Kriza eurozone: Politička cijena stabilnosti 

...........................................................................................................................................................................

Piše: Mislav Žitko - Izvor: Zarez, 24. studenoga 2011.

Stabilnost destabilizira, pisao je Hyman Minsky prije nekoliko desetljeća, opisujući funkcioniranje financijskog sustava u suvremenim kapitalističkim privredama. Što god mislili o učinkovitosti Minskyjevih uputa za stabilizaciju privrede, jasno je da su europske političke elite gotovo naslijepo krenule u projekt uvođenja zajedničke valute. Ne uzimajući u obzir prigovore koji su od samog početka bili prisutni¹, europske su države krenule na put monetarnog ujedinjenja ostavljajući problem suočavanja s ekonomskim i institucionalnim kratkim spojevima za razdoblje krize. Slom financijskog sektora u SAD-u razotkrio je slabosti eurozone nakon desetljeća prosperiteta, otkrivajući stvarne društvene odnose skrivene iza službenog diskursa ispunjenog frazama o solidarnosti, suradnji i potrebi za izgradnjom europskog identiteta.

Djelići mozaika

Činjenica da se u mainstream medijima sve teže pronalaze izvješća temeljena na izmišljenim pripovijestima o lijenim mediteranskim državama koje su same odgovorne za svoje probleme na anegdotalnoj razini predstavlja signal da se kriza u eurozoni približava točki u kojoj opstojnost monetarne unije doista dolazi u pitanje. Ipak, u javnom se prostoru još uvijek zadržala usredotočenost na problem dužničke krize pojednih perifernih država eurozone, što u znatnoj mjeri skreće pažnju sa strukturne dimenzije krize. Iako razmatranje problema solventnosti pojedinih država svakako predstavlja napredak u odnosu prema neuvijenoj reprodukciji kulturnih klišeja koja se počesto ispoljavala kao otvoreni nacionalizam, važno je naglasiti kako je spomenuti problem samo jedan djelić europskog kriznog mozaika. Naime, problem prezaduženosti perifernih zemalja eurozone rastao je istovremeno s krizom bankarskog sustava. Štoviše, riječ je o međusobno povezanim elementima, odnosno o licu i naličju krize eurozone. Nadalje, usredotočenošću na mogući bankrot pojedinih država često se ispušta iz vida činjenica da je fiskalna kriza posljedica pokušaja pojedinih država da spase domaće banke i amortiziraju recesijske učinke proizašle iz globalne recesije. U pogledu institucionalnih, odnosno političkih nedostataka koje je razotkrila najveća ekonomska kriza od Velike depresije, ističu se jednodimenzionalna pozicija Europske središnje banke (ECB) i realno postojeća divergencija u odnosu središta i periferije. Ovdje nije samo riječ o tome da su najmoćnije zemlje eurozone razvile fobiju od same pomisli na bilo kakav oblik fiskalnih transfera, već je sam okvir ECB-a razvijen na način da je u najvećoj mjeri usmjerava prema obavljanju funkcije očuvanja cjenovne stabilnosti. U pogledu funkcije zajmodavca u nuždi i čuvara ukupne financijske stabilnosti rad ECB-a se pokazao manjkavim, veoma često zakašnjelim i pogrešnim.

Politike štednje

Ukupno gledajući, ne samo da je briga za solventnost prepuštena pojedinim zemljama članicama bez obraćanja potrebne pažnje na opasnosti koje donosi guranje heterogenih privreda u zajednički monetarni okvir, problem očuvanja solventnosti bankarskog sustava također je ostavljen po strani, dok ga vrijeme krize nije prisilno otvorilo. Naime, u eurozoni ne postoji razrađen model spašavanja bankarskog sektora u slučaju ekonomske krize koja izlazi iz lokalnih okvira. Ako pri tome uzmemo u obzir prethodno spomenutu činjenicu da je kriza državnog duga neodvojivo povezana s krizom bankarskog sektora, možemo stvoriti predodžbu o kompleksnosti poteškoća koje su postavljene pred političku elitu Europske unije, dosad naviknutu isključivo na prosperitetno okružje i političkistatus quo. Periferne su zemlje poput Grčke, Irske, Portugala, Španjolske ili Italije u prosperitetnom razdoblju, koje je trajalo do 2008. godine, razmjerno jednostavno prikupljale sredstva izdajući državne obveznice, budući da su banke središnjih zemalja bile itekako zainteresirane za širenje svojih poslova u okviru novostvorenog jedinstvenog monetarnog režima. Prema RMF izvješću² izloženost njemačkih i francuskih banaka u ukupnoj masi izdanih obveznica zemalja periferije redovito prelazi 40%. Tehnološka prednost i snažni pritisak na nadnice i uvjete rada u zemljama središta (osobito Njemačkoj) potaknula je u razdoblju prosperiteta rast, prije svega privatnog, a onda i javnog duga perifernih zemalja. Kako je ranije rečeno, s obzirom na nedostatak mehanizma očuvanja financijske stabilnosti, teret suočavanja s krizom ostavljen je pojednim državama. U trenutku kada su financijska tržišta počela "sumnjati" u sposobnost država da uredno servisiraju vlastite obveze, pristup potrebnim sredstvima uvjetovan je sve većim prinosima na obveznice za najranjivije zemlje. Takve zemlje dakako nisu više imale snage za istovremenu stabilizaciju javnih financija i spašavanje bankarskog sektora. Štoviše, problemi periferije su se trenutno, uslijed izloženosti banaka središta državnom dugu perifernih zemalja i povezanosti europskih banaka, pokazali kao prijetnja ekonomskoj stabilnosti središta. Panika na financijskim tržištima dodatno je naglasila paraliziranost političke elite. Izgleda kako je u proteklom kriznom razdoblju postignut samo jedan konsenzus – onaj koji se tiče nametanja drakonskih mjera štednje. Politike štednje (eng. austerity politics) imaju u kontekstu krize eurozone isključivi učinak smanjenja kvalitete života radnog stanovništva. U tom pogledu, svi dosadašnji pokušaji rješavanja krize eurozone pokazali su se nedostatnima – funkcionalni pomaci jedva su primjetni dok se društveni troškovi krize neprestano povećavaju, a s njima i mogućnost raspada eurozone.

Izabrati pravi put

Tipičan primjer djelovanja europskih birokrata koji svoju političku impotentnost pred velikim financijskim igračima nadoknađuju sustavnim uništavanjem životnog standarda i šansi većine građana predstavlja sporazum o Grčkoj potpisan 21. srpnja ove godine. Riječ je o sporazumu koji uključuje obavezno smanjenje budžetskog deficita ispod 3% do 2013. godine za sve zemlje eurozone, potičući administracije pojedinih zemalja da nastave s mjerama štednje, odnosno s programom prebacivanja tereta loših investicija na leđa stanovništva. U pogledu Grčke sporazum nije bio sasvim poražavajući u usporedbi s prethodnim planom "spašavanja", spuštajući kamatu na nove zajmove Grčkoj na 3,5% na trideset godina. Isto tako, sporazumom je predviđena smanjena vrijednost otplate obveznica (tzv. haircut) za 21% te je usvojena nova odredba prema kojoj Europski fond za financijsku stabilnost (EFSF), težak 440 milijardi eura, ima mogućnost kupovanja državnih obveznica. Ipak, nijedan od temeljnih problema nije dotaknut. Sporazum je implicitno odbio razmatranje strukturnih elementa krize, što je u idućim mjesecima dodatno pogoršalo ionako ozbiljnu situaciju, uvlačeći najprije Španjolsku, a zatim i Italiju u spiralu sve težih uvjeta zaduživanja i sve izraženijeg rizika nesolventnosti. Paradoksalno, tretirajući krizu eurozone kao grčku krizu, europska politička elita bila je neuspješna čak i u pokušaju poboljšanja grčke pozicije. Smanjenje dužničkog tereta za 21% predstavljalo je zanemarivu korist te je narednih mjeseci situacija u zemlji bez sposobnosti vođenja vlastite monetarne i fiskalne politike došla do stupnja vrenja nakon oštrih sukoba na ulicama gračkih gradova i ostavke premijera Papandreoua. Grčki ekonomist Yanis Varoufakis bio je u pravu kada je taj sporazum nazvao faustovskom nagodbom koja će reproducirati ista proturječja u još akutnijem obliku³. Drama na višoj razini koja se odvijala tokom i nakon sastanka grupe vodećih zemalja G20 26. listopada govori tome u prilog. Riječ je o još jednom planu spašavanja eurozone skrojenom po već viđenom i prethodno opisanom modelu bez značajnih, odnosno radikalnijih postupaka i, posljedično, bez vidljivijih pozitivnih učinaka u smjeru smirivanja krize. U pogledu institucionalne dimenzije, još uvijek se očekuje od EFSF-a da funkcionira kao surogat središnje banke iako su nedostaci toga fonda nebrojeno puta isticani. Nadalje, nema naznaka odustajanja od politika štednje u gotovo svim zemljama eurozone. Umjesto odlučujuće transformacije politike Europske središnje banke, sve zemlje eurozone i dalje su izložene pritiscima u smjeru smanjenja deficita i uvođenja novih poreza koji će dodatno opteretiti najranjivije slojeve stanovništva⁴. Uz to što su politike štednje u kombinaciji s nedostatnom privatnom incijativom (izgubljenom uslijed neizvjesnosti koju donosi svaka kriza) dosada rezultirale smanjenjem ukupne potražnje, daljnjim rastom nezaposlenosti i posljedično još izraženijom fiskalnom krizom države, treba primijetiti i ideološku funkciju politika štednje. Naime, sposobnost pojedine države da servisira vlastite obveze ne ovisi samo o svrishodnoj upotrebi zadanih ekonomskih resursa, nego i o uspješnosti u nametanju političkih prerogativa. Državne administracije čiji je program vezan uz uvođenje mjera štednje moraju predstaviti svoju politiku rezanja troškova, uvođenja novih poreza i privatizacije državne imovine kao neophodan potez u svrhu poboljšanja ukupne fiskalne pozicije. Drugačije rečeno, granice tzv. fiskalne prilagodbe određene su klasnim odnosima u društvu. Ovdje leže mnogobrojne opasnosti budući da se ostavlja dojam kako je pitanje državne solventnosti do izvjesne mjere u rukama stanovništva koje mora u skladu s demokratskom procedurom izabrati "pravi put". Pod pritiscima međunarodnih financijskih institucija i logike trenutne potrebe spašavanja nacionalne privrede, a u nedostatku upućivanja na strukturne uzroke krize, scenarij koji obuhvaća radikalnu preobrazbu odnosa između rada i kapitala u korist potonjeg postaje sve više izvjestan.

Sumorna perspektiva europskog radništva

Trenutno nema naznaka da bi u bliskoj budućnosti moglo doći do preoblikovanja politike ECB-a. Jednako tako ostaje otvoreno pitanje dostatnosti i funkcionalnosti EFSF-a s obzirom da količina njegovih sredstava ovisi o sposobnosti zemalja eurzone koje su ga kolektivno utemeljile da potrebna sredstva izdvoje. Štoviše, u skladu s Varoufakisovim dijagramom⁵ nijedna operacija EFSF-a neće onemogućiti spekulativne napade na ranjive članice eurozone, dok svaka nova intervencija putem tako formiranog zajedničkog fonda predstavlja daljnji korak prema kraju eurozone. U tom pogledu ostaje otvoreno pitanje do koje je mjere ostanak u eurozoni prihvatljiva opcija za posrnule članice. Nema sumnje da s obzirom na sadašnje stanje stvari, ekonomski konzervativizam ne nudi ništa europskom radništvu osim smanjenja stečenih prava, siromašnijeg života i veće neizvjesnosti u sferi rada. Ustrajnost europske političke elite u mjerama štednje ostavlja malo prostora za sumnju da će se ekonomsko- politički odnosi razvijati upravo u tom smjeru. S druge strane izlazak iz eurozone također predstavlja mogućnost koja unaprijed ne daje nikakva jamstva za sretan izlazak iz europske slijepe ulice. Ustvari, pomisao na raspad eurozone mora ispuniti nelagodom svakoga tko razumije trenutni odnos snaga u Europi. Iako ekonomska povijest bilježi slučajeve razmjerno brzog ekonomskog oporavka nakon proglašenja moratorija na otplatu dugova, s takvim analogijama treba biti oprezan. Primjerice, u slučaju Argentine koja je putem valutnog odbora vezala svoju valutu za američki dolar (što je približno slična pozicija onoj u kojoj se trenutno nalaze periferne države eurozone) treba imati na umu da je njezina ekonomska snaga u to vrijeme bila znatno veća nego što je primjerice Grčka danas te da se argentinski bankrot (moratorij na otplatu 114 milijardi USD obveza) poklopio s povoljnim ekonomskim okružjem početkom proteklog desetljeća. Nema sumnje da bi napuštanje eurozone donijelo ozbiljne probleme za bilo koju zemlju, dok je sasvim neizvjesno da li je pregovaračka pozicija radništva, sindikata i različitih progresivnih organizacija dovoljno snažna da ishodi obustavu servisiranja obveza i izlazak iz eurozone ustanovljenu prema potrebama dužnika. Transformacija europske socijaldemokracije od radikalne u “ozbiljnu” političku opciju dovela je cjelokupni lijevi politički spektar zajedno s većinom stanovništva u tešku situaciju gdje su gotovo sva skretanja pogrešna. Demokratske snage na periferiji eurozone moraju naći strategiju koja će omogućiti izbjegavanje izlaska iz eurozone pod uvjetima vjerovnika s jedne te učinkovito zaštititi javni interes pritisnut nemilosrdnim mjerama štednje s druge strane. U protivnom sumorna perspektiva europskog radništva može postati samo još mračnija. Minsky je svojevremeno, izvodeći argumente u prilog hipotezi o inherentnoj nestabilnosti kapitalističke ekonomije, često spominjao stih W. B. Yeatsa – "Things fall apart, the centre cannot hold". On na jezgrovit način opisuje trenutnu situaciju unutar eurozone – ono što pak ostaje zasad skriveno odnosi se na sposobnost demokratskih snaga u zemljama eurozone (ali i izvan nje) da na političku farsu odgovori vjerodostojnim ekonomskim programom.

¹ Philip Arestis i Malcolm Sawyer: Will the euro bring economic crisis to Europe, Levy Economics Institute, Working Paper No. 322, 2001.

² The Eurozone: Between austerity and default, RMF Report, kolovoz, 2010.

³ Yanis Varoufakis: Najprije kao povijest, zatim kao farsa: povratak krize eura, Zarez, br. 295, 2010.

⁴ Sotiria Theodoropoulou i Andrew Watt: Withdrawal symptoms: an assessment of the austerity packages in Europe, European Trade Union Institute, Working Paper No. 2, 2011.

⁵ Yanis Varoufakis: Why Italy? Why Spain? And why the EFSF’s size does not matter, dostupno na: http://yanisvaroufakis.eu/2011/08/04/why-italy-why-spain-and-why-the-efsfs-size-does-not-matter/

Opaske o demokraciji u EU iz donjeg rakursa

...........................................................................................................................................................................

Piše: Marko Kostanić - Izvor: Zarez, 24. studenoga 2011.

Pratite li burne političke i društvene događaje u Grčkoj, Italiji, u vašoj rodnoj Španjolskoj? ... Ljudi su shvatili da vlade koje oni biraju ne odlučuju ni o čemu, da je prava moć u rukama banaka i moćnih korporacija, da je kapital postao sredstvo porobljavanja. Svima su puna usta sloboda, ljudskih prava, demokracije, a činjenica je da smo živjeli u laži i obmani koje se sada ne mogu riješiti novim zakonima ili dekretima. (Antonio Banderas, Jutarnji list, 19.11.2011.)

Slavno upozorenje Maxa Horkheimera iz 30-ih godina prošlog stoljeća – tko ne želi govoriti o kapitalizmu, taj nek šuti i o fašizmu – jedno je od rijetkih elegantnih kondenzata političkih teorija koje prijemčivost parafraziranja nije osakatila. Razlog prvenstveno leži u fundamentalnoj detekciji na kojoj počiva – kapitalizam kao način proizvodnje nije preduvjet demokratizaciji procesa političkog odlučivanja. Čak ni krnji oblik demokracija kakve su suvremene liberalne parlamentarne demokracije ne predstavlja uvijek adekvatnu političku formu za reprodukciju kapitalističkog načina proizvodnje. Povijesni oblici različitih političkih režima u posljednjih dvjesto godina na svim geografskim širinama gdje se kapitalizam etablirao kao dominantan način proizvodnje, bilo u zemljama naprednog kapitalizma, bilo u zemljama periferije, a pogotovo u njihovim međuovisnostima, empirijski su dokazi zabluda stalno ponavljane jednadžbe "više kapitalizma = više demokracije". Kontradikcije na nivou političke reprezentacije i uvijek znani limiti procesa demokratizacije odlučivanja generirani su fundamentalnom kontradikcijom na nivou proizvodnje. Ukoliko se socijalna reprodukcija temelji na odnosu između većine stanovništa koja je prisiljena prodavati vlastitu radnu snagu, kao jedini dostupni načina stjecanja materijalne podrške za samoreprodukciju preko nadnice, manjini stanovništva u posjedu sredstava za proizvodnju koje u kombinaciji s kupljenom radnom snagom upreže u proces proizvodnje u svrhe stjecanja profita, svaki narativ o strukturnoj isprepletenosti kapitalizma i demokracije se na osnovnoj logičkoj i materijalnoj razini čini u najmanju ruku besmislenim. Dominantna ideološka agenda vladajućih klasa upravo je inzistiranje na strukturnoj isprepletenosti, a ako koji put dođe do kratkog spoja odgovor je uvijek isti – alternativne opcije su uvijek gore.

Poluga zapadnoeuropskog kapitala

Iz perspektive zemalja (semi)periferije poput Hrvatske kao implicitna materijalna baza narativa u svjetlu priželjkivanog pristupanja Europskoj uniji i dalje funkcionira, iako se istrajnošću krize nameću i konkurentski modeli, 30-godišnja povijest postratne europske države blagostanja. Pritom se zaboravlja da je europska država blagostanja vrlo izniman i kratak historijski i geografski moment u povijesti kapitalizma, zaboravlja se da joj je prethodio Drugi svjetski rat koji je bio izravna posljedica geopolitičkih kontradikcija kapitalističkog načina proizvodnje i koji je omogućio ekspanzivan rast po svom završetku, zaboravlja se postojanje socijalističkog bloka kao alternativnog modela rrazvoja, bar na ideološkoj ravni, da su u Francuskoj i Italiji Komunističke partije bile izbor do 40% elektorata, da su sindikati bili nezaobilazan faktor i da se bez tih unutarnjih i vanjskih "prijetnji" europske elite nikad ne bi prisilile na uzmake po pitanju radničkih prava, besplatnog školovanja, besplatnog zdravstva i javnih stambenih politika. Historijska ironija je u činjenici da se kao kraljevski put u materijalno blagostanje i socijalnu pravdu koje su u određenoj mjeri izborili europski radnički pokreti nudi upravo fleksibilizacija tržišta rada i devastacija prije svima dostupnih javnih servisa.

Zaboravlja se da je ta iznimka u povijesti kapitalizma već više od trideset godina pod udarom agenata kapitala i da je nedavna povijest EU-integracija jedna od ključnih poluga tog udara. Pod općeprihvaćenom pretpostavkom da se mjerama liberalizacije tržišta, privatizacijom ključnih infrastrukturnih državnih poduzeća, bankarskog sustava i javnih resursa i fleksibilizacijom tržišta rada zapravo približavamo stupnju razvoja zapadnoeuropskih država u kojem nas je omelo 45 godina socijalističkog zastranjenja, zaboravlja se kako su ovi prostori izgledali prije Drugog svjetskog rata kad su služili isključivo za eksproprijaciju sirovina. Kroz socijalističku povijest su se ovi prostori po prvi put u povijesti pojavili kao samostalni i nezaobilazni politički i industrijski akteri, bar u određenom periodu. Dvadeset godina nakon sloma istočnog bloka vratili smo se na situaciju od prije sedamdeset godina. Samo što se više ne izvlače sirovine, već se financijskim instrumentima ekstrahiraju i iscrpljuju vrijednosti proizvedene u periodu socijalizma i ovdašnje države potpuno onemogućuje da pokrenu vlastiti proizvodni ciklus i postaju potpuno ovisne o stranom kapitalu i kroz posljedični enormni rast javnog duga ovisni o međunarodnim financijskim tržištima i rating agencijama čije su procjene rizika kupovanja državnih obveznica, kako razvoj krize pokazuje, u direktnoj vezi s napadom na životni standard stanovništva. Iz perspektive konstitucije (lijevo)liberalnog imaginarija (semi)perifernog postjugoslavenskog kapitalizma nužno je i zaboraviti ekonomsku povijest Jugoslavije i dinamiku njezinog raspada. Upravo je Europska zajednica kasnije i u koaliciji s Međunarodnim monetarnim fondom, kroz liberalizaciju tržišnih odnosa s Jugoslavijom 60-ih i 70-ih, s tarifnim politikama koje su išle u prilog onim sektorima zapadnoeuropskog kapitala kojima su određena jugoslavenska poduzeća još mogla konkurirati i kasnije kroz dužničke odnose koji su se 80-ih kristalizirali u brisanju neefikasnih poduzeća, otpuštanju radnika i mjerama štednje pridonijela dinamiziranju nacionalističkih agendi i posljedičnom raspadu Jugoslavije. Suprotno uvriježenom narativu o kolapsu planske privrede osamdesetih i njime generiranom nacionalističkom divljanju, upravo su tržišne reforme i potpisivanje trgovinskih sporazuma s EZ-om i kreditnih s MMF-om, ulazak u međunarodnu podjelu rada i samim tim izloženost krizi kapitalizma 70-ih, oslonjene na unutarnje razlike u razvijenosti jugoslavenskih republika, bili ključan faktor u raspadu države i načinu na koji se raspala. Liberalni narativ o kontinuitetu socijalističkog perioda s nacionalističkim tiranijama devedesetih dokazno utemeljen na istim političkim kadrovima u partijskim strukturama i u nacionalističkim strankama, a mitološki utemeljen na kulturnoj nazadnosti Balkana, uvidom u ekonomsku povijest implementacije tržišnih reformi i kasnije privatizacijskih procesa kroz zadnjih 40 godina na prvom koraku zapinje. Ali, ključna stvar koja se zaboravlja u fantazmama o pristupu Hrvatske Europskoj uniji je činjenica da je i EU dio globalno kapitalističkog sistema i da je osnovna logika koja pokreće kapitalističku proizvodnju profit. U slučaju Europske unije radi se o profitu zapadnoeuropskog industrijskog i financijskog kapitala. Sve ostale priče su mazanje očiju.

Ideološka izvrtanja

Iako se datum referenduma opasno bliži, zbog predizbornog folkora, a kao što znamo pitanje ulaska u Europsku uniju je stvar partitokratskog konsenzusa, ono malo rasprava o izjašnjavanju građana je potpuno zamrlo, čak su se gotovo sasvim prorijedili i oni vladini propagandni spotovi u kojima se vlastiti narod predstavlja kao masu manje ili više simpatičnih retardiranih idiota kojima samo trebaju informacije o EU da bi zaokružili DA, a informacije koje im su pružaju su kombinacija kondenziranih ekonomskih nonsensa i kulturno-rasističkih stereotipa. Ali, tu i tamo iskoče frapantne izjave koje nedvosmisleno ukazuju o kakvoj se javnoj i političkoj logici reprezentacije pitanja od presudnog značaja radi. Prije nekoliko dana voditeljica središnjeg dnevnika javne televizije je unutar predizbornog žanra postavljanja brzopoteznih pitanja o ključnim stvarima ovoga društva pretendentima na vlast čija bi spretnost u još brzopoteznijim odgovorima trebala biti presudni faktor u rastu reputacije, upitala jednu političarku – Koliku uspješnost referenduma predviđate? Uspješnost je, naravno, postotak zaokruženih odgovora DA. Dakle, radi se o tome da je na referendumu samo jedan odgovor legitiman. U trenutku kad na presudno političko i ekonomsko pitanje postoji samo jedan odgovor, politika prestaje postojati. No, postoji fundamentalnija logika političko-ekonomske argumentacije, prešutne ili stalno ponavljane, ovisno o aspektima, koja formira politički i socijalni imaginarij iz kojeg voditeljica središnjeg dnevnika javne televizije crpi resurse za idiotska (u etimološkom smislu) i skandalozna pitanja. A logika političko-ekonomske argumentacije je uvijek oslonjena na logiku pada i rasta profitne stope, njihov imperijalistički aranžman i interese kapitala iz jezgre i kompradorskih elita.

Prelijevanje krize s američkih financijskih tržišta na europsko tlo kroz smanjenje efektivne potražnje za europski izvoz i izloženost europskih banaka toksičnim derivatima oslonjenim na balon drugorazrednih hipotekarnih kredita na američkom tržištu nekretnina dokazala je predviđanja koja je iznosio čak Helmut Kohl, da monetarna unija bez paralelne fiskalne unije neće izdržati udar prve ozbiljnjije krize (vidi više o krizi eurozone u prilogu Mislava Žitka u ovom tematu). Dinamika razvoja krize kroz sanaciju bankarskog sustava i posrnulog privatnog sektora i posljedični rast javnog duga, tj. krizu javnog duga država periferije EMU-e, omogućila je artikulaciju niza ideoloških klopki utemeljenih na intendiranim prevrtanjima kauzalnih odnosa. Logiku prevrtanja također omogućuju i pravila i nalozi Maastrichta i Pakt o rastu i stabilnosti. Klasni konflikti unutar pojedinih država oko pitanja redistribucije prebacuju se u brisani prostor između pravila o maksimalnom javnom dugu od 60% BDP-a, nemogućnosti država da kroz liberalizaciju trgovine, zajedničku valutu i zaoštravanje konkurentnosti porezima pune prihodovnu stranu proračuna jer time uništavaju poduzetničku klimu i stupnja rizika prinosa na državne obveznice za financijske igrače. Politički programi u tom brisanom prostoru se prevode u ekonomske imperative smanjivanja nadnica, privatizaciju javnih servisa i javnih resursa u borbi za solventnost. Smislenost takvog tipa ekonomskih imperativa kao lijeka za izlazak krize najbolje pokazuju efekti prvih zajmova Troike Grčkoj i ispunjenja uvjeta koji su se za te zajmove tražili. No, ono što se stalno ispušta iz vida u "raspravama" u Hrvatskoj o krizi eurozone i Europske unije je njezina ukotvljenost o globalni kapitalistički sistem i fundamentalnu krizu tog sistema.

Bešumna tržišta, moralni pojedinci i drugi vlažni snovi

Prešutna je pretpostavka da je kriza egzogenog karaktera, da dolazi kao kakva meteorološka činjenica i da nema veze sa strukturnim ekonomskim odnosima. Svediva je na karakterne osobine dviju skupina ljudi – nešto malo pohlepnih bankara i lijenost i život preko vlastitih mogućnosti ljudi koji su pripadnici grčkog naroda. Iz čega slijedi da su Europska unija i eurozona samo institucionalni aranžmani koji osiguravaju prostor u kojem svaka država može uspjeti samo ukoliko se dovoljno potrudi i ljudi u njoj žive u skladu sa svojim mogućnostima. Europska unija je civilizacijski doseg koji nema nikakve veze s poviješću kapitalističke akumulacije. A ukoliko se i dotakne pitanje njezine ekonomske uloge, stvar uvijek završi u nekom suludom povjerenju u europske tehnokrate i financijsku oligarhiju, jer tko će drugi znati što treba raditi ako ne oni, iako su, kako kriza pokazuje, pogriješili u svemu čega su se dotakli. U ovim teškim trenucima oni su jedini u koje se možete pouzdati, makar i pod cijenu apsolutnog demokratskog deficita. Mi jednostavno nemamo drugog izbora. Neimanje drugog izbora u većini slučajeva je popraćeno i konstatacijom da u nas i ne postoji pravi kapitalizam, već samo koruptivno-klijentelistička-državno socijalistička mašinerija. Radi se o klasičnom tropu lijevo-liberalnih kolumnista kojima je mokri san nikad postojeći savršeno glatki funkcionirajući kapitalizam bešumnih tržišta i pristojnih i moralnih pojedinaca koji poštivaju demokratske procedure. Posebno dojmljiv je bio slučaj kolumnista T-portala koji je pišući o zagrebačkoj inačici globalnih 15.10 prosvjeda protiv kapitalizma ustvrdio da u Hrvatskoj kapitalizam ne postoji. Zaboravljajući pritom na minimum socijalne samorefleksije u kojoj se automatski evidentira da tekst izlazi na portalu koji je u vlasništvu Deutsche Telekoma, koji je u trenutku kupnje hrvatske telekomunikacijske kompanije bio 51%-tnom vlasništvu njemačke države. Ili je to dokaz da ni u Njemačkoj ne postoji kapitalizam? Ili se možda kapitalizam u Njemačkoj pojavio u zadnjih deset godina kroz koje je vlasnički udjel države u Telekomu pao na 15%?

Pa-pa, demos

Podtekst svih suspenzija rasprave o ulasku u EU je njezina uvijek-već pretpostavljena inherentna demokratičnost koja naravno nije uočljiva u njezinim upravljačkim strukturama, ali nazire joj se aura iznad zvjezdica na zastavi. Demokracija bi se u nas valjda trebala pojaviti nastankom pravog kapitalizma koji nam EU omogućava. No posljednja zbivanja u Italiji i Grčkoj i postavljanje tehnokrata neizabranih voljom birača za premijere malo kopne onu auru na zastavi. Ali, ti se postupci lako brane kaznom za razvratni život Grka i Talijana. U slučaju Grčke eliminacija naroda iz svih procedura odlučivanja adekvatno je popraćena i prezimenom novopostavljenog premijera – Pa-pa demos. O stanju demokratskih procedura u Europskoj uniji najlakše je bilo svjedočiti kad je Papandreu proizvodeći manevarski prostor za vlastitu agendu najavio referendum o novom "paketu pomoći". Merkozy i financijska tržišta su bili zgranuti. Tržišta obveznica su ipak adekvatniji indikator suvislosti političkih programa nego narodna participacija u odlučivanju jer, da bi država svoje dugove vraćala, mora tom istom narodu oduzeti postotke nadnica, mirovina, pristup školovanju, liječenju, a na kraju možda i Akropoli. To se pak ne zove korupcija, nego ekonomska logika. Za razliku od našeg domaćeg klijentelizma u Europskoj uniji su stvari malo drukčije – novi predsjednik Europske centralne banke je čovjek koji je bio zamjenik predsjednika Goldman Sachsa koji je peglao grčke financijske knjige prilikom grčkog ulaska u eurozonu. Toliko o pravom kapitalizmu. Također, europski komesari nisu imali nikakvu zamjerku na činjenicu da je u grčku tehnokratsku vladu ušla otvoreno neofašistička stranka LAOS. Toliko o EU kao civilizacijskom dosegu.

Ovdje samo okrznute kontradikcije između kapitalizma i demokracije u Europskoj uniji iz perspektive balkanske (semi)periferije vraćaju nas na adekvatnost Horkheimerova upozorenja za različite parafraze – tko ne želi govoriti o kapitalizmu taj nek šuti i o Europskoj uniji. Iako se s obzirom na status i način o kojemu se u Hrvatskoj o kapitalizmu priča možda bi prikladnija bila ova varijanta – tko ne želi govoriti o kapitalizmu taj nek šuti i o kapitalizmu. To vrijedi i za liberalne maštarije o "pravom" kapitalizmu, ali i pogotovo za fašističke maštarije na hrvatskoj anti-EU desnici o plutokratskim zavjerama (uz dodatnu pomoć Srba i Turaka) protiv hrvatskog naroda. Odgovor NE na referendumu iz lijeve pozicije je gesta kojom se otvara rasprava o kapitalizmu izvan nataloženih mitologema koje EU i odnos Balkana prema njoj generiraju. 

Šesteroglava aždaja six-packa

...........................................................................................................................................................................

Piše: Mate Kapović - Izvor: Zarez, 24. studenoga 2011. 

Europske integracije, tranzicija i razvoj

...........................................................................................................................................................................

Piše: Nikola Vukobratović - Izvor: Zarez, 24. studenoga 2011. 

U vrijeme pred izbore, jedno od važnijih obećanja i mjesta folklornih predizbornih retoričkih podbadanja, je pitanje privlačenja stranih ulaganja. Nema vladajuće stranke koju opozicija nije optužila da nije učinila dovoljno da privuče strane investicije ni opozicijske stranke koju njezini protivnici na vlasti nisu optuživali da svojim programom te investicije ugrožava. U svakom slučaju, bez obzira na pretjerano zaoštrene predizborne pozicije, uloga stranih investicija u rješavanju ekonomskih problema društva ne dolazi u pitanje. Dapače, što se kriza više zaoštrava, to se političari energičnije u svojim programima "borbe protiv krize" pouzdaju u spasonosno djelovanje stranih investicija na gospodarski rast.

Strane investicije kao razvojni model

Hrvatska je zemlja sa stalnom visokom nezaposlenošću, i druga zemlja među članicama i kandidatima za članstvo u EU po postotku mladih nezaposlenih, iza Španjolske i ispred Grčke. Povećanje nezaposlenosti posebno je eskaliralo posljednjih godina, što se dovodi u vezu sa svjetskom gospodarskom krizom. Objašnjenje je jednostavno, pad stope profita prisilio je poduzetnike da opreznije ulažu svoj kapital. Umjesto da "otvaraju" radna mjesta, oni dijele otkaze, što uzrokuje nezaposlenost. Dakle, pošto zbog pada profitne stope za novi ciklus reprodukcije nedostaje kapitala, a u ekonomskim shvaćanjima naših političara pokretač novog ciklusa može biti samo poduzetnik, kapital valja uvesti izvana. Takav uvoz kapitala naziva se i izravna strana ulaganja i njegova se neizostavna uloga u poticanju gospodarskog rasta u "suvremenom globalnog gospodarstvu" često ističe i izvan naše lokalne sredine.

No Hrvatska nije tek bilo kakva kapitalistička zemlja, ona je tranzicijska zemlja, dakle zemlja koja se u "svjetsku tržišnu utakmicu" navodno uključila tek nedavno i koja se tobože zbog toga teško snalazi u novim uvjetima. Zato Hrvatska, kao i ostale tranzicijske zemlje, stranim ulaganjima ne rješava samo ovu krizu, već i nadoknađuje inicijalnu zaostalost za zemljama "razvijene tržišne ekonomije". Drugim riječima, uporno inzistiranje na nužnosti "poticanja stranih investicija" sastavni je dio dugotrajnog tranzicijskog modela razvoja na temelju uvoza kapitala. Taj model jasno je ekspliciran u tekstu napisanom 1989. koji opisuje standardne mjere koje predlažu Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. Prema središtima tih institucija set njihovih politika nazvan je Washingtonski konsenzus, pri čemu bi konsenzus trebao označavati objektivnu nužnost mjera koje se predlažu, a kojima "nema alternative". Dokument predlaže niz mjera koje su obično nazivaju neoliberalnim, a uključuju agresivnu privatizaciju, smanjenje javne potrošnje, kresanje socijalnih i radničkih prava, poreznu reformu koja manje opterećuje najbogatije i ukidanje ograničenja u poslovanju koja se tiču zaštite životne sredine ili sprječavanja negativnih društvenih posljedica. Drugim riječima, dokument je sasvim u skladu s ekonomskim politikama koje su tada dominirale u razvijenom svijetu.

Međutim, treba primijetiti kako su politike opisane terminom Washingtonski konsenzus bile određivane posebno za nerazvijene zemlje, konkretno za Latinsku Ameriku. No, s obzirom na dramatične promijene u to vrijeme u Istočnoj Europi, spomenute institucije nisu vidjele nikakvih problema da se isti paket univerzalnih mjera predloži i zemljama tranzicije po poznatom modelu one size fits all. Taj paket mjera nije trebao samo riješiti trenutne ekonomske probleme spomenutih zemalja, nego i omogućiti izlazak iz dugotrajne nerazvijenosti, koji tobože omogućava tržišna ekonomija, tim brže što je radikalnija. Pri tome je posebno istaknuta uloga izravnih stranih ulaganja koja bi trebala riješiti problem nedostatka kapitala nužnog za razvoj proizvodnih snaga u nerazvijenim zemljama.

Prepreke akumulaciji kapitala

Washingtonski set mjera predlagan nerazvijenim zemljama nipošto nije bio historijski presedan u ekonomskoj povijesti Latinske Amerike, a još manje je postojao "konsenzus" oko korisnog, ili čudesnog djelovanja na izlazak iz kruga nerazvijenosti. Dapače, niz latinoameričkih ekonomskih povjesničara intenzivno se bavio proučavanjem ekonomskog nazadovanja pojedinih zemalja koje je išlo paralelno s integracijom u svjetsko tržište, posebno preko uvoza kapitala i privlačenja stranih ulaganja. Ovo područje već je u kolonijalnom periodu svoje povijesti imalo ulogu područja eksploatacije za ekonomski razvitak metropole. Padom tih kolonijalnih carstava i stjecanjem formalne nazavisnosti, razvitak kapitalističke privrede bio je izravno vezan uz potrebe za sirovinama industrijski razvijenih zemalja, u prvom redu Velike Britanije, a kasnije Sjedinjenih Država. Unatoč uvozu kapitala iz industrijski najrazvijenijih zemalja, ova strukturalna zavisnost latinoameričke ekonomije nije doprinosila gospodarskom razvoju zemalja. Zašto?

Čak i kada ulazak stranog kapitala povremeno omogućava razvoj proizvodnih snaga, on ne sprječava da se proizvedeni višak vrijednosti iznosi iz zemlje, prije svega zato što se o raspodjeli dobiti odlučuje u tvrtkama majkama, tj. u razvijenim zemljama. Ionako mali dio dobiti koji ostaje u zemlji u koju se ulaže posebno je osjetljiv u trenucima krize, kada tvrtke u matičnim zemljama pokušavaju gubitke nadoknaditi u zemljama u koje ulažu pa tako reinvestirana dobit uglavnom potpuno izostaje. Uz to, tvrtke ulagači vrše sustavni pritisak na zemlju uvoznicu kapitala u smjeru smanjenja radničkih prava i poreznih davanja državi, što dodatno smanjuje sredstva koja ostaju. Naposljetku, nova zakonska rješenja, paralelno s omogućavanjem i poticanjem uvoza stranog kapitala, olaškavaju carinska i druga ograničenja robne razmjene i utječu na daljni razvoj neravnomjerne razmjene. Umjesto omogućavanja razvoja, poticanje stranih investicija, i strukturalna zavisnost koja iz toga proizlazi, pokazali su se zapravo kao prepreka akumulaciji kapitala u zavisnim zemljama i kao sredstvo ubrzavanja koncentracije kapitala u najrazvijenijim centrima. Ukratko, strane investicije omogućuju tvrtkama ulagačima da se nose s padom stope profita, ali otežavaju nastanak potencijalnog konkurentskog kapitala stranim ulagačima koji bi poticao razvoj proizvodnih sredstava. Zbog toga su model razvoja temeljen na bržoj integraciji i posljedično razvijanju strukturalne zavisnosti ekonomski povjesničari prozvali "razvojem nerazvijenosti".

Posebno je važno primijetiti kako "razvojni model" temeljen na stranim investicijama sa sobom vuče i čitav niz izrazito negativnih socijalnih efekata, konkretno povećanja siromaštva i smanjenja socijalne zaštite. Utrka među zavisnim zemljama oko privlačenja stranog kapitala u pravilu izgleda kao suluda trka prema dnu u razini radničkih nadnica, socijalnih, radničkih pa i generalno ljudskih prava. Kako bi se privukla njihova pažnja, potrebno je omogućiti stranim investitorima što veću stopu profita. Pošto je u slabije razvijenim zemljama to uglavnom nemoguće učiniti pružanjem boljih tehnoloških uvjeta (jer je uvođenje novih tehnologija upravo ono što se od stranih investitora traži), nerazvijene zemlje nude nisku cijenu rada, zakonske i porezne olakšice za ulagače, "fleksibilizaciju" tržišta rada (što je šifra za lakše otpuštanje) i često posebne ugovore koji ulagačima nude neke osobite povlastice na tržištu zemlje uvoznice kapitala. Neposredne socijalne posljedice politike poticanja stranih investicija u Latinskoj Americi izazvale su niz socijalnih otpora i turbulencija. U hladnoratovskom periodu taj socijalni otpor često je bio gušen državnom represijom i ukidanjem čak i formalne mogućnosti sudjelovanju naroda u donošenju financijskih odluka.

Tranzicija, integracija i perspektive razvoja

Za razliku od Latinske Amerike, u Istočnoj Europi još nismo vidjeli vojne intervencije i pučeve, ali ni ozbiljniji socijalni pokret koji bi ovaj model razvoja nerazvijenosti doveo u pitanje. I to unatoč tome što je ovakav tip integracije u svjetski ekonomski sustav uzrokovao ozbiljne socijalne probleme, a pokazao vrlo upitne rezultate. Ilustracije radi, podatak koji zvuči šokantno je da je Hrvatska zapravo pri tranzicijskom vrhu u uvozu kapitala u cijelom tranzicijskom periodu, a najveća pojedinačna investicija u Hrvatsku je njemačka kupnja Hrvatskog telekoma koji je od 11 400 zaposlenih kada ga je kupio Deutsche Telekom spao na tek 5700 radnika. Čak i ako ne računamo najveći dio stranih investicija u Hrvatskoj kao što su HT i banke, europski kapital ne samo da nije donio razvoj proizvodnih snaga ili doprinosio uvođenju novih znanja i tehnologija, nego je i preko hrvatskih radnika provodio "racionalizacije" u troškovima koje mu zbog radnog zakonodavstva nisu moguće u matičnim zemljama. Motiv ulagača u stranu zemlju nije i ne može biti razvojni, nego je uvijek spašavanje profitne stope, mogućnost brže zarade, kojom se često krpaju iznevjerena profitna očekivanja u matičnim zemljama. Zadnjih godina, Hrvatska je značajno pala na rang listi zemalja privlačnih ulagačima, u korist zemalja sa znatno nižim nadnicama, kao što je Srbija. Stoga poziv na promjenu politiku u smjeru olakšavanja stranih investicija može značiti ili zagovaranje sustavnog i drastičnog smanjenja nadnica i razine radničkih prava ili zagovaranje jeftine prodaje postojećih sredstava proizvodnje i razmjene radi kratkotrajnog krpanja državnog proračuna, a s dugoročno negativnim posljedicama po perspektive razvoja.

Političke i ekonomske integracije imaju posebno mjesto u politici stranih ulaganja. One omogućuju da se prepreke uvozu kapitala koje obično postoje među zemljama jednim potezom ukinu, bez da su potrebni neki posebni dogovori među vladama. To omogućuje ulagačima da imaju pravnu zaštitu svog kapitala unutar šireg područja na kojem vrijede jednaka pravila koja nisu podložna povremenim nezadovoljstvima stanovništva zemlje uvoznice kapitala zbog negativnih socijalnih, ali i dugoročno negativnih razvojnih posljedica stranih ulaganja. Stoga je "sloboda kretanja kapitala" jedna od "temeljnih sloboda" Europske unije, a poticanje stranih ulaganja "ključna mjera poticanja razvoja" i "osnovni dio zajedničke politike", kako ga definira Lisabonski ugovor. Ako se uzmu u obzir i ostala europska pravila koje su članice dužne prihvatiti prilikom integracije, kao što su ograničavanje državnih subvencija i poticanje privatizacije (što su, podsjetimo se, sve mjere definirane još u Washingtonskom konsenzusu), očito je da Europska unija kao model razvoja tranzicijskim zemljama nudi samo jedno – uvoz zapadnoeuropskog kapitala i njegovo preuzimanje postojećih sredstava za proizvodnju u tranzicijskim zemljama. Dakle, model koji omogućuje zapadnoeuropskom kapitalu da čuva razinu profitne stope izvozom kapitala u zemlje nižih nadnica, ili slabije razine socijalnih prava, ali stavlja zemlje u tranziciji u poziciju strukturalne zavisnosti u kojoj je akumulacija "domaćeg" kapitala znatno otežana. Naposljetku, uvoz zapadnoeuropskog kapitala pojavljuje se kao model i u onom dijelu politike EU koji se najviše propagira kao razvojni – u tzv. razvojnim fondovima, koji, umjesto da pružaju sredstva koji bi omogućila razvoj proizvodnih sredstava u zemlji primateljici, u stvari prisiljavaju tu zemlju da "sufinancira" projekte stranih ulagača koji uključuju iskorištavanje postojećih sredstava za proizvodnju ili resursa.

Dakle, ako govorimo o posljedicama europskih integracija na perspektive razvoja hrvatskog gospodarstva, ne moramo halucinirati masonske lože koje nam žele oduzeti nacionalni identitet, vjeru i kulturu. Europski političari sasvim su otvoreni i eksplicitni oko toga kakvu ulogu su namijenili tranzicijskom radništvu u odnosu na zapadnoeuropski kapital. Umjesto prašnjavih antisemitskih teorija zavjere, dovoljno je samo da čitamo njihove svakodnevne izjave na koje smo toliko navikli da ih ni ne primjećujemo. Stvar je samo u tome da ih naučimo čitati i razumijevati, i na njih primjereno odgovoriti. 

Unija privatnog vlasništva: EU i privatizacija

...........................................................................................................................................................................

Piše: Stipe Ćurković - Izvor: Zarez, 24. studenoga 2011. 

Na razini programske eksplikacije, vjerojatno nijedan aspekt ekonomske politike koju promiču institucije Europske unije nije zakučastiji niti u većoj mjeri kamufliran pravno-birokratskim meandriranjima od privatizacijske agende. Ni Europska komisija ni druge institucije EU-a nemaju formalne ovlasti za nametanje privatizacije javne imovine vladama zemalja članica. Tim netransparentnostima unatoč, Marica Frangakis i Jörg Huffschmid¹ ističu da institucije Unije "igra[ju] vrlo važnu ulogu u privatizacijskom procesu u Europskoj uniji, posebno u tekućim procesima privatizacije javnih usluga". Analiza ključnih dokumenata koji definiraju "opći okvir ekonomskih i društvenih aktivnosti" – od lansiranja projekta jedinstvenog tržišta 1985., preko Ugovora iz Maastrichta 1992. do Lisabonskog sporazuma iz 2007. godine – otkriva da u njima "sve više dominiraju koncepti liberalizacije i konkurencije (...) koji pružatelje javnih usluga prisiljavaju da djeluju poput privatnih entiteta orijentiranih na profit". (PESM, 27-8)

Frangakis i Huffschmid ključan mehanizam promicanja privatizacijske agende pritom identificiraju u specifičnostima definicije "ekonomske aktivnosti", kojom se (deklaracijama retoričke vjernosti idealu "socijalne Europe" unatoč) u praksi poništava poseban status socijalnih usluga: "Odmah nakon što su socijalne usluge [nakon negativnih reakcija nekih članica na prethodne, otvorenije korake u tom smjeru – S.Ć.] izuzete iz direktive o uslužnim djelatnostima, Komisija je u službenoj obavijesti iz travnja 2006. godine objavila kako zamišlja daljnji razvoj na tom polju, ne propustivši pritom naglasiti ulogu socijalnih usluga kao 'stupova europskog društva i europske ekonomije'. Presudno je pritom da se svaka usluga koja uključuje plaćanje – neovisno o adekvatnosti cijene i krajnjem izvoru financiranja – smatra ekonomskom djelatnošću koja se mora podvrgnuti važećim pravilima o unutarnjem tržištu i konkurenciji. Iz toga slijedi da se svaka institucija koja pruža socijalne usluge za novac prisiljena ponašati kao da je privatno poduzeće na tržištu privatnih ponuđača". (PESM, 25)

Kako većina socijalnih usluga na nekoj razini uključuje novčano plaćanje (makar i od strane države), time se gotovo sve sfere uslužnih djelatnosti koje javni sektor pruža podvrgavaju obvezujućim pravilima slobodnog tržišnog natjecanja, koncipiranih za regulaciju komercijalnih djelatnosti. "U tim se okolnostima čini logičnim da nema više razloga da se takve institucije ne privatizira". (PESM, 25)

Koncentracija kapitala i nestanak srednje klase

Frangakis i Huffschmid zaključuju da su europske institucije, "posebno Europska komisija i Europski sud pravde, unatoč nedostatku (...) formalne nadležnosti postale ključne sile u promicanju privatizacije. Može se ustvrditi da je u prvom desetljeću ovog stoljeća EU preuzela vodeću ulogu u otvaranju tržišta i privatizaciji javnih usluga te da je smijenila GATS s mjesta najmoćnijeg privatizacijskog foruma na svijetu". (PESM, 21) Takav sud potkrepljuju i makroekonomski podaci: "EU je na globalnoj razini privatizacijski najaktivnija regija, s najvećim brojem provedenih privatizacija – približno jedna trećina svih realiziranih poslova, s oko pedeset posto udjela u ukupnim globalnim prihodima od privatizacije od 1977. godine naovamo". (PESM, 14)

Da su glavni dobitnici u tim procesima prije svega velike europske multinacionalne kompanije i financijski sektor, ne bi trebalo iznenaditi. Kao ni činjenica da najpoželjniji plijen predstavljaju državni monopolisti iz telekomunikacijskog i energetskog sektora, ali i javne usluge. U doba pojačane konkurentske borbe i niskih profitnih stopa, osvajanje novih tržišta sa stabilnom potražnjom za kapital predstavlja dobrodošlu strategiju reprodukcije i ekspanzije. Rezultat su sve naglašenija koncentracija kapitala i tendencija stvaranja oligopola, što nerijetko za posljedicu ima rast cijena za konačne potrošače. U tekstu o privatizacijskim procesima u zemljama srednje i istočne Europe iz istog zbornika, Károly Lóránt dolazi do zaključka da je "privatizacija javnih usluga (električne energije, vodoopskrbe, plina) rezultirala dinamičnim rastom cijena, znatno iznad prosječne stope inflacije, doprinoseći tako osiromašenju svih onih kojima nije uspjelo sličnom brzinom povećati svoj dohodak". (PESM, 43) Obzirom na ekonomsku situaciju većine zemalja srednje i istočne Europe, učinci privatizacije predstavljaju ozbiljnu prijetnju životnom standardu širokih slojeva stanovništva.

Privatizacija javnih usluga perpetuira i produbljuje socijalne trendove koji su inaugurirani "velikim praskom" sloma "realno postojećeg socijalizma" i restauracijom kapitalističkih društvenih odnosa. Pritom kao kolateralne žrtve padaju i neke dragocjene iluzije političkih elita koje su te procese pokrenule: "Jedno od očekivanja političkih snaga koje su provele sistemske promjene bilo je da će privatizacija stvoriti snažnu srednju klasu. Nasuprot takvim očekivanjima, od privatizacije je profitirao samo vrlo uzak sloj društva. Rastuće društvene nejednakosti ne samo da nisu dovele do pojave i snaženja sve brojnije srednje klase, nego su doprinijele i nestanku dotad postojeće. Tokom tranzicijskog procesa značajan dio radništva je ostao bez posla, a samo malome dijelu je kasnije uspjelo vratiti se na tržište rada". (PESM, 43)

Posljedice stvaranja jedinstvenog tržišta

Integracija istočnoeuropskih zemalja u jedinstveno europsko tržište i prije izbijanja krize i vala ofenzivnih mjera štednje počivala je na vrlo poroznim ekonomskim osnovama. U mnogim zemljama regije ona se svodila na toksičnu kombinaciju deindustrijalizacije i financijalizacije, tvrdokorne trgovinske deficite s "neo-merkantilističkim"² zemljama jezgre Unije (prije svega Njemačkom) te rastuću privatnu i javnu zaduženost. U takvom kontekstu privatizacija socijalnih usluga, kao naslijeđenih javnih struktura s funkcijom osiguranja egzistencijalne i socijalne reprodukciju na zajamčenom minimalnom nivou, za mnoge države predstavlja privlačnu (i često defoltnu) opciju u borbi protiv fiskalnih deficita. To više što njihova definicija kao "ekonomskih djelatnosti" od strane Europske komisije predstavlja snažnu polugu pritiska u smjeru njihove potpune komercijalizacije i integracije u sferu slobodnog tržišnog natjecanja. Ekonomsku i socijalnu dinamiku koja se tako oslobađa vrijedi dodatno eksplicirati u kontekstu okvira obvezujućih pravila funkcioniranja jedinstvenog europskog tržišta.

Analiza sadržaja Jedinstvenog europskog akta iz 1987. godine, "prve i možda najvažnije prekretnice u liberalizaciji EU-a" (PESM, 22) otkriva razmjere potencijalnih socijalnih i ekonomskih posljedica pravila jedinstvenog europskog tržišta. Jedinstveni europski akt "označava prelazak s 'pozitivne' na 'negativnu' strategiju integracije. U prvoj metodu integracije predstavlja harmonizacija različitih pravnih i institucionalnih okvira za regulaciju tržišta u zemljama članicama te stvaranje prostora zajedničkih pravila kao okvira konkurentskog natjecanja. Nasuprot tome, negativna integracijska strategija gotovo isključivo se fokusira na uklanjanje tržišnih barijera, uz vrlo mali broj zajedničkih pravila. Prelazak s pozitivne na negativnu integracijsku strategiju zamjenjuje princip harmonizacije principom 'međusobnog priznanja', koji postulira da bi robe i usluge koje se proizvode i nude u jednoj od zemalja članica u skladu s važećim pravilima te zemlje, automatski trebale steći 'europsku putovnicu', tj. biti pripuštene i na tržišta svih ostalih zemalja članica, čak i ako su pravila u toj drugoj zemlji različita od pravila koja vrijede u prvoj zemlji. Prema riječima jednog bivšeg člana Europske komisije, ovaj 'princip zemlje podrijetla' zaslužan je za 'najveći deregulacijski val u ekonomskoj povijesti'. Rezultat je bio da je ekonomsko natjecanje između različitih zemalja unutar okvira zajedničkih političkih i socijalnih pravila (na primjer, po pitanjima zaštite na radu, oporezivanja i socijalnih standarda) sve više komplementirano i transformirano u natjecanje u preoblikovanju samih pravila poslovanja unutar pojedinih zemalja (...) To je pozadina trke prema dnu u oporezivanju, socijalnom dampingu i sličnim pojavama". (PESM, 22)

Logika objektivne nužnosti

U tako zadanom okviru, standardi socijalne reprodukcije naslijeđeni iz razdoblja "kejnzijanske" države blagostanja (na zapadu) ili realsocijalizma (na istoku) iz perspektive konkurentske borbe i imperativa privlačenja kapitala u zemlju, u sve većoj mjeri bivaju percipirani kao zapreke koje je nužno ukloniti u ime ekonomskog razvoja. Sva "modernizacijska" retorika političkih elita, ciklusi "reformi" tržišta rada i socijalnih prava, moralističke objave rata "kulturi zavisnosti", apologije "dinamičnosti" i "fleksibilnosti", proizlaze iz temeljnih imperativa koji su konstitutivni za samu strukturu jedinstvenog tržišta.

U tržišnom režimu u kojemu svaka dodatna mjera deregulacije i pogodovanja kapitalu u jednoj zemlji članici strukturnim automatizmom postaje standard prema kojemu su se prisiljene ravnati sve ostale, prostor za formulaciju alternativnih ekonomskih, političkih i socijalnih prioriteta nužno postaje sve skučeniji. Važan strukturni razlog za konvergenciju između parlamentarne desnice i nominalno socijaldemokratskih stranaka u Europi leži u tim strukturnim mehanizmima koji privilegiranje interesa kapitala pretvaraju u ekonomsko - političku "objektivnu nužnost" bez alternative, a – slijedom toga – njihovo servisiranje u politički "common sense". Odgovor na pitanje o "neoliberalnom karakteru" Europske unije stoga je potrebno potražiti prije svega na razini analize strukturnih pravila tržišne integracije. Neovisno o retorici i ideološkim deklaracijama njezinih političkih elita, Europska unija na toj se razini analize otkriva kao projekt s konzistentnom agendom. Ono što je Margaret Thatcher na samome početku političke konsolidacije neoliberalne ofenzive formulirala prije svega kao deklaraciju hegemonizacijske namjere – "There is no alternative!", s Jedinstvenim europskim aktom postalo je objektivna strukturna datost. Nakon prelaska tog praga, neoliberalne reforme u sve manjoj mjeri ovise o karizmatskim figurama političkih "vizionara" kao nosiocima i instancama ideološke legitimacije neoliberalnog projekta. Daljnji razvoj stvari prepušten je logici "nijeme ekonomske prinude" i pragmatizmu političkih tehnokrata, neovisno o nominalnom političkom predznaku i retoričkim preferencijama stranaka iz kojih su regrutirani. Logika "objektivne nužnosti" postaje dostatnim jamcem njihova političkog samodiscipliniranja i "ispravnih" poteza unutar zadanog okvira.

Smanjenje poreza na profit i reforme radnog zakonodavstva

Posljedica toga je da deklarativno zajamčene slobode zemalja članica i lokalnih vlasti "da javne usluge oblikuju sukladno vlastitim potrebama i preferencijama za koje okvir unutarnjeg tržišta ne vrijedi tako u sve većoj mjeri postaju fiktivne i pukom retoričkom ljuskom". (PESM, 27) U konkurentskoj borbi za privlačenje kapitala, države smanjuju poreze na profit i provode reforme radnog zakonodavstva. Prvo za redovitu posljedicu ima fiskalne poteškoće koje vode u rast javnog duga, "kompenzaciju" izgubljenih prihoda uvođenjem (ili dizanjem stope) poreza na dodanu vrijednost, rezanje socijalnih usluga i privatizaciju javne imovine. Drugo slabi položaj radnika u odnosu na poslodavce. U sinergiji predstavljaju snažne poluge pritiska na životni standard većine stanovništva. Mjere štednje kojima europske države, u skladu s "preporukama" Europske komisije i ECB-a, pokušavaju spriječiti eskalaciju krize državnog duga i tako umiriti bankare, ne predstavljaju za krizu specifični novum, nego daljnje produbljivanje davno prije trasiranih procesa neoliberalnog napada na standard socijalne reprodukcije radništva. Privatizacijske sheme su važan aspekt tih procesa. Osim što otvaraju nova područja kapitalu, doprinose slabljenju radničkih organizacija i stvaranju povoljnije klime za daljnje revizije i reforme radnog zakonodavstva. Riječima Malcolma Sawyera: "Ostvarenje fleksibilnijeg odnosa između kapitala i najamnog rada 1980-ih postaje ključnim pitanjem. Pretpostavljalo se da će to dovesti do smanjenja troškova i poboljšanja profitabilnosti. Sindikati su u pravilu u javnom sektoru bili u relativno jačem položaju nego u većini privatnog sektora. Posljedično, privatizacija je oslabila položaj sindikata i indirektno doprinijela fleksibilizaciji odnosa između kapitala i najamnog rada. Na općenitijoj razini, promijenila je pravila igre u privatiziranim sektorima i uvela veći stupanj konkurencije, posebno u pogledu najamnog odnosa između kapitala i rada. Slabljenje snage sindikata bila je važna tema Thatcheričine vlade. Mnoge promjene u zakonodavstvu kojim se reguliraju industrijski odnosi dizajnirane su s namjerom slabljenja uloge sindikata. Te promjene išle su ruku pod ruku s obuhvatnim privatizacijskim programom. I doista, korištenje privatizacije kao sredstva za obuzdavanje moći sindikata 1980-ih se redovito navodilo kao važan motiv za privatizaciju u Velikoj Britaniji. Tatahi zaključuje da 'implementacija privatizacijskog procesa uključuje reorganizaciju i restrukturiranje odnosa snaga. Kao posljedica, odnos snaga se promijenio. (...) Privatizaciju i njezine učinke nemoguće je ignorirati kao faktore u povećanju fleksibilnosti na tržištu rada. Odnos snaga time je pomjeren u korist kapitala, s bitno oslabljenim radništvom kao posljedicom.'" (PESM, 74-75)

Diktat profita

No, dalekosežne posljedice privatizacije po životne uvjete radnika gornjim popisom još nisu iscrpljene. Institucije socijalne zaštite, relativno visok stupanj radničkih prava, aktivna redistribucijska politika i ekspanzivan javni sektor, koji su u Europi uspostavljeni nakon Drugog svjetskog rata, za posljedicu su imali u prethodnoj povijesti kapitalizma nepoznat stupanj relativne autonomije radništva od neposrednih diktata kapitala. Dio javnog sektora pružao je upotrebne vrijednosti koje nisu bile vezane uz robni oblik: nisu se razmjenjivale za novac. Zdravstvena skrb, obrazovanje i slične usluge služile su neposredno društvenoj reprodukciji i imale su status socijalnih prava. Financirane su iz poreznih prihoda, a profitni motiv nije igrao ulogu. Privatizacijom se ne poništava samo institucionalno nasljeđe iz tog perioda (koji neki autori – pomalo neoprezno – nazivaju i razdobljem "klasnog kompromisa"), nego se fundamentalno mijenja i unutarnja logika njihova ustroja i konačne svrhe. Kapitalistička proizvodnja temelji se na profitnom motivu. Odluke o proizvodnji ne počivaju na procjenama o društvenim potrebama, nego na projekciji očekivanih profita. Komodifikacija nekog proizvoda rada znači da se njegova distribucija i alokacija odvijaju preko tržišta, isključivo u razmjenu za novac. Drugi kriteriji ne ulaze u računicu. Društvene potrebe koje ne prati adekvatna platežna moć, s gledišta kapitala su nepostojeće. Usmjeravanje proizvodnje na servisiranje potražnje dijelova stanovništva s platežnom moći s gledišta kapitala jedina je racionalna poslovna strategija, neovisno o eventualnim posljedicama po reprodukciju društva u cjelini. No, tek kroz prizmu društvene reprodukcije postaju očiti razmjeri i težina društvenih uloga u slučajevima privatizaciji sektora poput zdravstva, obrazovanja, energetike, vodoopskrbe, javnog prijevoza, a odnedavno čak i vojnih i zaštitarskih "usluga". Obujam proizvodnje, dostupnost i kvaliteta proizvoda ili usluge, s gledišta kapitala su drugorazredni problemi, koji će, po potrebi, biti riješeni u skladu s imperativom maksimizacije profita. Na početku ciklusa proizvodnje stoji uloženi novac, na njegovom kraju ista suma novca uvećana za profit. Proizvedena roba je u toj putanji samo međukorak i nužno zlo, koje s gledišta kapitala nema druge svrhe i smisla postojanja od toga da se na kraju procesa ponovno razmjeni za novac. Restrukturiranja i rekonfiguracije proizvodnje i radnog procesa, odluke o vrsti proizvoda i usluga, podliježu isključivo diktatu tog imperativa i jedino njime se rukovode.

Sukladno tome, pri svakoj raspravi o privatizaciji nužno je imati na umu da njezin zagovor nužno implicira i zagovor uvođenja profitnog imperativa kao vrhovne norme u sektore i društvene sfere u koje zahvaća. Logika kapitalističkog načina proizvodnje sve druge obzire i vrijednosne motive delegira na drugorazrednu poziciju ili ih osuđuje na potpunu irelevantnost. Suverenost privatnog vlasništva njihovo eventualno uvođenje izvana, putem demokratskog procesa, čini vrlo teškim, ako ne i nemogućim. Privatizacijom sve ingerencije i prava odlučivanja bivaju predane u ruke kapitala.

Iz toga proizlazi da i svaka rasprava o Europskoj uniji mora posvetiti adekvatnu analitičku pažnju njezinoj aktivnoj ulozi u promicanju širenja i produbljivanja privatizacijskih procesa. U mjeri u kojoj njezine centralne institucije postuliraju privatizaciju kao poželjan cilj, implicitno nameću i imperativ profitnog motiva kao poželjnu centralnu logiku restrukturiranja širokog spektra društvenih odnosa i organizacije i distribucije ukupnog društvenog rada, uza sve socijalne posljedice koje to podrazumijeva. A to znači da su i politički i teorijski sporovi o karakteru Europske unije i poželjnosti eventualnog ulaska u nju dužni voditi računa o tim ključnim aspektima njezine arhitekture i društvene logike na kojoj počiva. Propust da se to učini, vodit će samo uvijek iznova u začarani krug potrošenih ideoloških recitala.

¹ Marica Frangakis i Jörg Huffschmid, "Privatisation in Western Europe", u: Marica Frangakis, Christoph Hermann, Jörg Huffschmid i Károly Lóránt (ur.), Privatization against the European Social Model: A Critique of European Policies and Proposals for Alternatives, 2009., Palgrave Macmillan. U svrhu smanjenja broja fusnota ostali citati iz ovog zbornika bit će označeni kraticom ‘PESM’ i brojem stranica u zagradama. Osim članka Frangakis i Huffschmida, iz navedenog zbornika u tekstu će biti korišteni i citati iz članka Károly Lóránt, "Privatisation in the Central and East European Countries" te članka Malcolma Sawyera, "Theoretical Approaches to Understanding and Explaining Privatisation".

² Za elaboraciju odnosa između zemalja europske jezgre i periferije, po osi podjele na različite “režime akumulacije” i njihove strukturne veze i asimetrije, vidi: Joachim Becker i Johannes Jäger, From an Economic Crisis to a Crisis of European Integration, 2011.; http://www.iippe.org/wiki/images/b/ b7/CONF_2011_Joachim_Becker.pdf

Bankrot Evropske unije

...........................................................................................................................................................................

Piše: Andreja Živković - Izvor: Zarez, 24. studenoga 2011. 

"Evropa nema alternativu" – to je la pensée unique koja dominira političkim životom Hrvatske pred referendum o ulasku u EU. Poput ideje o tranziciji u tržišni model, Evropa se smatra odredištem do kog tek treba stići, jednom zajednicom mira i prosperiteta. Zapravo, Hrvatska je već "u Evropi" preko četiri decenije i ostaje tamo odakle je i krenula – u zavisnosti od evropske imperije.

U ovom članku predstavićemo kratku istoriju evropskih integracija pre evropskih integracija. Istorija evropskih integracija je istorija rastuće ekonomske zavisnosti i periferalizacije, koja uzima oblik sukcesivne dužničke krize. Svaka dužnička kriza je bila izlika za novi talas privatizacije, otvaranje EU kapitalu da bi se otplatio dug, a sve je završavalo u sve većoj i većoj dužničkoj krizi i ekonomskoj destrukciji.

Prvi ciklus evropske integracije je stvorio uslove za nacionalistička previranja koja su uništila SFRJ. Drugi ciklus nakon 1991. je gurnuo hrvatsku ekonomiju u dužničko ropstvo u rukama EU banaka. Trenutna ekonomska kriza u Hrvatskoj je upravo kriza evropskih integracija pre evropskih integracija. Treći ciklus, ulazak u evrozonu, značiće samo integraciju u krizu evrozone. Brzi slovenački pad u dužničku krizu nakon njenog ulaska u evrozonu 2008. nudi užasavajuću lekciju o tom što će da se desi ako Hrvatska nastavi sa svojom postojećom monetarnom politikom konvergencije s evrom.

Ekonomska fragmentacija i politička destrukcija SFRJ

Prvi krug EU integracija počinje 1967. godine sa ugovorom o saradnji između SFRJ i Evropske zajednice (EZ, prethodnice EU), za kojim je usledio nepreferencijalni trgovinski ugovor 1970., a 1980. i preferencijalni.

Međutim, integracija je donela samo rastući trgovinski deficit sa EZ! Kako bi pokrila trgovinski deficit, SFRJ je morala da pozajmljuje velike sume novca od međunarodnih finansijskih tržišta. Ipak, posle svetske recesije 1974./75., EZ je podigla trgovinske barijere tačno u onim oblastima u kojima je SFRJ imala konkurentnu prednost (čelik, tekstilna roba, duvan i izvoz govedine i teletine).

Do kraja 1970-ih SFRJ je stagnirala, gušeći se pod bregom dugova koje više nije mogla da otplati te se okrenula MMF-u i EZ za još pozajmica.

Uz kredit, MMF i EZ nametnule su strukturna prilagođavanja – liberalizaciju i privatizaciju. Brutalne mere štednje i šok terapije su usledile od 1982. do 1985. i od 1989. do 1990., ali nikako nisu uspele da reše problem duga. 1991. nivo zaduženosti bio je jednak onome iz 1978.

Međutim, uništavanjem života miliona običnih ljudi, MMF i EZ ne samo što su stvorile uslove za nacionalistička previranja koja su uništila SFRJ, već su obezbedile i okvir u kome su se republičke partijske elite borile za prevlast.

Tokom osamdesetih, MMF i EZ su tražili i recentralizaciju federacije kako bi nametnuli tržišnu disciplinu radi otplate duga. Otvaranje svetskom tržištu od 1950-ih rasparčalo je federaciju na nekoliko autarhičnih regionalnih jedinica koje su se takmičile u grabljenju ograničenih državnih sredstava – otud i rast republičkog nacionalizma u Jugoslaviji 1960-ih godina i ustav iz 1974. koji je SFRJ preobrazio u pravu konfederaciju država.

Osamdesetih su nastala dva oprečna programa – a nijedan nije dovodio u pitanje neoliberalni program MMF-a. Naprotiv, oba su tvrdila da predstavljaju "evropske vrednosti" kako bi opravdali svoje nacionalističke ambicije.

Od početka, rukovodioci bogatijih republika i pokrajina – Slovenije, Hrvatske i AP Vojvodine – u potpunosti su se protivili recentralizaciji. Njihove vođe su želele da kastriraju saveznu vladu kako ona više nikad ne bi mogla da se umeša u njihove poslove. Ovo je nazvano "konfederalizmom".

Političari iz Srbije su takođe bili ekonomski liberali, ali su težili da ostvare svoje interese kroz recentralizaciju. Administrativna centralizacija bi slabijoj srpskoj privredi otvorila domaće tržište, dok bi joj jačanje savezne ekonomske vlasti po savetima MMF-a omogućilo da implementira program investicija da bi se mogla nadmetati na evropskom tržištu.

Kada je Milošević od Kosova, Vojvodine i Crne Gore napravio protektorate Beograda i kada je projekat recentralizacije poistovećen sa velikosrpskim nacionalizmom, slovenačka i hrvatska vođstva su počela da traže još labaviju konfederaciju, čiji bi jedini raison d’être bio da sprovede eventualno uključivanje republika u EZ.

Na taj način, Evropska Zajednica nije bila samo agens ekonomskog raspada SFRJ, već je, obećanjima o budućoj političkoj integraciji, ubrzala i njen politički raspad.

Menjanje geopolitičke mape Evrope padom Berlinskog zida ojačalo je poziciju separatista u Jugoslaviji. Međutim, kontinuirana podrška teritorijalnom integritetu Jugoslavije – tj. integritetu otplate duga – navela je Miloševića da poveruje da Evropa neće prihvatiti secesiju. Sve strane su imale dobre razloge da se pozivaju na Evropu u trci do cilja, a rezultat su bili katastrofalni bratoubilački ratovi tokom devedesetih.

Evrokonvergencija i dužničko ropstvo

Posle ratova, drugi ciklus EU-integracija u Hrvatskoj je tokom 2000-ih podrazumevao sve veće otvaranje stranom kapitalu i kreditima kako bi se finansiralo otplaćivanje bivšeg jugoslovenskog duga. Visoke kamatne stope, koje je EU kapital zahtevao, pothranjivale su rast zasnovan na uvozu i potrošačkom zaduživanju, ali su istovremeno uništavale industriju i zemlju gurnule u dužničku klopku opasniju nego ikad do sad.

Tako su u 2011. dugovi prema EU predstavljali 31% BDP-a, dok se celokupni spoljni dug upetorostručio sa 21% na 101% BDP-a u periodu od 1995. do 2011. Na kraju 2010. spoljni dug dostigao je cifru od 59.7 milijardi dolara, daleko više od sabranih stranih direktnih investicija koje su iznosile 34.63 milijardi dolara.

Drugim rečima, strane investicije i pozajmice podrazumevale su i prebacivanje vrednosti EU kapitalu, što je znak zavisnog razvoja, dok je konkretan oblik koji su uzimale bila kombinacija dužničke klopke i spoljne recesije.

U 2000-ima EU kapital je u Hrvatskoj – kao i u Bugarskoj, Rumuniji, Srbiji, Mađarskoj i u baltičkim zemljama – izrodio izrazito nestabilnu formu rasta, koji u ogromnoj meri zavisi od stalnih dotoka jeftinih kredita. EU finansijski sektor, koji kontrolira 90% hrvatskog bankovnog sektora, pothranio je spekulativni bum, baziran na sektoru dobara i usluga koje konzumira domaće tržište i koja nemaju bliske supstitute u uvoznim ili izvoznim dobrima te ove investicije nisu povećale izvoz (finansijsko posredništvo, maloprodaja i velikoprodaja, nekretnine). Rezultat je bio rastući deficit trgovinskog bilansa (22.6% BDP-a u 2008.), koji je mogao biti pokriven jedino novim spekulacijama, pozajmicama, stranim kreditima i SDI. U nekom trenutku balon je morao da pukne.

Logika hrvatske dužničke krize je ista kao u "perifernoj Evropi" i intenzifikuje se kroz krizu evrozone u celini.

S obzirom na kolaps stranih kredita, hrvatska vlada, kao i vlade Grčke, Španije, Portugalije i Irske, morala je da uvede mere štednje (povećanjem poreza na dohodak (krizni porez) i PDV-a) kako bi mogla da servisira dug prema EU bankama. Ipak, još jednom su, kao i na "periferiji Evrope", pritisci na potrošnju radnica i radnika, kako bi se pokrio budžetski deficit i otplatio dug, samo produbili recesiju, koja je zauzvrat oborila poreske prihode i povećala potrošnju na socijalne programe, dovevši do spiralnog uzleta nivoa zaduženja i budžetskog deficita.

Budući da se dug sada pretumbava i da se u narednih pet godina predviđa njegovo smanjenje za samo 10%, ne čudi ni to što je Standard&Poor, u skladu sa drugim glavnim rejting agencijama, krajem 2010. umanjio vrednost hrvatskih dugoročnih državnih kredita na najnižu investicionu ocenu. Kao i na "evropskoj periferiji", to znači da krediti postaju skuplji, što otežava refinansiranje duga. Spredovi na obveznice u Hrvatskoj su reagovali na naglo povećanje spredova u eurozoni te je spred u julu i augustu povećan na nivo onog u Italiji i Španiji. Udeo kratkoročnog (visokokamatnog) javnog duga je relativno visoko na 10%, što odražava rastuću fiskalnu krizu države. Tako je hrvatska dužnička kriza sada povezana sa dužničkom i bankovnom krizom evrozone i njen budući tok će da bude određen dinamikom potonje, tj. novim talasom finasijske krize.

Stoga, kao u tehnokratskim vladama Grčke i Italije, funkcija hrvatske vlade je samo da spase evropske banke. Da bi se tok EU kredita, nužan za vraćanje dugova EU bankama, održao, prioritet Hrvatske narodne banke (HNB) je i dalje stabilnost kune. Indeksacija kune na evro funkcioniše kao garancija da dug neće da se istrgne kontroli ili da mu se redukuje vrednost zbog inflatornih pritisaka. Takođe, HNB je redukovala minimum potrebnih deviznih rezervi sa 20 na 17 procenata da bi olakšala nestašicu kredita i potakla likvidnost bankovnog sektora. Takođe je smanjila kamatne stope komercijalnih banaka na prekonoćne depozite sa 0,5 na 0,25 procenata u martu 2011. da bi se stimulisalo pozajmljivanje.

Recesija je nagrizla kvalitet aktive EU banaka, ukupni odnos nefunkcionalnih kredita (NPL) dostigao je 11%, dok je odnos NPL u korporativnom sektoru u decembru 2010. iznosio 18%. Pritom, vlada je već morala da rekapitalizuje jednu banku u državnom vlasništvu do iznosa od okvirno 450 miliona evra. EBRD je nedavno izvestio da bankovni sektor i dalje ostaje prilično zavisan o spoljašnjem finansiranju i da je stoga podložan sve većem riziku zaraze i bekstva kapitala. Kao i u evrozoni, dužnička kriza banaka preti da intenzivira dužničku krizu države. Jer, dok su mere koje je preduzela hrvatska vlada zacelo potakle profite banaka, jaka kuna je zaprečila rast kroz izvoz koji bi bio potreban za smanjivanje duga, dok su mere štednje smanjile unutrašnju potražnju.

Ključ za razumevanje krize je uloga snažne kune, koja je indeksirana prema vrednosti evra. Strani krediti privukli su visoke kamatne stope. Ovi krediti mogli su biti otplaćeni jer je kuna apresirala sa visokim kamatnim stopama, držeći korak u odnosu na evro. Na taj način strani krediti su subvencionisali uvozni bum koji je tokom 2000-ih gurao ekonomiju unapred. Međutim, kako je kuna apresirala ugušila je prekogranična izvozna tržišta. Tako je sam mehanizam rasta istovremeno izmicao tle ispod hrvatske industrije i otvorio rastući trgovinski jaz.

Potreba za održanjem pariteta kune prema evru kako bi se predupredilo nekontrolisano razmotavanje dužničke spirale samo produbljuje dužničku krizu. Jaka valuta nameće ono što se naziva "internom devalvacijom", odnosno štednju kao jedini način otplate duga. Privreda se nalazi na sečivu noža, između slampa i kraha.

Stoga je neizbežan zaključak da drugi ciklus evropskih integracija pre evropskih integracija predstavlja integraciju u evropsku dužničku ekonomiju. Jedini rezultat monetarne konvergencije sa evrom je bio gubitak kompetitivnosti u odnosu na evropski kapital i transfer vrednosti evropskim bankama, tj. strukturalno neodrživa trgovina i dužnička kriza. Dalja integracija će samo da intenzifikuje takve trendove, kao što može da se vidi iz slovenačkog iskustva.

Slovenija, žrtva EU

Ovde ćemo tvrditi da je sadašnja dužnička kriza Slovenije odraz krize integrisanja u EU.

Monetarna unija naterala je slabije ekonomije sa slabijim valutama, poput Grčke ili Slovenije, da fiksiraju svoje valute na višim nivoima, nivoima jačih ekonomija sa jačim valutama, poput Nemačke, učinivši tako svoj izvoz manje konkurentnim. Ovo je dovelo do porasta disbalansa širom evrozone, jer je nemački izvoz, basiran na intenzivnijoj eksploataciji radne snage i višem nivou tehnoloških inovacija i sastava kapitala, otvorio ogromne trgovinske deficite nazadnijim zemljama na svojoj periferiji.

Slovenački izvoz, koji opskrbljuje proizvodne industrije Nemačke, Italije i Austrije, imao je koristi od buma iz 2000- ih. Ipak, Slovenija nije bila u stanju da cenu radne snage drži na toliko niskom nivou kao njeni nemački, austrijski i francuski takmaci, što je dovelo do pada relativne produktivnosti, izraženog u rastućem trgovinskom deficitu. Činjenica da je deficit porastao sa -3.7% u 2006. na -7.1% u 2008. tačno u onom trenutku u kom je Slovenija ušla u evrozonu (2007.) govori dosta. Valutna konverzija izvršila je negativni uticaj na konkurentnost njenih izvoznih proizvoda, otkrivši relativni pad produktivnosti rada. Kao radno-intenzivni proizvođač, Slovenija je sve više gubila bitku sa tehnološki naprednijim i kapital-intenzivnijim proizvođačima, poput Nemačke. Tako je počela da pada u isti obrazac finansiranja svog trgovinskog deficita potrošačkim zaduživanjem, kao i periferne uvozne privrede evrozone.

Od 2007., kada je Slovenija pristupila evru i jeftinim kreditima evrozone, otpočele su orgije pozajmljivanja usmerenog mahom na građevinarstvo, hipoteke i maloprodajne industrije. Dug privatnog sektora odskočio je sa 50.8% BDP-a u 2006. na 82.7% u 2008. Rekordni nivo pozajmljivanja finansirao je talas visoko leveridžovanih otkupa preduzeća od strane menadžmenta – tj. ugovoreni dug kojim je isplaćena privatizacija prebačen je na preduzeće – što je propalo onog trenutka kada su berze popadale tokom krize i kada je balon nekretnina pukao. Najveće slovenačko građevinsko preduzeće, Slovenija ceste tehnika, i maloprodajni lanac bele i sive tehnike Merkur, propali su. Problemi su se dodatno uvećali zbog sistema kros-akcionarstva, koji je izvršio posredni uticaj na druga preduzeća i koji su banke morale da otpišu kao kolateralnu štetu, povećavajući teret lošeg duga u svojim knjigama, time izazivajući bankarsku krizu, a sa spasavanjem banaka i krizu državnog duga.

Tako su evropske integracije postavile bombu ispod slovenačkog modela rasta zasnovanog na izvozu. Budući da joj rast zavisi od spoljnih tržišta, Slovenija je sve nesposobnija da se takmiči sa tehnološki sofisticiranijim proizvođačima. Rastući životni standard finansiran nekadašnjim rastom stoji kao prepreka daljoj akumulaciji. Ipak, nije očito da bi smanjenje plata moglo da razreši problem konkurentnosti. U uslovima intenzivnog međunarodnog takmičenja, opadajućih profitnih stopa i zasićenih tržišta, radno-intenzivna proizvodnja teži izmeštanju u privrede sa jeftinom radnom snagom.

Lekcije koje mogu da se izvuku iz slovenačkog iskustva su jasne. Dalja konvergencija će dalje da smanjuje kompetitivnost hrvatskog izvoznog sektora. Puna konvergencija sa evrom će da rezultira sa nastavljajućim transferom vrednosti evropskim bankama, preko strukturalnog trgovinskog deficita i spoljnog duga. Hrvatska će, kao i Slovenija, da bi mogla da se takmiči na evropskom tržištu, morati da odustane od luksuza socijalne države. Integracija sada znači integraciju u krizu evrozone. A, kao i sa Grčkom, hrvatska dužnička kriza će da bude poluga preko koje će krupni evropski kapital da dođe u posed infrastrukture, obrazovnog, zdravstvenog i penzionog sistema kao kolaterale u otplaćivanju duga.

Zašto je glas protiv EU glas za demokratiju

EU je trenutno uzdrmana do svojih temelja dužničkom krizom evrozone. Nije verovatno da će izbeći novi talas dužničkih kriza i neuspehe banaka, ali ono što je sigurno jeste da će vladajuće klase Evropske unije odgovoriti stežući kaiš dužničkog ropstva i razdvajajući radnike i narode Evrope kako bi ih naterali da plate za krizu.

Pod pritiskom evropskih banaka, hrvatska vlada je lani usvojila detaljan program ekonomskog oporavka da bi mogla da nastavi vraćati dugove i da bi kroz privatizaciju omogućila nove izvore prihoda za evropske banke. Zakon o fiskalnoj odgovornosti iz novembra 2010. u suštini nije nimalo različit od državnog udara koji je ECB, zajedno sa Berlinom i Parizom, izvršio na vlade Papandreua i Berluskonija.

Trenutna faza krize evrozone se tako spaja sa krizom duga države i sa političkom krizom demokratije. Borba protiv dužničkog ropstva tako postaje borba za demokratiju. Narodni bankrot i otkazivanje svih dugovanja, nakon koje sledi nacionalizacija evropskih banaka, ne samo da je prvi korak u rešavanju dužničke krize, nego i prvi korak u borbi protiv političke diktature evropskog krupnog kapitala, koja se iskazuje kroz mehanizam evra u njegovoj suradnji sa lokalnim elitama. Kako bi se oslobodili, narodi bivše Jugoslavije ne smeju "ući" u Evropu, već istupiti iz imperije evropskog kapitala. Ako ćemo se odupreti sopstvenom dužničkom ropstvu, moramo početi da se ujedinjujemo širom našeg regiona, u kome grčki revolt pokazuje da postoji alternativa tiraniji EU.

Dijelove teksta s engleskog na srpski preveo Mate Kapović.

Andreja Živković član je uredništva mesečnog lista Solidarnost u Beogradu i autor studije evrokrize Nova faza globalne finansijske i ekonomske krize, u Marks21 (ur.), Ustajte Narodi Evrope!, Beograd: www.marks21. info/pamfleti/ustajtenarodievrope.pdf 

(Ovaj Zarezov temat prenesen je sa stranice Demokratske inicijative protiv Europske unije www.protiv-eu.org)

 Europska unija i velika nevolja koja dolazi, 2011. — 2012.