Ujedinjeni u borbi protiv zdravog razuma i hrvatskog naroda: Najprije EU, a poslije kako vam drago!

...........................................................................................................................................................................

10. ožujka 2011. - Autor: Redakcija

Hrvatska oligarhija i Katolička crkva dosljedne su u zajedničkoj borbi protiv zdravog razuma i hrvatskog naroda: žele najprije završetak pregovora s Europskom unijom, pa makar se nebo srušilo! Volja naroda u ovom slučaju definitivno nije na listi njihovih prioriteta. Od njihova unisonog pjevanja hvalospjeva Uniji ni sami ne mogu čuti što to "rulja" u Hrvatskoj urla. Dokad?

Hrvatska već danima prosvjeduje na ulici. I dok se mediji nadvikuju s policijom (i oligarhiji uglavnom odanom državnom dalekovidnicom) o tome koliko je zapravo prosvjednika na prosvjedima bilo, sigurne su u svemu tome dvije stvari: prvo, prosvjednici jasno ističu da ne žele u Europsku uniju te da im je dosta cjelokupne hrvatske političke oligarhije, i drugo, prosvjednike prema istraživanjima podržava 70% hrvatskih građana. Iz toga jasno proizlazi da 70% građana Hrvatske ne želi u Europsku uniju.

Kad taj podatak usporedimo sa službenim istraživanjem Europske komisije, posljednjim nedavno objavljenim Eurobarometrom (kojeg objavljujemo na naslovnici našeg portala), u kojem među ostalim stoji da ulazak Hrvatske u EU potpuno podržava svega 27% građana Hrvatske, onda se svatko tko trubi o nužnosti hitnog ulaska u EU, o što žurnijem završetku pregovora s Unijom i slično – može zapitati ima li problema s percepcijom stvarnosti.

             Unionistica Kosor - živi li u paralelnoj stvarnosti? 

Također, zbilja bi bilo pošteno i od takozvane vlasti i od takozvane oporbe da lijepo priznaju da ih boli briga što narod misli, jer su ujedinjeni u svojemu (nipošto ne i narodnom) „svetom povijesnom cilju“ – da uđu u Europsku uniju. Ni u Hrvatskoj ni u Europi ne postoji više ni ljevica ni desnica, ni vlast ni oporba. Svi su „ujedinjeni u različitosti“, kako i sam slogan Europske unije poručuje. Uostalom, EPP i PES, europske stranke kojima pripadaju HDZ i SDP, ionako su na nivou Unije praktički u velikoj koaliciji. Nije ni čudo što su im težišne zadaće iste. Postoji samo (prividno posvađana, ali oko temeljnih ciljeva posve ujedinjena) oligarhija koja je u oštroj klasnoj borbi s – ostatkom naroda.

Ko šiša narod!

Da je oligarhija povela rat protiv vlastitog naroda pokazuju daljnji rezultati Eurobarometrovog istraživanja: u našoj zemlji Saboru i Vladi – tim dvama stupovima državne vlasti – ne vjeruje 87% građana! To je strašno, zbilja strašno, takvo nepovjerenje u temelje države! Ali političkim strankama ne vjeruje čak 91% građana! Političarima, dakle, ne vjeruje baš nitko osim njih samih! I to je službeno istraživanje Europske komisije, a ne tamo neko naručeno i isfrizirano izvješće kakve često naručuje i objavljuje sama domaća kvislinška oligarhija. Ni europska oligarhija ne stoji baš najbolje: u Europsku uniju ne vjeruje 45% njezinih građana, onih koji su već u Uniji! Taj se broj čak povećao u odnosu na proteklu godinu, pa je tako sada više građana Unije koji naginju ne vjerovati joj (45%) od onih koji joj i dalje vjeruju (43%). Tko bi pri zdravom razumu poželio ući u tu federaciju kojoj ne vjeruju ni oni koji su već u njoj?

Što se hrvatske kvislinške vrhuške tiče, sve je jasno – sad su raskrinkani: narod im ne vjeruje i njihove „povijesne ciljeve“ ne želi. Štoviše, ne vjeruje im maltene nitko osim njih samih (očito oni sami imaju potpuno povjerenje u same sebe), no njima kao da se živo fućka za to! Pjevaju oni i dalje svoje europske hvalospjeve dok im narod pali zastave – i njihove stranačke zastave i zastavu Europske unije. Ma koga briga za zastave, misli si oligarhija, bitno je da završimo pregovore i dokopamo se udobnih unijskih fotelja, dalje ćemo lako! Ko šiša narod! 

U međuvremenu, dok se ne uhljebe u bogate unijske sinekure, treba izdržati do završetka pristupnih pregovora – kasnije će već biti lako, misle si domaći kvislinzi. Kako bi u tom interregnumu do završetka pregovora s Unijom malo zabavili narod, pokušavaju mu servirati međusobne svađice: kao, dio njih bi prvo završio pregovore, a drugi dio bi, kao, prvo na izbore. Tako u javnost kao žvakaću gumu za narod plasiraju blesavu dvojbu: hoćemo li prvo završiti pregovore, ili bismo odmah trebali na „festival demokracije“, tj. na izbore. Na kojima bi, vjeruju, izabrali opet njih. I tako se lijepo prepucavaju dok se, primjećujemo, broj nezaposlenih u državi ne smanjuje, a bogami ni gnjev naroda ili „rulje“, kako ih nesmotreno naziva kvislinški političar Hebrang, koja im svima skupa i dalje urla pod prozorima.

„Svi pjevaju – ja ne čujem!“

„Rulja“ urla, a oni trabunjaju o ljepotama povijesnog nacionalnog cilja ulaska u Uniju. Zapazite, međutim, da u toj bjesomučnoj kakofoniji disharmoničnih europskih hvalospjeva nitko od kvislinških oligarha ne postavlja prava pitanja. Nitko se primjerice ne pita želi li narod uopće u tu Europu, zašto su podaci Eurobarometra tako strašni, kako to da 70% cjelokupnog pučanstva podržava prosvjednike koji stalno okolo hodaju ulicama s golemim zastavama na kojima piše NE U EU, i nije li možda istina da im narod ne vjeruje i njihove protunarodne i nesvete „povijesne ciljeve“ ne podržava? O tome ni slova, ha? Pa naravno, jasno je: međusobno se i dalje (prividno) prepucavaju, u svojem su temeljnom cilju (ulazak u EU) posve jedinstveni, a sve o čemu govore tek je plitka priča i jadna predstava za narod.

Čak se i kvislinški unionist Josipović svojski trudi da im pomogne, kako bi izvršnoj vlasti omogućio da dođe do daha, ne bi li se dospjela odmoriti od skandiranja „rulje“ i u miru posvetiti njihovom zajedničkom cilju – pseudonacionalnom interesu ulaska u EU. Posve je jasno da tu nema ni lijevih ni desnih, ni „vlasti“ ni „oporbe“ – postoji samo jedna i jedinstvena, ujedinjena i briselskih sinekura, fotelja, časti, masti i vlasti željna sramotna hrvatska oligarhija.

Tu na scenu stupa oligarhiji vjerna pomoćnica, od naroda i njegovih problema i potreba svjetlosnim godinama udaljena, vlastitim materijalnim interesima posve zaokupljena, Uniji odana duhovna dimenzija Novog svjetskog poretka – prebogata i uskoro u palaču od oniksa useljena religijska korporacija – Rimokatolička crkva. U povodu izjave čelnika oporbenog dijela oligarhije, kvislinškog unionista Milanovića, koji je od kvislinške unionistice Kosor zatražio da odredi datum izbora, — glavni urednik glasila rimske crkve u Hrvatskoj „Glasa Koncila“, kvislinški unionist Ivan Miklenić, pita se zašto se oporba igra u ovim važnim trenucima. 

              Klerikalni unionist Miklenić 

„Svatko tko je pomnije pratio takvo zahtijevanje oporbe morao je ostati zapanjen pred dilemom je li riječ samo o infantilnom ponašanju, o potpunom nepoznavanju hrvatskoga aktualnoga povijesnoga trenutka ili priklanjanju destruktivnim snagama“ - piše unionist Miklenić u komentaru „Zašto se opozicija igra?“

Prema riječima klerikalističkog unionista Miklenića, nastojanja da Hrvatska zaključi pregovore s Europskom unijom do lipnja sudbinski su važna kako bi na taj način Hrvatska učvrstila svoju poziciju u zapadnome demokratskom svijetu, a da ne upadne ni u kakvu novu balkansku ili jugosfersku asocijaciju.

Miklenić dalje trubi o tome kako je dobro poznato da u Hrvatskoj ima političkih snaga koje se „ne mire s postojanjem ikakve Hrvatske, a koje nemaju snagu izići na javnu scenu i demokratski se boriti za svoju političku opciju, ali dosad nije bilo poznato da tim snagama oporba može biti tako bliska.“

Crkva: Tko nije za EU državni je neprijatelj!

Tom je kleriku „poznato da te skrivene političke snage sanjaju balkansku asocijaciju i pozicioniranje što slabije Hrvatske na Balkanu. Poznato je da te skrivene političke snage suptilno, po svojim ljudima pozicioniranim na svim razinama važnih punktova hrvatskoga društva, sustavno rastaču hrvatski nacionalni i kulturni identitet, hrvatsku suverenost, priječe stvarnu demokratizaciju društva, onemogućuju funkcioniranje pravne države, svim sredstvima brane svoje povlastice u gospodarstvu, medijima i slično. Poznato je da te skrivene političke snage na međunarodnoj političkoj i civilnoj sceni tajno traže saveznike koji bi im pomogli u slabljenju, rastakanju ili čak rušenju Hrvatske i postizanju njihovih antihrvatskih ciljeva“.

Zato zaključno klerikalistički unionist Miklenić pita nije li za Hrvatsku i za njezinu bolju budućnost bitno otežavajuća okolnost ako se tim skrivenim političkim snagama priklanja parlamentarna opozicija.

To što se taj klerikalistički kvisling svrstao na stranu nazovi-desnice nije čudno. On, čini se, iskreno vjeruje da u Hrvatskoj još postoji desnica, pa joj se po naravi stvari priklanja. Kud desnica, tud i on. Ustvari, koga briga kome se on priklanja. Jasno je da u Hrvatskoj nema nikakve desnice, kao ni ljevice, nema ni komunista ni konzervativaca, samo narodu već poprilično odbojnih i mrskih političara koji su skloni Uniji radi vlastitog materijalnog dobitka. A kad je riječ o materijalnom dobitku, to je za Katoličku crkvu vrlo poznat teren. Potpuno je jasno da osim „vladajućeg“ i „oporbenog“, Uniji vjerna kvislinška oligarhija ima još jedan dio: onaj klerikalni, ili po narodski – popovski.

Neki kažu da taj Miklenić priča samo u svoje ime i da njegovi stavovi nisu službeni stavovi Katoličke crkve. Doista čudno kako se onda objavljuju u katoličkim tiskotinama i distribuiraju (i) po katoličkim crkvama. Zar crkva potiče raspačavanje materijala s kojima se ne slaže? Ma kakva glupost, naravno da se slaže! Što Katolička crkva misli, to Miklenić nadrlja. Taj sveti mrčitelj papira nedvosmisleni je glasnogovornik cjelokupnog klerikalističkog dijela oligarhije. Uostalom, tko je izdavač Glasa Koncila? Nadbiskupski duhovni stol! Pa neće valjda netko reći da mišljenje Nadbiskupskog duhovnog stola ne odražava mišljenje Katoličke crkve u Hrvatskoj?! Zbilja smiješno. Razumijemo sve one koji su se razočarali u stavove te kvislinške unionističke korporacije koja se voli nazivati crkvom, no doista je vrijeme da odrastu i shvate da se nalaze na prekretnici, baš kao onda kad su shvatili da Djed Mraz ne postoji.

A što to želi klerikalistička oligarhija? Pa jasno nam to otkriva Miklenićeva papazjanija od teksta. Katolička crkva očito smatra da je svatko tko sada učini ili predloži išta što bi nedajbože zakočilo završetak pregovora s Unijom i što brži ulazak Hrvatske u Uniju potpuni ignorant koji ne prepoznaje aktualni povijesni trenutak i priklanja se destruktivnim snagama!

Što je još gore, Katolička crkva ovime je zapravo povela rat protiv ogromne većine hrvatskog naroda koji – sva istraživanja to pokazuju – uopće nije sklon bezglavom srljanju u Europsku uniju. Sve takve građane Hrvatske koji se usude dići glas protiv rasprodaje Hrvatske Europskoj uniji, Rimokatolička crkva kroz usta svojega unionističkog klerika Miklenića proglašava podupirateljima balkanske asocijacije, borcima protiv stabilnosti zemlje, uništiteljima hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, protivnicima hrvatske suverenosti, demokracije i pravne države. Drugim riječima, Katolička crkva sve one koji su protiv toga da Hrvatska dovršetkom pregovora s Unijom „učvrsti svoje pozicije u zapadnom demokratskom svijetu“ – smatra državnim neprijateljima.

Europska unija kao neupitni oligarhijski prioritet

Prvo EU, onda izbori: svatko tko tako ne misli želi balkansku Hrvatsku! Svatko tko suprotno misli rastače Hrvatsku! Svatko tko je protiv toga, taj razara hrvatski nacionalni i kulturni identitet! To misli i kroz Miklenićeva usta govori Katolička crkva! I pritom se uopće ne brine što time govori protiv goleme većine hrvatskog naroda, koji želi upravo suprotno. Kakva crkva, takva joj i retorika: bahata i sramotna.

No, nije uopće iznenađujuće što je Rimska crkva spremna tako žestoko „lobirati“ za Europsku uniju, što je pripravna čak i hrvatski narod optužiti za jugounitarizam i želju za pripajanjem nekakvim balkanskim asocijacijama ako se počne suprotstavljati „svetom povijesnom cilju“ sveukupne hrvatske političko-crkvene oligarhije. Očito je cilj hrvatske političke oligarhije i cilj „svete majke crkve“ jedan te isti. Rimokatolička crkva razobličuje ovim potezom samu sebe. Činjenica da se kada su u pitanju ovi prostori ta vjerska zajednica intenzivno bavi geostrategijom (namjesto, recimo, evanđeljem), već je sama po sebi dovoljna da se čovjek upita o njenoj pravoj ulozi. A svojim bezrezervnim zagovaranjem pristupanja čitavog Balkana u diktatorsku briselsku EU-federaciju (što je njen „Pontifex Maximus“ jasno iznio u razgovoru s unionistom Josipovićem prošlog listopada), osudom svakom kritičkog mišljenja, a u zadnje vrijeme i osudom kritičkog mišljenja u odnosu na Europsku uniju, — ta crkva najbolje sama razotkriva svoje istinske namjere, koje su sve samo ne vjerske prirode. Tko ima oči neka vidi. Je li Benediktov bog i vaš Bog? Prije ili kasnije, morat ćete odlučiti.

       Benedikt XVI, šef duhovnog ogranka protunarodne oligarhije 

Uz to što joj nije jasno da se ovakvim gnusnim izjavama i optužbama ispod svih granica ukusa u potpunosti razotkrila kao poluga Novog svjetskog poretka, uz to što ne vidi da je opasno zaratila sa zdravim razumom i ujedno pljunula ravno u lice hrvatskome narodu, — protunarodna je katolička korporacija zaboravila još jednu stvar: sve ono što je korifej katoličkog novinstva napisao posve je besmisleno. Jer je naprosto nemoguće.

Naime, kada optužuje sve one kojima nije „sveti povijesni cilj“ završetak pregovora s Unijom, dakle, kada optužuje većinu građana Hrvatske da su se svrstali na stranu „skrivenih političkih snaga koje sanjaju balkansku asocijaciju“, Katolička crkva – preko svog bubnjara – zapravo pokazuje nepoznavanje hrvatskoga Ustava, jer u članku 142. stavku 2. Ustava izrijekom stoji: „Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.“

Tako da su svi snovi o nekoj balkanskoj asocijaciji naprosto unaprijed osuđeni na – neugodno buđenje. I Rimokatolička crkva i njen bubnjar koji i dalje bubnja o tome kao o nekoj realnoj opciji, — ili su u potpunom raskoraku sa stvarnošću ili su u svojoj zlonamjernosti već toliko nemoćni da nemaju za što drugo optužiti svakog tko se protivi njihovu stavu osim da posegnu za argumentima koji su šuplji poput kante u kojoj se ne može zadržati čak ni toliko vode da se njome pljusnu po glavi i dođu k sebi.

Cjelokupna hrvatska oligarhija (i vladajuća, i oporbena, i klerikalna) u posvemašnjem je shizofrenom bijegu od stvarnosti. Ali, što dalje bježe, to će bolniji biti tresak kad jednom konačno prizemlje. A morat će. Ničija nije do zore gorjela.