Uloga hrvatske političke elite
...........................................................................................................................................................................
Svrha je kapitala profit. Europska unija neoliberalni je projekt koji ima za cilj taj profit ugurati u džepove već ionako prebogatih vlasnika multinacionalnih kompanija.
S tim u vezi, Hrvatska bi se morala ozbiljno zapitati o svom mjestu u okviru Europe (a i svijeta) s obzirom na otuđivanje rada svojih vlastitih radnika rasprodajom telekomunikacija, banaka, naftne i farmaceutske industrije, hotela, a uskoro, kako se planira, i elektroprivrede, vodoprivrede i – svega ostalog.
Na taj način Hrvatska se pretvara u zahvalan objekt neokolonijalizma kojemu je (i) Europska unija u funkciji.
I to nije sve... Ekonomsku okupaciju i kolonijalizaciju valja promatrati kao dio totalne političke transformacije Europe – od zajednice za ugljen i čelik, preko ekonomske zajednice, do nadnacionalne asocijacije i ustoličenja nove federacije. Kako je tekao taj proces pročitajte na našoj stranici EU danas.
Europska je unija korporatistička federacija. Kako djeluje? Korporatisti stvaraju određeni problem za građane kao što su gospodarska kriza, kriza okoliša, terorizam, bolest, rat, globalno zatopljenje i slično, a potom vidljive vlasti (pod utjecajem korporatista) uz pomoć medija (također pod utjecajem korporatista) izmišljaju razlog koji je navodno izazvao neki od navedenih problema te sugeriraju rješenje koje se uglavnom svodi na to da operušaju građane za novac koji će navodno riješiti problem prema određenom planu (npr. programi gospodarskog oporavka, povećani izdaci za borbu protiv terorizma, za rat na drugom kraju svijeta, za razna neučinkovita i štetna cjepiva i slično).
No, na kraju se nekako uvijek ispostavi da je problem bio pretežak i da ga vlasti nisu mogle riješiti, premda su se svim silama trudile. Onda novac uzet građanima za rješavanje problema, kao i sam problem koji i dalje ostaje neriješen, polako nestaju s dnevnog reda i kroz vrijeme padaju u zaborav. Građani, dakako, nikad ne saznaju da su problem namjerno izazvali korporatisti kako bi zaradili i stekli nadzor. O eurokorporatizmu možete više pročitati na našoj stranici Povijest EU.
Kako bi u svemu tome uspjela, Europskoj su uniji potrebni kooperativni poslušnici u pojedinim “zemljama članicama”, odnosno zemljama koje joj pristupaju. U tu svrhu je, što se Hrvatske tiče, EU pridobila i angažirala, kako ćemo vidjeti, cjelokupnu političku vrhušku Hrvatske, koja marljivo radi na podupiranju njenih proturadničkih, nedemokratskih i ka isključivoj koristi korporativne elite usmjerenih ciljeva. Slikovito rečeno, gorila od pola tone spokojno sjedi u sobi, a ostatak pučanstva, nemajući nikakve želje da se takvim postupcima suprotstavi (ni ideja kako da to učini) za čitavo to vrijeme pristojno ignorira gorilu.
Europska ekonomska okupacija
...........................................................................................................................................................................
 | Slobodno kretanje roba i kapitala važna je prepostavka za ulazak u EU. Hrvatsko gospodarstvo nije moglo stranom kapitalu konkurirati niti na svom vlastitom tržištu, pa je posve izvjesno da neće ni na europskom. Krajem 2009. od 50 najvećih poduzeća u Hrvatskoj čak 22 bila su u stranom vlasništvu. U sektoru trgovine došlo je do dramatične promjene: strani trgovački i shopping centri zagospodarili su hrvatskim tržištem s jednim ciljem: ostvariti što veće profite i preplaviti tržište uvoznom robom, pomevši hrvatske trgovce i hrvatsku robu. |
Kako vidimo, većina stranih kompanija ne dolazi u Hrvatsku kako bi pokrenula neku novu proizvodnju, nego preuzimaju postojeće djelatnosti. Stranci slabo grade proizvodne kapacitete, većinom preuzimaju postojeća poduzeća i nekretnine, s ciljem prodaje uglavnom proizvoda svojih matičnih zemalja. Hrvatsko gospodarstvo prešlo je u vlasništvo stranog kapitala, a njime upravljaju strani menadžeri kojih je 2005. bilo 7048 u 5494 privredna subjekta.
Strane investicije su, kažu, strašno dobra stvar. Gospođa je Kosor čak imenovala i potpredsjednika Vlade za investicije. Pa lijepo. Taj bi nam najprije trebao odgovoriti na pitanje što su nam dobroga donijela sva ta silna dosadašnja strana ulaganja – osim 312.350 nezaposlenih 70.000 ljudi koji rade a ne primaju plaću i 44 milijarde vanjskog duga kojeg bismo mogli otplatiti samo tako da prodamo čitavu jednu županiju.
Ulaskom u Uniju Hrvatska bi trajno izgubila suvereno pravo određivanja svoje gospodarske politike, a gospodarstvo bi izgubilo zaštitne mehanizme te bilo izloženo nemilosrdnoj konkurenciji daleko nadmoćnijeg stranog kapitala. No, ekonomska je okupacija već na djelu, pa je pitanje što se još uopće može učiniti. Svakako je žalosno je što Hrvatska u pogledu razvijenosti u gorem stanju nego prije 20 godina.
Spektakularna poljoprivredna nepravda
Hrvatski su poljoprivrednici zabrinuti, u strahu su od ekonomske okupacije. Već sad se žale da ne mogu prodati svoje proizvode ni na hrvatskom tržištu koje je preplavljeno stranim proizvodima. Hrvatske su vlasti odobrile EU da plasira svoje poljoprivredne proizvode na našem tržištu i to često ispod cijene na njihovom tržištu (damping). To je i inače politika Europske unije kojom ona svoje tržište štiti od nekontroliranog uvoza, a dampingom se rješava viškova, namjerno gušeći seljake u zemlji u koju izvozi, osiguravajući tako da ostanu nekonkurentni.
Može li se sve to promijeniti uđemo li u Uniju? Može, na gore! Hrvatski poljoprivrednici u Uniji neće biti ravnopravni s ostalima, niti će primati iste poticaje kao drugi. Također, treba znati da EU provodi diskriminatornu politiku u odnosu na nove članice – stare (privilegirane) automatski dobivaju veće poticaje od novih (zemlje drugog reda, tu bi bili i mi). Taj se iznos poticaja onda kasnije, tijekom vremena, počinje povećavati. Ali kreće se od malog postotka. Primjerice, ušavši u EU Poljska je 2004. imala pravo na 25% od onih poticaja na koje imaju pravo privilegirane stare članice. Samo što je Poljska uspjela izboriti 12-godišnji moratorij (“prijelazni rok”) na strano kupovanje vlastitog poljoprivrednog zemljišta (to je najveći dosad). A onda?
Kratkoročno gledano, ako Hrvatska pristupi Uniji, hrvatski bi poljoprivrednici ondje bili diskriminirani i nekonkuretni, a dugoročno gledano – bili bi posve uništeni.
Duboki ekonomski misterij
Ali, iz EU fondova dobit ćemo 3,5 mlrd €!
Tako je, to svi ističu. U prve tri godine od našeg slavnog ulaska u EU trebali bismo dobiti točno toliko. Premda nije sigurno da ćemo ikad vidjeti sav taj novac, sigurno je da smo, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u periodu od 2001.-2008. u trgovinskoj razmjeni s Unijom izgubili 52,1 milijarde dolara. Toliko, naime, iznosi naš deficit u tom razdoblju. I tko tu gubi, a tko dobiva? Hoće li, na posljetku, naša neslavna politička oligarhija uspjeti od škrte Unije iskamčiti Judine škude — ostaje da se vidi.
Jer, član Uprave za proširenje u tajništvu Vijeća Europske unije, Fernando Criado-Alonso, rekao je hrvatskim novinarima da bi zbog mogućeg širenja financijske krize u eurozoni mogao biti smanjen financijski paket namijenjen Hrvatskoj za prve dvije godine njezinog članstva u Uniji. No, dodao je, zasad je riječ samo o prijedlogu koji na koncu ne mora biti prihvaćen.
“Brodograbilišta”
Svaka rasprava o brodogradilištima i brodogradnji u Hrvatskoj mora uvijek respektirati dvije činjenice:
Unionistica Kosor: je li pitala Bruxelles prije no što je zamahnula sjekirom?
Foto: M. Gracin / Novi list
Nije problem u tome da mi u Hrvatskoj demokratski raspravljamo trebamo li brodogradilišta subvencionirati ili ne, treba li sudbinu brodogradilišta prepustiti Bruxellesu ili ne i slično. Problem je, međutim, u tome što EU ne dopušta o tome nikakve rasprave, kritike ili “drukčija mišljenja”.
Primjerice, u Uniji “nisu zadovoljni što se kao razlog za likvidaciju brodogradilišta koristi izgovor da to traži Bruxelles, a ne činjenica da financiranjem brodogradilišta Hrvatska već krši sporazum s EU”.
Kakva “intelektualna gimnastika”! Pa naravno da nisu zadovoljni. Svaki okupator uvijek voli da okupirana strana misli da je to što joj se dogodilo upravo njezina vlastita volja. Potpisali ste sporazum, pa što sad hoćete. Iz ovoga se vidi da su europske direktive ultimativne. To nema nikakve veze sa demokracijom, nego sa staljinizmom. Dodatno, činjenica da je naša “vlada” obvezna u svemu, pa i u ovom pitanju, pitati Bruxelles što da radi – govori o njezinoj (i našoj) posvemašnjoj ovisnosti o federaciji čak i prije formalnog ulaska u nju.
I još jedna važna stvar: ako ništa nećemo proizvoditi ni izvoziti, onda je i članstvo u EU bespredmetno.
Tajni pregovori, nepoznate kvote...
U procesu pristupanja Uniji Hrvatska je zasad na gospodarskom planu postigla tek jedan zamašan “uspjeh”—cijena hrane nam je na 94% prosječnih cijena u EU. Uz cca 30 milijardi kuna poticaja, potpora i povoljnih kredita uloženih u poljoprivredu – povećali smo uvoz hrane. Industrijski nam je razvoj na feudalnom nivou (industrijska proizvodnja čini tek 30% BDP-a). Zbog zamašnog prijevremenog umirovljavanja u mirovinskom fondu nedostaje godišnje 15 milijardi koje namičemo – iz proračuna. Nepotrebnih kadrova u upravi nismo se riješili, a troškovi takvog sustava su nam narasli 40% u 7 godina i potrošili smo 30-tak milijardi kuna, a efikasnost nam je pala. Riječju, veličanstveno smo neuspješni.
U procesu pristupanja u EU Hrvatska nije dobro koristila ponuđenu pomoć EU i nije dobro koristila kredite da svoje gospodarstvo usmjeri u pravom smjeru i da procesi u gospodarstvu budu održivi i konstantno stvaraju nova radna mjesta. Nismo na dobrom putu i eventualni ulazak u EU bi nas prvih godina još i zaustavio u gospodarskom razvoju.
Poglavlje koje regulira protok radne snage privremeno je "zatvoreno" tako što su sve članice EU dobile pravo da zabrane zapošljavanje hrvatskih državljana sedam godina od ulaska Hrvatske u EU. Ako to bude 2013., samo će rijetki otići u "gastarbajtere" prije 2020. Irska, Velika Britanija i Švedska jedine su zemlje koje su 2004. godine odmah otvorile svoje tržište radnicima s istoka, ali tada nije bilo krize. Početkom 2011. godine signali koji stižu hrvatskoj Vladi govorili su o tome da tri najzanimljivije zemlje – Austrija, Italija i Njemačka – namjeravaju za Hrvate uvesti zabranu od sedam godina, bez obzira na to što svojim brojem nisu prijetnja tamošnjem tržištu.
Kolonijalistička politika Unije
Hrvatska nema razvojnu strategiju i ne zna gdje hoće ići. Osim što je politička vrhuška želi utrpati u Europsku uniju. Što je u tom slučaju čeka? Ništa dobro. Osim uvođenja PDV-a od najmanje 5% na kruh, mlijeko, dječju hranu, ortopedska pomagala i novine čeka je još mnogo toga.
Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, donijetim po diktatu Unije, pola milijarde stranaca dobilo je pravo kupovati nekretnine u Hrvatskoj. Eurofilski hrvatski mediji se time nisu pretjerano bavili. Jer to je ionako bila tek “tehnička odluka”, budući da su se domaći kvislinzi već Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju 2001. (stupio na snagu 2005. i po pravnoj je snazi iznad zakona) obvezali, kako oni to vole reći, “liberalizirati tržište”. Slijedi korporatistički juriš na Hrvatsku.
Pitanje hoće li stranci moći kupovati nekretnine pod istim uvjetima kao Hrvati – pogrešno je pitanje. Budući da većina Europljana ima veću kupovnu moć od nas, pravo je pitanje hoće li građani Hrvatske u svojoj domovini moći kupovati nekretnine pod istim uvjetima kao stranci.
Neravnopravni smo sada, a bit ćemo to i u Uniji. Strane banke u Hrvatskoj (a to su sve osim Hrvatske poštanske banke, sedme po veličini u RH, koja je jedina u prvih 6 mjeseci 2009. uspjela postići čisti gubitak od 85 milijuna kuna), naplaćuju puno veće kamate nego svojim građanima u svojim zemljama, a “Erste” je čak u travnju 2010. uvela posebne povlaštene kredite za strance koji žele u Hrvatskoj kupovati stanove ili nekretnine na moru.
Europska unija želi vaš novac
... a ako nemate, uzet će vam vaš dom. Uz to što hoće prihode od PDV-a i iz BDP-a, pa još i famoznu “UK-korekciju”, Unija hoće još neke promjene – u prvom redu porez na nekretnine, uz argumentaciju da je to ionako uobičajeno u svim zemljama Unije.
Hrvatski građani ne žele da Hrvatska uđe u EU
...........................................................................................................................................................................
 Moćna Angela želi nas priviti na svoje grudi | Hrvatski mediji stalno objavljuju rezultate raznoraznih istraživanja o tome koliki postotak građana Hrvatske želi da Hrvatska pristupi Europskoj uniji. Tako možemo čuti i pročitati različite podatke. Primjerice, neka istraživanja govore da se podrška pristupanju Uniji spustila sa oko 60% na oko 50% i slično. Često se objavljuju i posve oprečne informacije u raznim medijima. No što je prava istina? Koji su podaci relevantni? Koliki je doista postotak građana Hrvatske koji želi da Hrvatska pristupi Uniji? Kako se podrška europskoj ideji mijenjala tijekom godine? Kojim podacima možemo vjerovati? |
Istraživanje Eurobarometra je službeno istraživanje Europske komisije koje se provodi 2 puta godišnje. Koliki postotak građana prema tom istraživanju podupire ulazak Hrvatske u Europsku uniju? Evo službenih rezultata:
- Jesen 2005. 34% građana podupire ulazak u EU
- Proljeće 2006. 34% građana podupire ulazak u EU
- Jesen 2006. 32% građana podupire ulazak u EU
- Proljeće 2007. 29% građana podupire ulazak u EU
- Jesen 2007. 35% građana podupire ulazak u EU
- Proljeće 2008. 30% građana podupire ulazak u EU
- Jesen 2008. 23% građana podupire ulazak u EU
- Proljeće 2009. 24% građana podupire ulazak u EU
- Jesen 2009. 24% građana podupire ulazak u EU
- Proljeće 2010. 26% građana podupire ulazak u EU
Mišljenje o članstvu u Hrvatskoj je podijeljeno: potpora ostaje u manjini, ali se malo povećala od jeseni 2010. (30%, +3 poena), dok se osjećaj da bi članstvo bilo „loša stvar“ također znakovito povećao (34%, +5 poena). Ova je polarizacija utjecala na pad kod odgovora „ni dobro ni loše“ (32%, -9 poena). Gotovo polovica nastavlja misliti da njihova zemlja ne bi profitirala od članstva u EU (47%, +1 poen), 42% (+3) izražava suprotno mišljenje.
I to je to. to je službeno istraživanje Unije, i kako se čini, jedino vjerodostojno. Svakako vjerodostojnije od onih koje naručuju izdajnica Kosor i ostatak unijskog kolaboracionističkog establišmenta i koji, gle čuda, uvijek odgovaraju njihovim dvama ciljevima: (1) ulasku Hrvatske u Uniju i (2) njihovoj fotelji u toj Uniji.
Mogli bismo reći da postoje tri tipa praćenja podrške članstva naše zemlje u Uniji. Najprije tu su predreferendumske ankete, koje obično daju rezultate o onima koji su „za“, o onima koji su „protiv“, te o „neopredijeljenima“. Te su ankete u pravilu naručene od strane „nekog“, obično Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, vladajuće ili oporbene koalicije, medija koji su uglavnom u stranom vlasništvu i slično. Stoga je njihova vjerodostojnost više nego upitna.
Dalje, tu je Eurobarometar, koji prikazuje koliko ljudi smatra da je članstvo naše zemlje u Uniji „dobro“, koliko da je to „loše“, te koliko ljudi drži da pristupanje Uniji i članstvo u njoj nije „ni dobro ni loše“. Na posljetku, tu je, dakako, i sam referendum, koji će iznjedriti podatke o tome koliko je građana Hrvatske „za“ pristupanje Uniji, koliko ih je „protiv“, te koliko ih uopće nije izašlo na referendum (apstinenti).
Čine li vam se ova tri tipa rezultata neusporediva? Pa i ne baš. Neke su stvari doista vrlo jasne. Eurobarometar jasno pokazuje da je tijekom godina uvijek bilo tek tridesetak posto onih koji su mislili da je članstvo u EU dobra stvar. Ako službeno EU-istraživanje kaže da je tek 30% građana za članstvo Hrvatske u EU, kako je moguće da domaća, od oligarhije naručena istraživanja, redovito govore o osjetno većem postotku. I na temelju čega Ivo Josipović i Jadranka Kosor duboko vjeruju da će ne manje od 60% građana podržati njihovu suludu EU-avanturu? Koje su to ljude pribrojili k onih 30% da bi najednom dobili 60%. Kakvo je to napuhavanje? Kakva je to mahnita matematika?
Statistički podaci o pristupanju Uniji, prema Eurobarometru, već su godinama prilično ujednačeni. Ono što zabrinjava eurokrate, a dakako i domaću eurovazalsku elitu, jest činjenica da je upravo neugodno porastao postotak onih koji su „protiv“. Od jeseni 2010. do proljeća 2011. broj onih koji su „protiv“ pristupanja Uniji porastao je za čak 5%. To nije samo „značajno povećanje“ kako ističe sama Unije, to je za hrvatsku oligarhiju i njihove briselske šefove krajnje zabrinjavajuć porast.
Kažu da je statistika kao bikini: pokazuje gotovo sve, a skriva ono što treba sakriti. Jedno je, međutim, ipak jasno: svega je 30% građana Hrvatske, nešto manje od trećine, čvrsto „za“ podvrgavanje unijskoj federaciji. To je oligarhiji vrlo neugodna činjenica. Trude se, trude, ali eto građani neće u unijski jaram. A 30% ne može u kratkom vremenu do referenduma nikako postati 50% ili 60%. Postane li, znači da je riječ o namještaljci, manipulaciji referendumskim rezultatom, ukratko – o prijevari.
 Moćni Barroso nas zove u svoje stado | A ni građani EU, prema Eurobarometru, nisu baš najsretniji s EU. Prema Izvješću br. 73 (proljeće 2010.) 49% građana zemalja koje su već u EU smatra da je članstvo u EU dobro, 18% da je loše, 29% ni dobro ni loše, dok 4% ne zna. Samo 22% Europljana drži da je situacija u europskoj ekonomiji dobra. Ali zato (možda baš zato?) čak 68% građana EU drži da globalizacija zahtijeva globalna pravila (općesvjetsko upravljanje)! U Britaniji europska stvar stoji još lošije. Kada bi se danas u Ujedinjenom Kraljevstvu održao referendum o EU, 48% Britanaca glasovalo bi za izlazak iz Unije, 27% za ostanak u Uniji, 21% nije sigurno, a 4% ne bi glasovalo. U Britaniji zapravo europska stvar stoji jako loše. Dnevnik Daily Express čak je objavio posebni prilog pod nazivom Izvucite Britaniju iz EU!
|
Zanimljiv je i podatak da se 60% Nijemaca protivi prijamu novih zemalja u EU. No, ni ondje se mišljenje naroda ne poklapa s voljom političke elite: grof Nikolaus Lambsdorff iz njemačkog Ministarstva vanjskih poslova poručio je kako zemlje zapadnog Balkana imaju samo jednu mogućnost i zato je proširenje neminovno:
“Proširenje na zapadni Balkan mora se dogoditi! To je u interesu mira! Stanovnici Balkana teško komuniciraju jedni s drugima. Bit će im potrebno još dugo vremena kako bi se priključili Europskoj uniji, no to se mora dogoditi i mi ćemo to iz Njemačke pratiti i podržavati.”
Kapitalizam temeljen na poznanstvima i neobjašnjivo bogatstvo
Žele li nas Europljani u Europi? Pa i ne baš. Tako je, recimo, dana 18. veljače 2011. objavljena vijest da je britanski zastupnik u Europskom parlamentu pokopao trud Jadranke Kosor i Gordana Jandrokovića da uvjere hrvatsku javnost kako pregovori s Europskom unijom odlično napreduju te kako zajednica 27 europskih država jedva čeka da se Hrvatska nađe na popisu njezinih članica.
Roger Helmer, koji je i ranije upozoravao na stanje u Hrvatskoj te isticao da grca u kriminalu i korupciji, u srijedu se tijekom plenarne sjednice Europskog parlamenta, govoreći o statusu Hrvatske kao kandidata za ulazak u Europsku uniju, opet obrušio na stanje u Hrvatskoj, posebice ističući razgranatu korupciju, zatrpano pravosuđe i medijsku cenzuru.
"U Hrvatskoj sam proveo prilično vremena i pratio njezin razvoj. Hrvatska je zemlja koja je obilježena mitom, korupcijom, kapitalizmom temeljenim na poznanstvima i neobjašnjivim bogatstvom među političkim klasama. Nedostaje im temeljna infrastruktira slobodnoga društva. Ozbiljan izazov su vladavina prava i rješavanje prava vlasništva temeljnih na prisilnim ugovora. Sudski sustav je potpuno zatrpan pa se građani i tvrtke koje posluju u Hrvatskoj u stvari ne mogu pozvati na pravosuđe", rekao je Helmer.
"Hrvatski mediji su podvrgnuti cenzuri i zastrašivanju. Gospodine predsjedniče, ako se tu Hrvatsku smatra zemljom koja je spremna za pridruživanje Europskoj uniji, neka nam nebo pomogne!", završio je. Helmer je poslao pismo v.d.-u glavnog ravnatelja HRT-a Josipu Popovcu, v.d.-u ravnatelja HTV-a Mislavu Stipiću i direktorici programa Hloverki Novak Srzić u kojem je državnoj televiziji oštro poručio da prestane s pritiskom na novinare i cenzurom. Europarlamentarac je upozorio da se nakon odlaska Ive Sanadera s vlasti situacija u medijima nije nimalo poboljšala. "Najveći problemi s kojima je Hrvatska danas suočena su politička korupcija na najvišoj razini, organizirani kriminal i pravosuđe koje je pod utjecajem politike. Nezavisni mediji morali bi odigrati važnu ulogu u isticanju ključnih problema. Na taj bi se način olakšao proces hrvatskog pristupanja Uniji", napisao je u pismu.
Na ulazak Hrvatske u EU obrušio se prije Helmera još jedan britanski zastupnik, Geoffrey Van Orden, koji je rekao da bi bilo "žalosno da pristupni proces postane samo formalnost koja ovisi isključivo o subjektivnom političkom hiru". "Tako bi se postavio vrlo loš primjer i za druge zemlje koje se kandidiraju za članstvo, kao i za postojeće članice, a i ozbiljno bi se doveo u pitanje međunarodni kredibilitet Europske unije", rekao je.
Van Orden se u svom govoru dotaknuo najviših dužnosnika optuženih za korupciju - Ive Sanadera, Berislava Rončevića i Damira Polančeca. "Neki ovo možda gledaju kao dokaz antikorupcijske borbe u Hrvatskoj - ali ove činjenice zapravo samo ukazuju na dubinu oboljenja s kojim se Vlada jedva pozabavila", dodao je te također upozorio na alarmantno stanje u pravosuđu i na HRT-u.
Volji naroda unatoč
Inače, izvješća Eurobarometra vrlo su zanimljiva. Pratite ih redovito i vidite što građani EU, a što hrvatski građani misle o EU. To je službeno istraživanje koje provode tijela EU, za potrebe Europske komisije. I sva dosadašnja izvješća pokazuju da se među građanima Hrvatske ideja o “eurojedinstvu” nije baš ukorijenila! Istraživanja javnog mnijenja koja provodi sama EU pratite na ovoj poveznici.
Istraživanje za jesen 2010. pogledajte ovdje.
Hrvatski građani ne žele da Hrvatska uđe u EU, ali unatoč toj činjenici:
Unionisti marljivo odrađuju svoje dionice - stanje 2011. godine
Što su hrvatski kvislinzi dosad već dogovorili i potpisali s Europskom unijom (a da nas nisu ni pitali)?
Do 2011. jedini je ugovorni odnos između RH i EU takozvani Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), kojim Hrvatska treba postati pridružena članica EU. To je pravni temelj i sadržajni okvir odnosa između naše zemlje i diktatorske federacije Europske unije. Sporazum je potpisan 2001. a stupio je na snagu tek 2005. jer, da bi stupio na snagu, SSP su trebale ratificirati sve zastupljene strane - Hrvatski sabor, Europski parlament i parlamenti svih zemalja članica Unije.
No, činjenica da sporazum još nije bio stupio na snagu nije bila prepreka da Hrvatska podnese 2003. zahtjev za članstvo, marljivo ispuni upitnik diktatorskog komiteta Unije - Europske komisije, te nakon dobivanja pozitivnog komitetskog mišljenja (Avis) u travnju 2004. godine, u lipnju iste godine stekne status zemlje kandidatkinje za članstvo u nedemokratskoj federaciji Europskoj uniji.
Kako bi izradila mišljenje, Europska je komisija Hrvatskoj 2003. uputila upitnik s 4560 pitanja iz područja funkcioniranja države, institucija, gospodarstva itd. Hrvatska je zahtjevan posao odgovaranja na sva ta pitanja uspjela odraditi u zadanom roku od 3 mjeseca, da bi potom dobila još 184 dodatna pitanja na koja je Vlada odgovorila.
U što nas je to naša politička oligarhija zajedničkim snagama uvalila?
SSP predstavlja novu generaciju sporazuma o pridruženom članstvu za države obuhvaćene Procesom
stabilizacije i pridruživanja (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora,
Hrvatska, Makedonija i Srbija).
Države koje su postale članicama Unije 1. svibnja 2004.
godine i države kandidatkinje za članstvo u Uniji sklopile su s Europskom
unijom sporazume o pridruživanju (tzv. Europske sporazume). Glavne razlike
između Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i Europskih sporazuma, načelno
gledajući, su u sadržaju evolutivne klauzule te u odredbama o regionalnoj
suradnji.
Sklapanjem ovoga Sporazuma Hrvatskoj se u evolutivnoj klauzuli potvrđuje status potencijalnog kandidata za članstvo u Europskoj uniji. To je samo po sebi viši stupanj odnosa nego što su ga u svojim sporazumima o pridruživanju uspostavile nove države članice i druge države kandidatkinje za članstvo u Uniji. Naime, Europski sporazumi nisu određivali status zemalja u pogledu mogućnosti i procedure ulaska u proces proširenja EU, već se status kandidata za članstvo stjecao naknadno tijekom uspješne provedbe obveza iz pridruženog članstva. U svom političkom dijelu SSP znatno više nego Europski sporazumi naglašava potrebu regionalne suradnje radi stabiliziranja područja jugoistočne Europe. Jasno se određuje da se spremnost na regionalnu suradnju ogleda u sklapanju mreže bilateralnih konvencija među zemljama obuhvaćenim Procesom stabilizacije i pridruživanja, te između njih i država kandidatkinja, bez insistiranja na stvaranju bilo kakvih novih multilateralnih državnih ili drugih struktura.
Kad se sve ovo zna, onda je jasno zašto hrvatska oligarhija tako intenzivno surađuje s ostalim balkanskim zemljama. Ne zato što to naročito sama želi, nego zato što mora. Zato što joj je to ovim Sporazumom zapravo naloženo. Europska je unija po ovom pitanju jasna: bez intenzivne i sveobuhvatne regionalne suradnje nema ni ulaska u EU. Kako bi ostvarila svoj (ne i narodni) „sveti povijesni cilj“ ulaska u EU, politička vrhuška Hrvatske jednostavno je prinuđena na balkansku kooperaciju.
Time dobivaju svi: europska elita na taj način (barem tako misli) osigurava nestabilne istočne europske granice, a domaća vazalska oligarhija nakon što odradi svoju domaću zadaću dobila bi bogate europske fotelje.
Kvislinška politika hrvatskih unionista
...........................................................................................................................................................................
Europa se transformirala postupno. Od zajednice za ugljen i čelik, preko ekonomske zajednice, do ustoličenja nove federacije! EU je tijekom vremena prošla kroz goleme promjene, ali napreduje korak po korak. Manipulatori znaju da, kada bi od nas zatražili da jednim skokom prebacimo suverenitet nacionalnih država na europsku (a potom i svjetsku) vladu i preko noći uplovimo u totalitarnu policijsku državu, čak bi se i najlakovjerniji zapitali što se to zbiva.
Postupna transformacija Europe
Stoga nam prodaju niz prijelaznih faza kako bismo lakše podnijeli takve kopernikanske transformacije i niz prijelaznih faza podmeću kao nepovezane događaje. Sve do ostvarenja njihova konačnog cilja. Kao da nekoga stavite u kadu hladne vode i polako je zagrijavate dok ne postane kipuća. Računaju da ćemo, kad shvatimo što je posrijedi, biti već kuhani.
Od početka su, međutim, manipulatori imali na umu cilj koji su sada doveli u završnu fazu: transformaciju Europe u gigantsku neoliberalnu federaciju. Kako je tekao taj proces možete pročitati na našim stranicama, u povijesnom dijelu. Temeljna ideja Schumanova plana iznijeta je u knjizi M. i S. Bromberger: “Jean Monnet i Sjedinjene Europske Države”(str. 123):
“Doći će dan kada će vlade biti primorane priznati kako je objedinjena Europa gotova činjenica, a da neće imati nikakvog utjecaja pri uspostavi njenih temeljnih načela. Tada će sve te autonomne institucije samo trebati spojiti u jednu saveznu administraciju i proglasiti Savezne Europske Države.”
Izdajstvo i korupcija hrvatskih političkih struktura
Kako bi tim manipulatorima pomogla u ostvarenju njihova cilja, hrvatska politička vrhuška, ne žaleći ni svoga obraza, korak po korak Hrvatsku je uvlačila u ovu novu federativnu diktaturu, promijenila Ustav koji je bio jedini instrument koji je takvo zločinstvo priječio, a potom još i odlučila da će hrvatske građane na referendumu pitati žele li uopće takvo što tek nakon što oni potpišu pristupni ugovor s Unijom! Kako nazvati taj čin hrvatske političke "elite"?
Svakako da to ima veze s klasičnom veleizdajom, dovođenjem zemlje pod vlast druge države (u ovom slučaju europske federacije), podrivanjem ekonomske i vojne moći zemlje po nalogu i za račun te druge države, praćeno – u većem broju slučajeva – zamašnim protuzakonitim bogaćenjem.
Slijedom toga, pod pojmom veleizdajnika bi se razumijevalo osobu koja je, na naprijed opisani način, počinila ili čini izdaju upravo u trenutku kada ima obvezu biti odana svojoj državi. Na taj način veleizdajnik svoju domovinu i njene građane mimo njihove volje predaje na milost i nemilost vladavini tzv. Novoga svjetskog poretka (u ovom slučaju predstavljenog Europskom unijom) koji ga na to u svakom smislu potiče i za njegov rad nagrađuje.
Ipak, preciznosti radi, treba istaknuti da se takva definicija ne poklapa s pravnim pandanom veleizdaje iz čl. 135. hrvatskoga Kaznenog zakona. Naime, u našem Kaznenom zakonu veleizdaja je označena kao temeljno kazneno djelo protiv države i za njega je propisana kazna zatvora najmanje pet godina. Veleizdaju se, u kaznenopravnom smislu, definira kao nasilnu promjenu ustavnog ustrojstva ili državnog područja Republike Hrvatske. Navedene promjene moraju uvijek biti počinjene uporabom sile (traži se u pravilu sila koja se sastoji u uporabi oružja, pri čemu je dovoljna i prijetnja uporabe sile), a ako su provedene bez nasilja, takvu se djelatnost smatra "dopuštenim načinom političke borbe u demokratskoj državi" [Novoselec (ur.): Posebni dio kaznenog prava, Zagreb 2007, str. 78].
Stoga hrvatska politička elita i nije mogla počiniti kazneno djelo veleizdaje, u onom obliku u kojem ga definira Kazneni zakon. No, jesu li postupci hrvatske političke elite baš sasvim u granicama "dopuštenog načina političke borbe u demokratskoj državi?" To je već teže pitanje.
Kada znamo da je Europska unija u svakom smislu federativna država koja ima teritorij, vlast, vladu, parlament, zakone koji su iznad nacionalnih zakona i druge elemente i kada znamo da hrvatska politička vrhuška pokušava dovesti Republiku Hrvatsku u položaj podređenosti, odnosno ovisnosti o toj federaciji (bez da ih pretjerano zanima žele li to i hrvatski građani), onda svakako ima mjesta raspravi o tome je li na taj način ta politička elita ugrozila neovisnost Hrvatske i namjerno izvršila poseban oblik izdaje domovine. Na taj način ima mjesta zaključivanju da postoje osnove sumnje da bi počinili kazneno djelo ugrožavanja državne sigurnosti iz čl. 137. Kaznenog zakona. No, cilj ovog prikaza Europske unije i odnosa hrvatske politike prema njoj i nije dokazivati postojanje kaznenih djela. To je posao pravosuđa. Ili bi to bar trebao biti.
Stoga i nećemo raspravljati i teoretizirati o kaznenim djelima, već o suštini onoga što je vrh doista učinio. Kako god nazvali njihovo djelovanje, jedno je sigurno: domaća je politička vrhuška potplaćena i podmićena (u najmanju ruku obećanjem o budućim lukrativnim europskim sinekurama) od strane okupatorske sile, europske federacije, s ciljem da donosi političke i ekonomske odluke koje nanose materijalnu, moralnu i povijesnu štetu vlastitoj zemlji, njenim građanima i privrednim subjektima.
U svakom slučaju, mrežna stranica Europska unija i velika nevolja koja dolazi nema namjeru baviti se eventualnom kaznenom odgovornošću spomenutih dužnosnika, niti kome suditi bez suđenja, ili ga označavati kao počinitelja nekoga kaznenog djela, jer o tome nema pravomoćne presude, koja bi mogla biti jedini pravno valjani temelj za takvo označavanje.
S druge strane, hrvatska vlast i cijeli politički vrh zemlje, dakle i relevantnija oporba, sasvim slobodno trabunja o ljepotama i čarima Unije, blagodatima ulaska u Uniju i veličanstvenim prednostima (nikada i manama) pridruživanja toj birokratskoj neoliberalnoj proturadničkoj nakaradnoj i nepravednoj federaciji, ne mareći baš puno o tome što građani Hrvatske misle o tom njihovom oduševljenju i zanesenosti europskom idejom. Javne rasprave nema, a primjedbe se ne prihvaćaju. Je li to demokratski i tolerantno? Teško je biti tolerantan prema netolerantnosti.
Pojam izdajništva i veleizdajništva vrlo je blizak pojmu korupcije, koju bismo pak u najširem smislu mogli definirati kao svaki oblik zlorabe ovlasti radi osobne ili skupne koristi, kako u javnom tako i u privatnom sektoru. Korumpirana bi, prema tome, bila svaka službena ili odgovorna osoba koja radi osobne koristi ili koristi skupine kojoj pripada zanemari opći interes koji je dužna štititi.
U svom izvornom obliku (lat. corruptio) – izvedena je od glagola corrumpere i znači: uništavanje, upropaštavanje, razaranje, kvarenje, slabljenje; oskvrnjivanje, obeščašćivanje, kaljanje (a što pripisujemo domaćim izdajnicima); te zavođenje, podmićivanje i potkupljivanje (koji pojmovi prikladno opisuju njihove europske nalogodavce, meštre i uzore).
Imajući u vidu tako shvaćen pojam korupcije, može se raspravljati o izdaji kao o koruptivnom činu najvišeg reda, u smislu prelaska na stranu protivnika ili suparnika, ali u svakom slučaju neprijatelja vlastite države, neovisno o tome predstavljao se on otvoreno kao njen protivnik ili ne.
Idemo dolje!
Pravna podloga izdaje: ustavne promjene 2010.
Hrvatski je sabor 16. lipnja 2010. po četvrti puta izmijenio Ustav Republike Hrvatske. Za izmjene Ustava glasovalo je 133 zastupnika, četiri su bila protiv, a jedan suzdržan. Radi članstva u Europskoj uniji ublaženi su uvjeti za donošenje referendumske odluke o pristupu Hrvatske Europskoj uniji, za što će, umjesto sadašnje natpolovične većine svih upisanih birača, ubuduće biti dovoljna većina birača koji pristupe referendumu.
Ustavom je omogućena primjena europskog uhidbenog naloga od stupanja Hrvatske u članstvo EU-a, kao i da se, i prije ulaska u EU, omogući izručivanje hrvatskih državljana pravosudnim tijelima drugih država na temelju međunarodnih ugovora.
Državljani članica EU-a će od ulaska Republike Hrvatske u EU imati biračko pravo na lokalnim izborima, a sudovima se daje ovlast da izravno primjenjuju pravo EU-a (zapravo, to bi bila i njihova dužnost, jer su EU-zakoni iznad zakona zemalja članica).
U Ustav je dodana i posebna glava, kojom je utvrđena pravna osnova članstva Hrvatske u EU i sudjelovanje u europskim institucijama.
Članak 142. Ustava Republike Hrvatske sada glasi ovako: "Pravo da pokrenu postupak udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama ima najmanje jedna trećina zastupnika u Hrvatskom saboru, Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske. Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku. O udruživanju Republike Hrvatske prethodno odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova birača koji su pristupili referendumu. Referendum se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Hrvatskoga sabora. Odredbe ovoga članka o udruživanju odnose se i na uvjete i postupak razdruživanja Republike Hrvatske. "
Do čega može dovesti ova promjena kojom se za uspjeh referenduma sada traži samo "većina glasova birača koji su pristupili referendumu"? Razmotrimo primjer referenduma iz 1991. godine. Na referendumu o hrvatskoj samostalnosti održanom 19. svibnja 1991. sudjelovalo je 83,5% svih birača od kojih se čak 94% izjasnilo za samostalnost svoje države. Sadašnja marionetska vlast s ostatkom podaničke političke vrhuške nada se tu plebiscitarnu odluku hrvatskih građana poništiti glasovima 25% ili 26% birača. Zanimljivo, upravo toliko prema Eurobarometru iznosi i postotak građana koji podržavaju ulazak u Uniju.
Suština najnovijih ustavnih promjena jest u tome da se indoktriniranoj i neupućenoj manjini ispranih mozgova dade mogućnost da odluči o sudbini države. To je grubo i nasilno falsificiranje ustavne odredbe prema kojoj sva vlast u Hrvatskoj proizlazi iz naroda, jer u demokraciji većina određuje što treba raditi vlast. Manjina je važnija od većine samo u diktatorskim režimima. Na djelu je svjesno i hotimično zaobilaženje temeljnih ustavnih načela s ciljem pretpostavljanja odluke političke elite narodnoj volji.
 Unionistički ustavotvorac Šeks | Potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks, alkoholičar i mali provincijski odvjetnik koji si je stavio u zadatak odigrati ulogu hrvatskog Moše Pijade, pridonio je unionističkom planu smislivši promjenu Ustava po kojem bi za uspjeh referenduma o pristupanju Hrvatske Uniji bila dovoljna i većina izašlih glasača. On i njegovi nalogodavci svjesni su da uz raniju Ustavnu odredbu Hrvatska vjerojatno nikada ne bi mogla ući u Uniju. Apsurdno je, međutim, to što je upravo on jedan od glavnih pisaca i ranijeg “božićnog” Ustava. |
Referendum o pristupu Uniji nakon pristupa: zbogom pameti!
Odluka Hrvatskog sabora o izmjeni Deklaracije o temeljnim načelima pregovora za punopravno članstvo Hrvatske u Europskoj uniji iz 2005. jedna je od najnakaradnijih odluka u povijesti predstavničkog tijela svih građana Hrvatske. I prošla je prilično nezapaženo: zastupnici su je donijeli, mediji ovlaš spomenuli, Vlada “opravdala”, a građane kao da je baš briga za to. Nije li zapanjujuća posvemašnja nezainteresiranost građana u pogledu činjenice da se ovakvo što uopće dogodilo?
Jesu li hrvatski građani željeli da Hrvatska pristupi NATO-u?
Puzajuća izdaja je u Hrvatskoj vršena kroz više faza tijekom duljeg vremenskog perioda, no kolokvij iz predmeta ‘Temelji izdajništva’ hrvatska je politička vrhuška već uspješno položila uvlačeći Republiku Hrvatsku – bez ikakvog referenduma, bez pitanja – u agresivnu i zločinačku imperijalističku NATO korporaciju, plaćeničku soldatesku sklepanu od strane bjelosvjetske “elite” i duboko posvećenu temeljitom ratnom opustošenju svih svojih geopolitičkih i strateških ciljeva, izvršavanju korporatističkih ciljeva svojih nalogodavaca, kao i posvemašnjoj pljački ekonomskih resursa okupiranih zemalja.
 Militaristička korporacija NATO i korporativna federacija EU djeluju zajednički i usklađeno |
Što je NATO i kako djeluje? Zašto nas je hrvatska politička vrhuška učlanila u tu organizaciju, a da nas ništa nije pitala? Jesu li građani Hrvatske željeli da Hrvatska pristupi NATO-u? Koliko je civila NATO pobio u Afganistanu?
Redakcija je pripremila posebnu stranicu koja se bavi pitanjem Hrvatske i NATO-pakta.
Vlast ne zanima što žele građani
...........................................................................................................................................................................
Salcburški uznik Ivo Sanader je, kako je sam rekao, svoju dionicu odradio. Sada svoju dionicu odrađuje njegova vjerna nasljednica, marljiva unionistica Kosor. A poslije nje najvjerojatnije će dobiti priliku da svoju dionicu odradi unionist Milanović. Kakve oni to dionice odrađuju?
Pa i vrapcima je jasno: sustavno i svesrdno ekonomsko iscrpljivanje zemlje po naputcima njihovih inozemnih političkih, bankarskih i korporativnih financijera, praćeno neviđenom pljačkom i besramnim osobnim bogaćenjem, a potom uvlačenje RH u eurodiktaturu i, posljedično, daljnje iscrpljivanje i slom Hrvatske kao nacionalne države te pretvaranje iste u običnu južnu europsku provinciju.
 Trenutno "odrađuje dionicu" |
Svi koji su se u Saboru mijenjajući Ustav RH udružili kako bi Hrvatsku ugurali u neparlamentarnu diktaturu Europsku uniju (a to su svi, i HDZ i SDP i ostali poslušnici EU moćnika) – počinili su nepojmljiv protunarodni čin, djelovali su u cilju isključivo svojih uskih (ne narodnih) interesa i sve bi ih trebalo raspustiti i zabraniti. No kad su izdaja i zločin tako opsežni i kad zahvaćaju toliko puno udruženih zločinaca, teško je provesti pravdu. Ali se može.
Sretna je vijest da plan izdajnika, izgleda, polako odlazi dovraga. Zbog nečuvene gramzivosti završavaju u ćelijama gdje im je i mjesto, a i pokušaj uvlačenja zemlje u euro-diktaturu ima strašno lošu podršku u narodu koji ih je prozreo: tek 26% hrvatskih slijepaca smatra da je EU nešto posve dobro za Hrvatsku (službeni podatak Eurobarometra za proljeće 2010).
 Vlast ne zanima što misle građani, jer ona i nije tu da služi građanima, nego svojim šefovima: Ivo Josipović s predsjednikom Europskog vijeća Rompuyem |
Ni predsjednika svih građana Republike Hrvatske ne zanima što žele ti građani. Na sastanku s predstavnicima euroskeptične udruge Volim Hrvatsku izjavio je:
Zanimljivo shvaćanje pojma javne rasprave. Ali, kakvu će to “šansu” građani imati na sljedećim izborima, ako bi oni trebali biti održani tek nakon što vladajuća vrhuška potpiše pristupanje Europskoj uniji, organizira referendum po promijenjenom Ustavu i raspiše izbore na kojima će sudjelovati samo Unijom oduševljene stranke?
Posve je jasno da hrvatsku vlast uopće ne zanima što misle građani, jer ona i ne smatra da je tu da služi građanima, nego svojim šefovima.
Slijedi juriš na euroskeptike
...........................................................................................................................................................................
Za indoktrinaciju građana Hrvatske, odnosno, kako to oni vole reći komunikacijsku strategiju kojom će građanima Hrvatske pokušati objasniti da je Europska unija raj na zemlji i da će sve biti spektakularno kad Hrvatska pristupi toj diktatorskoj federaciji, Vlada planira potrošiti čak 15 milijuna kuna novca poreznih obveznika!
Toliki novac potrošit će kako bi nam lagali da će, kad uđemo u saveznu europsku diktaturu gotovo preko noći nestati nezaposlenosti, gospodarski rast vinuti se u neslućene visine, a trgovinska razmjena procvjetati. Što je najgore, budući da će tih 15 milijuna, dakako, izvući iz proračunskih sredstava, zapravo ćemo mi sami morati platiti kako bismo slušali te laži. Platit ćemo kako bismo omogućili kvinslinškim unionistima da se dokopaju raskošnih unijskih sinekura i budu još bogatiji!
 Slijedi žestoka indoktrinacijsko-propagandna kampanja |
"Nadamo se da ćemo u konačnici uvjeriti naše građane u dobrobiti punopravnog članstva u Europskoj uniji", kazao je ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković predstavljajući komunikacijsku strategiju za ulazak RH u EU na sjednici Vlade 9. veljače 2011. Unionistica Kosor je kazala da je odsad pa ubuduće sve što rade dio te komunikacijske strategije.
Korumpirano unionističko elitno političko društvo svjesno je činjenice da ih, poslije svega što su mu priredili, narod baš previše ne zarezuje, niti dijeli njihovu oduševljenost kad je u pitanju podvrgavanje zemlje briselskim eurokratima. Podrška pristupanju Hrvatske Uniji je mala, pa su zato odlučili provesti agresivnu propagandnu kampanju ne bi li to promijenili. Slijedi “juriš na euroskeptike”, tj. na eurorealiste.
U tome će im, dakako, pomagati njihovi šefovi iz Unije, ali i ostali domaći izdajnici, bankari i krupni kapitalisti, uz medijsku potporu indoktriniranih novinara, ideološku potporu pomagača iz redova inteligencije, katoličkog klera te drugi kolaboracionisti.
Europska unija i velika nevolja koja dolazi, 2011.
