Dobro došli!
...........................................................................................................................................................................
Na našim stranicama donosimo portret Europske unije kakva doista jest. Znate li što je Europska unija? Kako je stvarana? Tko su bili začetnici ideje o europskom ujedinjenju? Kako zapravo funkcionira europska demokracija? Koja je istinska uloga domaćih zagovornika pristupanja Hrvatske ovakvoj uniji? Ovdje možete proučiti što je Europska unija danas, kako biste mogli odlučiti želite li u takvoj državi živjeti. Europska je unija prošla dug put - od zajednice za ugljen i čelik, preko ekonomske zajednice i nadnacionalne unije do savezne države! Ona je pomno pripreman, dugoročni, puzajući... najspektakularniji državni udar u povijesti!
Gorila od pola tone spokojno sjedi u sobi, a svi je pristojno ignoriraju
...........................................................................................................................................................................
Europska unija je carstvo utemeljeno na načelima neoliberalizma i korporatizma. Tko ima koristi od takve superdržave? Kome ona, u odnosu na svoju prirodu, može donijeti razvitak i blagostanje? Pod krinkom gospodarske suradnje Europska unija provela je političko ujedinjenje europskih država te tako izvela pomno pripremani, dugoročni, puzajući... najspektakularniji državni udar u povijesti.
...........................................................................................................................................................................
Naša je civilizacija u dubokoj ekonomskoj, društvenoj, moralnoj i ekološkoj krizi. Neoliberalni kapitalizam sa svojom politikom i ideologijom brzog oplođivanja kapitala na strani privilegirane bogate manjine nasuprot sve siromašnije većine doveo je do erozije demokracije.
Predstavnička je demokracija u krizi ne zato što bi bila sama po sebi loša, nego zato što građani naprosto ne vide više da uopće mogu utjecati na bilo što, pa se politički posve pasiviziraju i apstiniraju od učešća u društveno-političkoj stvarnosti.
U pozadini navedene krize kao temeljni uzrok čuči kriza vrijednosnog sustava: napuštaju se temeljne etičke i moralne vrijednosti poput solidarnosti, čovjekoljublja, empatije, pomaganja i sličnih, a kao najvišu vrijednost uzdiže se bezobzirni egoizam.
U takvim općim društveno-političkim okvirima nad većinom europskih naroda svoju je vlast uspostavila Europska unija, tvrda birokratska kula neoliberalne kapitalističke ideje i globalizacije, marljiva prodavačica iluzije da će (poduprti liberalizacijom i deregulacijom) razuzdano tržište i slobodno poduzetništvo prepušteni sami sebi pokrenuti razvoj u željenom pravcu. Samo što to, eto, nikako da se dogodi. A zapravo je projektom Europske unije pod krinkom gospodarske suradnje došlo do političkog ujedinjenja europskih država te je na taj način proveden najspektakularniji državni udar u povijesti.
Unija kao neidentificirani politički objekt
Europska je unija oduvijek djelovala prikriveno i ispočetka države nisu ni znale da ekonomska zajednica kojoj su se priključile vodi ravno u potajno smišljenu superdržavu kakva je Unija danas. Sve je počelo s protokom roba, poticajima, slobodnim tržištem itd.
Jacques Delors opisao je Uniju kao "neidentificirani politički objekt", ali što je zapravo ona? Europska je unija carstvo. To carstvo ima i jedinstvenu definirajuću osobinu, a to su zemlje-članice, odnosno zemlje-klijenti ili kolonije u gospodarskom smislu. Istina, imperijalizam je na zlu glasu u određenim krugovima i ne morate biti marksist da biste koristili taj izraz kao osudu. No kako Europska unija nije carstvo u tradicionalnom smislu, njen je imperijalizam drukčiji. Ono što ovo carstvo ponešto razlikuje od drugih jest prilična odsutnost imperijalne vojne komponenete. Nema vojničkih čizama, gulaga. Uz europsko se carstvo veže manjak militarizma, no to je zato što su njegove kolonije (zemlje članice) uglavnom i članice militarističke korporacije NATO u kojoj sudjeluju i kojoj prepuštaju rješenja vojnih pitanja - od Kosova do Afganistana. Europa vojno nije pretjerano dojmljiva i ta pitanja prepušta SAD-u. Zato i ne sliči carstvu u klasičnom smislu.
No, europske su metode puno perfidnije. Imperijalna moć Unije je "meka" moć. Unija je očigledan primjer kako dobiti ono što želite bez korištenja sile, odnosno vojne moći. Namjesto toga, ona se koristi drukčijim metodama - nagovaranja, pregovaranja, uvjeravanja, privlačenja. Takva "meka" moć čak je jeftinija od vojne sile. Uostalom, zašto harati svijetom i nametati svoje vrijednosti kad možete čekati da svijet dođe vama? Europsko carstvo je liberalno carstvo i kao takvo na prvi pogled privlačno. Međutim, utoliko više je potrebno uložiti posebne napore kako bi se istinska bit takvog carstva spoznala u potpunosti.
Lisabonskim ugovorom Unija se predstavlja kao neoliberalni projekt s ciljem podizanja konkurentnosti kapitalista europske zone u odnosu na druga središta kapitalističke proizvodnje, a floskule poput "deregulacije", “fleksibilizacije”, “business friendly environment” i sl. tek su eufemizmi za klasni rat koji je europska elita povela protiv radništva.
Unija je sada sposobna izravno diktirati pojedinim lokalnim marionetskim vladama kako da provedu legislativni napad na radnička prava, a kada se tome netko i suprotstavi (primjerice sindikati, ma koliko i sami neuspješni i korumpirani bili) odmah ga se optuži za “nepoštivanje socijalnog partnerstva”. Svojom aktivnom neoliberalnom politikom i praksom Europska unija ne čini ništa novo, nego samo preslikava američku korporatokraciju u kojoj je apsolutno sve podređeno interesima krupnog kapitala pri čemu elita u posvemašnjoj sprezi s politikom radi u interesu ostvarenja isključivo vlastitih ekonomskih, pa i društveno-političkih egoističnih ciljeva.
Pritom Unija ne samo da zabacuje principe ljudske povezanosti, solidarnosti i razvoja kreativnih potencijala u korist gramzive dobiti i razvoja potrošačkog nagona, nego svjesno ne želi vidjeti posljedice modela kojeg i sama svesrdno promiče na globalnom planu: prema podacima UN-a, 2% najbogatijih stanovnika svijeta posjeduje više od polovice svjetskog bogatstva, a godine 2000. u svijetu je 37 milijuna ljudi umrlo od gladi.
Unijina sestrica SAD, kao korifej neoliberalnog kapitalizma utemeljenog na idejama M. Friedmana i njegove Čikaške škole, bilježi kao posljedicu takve pogubne politike užasavajući nesrazmjer u raspodjeli ukupne privatne imovine: godine 1990. je 1% stanovnika SAD-a posjedovao 40% te imovine. Odnos prosječne radničke plaće i prihoda menadžera korporacija 1980. bio je 1:43, a u 2005. taj je raspon povećan na 1:411. U periodu 2001.-2005. broj siromašnih Amerikanaca povećan je s 32 na 37 milijuna. I to je taj veličanstveni “uspjeh” neoliberalne paradigme koje se Unija grčevito drži. Ali i Hrvatska, i mnogi drugi. Jedan je od najvažnijih nepovoljnih učinaka ovakvog koncepta — povećano siromaštvo velikog dijela stanovništva. No alternative, kažu, nema.
Ima li života izvan Europske unije?
Pritom se, dakako, zaboravlja da u Europi (ali izvan Europske unije) postoje Švicarska i Norveška. A ondje se, poznato je, fino živi. Ti zorni primjeri odlično demantiraju unioniste koji tvrde da se u današnjem globaliziranom svijetu bez Unije jednostavno ne može. Britanski europarlamentarac G. Batten točno ističe da je "ono za čim trebamo težiti trgovina sa zemljama u EU, tj sa ostatkom Europe i svijeta na načelima prijateljstva i kooperacije. Uopće nije potrebno biti članom ogromne birokratske organizacije Europske unije, da bi se to postiglo".
Odgovor Vlade na ovu primjedbu uglavnom se sastoji u tome da je Norveška veliki izvoznik nafte, Švicarska središte međunarodnog bankarstva, a Hrvatska tranzicijska zemlja. Pa bi se kao takva, valjda, morala priključiti EU kako bi uopće opstala. To je nevjerojatna glupost. Pod ovim "tranzicijska zemlja" misli se uglavnom na "jadna, siromašna zemlja", ali to nije opravdanje za uguravanje Hrvatske u briselsku EU-federaciju. Nego samo još jedan argument protiv čitave rukovodeće elite ove zemlje koja je Hrvatsku, pravdajući se nebuloznim izgovorima, sama i dovela u takvo stanje. Sve su izlike unionističke vrhuške usmjerene na izbjegavanje nedvojbene odgovornosti za sadašnje stanje u zemlji.
Kako bi eurofilska hrvatska oligarhija objasnila primjer Grenlanda? To je izoliran otok, vrijeme je grozno, ukupna se radna snaga sastoji od 28.000 ljudi i uglavnom se oslanjaju na ribarstvo koje čini čak 82% njihova izvoza. Po svim pravilima zagovornika EU Grenland bi trebao biti siromašan, ali otkad su rekli zbogom EU postali su toliko slobodni od europske birokracije i destruktivne europske politike ribarstva da je prosječni prihod stanovnika Grenlanda danas veći od prosječnog prihoda u Britaniji, Njemačkoj ili Francuskoj! Grenlanski su političari, naime, rano shvatili da navedena europska politika uništava njihovu industriju, pa su - zlogukim prorocima unatoč - raspisali referendum o odvajanju od Europske zajednice, kako se Unija tada zvala. Tako je 1. siječnja 1985. Grenland postao neovisan od Bruxellesa - jedina zemlja koja je ikada takvo što učinila. Zadržali su ono što su smatrali vrijednim (slobodna trgovina s Unijom i dalje je neupitna), a odbacili ono što u Uniji ne valja (diktat i defekte Unije). I sasvim dobro žive.
Kome će Unija pomoći?
U nas se udomaćilo tu birokratsku organizaciju nazivati Europskom unijom, iako bi točnije bilo govoriti o Europskom savezu, na što izravno upućuje engleska riječ "Union". No internacionalizam "unija" ostavljen je vjerojatno zato da bi se izbjegla svaka usporedba s bivšim Sovjetskim savezom (engl. Soviet Union, njem. Sowjetunion). Ali, terminologija je u sadašnjem trenutku manje važna...
Na stvaranje ujedinjene Europe Amerika, pa i sama Unija, gleda kao na ključni korak ka ujedinjenju svijeta, i to upravo na tim i takvim neoliberalnim osnovama koje – praksa je pokazala – vode ravno u posvemašnju bijedu širokih narodnih masa, uz veselo ispaljivanje čepa iz boce šampanjca koju u ruci drži mala, ali nepojmljivo bogata elita. Ispunjavajući uvjete ulaska u EU, dosljedno provodeći totalnu privatizaciju, potpunu liberalizaciju tržišta te deregulaciju uz veće ili manje ukidanje socijalnih funkcija države i Hrvatska je kupila kartu za put u takav neoliberalni raj za bogate menadžere, tajkune, bankare i političare. I pakao za ostale.
Neki su kasno uvidjeli da Unija nije tu zbog njih, a ponajmanje zato da im “pomogne”. U tradicionalnom razgovoru za “Delo” na kraju 2010. godine slovenski predsjednik D. Türk kao dvije velike pogreške koje su učinjene nakon stvaranja države naznačio je prevelik opseg denacionalizacije, te model privatizacije koji je doveo do stvaranja tajkuna, ali još dubljim problemom smatra prevelika očekivanja iz vremena priprema za članstvo u Europskoj uniji. "Tada se neutemeljeno očekivalo da će nam Europska unija svojim pravilima olakšati razvitak. Previše smo se oslanjali na Europsku uniju koja je sada i sama u problemima", rekao je.
Time je samo potvrdio tezu kako superdržava poput Unije – utemeljena na idejama neoliberalizma i korporatizma – po svojoj prirodi ne može biti faktor koji će bilo kome, osim korporatokratima kojima služi, “olakšati razvitak” ili donijeti blagostanje.
Ako kojim slučajem niste vlasnik međunarodnog koncerna, globalistički multimilijunaš ili eurokratski političar, razvitak kojem se možete nadati jest razvitak novih europskih poreza radi europskog “samofinanciranja”, kako to najavljuje predsjednik Europske komisije, zatim razvitak daljnjeg slabljenja utjecaja građana na političke odluke bitne za njihov život, pa onda razvitak korupcije javnih dužnosnika i službenika, a nipošto nemojte smetnuti s uma ni razvitak raznovrsnih sredstava kontrole koja će vam pomoći da ne zaboravite izvršiti svoje obveze.
Na ovim stranicama ne zagovaramo tezu potpunog zatvaranja europskih zemalja unutar svojih vlastitih granica, niti rigidno suprotstavljanje svakom obliku suradnje među suverenim europskim državama. Ni slučajno. Iako je, primjerice, norveški narod dvaput na referendumu odbio priključenje svoje države Europskoj uniji, Norveška usko surađuje s Unijom, s njenim zemljama članicama, kao i sa Sjedinjenim Državama. Jasno je, dakle, da je suradnja među državama moguća i bez priključenja europskom državnom savezu. Nema ništa loše u europskoj suradnji, ali mnogo je toga lošeg u Europskoj uniji.
Raskrinkati pravo lice Unije
Već i letimičan pogled na Uniju otkriva njezinu surovu i hladnu, birokratsku i ka koristi elite usmjerenu stvarnost. Ali, što je zapravo Europska unija, kako je nastala, koja su njena tijela, kako donosi zakone, kako se financira? Ostvarenje čijih ideja, ideala i zamisli Unija predstavlja i koja je njezina budućnost – to su neka od pitanja na koja ćemo na ovim stranicama pokušati dati odgovor. Europska je unija pomno i dugo pripreman i krajnje složen sustav, slijedom čega je svaki ogled o toj tvorevini nužno samo poziv na daljnje istraživanje.
Ovaj rad portretira Europsku uniju kakva doista jest. Istražuje prave izvore i sve začetnike ideje o europskom ujedinjenju, institucije Unije i njihove prave nadležnosti u okviru “nadnacionalnog” upravljanja narodima Europe, proračunske prihode Unije i stvarni način njihova prikupljanja, te istinsku ulogu svih domaćih zagovornika federalizacije Europe i načine ostvarivanja ideje njihovih gospodara iz Bruxellesa.
Ali ide i dalje razlažući plan koji stoji iza toga. Istražuje zbivanja u procesu formiranja Novoga svjetskog poretka na globalnoj i lokalnoj razini i razmatra ulogu briselske Unije u tom procesu. Ne bavi se teorijom zavjere, nego njenom praksom.
Našu stranicu nastojat ćemo redovito ažurirati, stoga navratite opet! Priložene materijale bez ikakvih ograničenja možete dalje na bilo koji način distribuirati i slobodno dijeliti sa svima koji žele doznati više o navedenim pitanjima. Gorila od pola tone spokojno sjedi u sobi, a svi je pristojno ignoriraju. Vrijeme je da to promijenimo.
“Plod je svjetla svaka dobrota, pravda i istina. Nemojte pristajati uz jalova djela tame, nego ih, štoviše, raskrinkavajte!” (Poslanica Efežanima 5,9.11)
Ako se i ne želite baviti Europskom unijom, ona se u svakom slučaju želi baviti vama. Zato se informirajte i istražujte dalje. Jer velika je nevolja pred vratima.
Europska unija i velika nevolja koja dolazi, 2011.