činjenice ostaju činjenice. Ni lijepe riječi ne mogu promijeniti činjenice. Ne bismo se mogli stoga složiti s Vama da pozivanje na glasanje za EU nije službena crkvena politika. Ona to možda nominalno doista i nije, ali stvarno i faktično itekako jest, pa ma kako je pokušali opravdati. Vrijeme je da se svi koji su poklanjali (ili to još uvijek čine) vjeru riječima svojih katoličkih pastira pomire s neugodnom istinom, umjesto da je pokušavaju zamatati u prikladniji celofan. 

Vjernicima Rimske crkve koji shvaćaju da je Europska unija zapravo protunarodna federacija korporativnih interesa i nisu podržavali utrpavanje Hrvatske u tu saveznu državu u kojoj nam nema zore, ostaje da se i dalje pitaju što zapravo rade u vjerskoj organizaciji čije čelništvo ima o tome dijametralno suprotne stavove i veselo ih odvodi u propast. Umjesto evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu Katolička je crkva odlučila propovijedati evanđelje po Hermanu Van Rompuyu, Jadranki Kosor, Vesni Pusić i Angeli Merkel. 

Hvata Vas depresija u pogledu Europske unije? I treba. Jer, izlaza iz ovoga stanja, kojem su svojski kumovali i Vaš sveti otac i njegovi pijuni – sada više nema! Do 22. siječnja još se štogod i moglo učiniti, sad je gotovo! Prvog srpnja 2013. Hrvatska će postati dvadesetosma administrativna jedinica protunarodne, nedemokratske, korporatokratske europske federacije! Dvanaest hrvatskih europarlamentaraca, jedan hrvatski komesar i par stotina hrvatskih eurokrata otputit će se u Bruxelles, a ostatak Hrvatske u kontejner. Hrvatska je anektirana i adaktirana. Amen i laku noć!  

Peticija za promjenu Ustava? Možete si misliti kako bi to prošlo! Nije li se vlada unionistice Kosor obvezala da će s referendumom o EU biti i „referendum o referendumu“, čime bi se ublažili strogi kriteriji predviđeni za raspisivanje referenduma? Ali nismo još vidjeli taj referendum, što nam daje razloga vjerovati da ne bi bilo ni onoga za promjenu Ustava. Općenito, čini nam se da mnogi ljudi zapravo nisu posve svjesni što su napravili, jer 22. siječnja dogodilo se puno više no što im se čini. Nije samo utaban put u EU, nego je iz ruku hrvatskih građanki i građana možda zauvijek odletjelo pravo da o bilo čemu  odlučuju. Kao što smo već pisali, EU ne voli očitovanja narodne volje, referendume, a – kako vidimo u zadnje vrijeme (Grčka, Italija) – nisu joj više dragi ni slobodni izbori i slične demokratske tričarije. 

Budite posve sigurni, nikakvog ponavljanja referenduma neće biti. Više nas se neće ništa pitati. Kakve akcije, kakve peticije, kakve gluposti! Zanositi se takvim tlapnjama gubljenje je vremena. Odgovor koji zadovoljava udruženu političku, crkvenu i korporatističku oligarhiju dobiven je. Indoktrinacijom, propagandom, pranjem mozga – kako god, ljudi su odgovorili onako kako je oligarhiji potrebno za ostvarenje daljnjih njihovih planova. Podsjećamo vas ukratko na daljnju pravnu proceduru koja slijedi nakon ovoga što se dogodilo. Pritom, nećemo se baviti pitanjima poput „Što ako se EU raspadne prije nego što u nju uđemo“ i sl., nego navodimo najvjerojatniji slijed događaja. 

Kao prvo, nikakva promjena stava, mišljenja ili smjera, kada bi i nastupila i kod hrvatskih građana i kod političke oligarhije, ne bi bila više dovoljna, odnosno bila bi posve bespredmetna. Jer, ratifikacijom pristupnog ugovora, najprije u našem, a potom i u parlamentima sadašnjih 27 administrativnih jedinica (zemalja-članica) europske federacije stvara se pravnu obvezu pristupanja Europskoj uniji 1. srpnja 2013. Ako Zemlju u međuvremenu ne strefi gigantski meteor ili nas ne pojedu vanzemaljci – tada ćemo, orilo il' gorilo, ući u Uniju. Političari, popovi i korporatisti tome su već veselo nazdravili uz rashlađeni pjenušac: htjeli su u EU, a mi ćemo im to platiti! 

Narod je imao prilike odlučiti o tom pristupanju i tu je priliku iskoristio tako da odobri navedenu aneksiju. Sljedeća slična prilika kad bi se moglo razmišljati o nekom drugom putu (različitom od onog unijskog) mogla bi, pravno gledano, nastupiti po ulasku u navedeni državni savez, na koji smo se obvezali. Naime, potpisivanjem pristupnog sporazuma, referendumom i spomenutom ratifikacijom ušli smo u proces koji bi bilo vrlo teško prekinuti, na bilo koji način različit od onog koji smo opisali u našem tematskom članku „Izaći iz EU - kako?“  

Kad bi se i dogodio nekakav kopernikanski obrat u svijesti udružene oligarhije, a dakako i građana koji – kako smo vidjeli na referendumu – u svojoj blaženoj opijenosti, nesvijesti (pa i pasivnosti)  podržavaju Europsku uniju, bilo bi, po ulasku u EU, potrebno pokrenuti proces razdruživanja u skladu s odredbama članka 50. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, koji smo u naznačenom članku detaljno opisali, a koji, najkraće rečeno, izgleda kao i proces pridruživanja Uniji, samo u obrnutom smjeru... i traje godinama. Kako bi točno izgledao, međutim, nitko ne zna, naprosto zato jer se takvo što još nije dogodilo. – Redakcija 



Ništa još nije izgubljeno!

24. I. 2012. - Mislim da je važno sada veliki trud uložiti na konsolidaciji hrvatskoga naroda, nema dvojbe da je bezlični politički vrh u svojevrsnoj hipnozi inducirao to "veliko htijenje" ulaska u 'uljuđenu Europu'. Taj vrh zapravo ne treba osuđivati, oni će uskoro sami biti probuđeni iz tog hipnotičkog sna i svakako će biti dezorjentirani. Vrijeme koje dolazi još će više zaoštriti borbu između prava naroda i totalitarizma psihotičnih elita. Stoga je važno i dalje širiti istinu o struklturama koje tvore konstrukciju EU. Hrvati će uskoro uvelike promijeniti svoj stav, a zajedništvo, odnosno maksimalno moguće ukidanje podjela na "ove i one" Hrvate, ključno će utjecati na razvoj budućih događaja. Nadam se će oštro pero ove redakcije i dalje snažno utjecati na formiranje ideala suverene Republike, jer ništa nije još izgubljeno. (Damir)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Raduje nas Vaš optimizam i vjera u promjene, ali podsjećamo da možebitna  "promjena stava" o kojoj je ovdje riječ, kada bi i nastupila, nije više dovoljna. Naime, po ratifikaciji pristupnog ugovora, najprije u našem, a potom i u parlamentima sadašnjih 27 administrativnih jedinica (zemalja-članica) europske federacije stvara se pravnu obvezu pristupanja Europskoj uniji 1. srpnja 2012. Narod je imao prilike odlučiti o tom pristupanju i tu je priliku iskoristio tako da odobri navedenu aneksiju. Sljedeća slična prilika kad bi se moglo razmišljati o nekom drugom putu (različitom od onog unijskog) mogla bi, pravno gledano, nastupiti po ulasku u navedeni državni savez, na koji smo se obvezali. Naime, potpisivanjem pristupnog sporazuma, referendumom i navedenom ratifikacijom ušli smo u proces koji bi bilo vrlo teško prekinuti, na bilo koji način različit od onog koji smo opisali u našem tematskom članku "Izaći iz EU - kako?"  Kad bi se i dogodio kopernikanski obrat u svijesti udružene oligarhije, a dakako i građana koji podržavaju Europsku uniju, bilo bi, po ulasku u EU, potrebno pokrenuti proces razdruživanja, koji smo u naznačenom članku detaljno opisali, a koji, najkraće rečeno, izgleda kao i proces pridruživanja Uniji, samo "unatraške" i traje godinama. - Redakcija 



Čemu se čovjek sada može nadati?

23. I. 2012. - Hvala Vam na svom trudu koji ste uložili u stvaranje Vaših web stranica europskaunija.yolasite.comHvala i na svim tekstovima od kojih sam mnoge proslijedio nebrojenim prijateljima i rodbini. U Hrvatskoj nitko od mojih ne poznaje osobu koja je glasovala “za”, pa ipak, evo dobismo ‘rezultate’ referenduma. U dubokoj tuzi i žalosti, ... vapim za rječju utjehe. Kažite, ima li nastavak nastojanja uopće smisla? Čemu se čovjek može nadati? Je li po Vašem mišljenju ovo nepremostiv poraz? (A.Z.)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Zahvaljujemo na Vašoj poruci i lijepim riječima o našoj stranici. Voljeli bismo kad bismo u trenutnim okolnostima mogli biti optimističniji, no sve što smo željeli reći povodom ovakvih referendumskih rezultata rekli smo u članku "Narod koji ne zna da nije slobodan rado će služiti diktaturi". Smatramo da mnogi ljudi još nisu svjesni što se zapravo jučer dogodilo, a ni koliko će se uskoro gorko kajati zbog svoje nesmotrene odluke o priključenju diktatorskoj superdržavi ili apstinencije od glasanja na referendumu. Jer ovo je možda zadnji put da ih je itko išta pitao.  

Teško bi i nezahvalno bilo prognozirati daljnje događaje, jer je zasad izvjesno samo to da će 1. srpnja sljedeće godine Hrvatska postati dvadeset i osmom članicom nedemokratske europske federacije, što kao legalisti svi moramo prihvatiti. Kako se, u skladu s unijskim propisima,  iz Europske unije izlazi, opisali smo u separatu Izaći iz EU - kako?. S obzirom na ondje izneseno, velikih nada u sjajnu budućnost doista nema. Voljeli bismo kad bismo bili u krivu, no bojimo se da nismo.

Jedina nada koja preostaje jest demokratizacija same Europske unije, čija ćemo administrativna jedinica uskoro postati voljom hrvatskih birača. A je li takva demokratizacija EU realna mogućnost ne treba posebno komentirati. Za utjehu je onima koji su se hrabro suprotstavili Uniji glasavši 22. siječnja protiv utrpavanja Hrvatske u nju to da su stajali na stani pravednosti kad je trebalo i da im barem savjest može biti mirna u vremenu velike nevolje koja dolazi. - Redakcija



Ljudi, svaka vam čast!

23. I. 2012. - Redovno Vas čitam i mislim da ste vrlo hrabri i otvoreni kada je EU u pitanju. Žao mi je sto većina hrvatskog naroda nije pravilno obaveštena. Posledice će biti dugoročne. Mi se u Srbiji srećom još držimo zahvaljujući nesposobnoj vladi ali, sve mi se čini, ne zadugo. Nastavite tako. (B.S.)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Hvala Vam na Vašoj poruci. Borba za demokraciju, a protiv svakovrsnih diktatura, univerzalna je i općesvjetska. Sretni smo što smo bili u prilici toj velikoj borbi dati svoj skromni doprinos. - Redakcija



Možemo u potpunosti kriviti narod

23. I. 2012. - Možemo u potpunosti kriviti narod, jer što očekivati od medija i političara? Nešto istinito? To bi bila utopija. Nakon izbora čuo sam dovoljno glupih komentara, a da ne govorim koliko su im moja mišljenja strana i sad vas pitam na koji način uopće mogu s mojim razmišljanjem ili Vašim, organizirati normalnu komunikaciju, da ne kažem suživot, s neodgovornim i sebičnim ljudima?Referendum o EU podijelio je ljude više nego što mislite, unutar grupe, obitelji, vjerojatno je elita i to htjela. Kako da želim humanije društvo s ljudima koji misle da će im drugi donijeti sreću? Jasna mi je manipulacija medija i političara, nije mi jasna logika glasovanja ZA kod mnogih mojih prijatelja i neizlaska. Mnogi od onih koji su bili protiv imaju trivijalne razloge, tako da ni oni ne mogu svjesno sudjelovati u promjeni vrste demokratskog sistema. Ne mogu im oprostiti jer ne znaju što čine, jednostavno, njihovo neznanje i moja je noćna mora. (lario)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Doista, što reći o kognitivnim sposobnostima tzv. običnih ljudi koji su povjerovali oligarhiji koja ih laže i pljačka punih 20 godina? Nezahvalno je predviđati što će se dogoditi u budućnosti, ali mislimo će se i najeurofanatičniji mali hrvatski birači uskoro barem malo otrijezniti kad uberu prve plodove svoje nepromišljene odluke. Međutim, bit će kasno, jer ih više nitko neće ništa pitati. U svakom slučaju, običan puk ionako će u vrlo bliskoj budućnosti biti odveć zaokupljen pitanjima vlastitoga golog preživljavanja, tako da neće imati vremena biti ponosni na svoju odluku da svoju domovinu utrpaju u nedemokratsku europsku federaciju. Za to vrijeme s malih ekrana će im se smiješiti pripadnici udružene oligarhije kojima su na svoju štetu omogućili uživanje u mekim foteljama raskošnih sinekura Europske unije. 

S druge strane, onima koji su u potpunosti svjesni realnosti učinjenog i dalekosežnosti neizbježnih posljedica, bit će jamačno osjetno teže. - Redakcija  



Zašto SADA treba biti PROTIV

14. I. 2012. - Ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća bio sam poprilično aktivan u međunarodnoj znanstvenoj zajednici u područjima kibernetike i lingvistike. U to doba sudjelovah i u radu Europskoga Kluba, udruge europskih entuzijasta. Europska je Zajednica tada bila naša nada i budućnost, a kako se počela širiti na mnoga jezična područja, bilo je pitanje kako najdjelotvornije usustaviti prevodilačku službu za velike količine spisa. Iz Europskoga smo se Kluba zalagali da se u prevodilačku službu uvede meta- jezik, što bi bilo smanjilo potrebnu količinu prevoditelja na odprilike desetinu. No, kao što znamo po suludoj veličini (i skupoći) prevodilačke službe sadašnjega Europskoga Sjedinjenja (Europske Unije), taj naš prijedlog, uz svo naše zalaganje, nikada nije usvojen. Jest, doduše, da stoga mnogo više prevoditelja ima radno mjesto, a plaćaju ih ionako svi pučani Europe zajedno. 

Devedesetih godina prošloga stoljeća bijah aktivan član Hrvatske Paneuropske Unije, i čast mi je da sam osobno poznavao gospodina Otta von Habsburga. I tada je Europa još uvijek mnogim Europljanima bila predivna vizija. 

I zašto sam onda SADA, početkom drugoga desetljeća XXI. stoljeća, PROTIV toga da Hrvatska uđe u Europsko Sjedinjenje? Stoga što to više nije ona politička Europa za koju smo se zalagali, čiju su viziju stvarali mnogi, još od kraja XIX. stoljeća. Što li je to drugačije u Europi sada od onoga čemu smo se nadali onda? Nije lako izravno i ukratko odgovoriti na to pitanje. U načelu, tu su vjerojatno dva osnovna razloga koja vidim: promjena dvotisućgodištnjega pravnoga sustava i nedemokratičnost političko-ekonomskoga sustava. 

Europska "pravna stečevina", kako ju predivno eufemistički zovu, sve je manje stečevina, a sve više tvorevina, a Liberalni Kapitalizam pretvorio se u Korporatizam, pa onda i u Kleptokratski Birokratizam. 

Glavna je nevolja sa sadašnjim Europskim Sjedinjenjem da ima silnu potrebu sve točno propisati, opisati, odrediti i dotjerano srediti. Koliko god to smisla imalo ili ne imalo. Europski su se narodi, kao uljudbeni nasljednici grčke i rimske kulture, tisućljećima držali rimskoga prava. Smjeli su činiti sve, osim onoga što je bilo zakonom zabranjeno. Nažalost, u svojoj silnoj birokratskoj želji da sve bude "savršeno uređeno", objedinjeno i ujedinjeno, standardizirano i normirano iznad svake sumnje, europsko zakonodavstvo povodi se za primjerom napoleonskoga prava. Sada europski narodi ne smiju činiti ništa što nije nekim zakonom, propisom, uredbom, dozvolom, dopustnicom... dopušteno. A to nije "pravna stečevina" po kojoj ja želim da moja Hrvatska živi. 

A što se tiče toga kleptokratskoga biro-korporatizma, kojemu tepamo da je liberalni kapitalizam, uistinu bismo umjesto njega trebali uvesti Kairološki Sinergizam. Iako se čini da za objašnjavati neki (uvjetno) novi društveni ustroj ovaj članak i nije najbolje mjesto, uistinu je vizija (a kao i kod svih vizija, ponešto i utopija) zajedničarstvom prožete Europe u ono doba kraja prošloga stoljeća veoma mnogima od nas bila ono što danas možemo prozvati kairološkim sinergizmom. 

Kairos je starogrčki bog pravoga trenutka, pravodobnosti. '-logos' (grč. 'riječ') je nastavak koji rabimo za označavanje znanja i znanosti, dakle teorije i uporabe znanja iz nekoga područja (teatrologija, teologija, politologija...). Kairologija jest dakle razumijevanje i uporaba znanja o pravome trenutku. 'Syn-' je grčki predmetak koji znači "su", 'ergon' znači "rad". Dakle sinergija je suradnja . '-izam' je nastavak koji se najčešće rabi za označavanje filozofskih sustava upravljanja životom države. Prema tome Kairološki Sinergizam je društveni sustav zasnovan na pravodobnoj suradnji. A upravo je to i bila osnovna ideja ujedinjavanja svih mogućih izvora imanja i znanja europskih država, kako bi se u međusobnoj suradnji u pravi čas razna dobra razmjenjivala. 

Ali se u međuvremenu taj ideal pretvorio u nešto drugo. Umjesto pravodobne suradnje, pri kojoj svaka država stvara i u zajednicu daje ono najbolje što zna i može, EUropa stvara plansku privredu, svakoj članici zadaje točne granice što smije a što ne smije u kojemu roku i na koji način. Koliko se sjećam, Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika zasnivao se na planovima i kolhozi su točno znali koliko čega i u kojem roku moraju proizvesti. Ako ste neposlušni, slijede kazne. Duboko sam uvjeren da se većina idejnih začetnika europske zajednice sveudilj okreće u grobu. 

I, osim toga, Europa više nije Zajednica, da zajednički živi, već Sjedinjenje (Unija), da kao jedno živi. Kad bi barem malo europski biro-političari pogledali kako se živjelo u SSSR-u i zašto je propala SFRJ, možda bi shvatili da su na krivome putu. Ljudi moji, pa pogledajmo sustave! EUropa hrli u "real-socijalizam", ne doduše deklarativno, ali svakako svojim načinom postojanja i djelovanja, svojim planovima i zakonima. Nije da postoji "politbiro", ali postoji biro koji se zove "komisija". Europska skupština nema nikakove vlasti, ali veseli narod. "Pravni poredak EU je autonoman i razlikuje se i od poredaka zamalja članica i od međunarodnog prava. Njegovo glavno svojstvo je da djeluje ograničavajuće na pravne poretke zemalja članica: ograničava regulatornu autonomiju zemalja članica u području građanskog, kaznenog, radnog, pa čak i ustavnog prava te stvara obveze za zemlje članice i to za njihove institucije zakonodavne, izvršne i sudske vlasti." (http://europskaunija.yolasite.com/) Ali Historija je Magistra Života samo književnički, čini se. 

Pravodobnost. Ništa što želite postići, a niti išta u prirodi, ne uspijeva ako nije začeto, zasijano, obrađeno, izvedeno, obrano i potrošeno u pravi čas. 

Stoga, molim vas, oslušnite svoje srce! Da li zaista mislite da je sada pravi trenutak za pristupanje EU? Da li se zaista osjećate ugodno, opušteno, sa sigurnošću u bolju "europsku" budućnost, ili vas ipak prolazi lagana jeza od toga hoćemo li uopće imati kakovoga utjecaja na vlastiti život u svojoj domovini. U toj nejasnoj slici koju su nam do sada političari uspjeli predočiti, pitam se postoji li netko tko zaista zna što u onoj debeloj, debeloj knjizi pristupnoga ugovora zaista piše. Na što se mi uistinu sve obvezujemo? Jer, kad čovjek ulazi u brak, zna koja prava i odgovornosti ima. Znade li itko u Hrvatskoj koje sve obveze na sebe preuzimamo, a očito ih ima puno, jer knjiga je jako debela. A znademo li i kako iz EUrope izaći, ako zaželimo (a znamo iz višestoljetnoga iskustva da uvijek na kraju želimo izaći iz svih ujedinjenja u koja ulazismo)? Koliko će to biti moguće ili nemoguće? 

Što je to u hrvatskome narodu što ga tjera da se uvijek pod nečije okrilje gura? Očito nedostatak samopouzdanja, a poslijednje vrijeme i veliki nedostatak samopoštovanja. A koga onda kasnije slavimo kao Hrvatske Junake? Ljude koji su se zalagali za ponovnu samostalnost. 

Tako smo u prvi Ustav naše Republike Hrvatske, kako nas ne bi manjina nas uvela u neko novo državno ujedinjenje, uveli, u taj čas poučeni poviješću, zaštitni mehanizam po kojem se većina SVIH punoljetnih građana Hrvatske morala referendumom izjasniti za bilo kakovo udruživanje s drugim državama. Zašto smo onda nedavno zbrza ukinuli tu zaštitu, smanjivši ju na većinu onih koji izađu na referendum? 

Jeste li već čuli poruke pro-EUropske promičbe? Nije li gospodin Milanović nedavno izjavio "Jer vi to zaslužujete". Zaslužujemo prepustiti Hrvatsku EUropskim birokratima? Ili ona televizijska, ukratko "Otkazan nam je let, (cijeli sam to život sanjala) sad ću biti dva dana u Frankfurtu na račun prijevoznika." Kakove to veze ima s Europskim Sjedinjenjem? Gospođa nas Pusić plaši: "Ako sada ne prođe referendum, sljedeći ćemo moći napraviti tek za godinu dana, a time ćemo jako puno izgubiti" (Rečenice navedene u navodnicima nisu citati nego parafraze.)Ne, gospođo Pusić, time ćemo jako puno dobiti. Dobit ćemo na tome što nećemo izgubiti Hrvatsku. I, konačno, zar nije suludo da je jedina koja trenutačno financira protu-EUropsku kampanju u Hrvatskoj upravo EU, a pro-EUropsku promičbu većinom mi sami, neovisno o našemu stavu. 

Gledam televiziju. Prijenos podpisivanja Pristupnoga Ugovora. A tamo na stolu neka jako golema knjižurina. To je Ugovor! 

Zašto li je taj Ugovor toliko velik? Koliko je ljudi u Hrvatskoj svjestno toga da u tome ugovoru, koji se prvenstveno sastoji od nepreglednoga niza izmjena i dopuna ogromne količine postojećih EUropskih spisa i propisa, postoji mnoštvo stavaka koji izravno određuju granice upravljanja vlastitom zemljom. Određuju dakle što će bilo koja buduća hrvatska vlast i u kojim okvirima smjeti planirati u vlastitoj zemlji. Količina šećera je određena, količina mlijeka isto tako... 

područja u kojima raste grožđe uvrštena su u odgovarajući EUropski propis, Dugi Otok, Vis, Mljet i Lastovo dobro su prošli u nekome od mirijada propisa, jer za njih ne važi neki drugi, ograničavajući članak istoga toga propisa. Ali, što ako neka buduća hrvatska vlast zaključi da bi ono što se može primijeniti na navedene otoke bilo dobro primijeniti i na primjerice Unije, Susak ili Premudu? "Thja, ništa. To se ne može. Mogli ste se ranije sjetiti, dok smo se dogovarali oko Ugovora. Sada je kasno.", reći će nam EUropa. 

Znate li da je sastavni dio objavljenoga teksta Pristupnoga Ugovora i "Popis, koji je Hrvatska dostavila na jednom jeziku, lijekova za koje odobrenja za stavljanje u promet dana u skladu s hrvatskim zakonodavstvom prije datuma pristupanja ostaju važeća sve do njihove obnove u skladu s pravnom stečevinom ili do 30. lipnja 2017., ovisno o tome što je prije." (vanjska poveznicaZašto, o zašto u jednome takovome Ugovoru mora postojati minucijozan popis lijekova? Je li to razumski zdravo? 

I nekako zaista gledajući sada ovaj veliki i disparatni konglomerat različitih država i državica koje zajedno čine tu Uniju u koju nas guraju, sjetim se i opet bivše Jugoslavije. Bez uistinu ikakove namjere da neki narod ili državu uvrijedim, slobodan sam iznijeti nekoliko asocijacija. Zar vam se ne čini da onda imasmo nerazvijeno Kosovo, a sada bismo dobili prezaduženu Grčku. Ili imadosmo zapuštenu Kninsku krajinu, a sada dobivamo ispuhanu Irsku ili zbunjen Portugal. 

I, zanimljivo, vjerojatno jedan od prvih političkih napora koje se očekuje od Hrvatske ako uđe u EU bit će da pomogne susjedima (Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji i Kosovu) da i oni uđu u EU. I onda ćemo, uz sav napor Domovinskoga rata i svu neugodu razdvajanja od bivše Jugoslavije, konačno opet, sretni i veseli, biti s njima u uniji. Samo nas iz Hrvatske neće više biti cijela jedna petina stanovništva, nego će nas biti manje od jedne stotinke! Wow (hrv.: 'ajme meni')! 

I onda nam još kažu da EUropi nema alternative. Zar nam ranije nisu govorili da Jugoslaviji nema alternative? Da je bratstvo i jedinstvo jedino što nas može održati na životu. 

Želi li nas to netko preveslati? 

Kad bolje promislimo, nešto zaista nije u redu s našim kolektivnim razumom! 

Jer nema logike da netko tko se borio 1000 godina za samostalnost već je se nakon 20 godina pokušava riješiti. Možda zato što su prve godine samostalnosti iznjedrile takav političko-ekonomski kaos. OK, desilo se. Ali kaos je pun potencijala, jer, kao što iz kvantne fizike znamo, cijeli svijet postaje iz kaosa. A, osim toga, zar nije povijestno globalno poznato da nakon svake bitne promjene društvenoga ustroja slijedi kraće ili dulje doba kaosa.

Zar poučeni svim tim povijestnim iskustvima ne bismo mogli krenuti nekim podpuno novim, svježim putom?

Jer, ako niste svjestni činjenica, dopustite da vas podsjetim: Hrvatska se nalazi usred sredine Europskoga kontinenta. Nalazimo se negdje na trećini puta između Portugala i Kazahstana, i na drugoj  trećini puta između sjevera Norveške i juga Krete. Površina hrvatskoga kopna je 56.542 km2, hrvatskoga mora 31.067 km2, ima nas ukupno 4.456.096 (po popisu iz 2011.). To znači da svakome od nas kojima je Hrvatska domovina dopada 12.688,7 kvadrata (m2) ozemlja i 6971,8 kvadratnih metara mora. 

"... prema izvješću o vodnim zalihama, koje je izradio UNESCO snimajući stanje u čak 188 zemalja svijeta, Hrvatska se na prostoru Europe smjestila na visoku treću poziciju, bogatije vodom od nje samo su dvije sjeverne zemlje: Norveška i Island. Hrvatska prema tom izvješću raspolaže sa 32.818 prostornih metara godišnje obnovljive pitke vode po stanovniku i po tom se podatku uspjela svrstati i u krug 30 vodom najbogatijih zemalja svijeta." (Poslovni dnevnik, 14. 8. 2007.) Kupaonska kada prosječne veličine ima zapremninu od odprilike 100 do 300 litara. Uzmimo, recimo, jednu lijepu kupaonsku kadu od 200 l. Gorenavedena godištnja količina pitke vode (1 prostorni metar je 1000 litara) omogućuje svakome od nas u Hrvatskoj da dnevno napunimo 450 kada vodom. To je 19 punih kada na sat, iliti možemo se okupati u kadi punoj pitke vode svakih 3 minute i 12 sekundi! A da vode u Hrvatskoj i dalje ima dovoljno. 

Šume zauzimaju 47,6% cjelokupne kopnene površine Hrvatske (26.886 km2). "Hrvatske šume zbog geografskog položaja između eurosibirsko-sjevernoameričke i mediteranske regije te zbog velikog očuvanja biljnih i životinjskih vrsta, spadaju u izrazito bogat biološki sustav, što ih čini rijetkim i vrijednim u svijetu. Prema sustavu, šume u Hrvatskoj su prirodne, odnosno vrlo su slične prašumama iz kojih su nastale. Gotovo 95% šumskih sastojina ima prirodni sustav, što predstavlja rijetkost i izuzetnu vrijednost u svjetskim razmjerima." (Danijel Duhović) Godištnji je prirast drvne zalihe 10,5 milijuna m3. Zašto nam je prirast važan? Pa, kao i kod vode, stoga što je to količina koju možemo iskoristiti, a da ništa ne potrošimo od zalihe! 

Imamo i more i sunce, i ribe i lignje i grožđe i masline i slavonsku žitnicu koja je u doba bivše Jugoslavije mogla cijelu tu državu prehranjivati, imamo i ideja i znanja i svjetski priznatih umjetnika i znanstvenika i istraživača i izumitelja. Radišni smo, inventivni i dragi ljudi. 

Hrvatski je identitet i europski, a europski ne postoji bez hrvatskoga. Kako pravilno primijećuje Zlatko Tišljar, svi mi uistinu imamo po nekoliko "narodnostnih" identiteta. Hrvat koji živi u Engleskoj svakako nije samo Hrvat, već i Englez, Francuz koji živi u Grčkoj primio je i grčki identitet, uz svoj francuski. 

Mi, koji živimo na tlu Europe imamo svakako naš narodnostno/državni (domovinski) identitet, ali neosporno i neizbrisivo i europski. Ti se identiteti tijekom našega života mijenjaju, pojedini više ističu, a drugi pomalo potiskuju. No, u osnovi možemo bezprijekorno tvrditi da svi mi europejci imamo barem tri osnovna "narodnostna" identiteta - domovinski, europski i zemaljski. Ja sam se uvijek osjećao Hrvatom, Europljaninom i Zemljaninom, iako se, dakako, niti moj Jugoslavenski identitet, jer ipak proživih više od pola života do sada u toj državi, ne može zanemariti, ali ja ga osobno nikada nisam osjećao toliko jako kao navedena tri. 

Neprijeporno je da smo u Europi rođeni u području koje je svoju uljudbu izgradilo na temeljima stare grčke i rimske kulture, na temeljima Isusova nauka i, dakako, na temeljima mnoštva europskih znanstvenika, istraživača, umjetnika i obrtnika u proteklih nekoliko tisuća godina. Veoma velik udio suvremenoga "globalnoga" identiteta svakako je potekao iz Europe, a mnogo od njega i iz Hrvatske (sjetimo se samo Fausta Vrančića, Ruđera Boškovića, Nikole Tesle, Ivana Getaldića, Mohorovičića, Ružičke, Augustinčića, Meštrovića... i mnogih, mnogih drugih. Znadete li primjerice da je letjelicu koju svi znamo pod imenom Cepelin izumio Županjac David Schwartz, i da je krajem 19. stoljeća duraluminij bio poznat pod imenom Schwartzov aluminij? Ili, primjerice, da sam, kada krenuh 60-tih godina prošloga stoljeća u osnovnu školu u Kielu, u Njemačkoj, pisao "mit der Penkale"...). 

Pa dajte ljudi, BUDIMO samosvjestno i samopouzdano SVOJI! 

Moj dom. Neugaslo kućno ognjište. Taj topli kutak sigurnosti i ljubavi. I duh slobode. 

Da Vas pitam... - Da li zovete susjeda da vam određuje kako ćete živjeti u svome domu? Da li je vaš susjed vlasnik televizora u vašem domu? Da li želite da vam netko određuje kojega će oblika biti jabuke u vašem vrtu? Znadete li išta napraviti sami, bez da vas netko nadgleda? Zar zaista ne znate sami upravljati svojim domom? Da li ste ikada prodali nekoga koga volite? Nije li bolje pobrati voće u svome vrtu nego kupiti ga u europskome dućanu? Da li se u Europi pije voda iz slavine? Da li je smisao života šetati shopping-centrom? 

Nekada smo barem pričali puno viceva. Sada se čini da smo svi toliko zbunjeni i preplašeni budućnošću da smo i tu staru navadu gotovo napustili. Stoga, u duhu hrvatske samokritike, slijedeći vic (prilagoditi prema vlastitoj situaciji): "- Kako znam da živim u Hrvatskoj? - Radim kod Austrijanca, plaću mi isplaćuje Talijan, kupujem kod Slovenca, telefon plaćam Nijemcu, točim gorivo kod Mađara, lijekove nabavljam od Izraelca, zakone mi propisuje Belgijanac a sudi mi Nizozemac." Zar to nije već i previše susjeda koji nam vladaju našim domom? 

A sada, nakon samokritike, koja je alternativa? Moguća alternativa je referendumizam, kao politički izraz kairološkoga sinergizma. I da ne mislite da je referendumizam nešto novo i nepostojeće, sjetite se Švicarske. Švicarska je na neki način zemlja slična Hrvatskoj. Po čemu? Pa, rekao bih, prvenstveno po širini raspona političkih i narodnostnih stavova njenoga veoma raznolikoga puka. U Hrvatskoj smo stoljećima svjestni da gotovo uvijek dva Hrvata čine tri političke stranke. Takav smo, valjda, narod. I upravo stoga je Švicarski model, s 26 poprilično samostalnih kantona i s referendumizmom nama prikladan. Dakle, mogući Hrvatski model (početak nacrtka): 

Promjena Ustava MORA biti podložna narodnome referendumu!  Narodni referendum je važeći nadpolovičnom većinom svih s pravom glasa. Referendum većinom onih koji su se izjasnili. Bilo kakovo raspolaganje našim zajedničkim bogatstvom, šumama, vodama, obalama, hranom, energijom... mora biti izravno podložno narodnome referendumu. Promjene ustavnih zakona, strateške i taktičke odluke vlasti moraju biti podložne referendumima. Državna televizija mora svakodnevno u okviru Dnevnika prenositi promišljanja Vlade i Sabora o njihovim planovima, idejama, dilemama, nakanama i vizijama, kako bi narod mogao u slobodno vrijeme (najčešće po kafićima) dobro prodiskutirati smjernice, te Vladi i Saboru na referendumu reći kvalificirano mišljenje. I ne, nemojte misliti da četiri i pol milijuna ljudi nije pametnije od stotinjak. Uvođenje redovnih referendumskih izjašnjavanja bitno pojeftinjuje i pojednostavljuje njihovu organizaciju, primjerice uvođenjem referendumske službe u općinama, koju obavljaju već postojeći službenici (pa nije to svaki dan!). 

Veoma je važno, također, da se ne biraju "političke opcije", ili stranke, koje onda samoproizvoljno postavljaju svoje ljude, već da se saborski zastupnici i članovi vlade biraju kao osobe, po imenu i prezimenu, a prema svojim osobnim vrlinama i ljudskome značaju. Drugim riječima, da na izborima ne moramo zaokružiti samo jednu određenu stranačku "listu", već bilo koje ime s bilo koje od ponuđenih (stranačkih ili nestranačkih) popisa kandidata. 

I, najvažnije, treba razvijati suradnju i pratiti vrijeme. Sada je vrijeme za promjene, a ne za ulazak u okoštale strukture. 

Zanimljivo je to. Nekada smo davno imali vladu u Budimpešti, pa u Beču, pa onda u Beogradu, a sada bismo u Bruxellesu (što li je to sa slovom "B" i Hrvatskom? Možda bi Hrvatsku Vladu trebalo ipak premjestiti u neki grad na "B" - Bjelovar, Biograd, Bosiljevo...).

Za nekoliko dana moramo se svjestno kolektivno odlučiti da li ćemo stupiti u Europsko Sjedinjenje sada, ili ćemo radije pričekati neko bolje vrijeme, dok i mi ne budemo snažniji i spremniji, ali i dok sama Europa ne pronađe (novo) stabilno uporište svojega postojanja. 

Da, nalazimo se u situaciji "tiranije izbora", kako kaže slovenska psihoanalitičarka Renata Salecl. I tako stalno, neprestano, svaki dan, i u domu i u domovini. Zar ne bi bilo opet predivno da dignemo ruke od brige za same sebe, brige za svoj dom? Jer to smo mi, Hrvatska, učinili već mnogo puta. "Susjed, ja ne znam gospodariti sobom i svojim domom, biste li Vi, molim Vas, prosim Vas, ponizno Vas preklinjem, preuzeli brigu o mome domu, sve ću napraviti, sve Vam dati, na sve pristati, samo Vas preklinjem i opet, preuzmite brigu o mome domu. Ja sam za to nesposobna. Ponizna i skrušena Vaša Hrvatska." 

Eto, samo da se prisjetimo, gornje smo pismo susjedima u zadnjih stotinu godina poslali 1918. Srbiji, 1941. Njemačkoj i Italiji, 1945. okolnim narodima bivše Jugoslavije... I svaki puta bi nam se taj susjed smilovao, preuzeo na sebe tu svakodnevnu "tiraniju izbora" kako ćemo živjeti, što ćemo smjeti i ne smjeti, s kime ćemo se družiti, a tko će nam biti neprijatelji... Hvala svima tima susjedima što su htjeli nama gospodariti. 

Ali, slijedi nakon zareza, svaki puta smo se i opet iznova osjećali sputano, neslobodno, robovski... i svaki se puta prolijevajući krv izvlačili iz tih "udružbi", konačno na časak bivajući vlastiti gospodari. I čim bismo se bili izvukli, opet smo za koji dan "shvatili" da nemamo dovoljno samopouzdanja za samostalno gospodarenje u svome vlastitome domu i na brzaka zamolili u tome trenutku "najjačega" susjeda da nam vlada. 

Eto, tako u tih zadnjih stotinjak godina ipak smo uspjeli 20-tak godina biti svoji gospodari. Doduše ne zato što smo rekli "Možemo i znademo svojim domom gospodariti", već stoga što nam ovom prilikom susjed, a taj se sada zove Europsko Sjedinjenje (eng.: European Union), prestrašen ponešto nama, ali prvenstveno sobom, nije odmah dobrohotno, kao dotada, rekao "Da, naravno". Nego smo godinama na koljenima prosili, sebe same prozivali zločincima, jadnima, nezaštićenima, neznalicama, pa se sada nam konačno susjed smilovao i "dopustio" nam da mu predamo svoj dom sjedinjujući se s njime. 

Nije li konačno vrijeme da pokažemo temeljnju samovrijednost i samopouzdanje i kažemo: 

"Ja, Hrvatska, nakon duge i bremenite povijesti u kojoj uvijek rekoh "da" sada kažem "NE", preuzimam odgovornost za sebe na sebe i "PROTIV" sam Sjedinjenja s Europom. Ako se predomislim, reći ću Vam. S poštovanjem Vaša Samostalna Hrvatska." (Zorislav Šojat)



Tko stoji iza ovog portala i je li govoriti o Novom svjetskom poretku smiješno, neozbiljno i posve diletantski“?

6. I. 2012. - Gospodo (ili gospodine), jeste li vi čuli za riječ impresum? Tko ste vi, kako se zovete, tko stoji iza vaših internetskih stranica? Zaista, ne možete apsolutno ni po kojoj osnovi smatrati da bi vas čitatelji trebali uvažavati, ukoliko se ne želite javno predstaviti, izreći svoja imena i prezimena, identificirati se. U kontekstu "argumenata" protiv ulaska Hrvatske u EU govorite i o tzv. Novom svjetskom poretku, što je smiješno, neozbiljno i posve diletantski. Ako niste u stanju izaći iz anonimnosti, po meni ne zaslužujete da vas čovjek shvati ozbiljno. Pa makar neki od vaših navoda zaista djelovali tako, da se čovjek zamisli. Nažalost, potencijalno koristan portal ste unizili početničkim greškama koje ukazuju na to, da niste osobe od stvarnog ljudskog i intelektualnog habitusa. (Vjeran)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Više smo već puta isticali da portal „Europska unija i velika nevolja koja dolazi“ na svojim stranicama ne objavljuje neke nove podatke o Europskoj uniji. Riječ je uglavnom o postojećim saznanjima koja se mogu pronaći na službenim stranicama Unije i drugim relevantnim izvorima (vidjeti popis poveznica na našoj stranici Linkovi), ali su kod nas malo poznata budući da su srednjostrujaški mediji, zbog svoje vlasničke strukture i iz drugih razloga, uglavnom u funkciji posve jednostrane prounijske indoktrinacije i propagande.

Naša se mrežna stranica, s druge strane, kako je to rekao jedan naš čitatelj, bavi podacima, a ne pamfletima. Bitno nam je da zaokružimo informacije o Europskoj uniji, a to nije moguće ako se ne sagledaju sva pitanja, osobito ona koja navodimo na našim glavnim stranicama EU Danas, EU Povijest itd. Važno je primijetiti da većine takvih podataka u našem medijskom prostoru ili nema uopće, ili ih nema na hrvatskom jeziku.

Na primjer, Delegacija EU u Hrvatskoj ukratko opisuje zakonodavnu proceduru Unije, ali daje link na shemu procedure (iz koje je vidljivo koliko je nejasna i nedemokratska) isključivo na engleskom. Mi smo se potrudili i na našoj stranici EU Danas preveli shemu zakonodavne procedure, a i objasnili smo je, koristeći Unijine propise i podatke, i tako izveli jedini mogući zaključak: Europska unija nije parlamentarna demokracija. A to je samo jedan primjer.

Višekratno smo naglašavali da je u takvim okolnostima značajnije prezentirati navedene podatke koji su vrlo značajni za trenutak u kojem živimo (što glavni mediji namjerno propuštaju učiniti), nego isticati autore koji su taj posao obavili, a koji, kao "obični ljudi" ionako nisu poznati (niti imaju za cilj postati poznati) široj javnosti, a niti su ikome 'zanimljive ličnosti' iz tzv. javnog života. Europska unija i velika nevolja koja dolazi portal je neovisan o bilo kakvim političkim, financijskim ili drugim utjecajima, i iza nas nitko "ne stoji". 

Slijedom svega naprijed iznesenog objavljivanje imena osoba koje su stvorile ovaj projekt ukazuje se kao nebitno, pa sve redakcijske prikaze potpisujemo zajednički kao Redakcija. Nije riječ ni o kakvoj tajnovitosti, već o našem načelnom stavu da ne ističemo ljude, nego ono što pišu. Uostalom ni unijski propisi koje su pripremili unijski birokrati, a ni propagandni pamfleti domaće unionističke oligarhije – nisu potpisani. Ni ne trebaju biti. Ne vidimo razloga zašto bismo onda isticali imena onih koji prokazuju njihove uratke. Nemamo nikakve želje da se "uvažava" nas, više bismo voljeli kad bi se uvažavale činjenice.

Budući da je pitanje (ne)ulaska u EU prevažno, pa čak i sudbonosno pitanje, doista je beznačajno tko je obradio unijske propise, podatke i procedure, kritika kojih koji se objavljuje na ovom portalu. Puno je bitnije da ljudi te unijske propise, njene nedemokratske ustanove i procedure upoznaju na istinit i jasan načinSve članke koje prenosimo iz drugih medija potpisujemo na uobičajen način, a na posebnoj stranici navodimo i linkove s kojih smo uglavnom prenijeli i na prikladan i svakom pristupačan način obradili unijske propise, dokumente i tekstove. Smatramo da je to dostatno da svatko stekne sliku o pravom licu Europske unije. Dodajmo k tome da još nismo čuli argumentirane stavove koji bi bili suprotni našim zaključcima.

Što se tiče Novoga svjetskog poretka, mišljenja smo da je u današnje vrijeme "smiješno, neozbiljno i posve diletantski" ne željeti vidjeti što se doista događa. Fenomen europske diktature ne može se promatrati izdvojeno, iščupan iz konteksta formiranja Novoga svjetskog poretka, posebice danas kad se prava pozadina čitavog unijskog sustava više ni ne krije. Najnoviji primjer postavljanja šefova vlada Italije i Grčke (oba su članovi Trilateralne komisije, a Monti je uz to još i član Družbe Bilderberg) lijepo pokazuje da to nije nikakva "teorija zavjere", nego njena praksa. I to se upravo zbiva pred našim očima, samo što nekima s njih još očito nisu spale krljušti, pa ne vide očigledno. 

Našu, kako kažete, "potencijalno korisnu" stranicu sami smo stvorili, pa imamo pravo potpisati je ili ne (čuli smo za impressum, hvala lijepa), a isto tako imamo na njoj pravo i objaviti podatke koje smatramo značajnim. Zapravo, s našom stranicom koju nitko ne financira i nitko iza nje ne stoji - možemo, za razliku od većine mainstream-medija, učiniti što hoćemo. Opredijelili smo se objaviti na njoj relevantne podatke o Uniji, na način koji smatramo prikladnim. Ni od koga ne tražimo da vjeruje nama, već apeliramo na to da razmotri podatke koje objavljujemo. U tom smislu, ne mislimo da smo ikakvim "početničkim pogreškama" unizili naš vlastiti portal, jer to i nije moguće budući da je on upravo onakav kakvim smo ga i željeli stvoriti. 

U vrlo ozbiljnim okolnostima u kojima se nalaze i Hrvatska i Europa poduzeli smo koliko smo mogli i znali podijelivši sa svima zainteresiranima vlastite spoznaje o Uniji do kojih smo došli vrlo opsežnim istraživanjem njene krajnje zamršene regulative i njenoga nedemokratskog institucionalnog djelovanja. Pritom nas ne zabrinjavaju trivijalni i kvaziintelektualni napadi koji dovoljno govore o "ljudskom i intelektualnom habitusu" pojedinaca koji iza njih stoje.

Skloni smo vjerovati da je neoboriva činjenica da je na pravoj strani onaj tko je protiv nedemokratske "meke" diktature u kojoj parlament ne donosi zakone, predsjednika ne bira narod, kontroliraju se proračuni administrativnih jedinica (zemalja-članica), totalitaristički se postavljaju šefovi vlada zemalja-članica, a sva je vlast koncentrirana u rukama neizabranog izvršnog komiteta (Europske komisije). Svatko tko je protiv tako nečeg ne mora se brinuti za svoju savjest, niti za svoj ljudski i intelektualni habitus: borba protiv Europske unije borba je za demokraciju. Čak i kad ne bismo uspjeli, za to se vrijedi boriti i "stajati na strani pravednosti makar se nebo srušilo", bezidejnim pseudokritikama poput Vaše unatoč. – Redakcija.  



Je li ovo protukršćanska mrežna stranica? Bože sačuvaj

22. XII. 2011. - Zanimljiv site, al ne razumijem što vi ljudi imate toliko protiv kršćanstva. Ajd' mi, molim vas, recite što je Krist u svojim naučavanjima krivo rekao? (Ivan)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Poštovani, zahvaljujemo na Vašoj poruci. Dakako da nemamo ništa protiv kršćanstva, napose ne protiv Kristova nauka u kojem ne nalazimo ništa lošeg, dapače, smatramo da ga treba slijediti. No, mi ne možemo propustiti izreći kritiku u odnosu na Katoličku crkvu koja se ne samo posve udaljila od Kristova nauka, nego ga, s obzirom na njene zadnje poteze, evidentno očito niječe i baca u prašinu. Našli smo za shodno upozoriti na izvjesne činjenice u pogledu nekršćanske i Kristu apsolutno oprečne Katoličke crkve. Nipošto, dakle, nismo "protiv kršćanstva", nego upravo suprotno, mi smo protiv organizacije koja kršćanstvo svojim postupcima i primjerima uporno negira. 

Dana 9. X. 2010. unionist Ivo Josipović sastaje se s papom u Vatikanu. Papa Benedikt XVI. podržao je ulazak Hrvatske u Europsku uniju, u koju bi, naglasio je, trebale ući i ostale balkanske zemljeJosipović je Papu izvijestio kako je vrlo važna borba protiv korupcije i kako Hrvatska provodi reforme za ulazak u Europsku uniju.


Katolička crkva (na žalost) svesrdno podržava i zagovara uspostavu Novoga svjetskog poretka. Papa Benedikt XVI., osim što zagovara ulazak Hrvatske u Europsku uniju, u dokumentu „Caritas in Veritate“ (Ljubav u istini) iz godine 2009. pod točkom 67. piše kako se„snažno osjeća potreba, pa čak i usred globalne recesije, za jednu reformu Ujedinjenih naroda, a tako i za institucije gospodarstva i međunarodnih financija, tako da koncept obitelji sviju naroda može steći pravu vrijednost. Također se osjeća da je potrebno hitno pronaći inovativne načine primjene načela odgovornosti za zaštitu i davanje siromašnijih naroda te učinkovit glas u zajedničkom donošenju odluka. To se čini potrebnim da bi se došlo do jednog političkog, pravnog i ekonomskog poretka koji može povećati i čak dati smjer za međunarodnu suradnju za razvoj svih naroda u znaku solidarnosti. Zbog toga postoji hitna potreba za jednu istinsku svjetsku političku vlast, kao što je to moj prethodnik blaženi Ivan XXIII. naveo prije nekoliko godina. Takva tijela bi trebala biti regulirana zakonom, da poštuju dosljedno načela supsidijarnosti i solidarnosti, kako bi utvrdili opće dobro. Nadalje, takav autoritet bi trebao biti univerzalno priznat kako bi imao efektivnu snagu. ... Integralni razvoj svih naroda i međunarodne suradnje zahtijeva uspostavu jednog više važećeg stupnja jednog međunarodnog poretka, koji je obilježen kroz supsidijarnosti i koji na taj način upravlja s globalizacijom. Dalje potrebno je konačno ostvariti jednu povezanost između moralne i društvene sfere, te veza između političke i ekonomske i civilne sfere, kako je već utemeljeno u povelji Ujedinjenih naroda."  


Poglavar Rimske crkve, suvremeni predstavnik babilonske religije, jako želi da Hrvatska hitno uđe u Europsku uniju.

To je u skladu sa zaključkom Rimskog sinoda koji je još u listopadu 1999. istaknuo da je nužno "poduprijeti, s hrabrošću i hitnošću, proces europske integracije." Ali to je u skladu i s činjenicom da su Katolička crkva i Europska unija iluminatske ekspoziture tzv. Novoga svjetskog poretka. Rimokatolička crkva najbolje razobličuje samu sebe, i nitko joj u tome ne treba pomagati. Činjenica da se kada su u pitanju ovi prostori ta vjerska zajednica intenzivno bavi geostrategijom (namjesto isključivo evanđeljem), već je sama po sebi dovoljna da se čovjek upita o njenoj pravoj ulozi. A svojim bezrezervnim zagovaranjem pristupanja čitavog Balkana u diktatorsku briselsku EU-federaciju (što je njen vrhovni poglavar jasno iznio u razgovoru s unionistom Josipovićem prošlog listopada), osudom svakom kritičkog mišljenja, a u zadnje vrijeme i osudom kritičkog mišljenja u odnosu na Europsku uniju, — crkva najbolje sama razotkriva svoje istinske namjere, koje su sve samo ne vjerske prirode. Tko ima oči neka vidi.

U dvojbi o istinskim namjerama i ciljevima neke organizacije, najbolje je pogledati plodove koje donosi, pa tek onda razmisliti treba li joj vjerovati. To je teško učiniti ako toj organizaciji unaprijed poklonimo svoje povjerenje. No, kome i uz obilje dokaza krljušti nikako da spadnu s očiju, taj ima pravo vjerovati što mu drago, pa makar to bilo i ono što mu servira takva organizacija. A što se same crkve tiče, — zapazivši začuđujuću sklonost te organizacije Europskoj uniji uz njezinu neprijepornu sklonost gomilanju enormnih materijalnih dobara, kad netko ne bi znao da se radi o crkvi mogao bi pomisliti da je zapravo riječ o korporaciji.

Mrežna stranica Europska unija i velika nevolja koja dolazi nema namjeru vrijeđati ičije vjerske osjećaje. Ona nastoji istaknuti činjenice vezane uz Europsku uniju, ali ide i dalje, nastojeći razotkriti plan koji stoji iza toga, pri čemu teži ostati informativni portal. Što se Rimokatoličke crkve tiče, ne znamo hoće li podržati "volju naroda" ili neće, kao što ne znamo ni zna li papa koji je postotak građana Hrvatske protiv EU. Mi to ne znamo, ali zato znamo da se i Katolička crkva i njen poglavar s tim činjenicama mogu upoznati. Naime, podaci koje navodimo na našoj stranici, o izuzetno niskoj potpori građana Hrvatske pristupanju Hrvatske Uniji preuzeti su sa službenih stranica Eurobarometra, istraživanja koje se provodi na inicijativu i pod pokroviteljstvom Europske komisije. Uostalom, većinu podataka o današnjoj Europskoj uniji preuzeli smo sa službenih stranica Europske unije: svoje pravo lice Unija zapravo i ne prikriva. Svoje ciljeve o uspostavi i njegovanju korporatističkog kapitalizma nasuprot bijedi malog čovjeka, kao ni posvemašnji deficit demokracije u svojim institucijama Unija uopće ni ne krije - sve je jasno da jasnije ne može biti. Tako da nitko, pa ni papa, ne može biti neobaviješten.


Kada Rimska crkva jasno progovori o tome da ne podržava imperijalističku neoliberalnu proturadničku i protunarodnu federaciju Europsku uniju, kada progovori protiv enormnih troškova Unije, kada prestane podupirati integraciju svih zemalja u asocijaciju izravno povezanu s korporatizmom, napose kada prestane podržavati ulazak Hrvatske i drugih balkanskih zemalja u Uniju, kada promijeni navedeni zaključak Sinoda u kojem "podupire s hrabrošću i hitnoću, proces europske integracije", - ako takvo što Crkva učini i kada to jasno kaže, mi ćemo to sasvim sigurno objaviti i time dodatno "uravnotežiti" naše tekstove o toj crkvi. Bojimo se, međutim, da se to nikada neće dogoditi, ali smo uvijek spremni da nas se po tom pitanju razuvjeri.

Inače, i u samoj Rimskoj crkvi ima i suprotnih mišljenja. Recimo, Vojni biskup Juraj Jezerinac poručio je okupljenima na misi u župnoj crkvi Srca Isusova u Karlovcu povodom 51.obljetnice smrti bl. Alojzija Stepinca kako je 'odvratno i ponižavajuće' gledati što se događa s hrvatskim narodom kada je riječ o 'ulasku' u Europsku uniju. "To nije ni prvi ni posljednji put da se određene političke sile i ljudi tako ponašaju prema drugim ljudima i narodima. Smijemo pomisliti da se u ovom trenutku nešto slično događa s hrvatskim narodom, poglavito kad je riječ o našem takozvanom ulasku u Europsku uniju. Dok su neke zemlje davno već postale članice Europske unije, a u svojem političko-pravnom sustavu daleko se nalaze iza Hrvatske, ovoj se zemlji sustavno nameću i rekli bismo izmišljaju uvjeti, jedan za drugim" rekao je to vojni biskup Juraj Jezerinac na 51. obljetnicu smrti bl. Alojzija Stepinca u župnoj crkvi Srca Isusova u Karlovcu predvodeći misno slavlje. "Nama koji to pratimo promatrajući što se zbiva, djeluje odvratno i ponižavajuće, kao da je cilj poniziti ovu zemlju i njezinu povijest, ubilježiti u glavu svakog njezinog građanina osjećaj krivnje i potrebu ispaštanja za neku povijest koju oni čitaju onako kako hoće, a ne kakva ona uistinu jest. I jasno je da takvim kriterijima, jer su proizvod političkog hira, nikakva logika ne može stati na kraj", dodao je Jezerinac. Ova stvarnost zbunjuje hrvatski narod, a posebno hrvatske branitelje, smatra Jezerinac, te dodaje kao je sigurno najveća odgovornost na vladajućima u ovoj zemlji. "I zato molimo Boga da oni budu mudri i hrabri u donošenju onih odluka koje neće biti potvrda ovih slutnji", rekao je biskup Jezerinac, poručivši da je u ovom trenutku potrebna kardinalova hrabrost, odlučnost i smjelost, objavila je 11. veljače 2011. Informativna katolička agencija.

No, kada se govori o pristupanju Europskoj uniji, riječ je o službenoj politici te vjerske zajednice, promovirane od njenih najviših dužnosnika, čak samog pape. U tom smislu istup mons. Jezerinca jest samo ispad - a ne službena crkvena politika. Na žalost. Još u ožujku 2010. Hrvatska biskupska konferencija jasno se odredila kao eurofilska organizacija. “Hrvatski biskupi nikada nisu bili euroskeptici. Ujedinjena Europa je kršćanska ideja i bilo bi potpuno kontradiktorno da joj se suprotstavljamo”, rekao je tada  nadbiskup đakovačko-osječki i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Marin Srakić na predstavljanju dokumenta pod imenom “Pismo hrvatskih biskupa povodom pristupnih pregovora za ulazak RH u EU”. Dokument očito ima za nakanu, jednom zauvijek, prekinuti sva nagađanja o tome što vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj misli o eurointegracijama. Pismo se sastoji od ukupno četiri dijela, pa se u onome prvome naglašava kako iza ideje o ujedinjenju Europe stoje političari koji su bili “uvjereni katolici” i koji su europsku budućnost željeli utemeljiti na “zajedničkoj podlozi kršćanskih vrednota”. U svakom slučaju, i ovaj dokument samo potvrđuje kako Rimska crkva sasvim nedvosmisleno pozdravlja ulazak naše zemlje u Europsku uniju.  

Apel hrvatskih biskupa da Hrvatska, kao dio Europe, mora biti u Uniji te izravan i nedvosmislen poziv svim vjernicima te vjerske zajednice da glasaju za ulazak u Europsku uniju tek je odjek navedenog svečanog apela s vrha katoličke organizacije, sa same „Petrove stolice“ iz Rima. Hrvatski biskupi, to je potpuno jasno, vežu svog lipsalog konja gdje im gazda kaže. Ti su biskupi, naime, uputili 9. studenoga 2011. poruku hrvatskim vjernicima i biračima povodom predstojećih parlamentarnih izbora, a tekst su predstavili predsjednik Hrvatske biskupske konferencije nadbiskup Marin Srakić i pročelnik Centra HBK za promicanje socijalnog nauka Crkve dr. Gordan Črpić. No, pačajući se u politiku i izbore, biskupi nisu propustili priliku ni „pojasniti“ svojim vjernicima što trebaju zaokružiti na referendumu o ulasku Hrvatske u EU. Bez ikakvih nejasnoća, jasno su poručili vjernicima da izađu na referendum o EU i da zaokruže „da“. Tako dakle. Može li ikome biti imalo nejasno što su time rekli? Nedvojbeno su se založili za izdajništvo i podvrgavanje čitave jedne države (ovaj put na žalost one u kojoj živimo) jednoj nedemokratskoj federaciji s parlamentom koji ne donosi zakone i predsjednikom kojeg ne bira narod. Što je još gore, budući da je naoko riječ o pobožnim ljudima (a biskupi bi to u idealnom svijetu trebali biti, premda u ovom očito nisu), zapravo su se založili za jednu ne baš pretjerano kršćansku federaciju. Zašto bi tako „pobožni“ klerici kao što su hrvatski biskupi uopće poželjeli takvo što?

Papsko vijeće za mir i pravdu načinilo je dokument, koji je listopada 2011. predstavljen novinarima akreditiranima pri Svetoj Stolici, za reformu financijskog i monetarnog sustava. I papa, kao i ostali svjetski vlastodršci, vidi se i iz tog dokumenta, neumorno radi na uspostavi jedne svjetske vlade i jednog, novog, svjetskog poretka.

To su temelji na kojima je papsko vijeće za mir i pravdu načinilo svoj dokument u kojem poziva Ujedinjene narode, zbog mogućnosti da okupi sve države svijeta, na stvaranje svjetske financijske vlasti. Potrebno je da UN preuzme na sebe stvaranje nove financijsko-monetarne vlasti nakon što su propale institucije kao što je sustav iz Bretton Woodsa (iz tog sustava nastali su MMF i Svjetska banka, ali to očito više nije dovoljno), zatim G8 i G20 itd. Potreban je sustav vlasti super partes, odnosno onaj koji bi horizontalno koordinirao među državama. Ta bi vlast na demokratski način odlučivala i kažnjavala u skladu s pravom. Riječ je o 'svjetskoj vladi' koja pak ne smije napustiti multilateralizam kako na diplomatskom tako i na razvojnom planu te joj na prvom mjestu mora biti mir. Novim zahtjevima ne mogu odgovoriti ni G7 ni G20, drži Vatikan, jer te organizacije nisu vođene logikom UN-a. Države koji čine G20 ne mogu predstavljati sve narode. Nemaju ni zakonske ovlasti. Zbog toga je potrebno uključiti organizaciju UN-a, a MMF i Svjetsku banku treba temeljito obnoviti kako bi u tim ustanovama bili predstavnici svih zemalja, a ne samo pojedinih. Svjetska bi banka trebala postati nekom vrstom središnje svjetske banke. Svjetska vlada bi trebala upravljati financijskom situacijom. Eto toliko od Katoličke crkve. Laku noć. 

Najveća je potreba svijeta potreba za ljudima. Ljudima koji se ne daju ni kupiti ni prodati, ljudima koji se ne boje nazvati grijeh njegovim pravim imenom, ljudima čija je savjest vjerna dužnosti kao magnetska igla polu, ljudima koji će stajati na strani pravednosti makar se nebo srušilo. Rimska crkva nije ekvivalent Kristovu nauku, kao što ni nedemokratska proturadnička neoliberalna korporativna savezna država Europska unija (koju ta Crkva nedvosmisleno zagovara) nije ekvivalent slobodnoj Europi suverenih nacija. Daleko od toga. Krist, naravno, ništa loše nije rekao. Rimska crkva - kako vidimo - rekla je puno toga lošeg. I previše. Odnos Europske unije i Katoličke crkve pun je ljubavi, razumijevanja i uzajamnog podržavanja. 


Kad govorimo o odnosu Katoličke crkve i Europske unije, sada je pravo vrijeme da se zapitamo: je li vrijeme za istinu? Iskreno se nadamo da smo gornjim tekstom, ma koliko bolno bilo to što smo iznijeli, odgovorili na Vaše cijenjeno pitanje. - Redakcija



Kritike: Ima li alternative ulasku Hrvatske u Europsku uniju?

13. XII. 2011. - Poštovani, jednostrano ste protiv EU, ali ništa ne nudite kao alternativu. Da je Hrvatskoj danas dobro, dok smo izvan EU, ne bi niti bilo potrebe ući u EU. Tvrdim da Hrvatska treba ući u EU, jer nam je sada jako loše, pritom mislim na: korupciju, nepotizam, kriminal,tajkunizacija,pretvorbeno privatizacijska pljačka, nac.manjine u vladi, nerješene granice, nesređeni birački popisi itd. Sve nam se to događa jer nismo prihvatili pravnu stečevinu EU. Također me zanima, jeste li sve svoje jednostrane teze predstavili službenoj Delegaciji EU u Hrvatskoj, kako bi čuli i njihovu verziju EU, te da se objektivno može vidjeti tko govori istinu o EU? (Bruno)

12. XII. 2011. - Trud Vam je uzaludan jer ne pišete objektivno već isključivo s nakanom zaplašivanja ljudi. Da napišete da postoje dobre i loše strane pa da onda argumentirate stranu koju zagovarate, vi ste na nivou katoličke crkve 15. stolječa. Svo suprotno mišljenje je heretičko. (Mislav)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Objavljujemo odgovor na dva tipična razmišljanja onih čitatelja koji su putem unionističke propagande navedeni na pomisao da postoje tzv. dobre i loše strane nedemokratske europske federacije, kao i alternative suverenosti i samostalnosti naše zemlje. No, na temelju obilja dokaza koje smo jasno iznijeli na našim stranicama, tvrdimo da „loše“ strane EU uvelike zasjenjuju one „dobre“, kao i da ne postoji alternativa postojanju Republike Hrvatske kao suverene i samostalne države.

Dakako da postoji alternativa ulasku u Europsku uniju. Alternativa je, razumije se, suverena i samostalna Republika Hrvatska. Ali je zapravo pogrešno govoriti o alternativama ulasku u EU, bilo bi bolje kad bi oni koji Hrvatsku žele vidjeti utrpanu u multinacionalnu nedemokratsku federaciju korporativnih interesa dokazali da je to bolje od suverenosti naše države. Pravo je pitanje: ima li hrvatska samostalnost i suverenost (koja je kao kategorija definirana i Ustavom Republike Hrvatske) ikakvu alternativu? 

Nije točno da nismo pisali o tzv. alternativama ulasku u EU, činimo to već punih godinu dana, te ističemo: Neulazak Hrvatske u Europsku uniju (odnosno drugim riječima: zadržavanje statusa suverene i samostalne države) ne znači ni izoliranost, ni izopćenost, niti išta slično. Hrvatska, istina, nije ni Švicarska ni Norveška, ali to je nije trebalo sprečavati da, umjesto da ulazi u tu federaciju, njeguje dobre gospodarske odnose s europskim državama i s njima (pa i sa samom Unijom) sklapa odgovarajuće ugovore i tako olakša trgovinsku razmjenu, slobodno kretanje roba, ljudi itd.

Ne treba vjerovati zlonamjernim domaćim izdajnicima ni njihovoj žestokoj propagandi. Sve se navedeno, naravno, može i bez toga da se postane članicom te federacije. I na taj se način moglo postići baš sve što pruža Europska unija: beskrajna putovanja, školovanja, trgovanje s Estonijom, studiranje na Oxfordu ili štoveć. Pa ne mora se zato ući u EU, postoje i drugi načini da se to izvede, a da se ne završi u „izolaciji“. Jer, ne mora se ulaziti u sumnjive nedemokratske federacije kako bi se trgovalo s drugim zemljama Europe (i šire), te s njima surađivalo na bilo kojoj osnovi. Postoji mnogo zemalja na svijetu koje nisu našle za shodno da se udruže u nekakvu saveznu državu kao što je Europska unija, a opet žive sasvim solidno. Ili ne, ali to je stvar umješnosti njihove politike i gospodarstva, a ne stvar podređivanja nekim federalnim autoritetima.

S druge strane, Europska je unija dokazala svoje političke, gospodarske i ekonomske deficite. O njima smo opširno pisali na našim stranicama. No, nemojte nam vjerovati. Molimo Vas da sami proučite na službenim stranicama Europske unije njihovu nedemokratsku zakonodavnu proceduru (da, to je ona grozota od 30 faza koju smo prenijeli i preveli upravo s njihovih službenih stranica i pojasnili je) u parlamentu (koji ima 736 članova i 6000 birokrata u svome Generalnom sekretarijatu), način punjenja proračuna (zapazite pritom da će npr. Slovenija u EU-proračun uplatiti za 2011. čak 14,3 milijuna € na ime smanjenog doprinosa Ujedinjenog Kraljevstva - tzv. UK-korekcija), način izbora (bolje: način oktroiranja) predsjednika Europskog vijeća (kojeg ne bira narod nego to vijeće), itd. itd. Dugačak je niz demokratskih deficita Europske unije. O tome da je zbog svoje bezidejne neoliberalne politike europska federacija totalna ekonomska i gospodarska katastrofa gotovo da više i nije potrebno pisati: dovoljno je upaliti televizor i vidjeti kamo to vodi.  

Korupciju, nepotizam, tajkunizaciju i sl. neće nam riješiti Europska unija. Kako bi i mogla, kad je i sama premrežena korupcijom i to traje puno duže nego što samostalna Hrvatska uopće postoji! Molimo, pročitajte u našem članku Europska unija - tu propadamo kakve je briljantne rezultate Unija polučila na planu korupcije i povezanosti s krupnim kapitalom dosad. Ona na svojoj neoliberalnoj platformi i postoji kako bi osiguravala interese korporatista (tajkuna) i multinacionalnih korporacija, a ne kako bi donijela demokraciju, borila se protiv korupcije i osigurala bolji život običnim ljudima.

Ali Europska unija ionako danas nije više primarno ekonomska zajednica, već politička unija (njena transformacija iz ekonomske zajednice u političku tekla je postupno) i to federacija koja ostvaruje svoju vlast na uštrb suvereniteta i samostalnosti pojedinih svojih članica (od kojih crpi sredstva), kako smo jasno pokazali na našoj podstranici EU-danas. Budući da je riječ o političkoj asocijaciji, a s obzirom na činjenicu da je medijski prostor Hrvatske ionako zagušen budnicama i davorijama u prilog priključenja toj asocijaciji, nastojali smo rasvijetliti u prvom redu institucionalne, zakonodavne i općedemokratske aspekte Unije, o kojima se doista malo ili nikako u nas ne piše niti argumentirano ne raspravlja. Vjerojatno zato što su upravo to područja na kojima je Unija pala na demokratskom testu, a što se može i dokazati.

Čak i kad bismo ostvarili enormne ekonomske koristi od ovakve federacije (a to se jamačno neće dogoditi jer smo dokazali vlastitu nesposobnost u povlačenju sredstava iz fondova, a i kad bismo uspjeli - sva ta sredstva nisu bespovratna), ne bismo trebali ulaziti u takvu sumnjivu federaciju. Izvršnu vlast europske federacije utjelovljenu u komesarima Europske komisije (s dodatkom od otprilike 38.000 ljudi u direktoratima Komisije) volja naroda Europe uopće ne kontrolira. A svugdje gdje izvršnu vlast ne kontrolira volja naroda, demokracija se pretvara u diktaturu. Nikada to nemojmo zaboraviti. 

U tom smislu, bespredmetno je govoriti o tzv. dobrim stranama Unije, jer što vrijedi ako imate lijepe maćuhice na prozorima ako ste kuću podigli na pijesku? Nije nam cilj ikoga uplašiti, nego prikazati pravo lice Europske unije, koje nije moguće vidjeti ne skine li se ušminkanu masku koju Uniji stavljaju kolaboracionistički mediji. 

O svim navedenim podacima, a i drugim aspektima Unije koji ne predstavljaju nekakav skeptični stav o toj saveznoj državi i njenoj više nego dobro plaćenoj birokraciji, nego činjenice koje Unija čak ni ne krije već ih javno publicira, bilo bi jako dobro raspravljati. Kad bi se imalo s kim raspravljati. No ni Delegacija EU u Hrvatskoj, ni hrvatske institucije, unionističke stranke ni mediji nisu pretjerano zainteresirani za bilo kakvu argumentiranu raspravu. Da jesu, odavno bi u Hrvatskoj (umjesto jeftine i prozirne propagande) bile organizirane ozbiljne široke javne rasprave o ovim više nego važnim pitanjima. Okolnost da su takve rasprave izostale jasno govori o tome da navedene institucije ne zanimaju činjenice, nego utrpavanje Hrvatske u europsku federaciju, po bilo koju cijenu. Rasprave se ne dopuštaju, a primjedbe ne prihvaćaju. To je razgovor gluhih. 

Sama za sebe već dovoljno govori i činjenica da Uniju neargumentirano glorificira čitava udružena politička oligarhija, kolaboracionistička inteligencija, krupni korporatisti, mahom svi mediji, pa čak i Rimokatolička crkva, - bez da se uopće osvrnu na dokaze koji govore u prilog izrazitoj nedemokratičnosti i vrlo nedvojbenom skretanju te asocijacije u totalitarizam. 

Začuđujuće je kako netko uopće može i pomisliti da bi bilo dobro glasati za priključivanje ovakvoj federaciji, unatoč jasnim podacima koji govore o njenim teškim defektima. Žao nam je što ste potpali pod utjecaj jednostrane prounijske indoktrinacije i propagande koju u suradnji s Unijom i njenom ekspoziturom, Delegacijom EU, pomoću glavnih medija u Hrvatskoj (koji uglavnom uopće nisu u hrvatskom vlasništvu, već u vlasništvu korporacija iz EU) provodi udružena kvislinška oligarhija u želji da sebi i svojim poslušnicima osigura redovite i stalne prihode smjestivši se u udobne fotelje unijskih sinekura. – Redakcija.  




„Ne poznajem nikog tko će glasati za EU!“

11. XII. 2011. - Pohvala portalu - izvrsni tekstovi, svima ću preporučiti da čitaju. Muči me jedna stvar: radim s ljudima (u jako velikoj firmi) i u razgovorima na poslu, doma, rodbinom, prijateljima, susjedima, s prolaznicima na ulici, u autobusu, u parku... ama baš niti jednog nisam upoznala da će glasati na referendumu za EU - svi su protiv. Također, ne znam nikoga tko pozna nekoga da će glasati za EU, i zato me strah da se na referendumu ne desi neka muljaža, namještanje, štajaznam, pa da prođe ta EU-podvala... (Vesna)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Draga Vesna, zahvaljujemo na Vašem emailu i pohvalama. Što se tiče problema kojeg ističete, smatramo da bi bilo loše kad bismo pomislili da nema mnogo onih koji će na referendumu glasati za pripajanje naše zemlje europskoj federaciji samo zato što mi osobno ne poznajemo mnogo ljudi (ili čak nikog) tko će to učiniti. Razmotrimo tek neke važnije unionistički orijentirane skupine.

Ponajprije, ne zaboravite da su mahom sve relevantnije političke stranke unionističke. Logično je pretpostaviti da su članovi svih tih stranaka listom za aneksiju. Pristupanje Uniji njima otvara vrata europskih sinekura u kojima su namislili uhljebiti sebe i svoje poslušnike. Dugi niz godina rade na tome i neće lako odustati. Tom broju treba, jasno, pribrojiti i članove njihovih obitelji, dio prijatelja i poznanika koji slično razmišljaju itd.

Nadalje, tu su i rukovodeći kadrovi korporacija koje djeluju u našoj zemlji, od kojih mnogi imaju (ili bar to misle) određenih poslovnih interesa za priključenje Uniji. A onda su tu i djelatnici tih korporacija, na koje ti rukovodeći kadrovi djeluju „odozgo“. Mnoge uvjeravaju i uvjerit će ih u svoje stavove, a onda opet ovi svoje obitelji, prijatelje, poznanike... Uz to, ne zaboravite, mnoge su korporacije i banke u stranom vlasništvu. 

Ne treba smetnuti s uma i da je poglavar Katoličke crkve vatreni pristaša utrpavanja Hrvatske u Europsku uniju, a početkom prošlog mjeseca katolički su biskupi uputili jasan i nedvosmislen poziv svim svojim vjernicima da glasaju za priključenje Europskoj uniji. Na žalost, za očekivati je da će ih dio vjernika i poslušati.

Dalje, pogledajte medije u Hrvatskoj. Oni su uglavnom u stranom vlasništvu i izrazito su prounijski orijentirani, što i ne čudi, budući da to nisu hrvatski mediji. Vrte degutantne reklame o Uniji, obasipaju medijski prostor lažima i poluistinama zaobilazeći prave podatke, a utrpavanje Hrvatske u nedemokratsku europsku federaciju prikazuju kao „veličanstveni povijesni uspjeh“ i glorificiraju taj događaj do besvijesti. Istina, i u medijima ima onih koji misle drukčije, ali opća politika pojedine medijske kuće ne trpi mnoga iskakanja sa zadanog kursa jednostrane prounijske indoktrinacije i propagande. Mnogi će glasati za EU, a što je još gore, svojim otrovnim perima i jezikom i mnoge će druge zavesti da to učine. A tu su i ankete koje objavljuju mediji, a plaćaju unionisti i koje - gle čuda - uvijek pokazuju da je zamašan postotak građana sklon pripajanju Uniji. Službene ankete Eurobarometra koje pokazuju suprotno rijetko se spominju u glavnim medijima.

Bilo je za očekivati da će barem hrvatski branitelji biti odreda pobornici suverene i samostalne Hrvatske, no vidimo da se čak i dio te populacije odriče tog cilja. Čak su dopustili da ih se upregne u reklamiranje Europske unije (EU-tramvaj)!

Sigurno je da neće svi iz navedenih skupina glasati za EU, no velik broj ipak hoće. Nadalje, postoje i oni koji ne pripadaju navedenim skupinama, ili one same na njih nemaju većeg utjecaja, ali isto smatraju da je priključenje Uniji nešto povoljno za Hrvatsku. Tu možemo ubrojiti svakako onaj dio stanovništva koji nema mogućnosti upoznati se s pravim licem Europske unije (internet, alternativni izvori informiranja), jer su posve zauzeti vlastitim preživljavanjem, a sve informacije crpe iz srednjostrujaških medija koji su svi mahom unionistički. Najžalosnije je što je i dio „inteligencije“ unionistički nastrojen – bilo zato što od Unije očekuje kakve koristi i napredovanja, pa zbog toga djeluju kolaboracionistički, ili zato što ni sami nisu dostatno informirani, a vide izvjesne koristi od suradnje i udruživanja.

Nećemo se baviti procjenama koliko bi zapravo ljudi moglo glasati za aneksiju, ali uvijek ističemo podatke višegodišnjeg službenog istraživanja Eurobarometra, koji nam kazuju da od 2005. naovamo nikad – ali baš nikad – nije više od 35% građanki i građana Hrvatske smatralo da je priključenje Uniji dobro (tijekom godina taj se podatak kreće od 23% do 35%). Prema tome, bilo bi doista vrlo neobično (pa, mogli bismo reći, i sumnjivo) kad bi se najednom čak više od 60% ljudi odlučilo glasati za pridruživanje europskoj superdržavi. 

U svakom slučaju, od izuzetne je važnosti da ne podlegnemo apatiji i da ne vjerujemo unionističkim pozivima sa saborske govornice, iz novina, televizije ili s oltara – nego da obavijestimo sve koje možemo o pravom (ružnom) licu Europske unije, izađemo na referendum i pokažemo unionističkoj oligarhiji što mislimo o njihovom (ne i narodnom) „svetom povijesnom cilju“! – Redakcija.  


STARIJA PISMA ČITATELJA MOŽETE POTRAŽITI U ARHIVI



 Europska unija i velika nevolja koja dolazi, 2011. — 2012.


 
 

This free website was made using Yola.

No HTML skills required. Build your website in minutes.

Go to www.yola.com and sign up today!

Make a free website with Yola