Koliko zapravo znate o Europskoj uniji? Ni pola vam nisu rekli...

......................................................................................................................................................................................................................

Želite li živjeti u zemlji u kojoj parlament ne donosi zakone, a predsjednika ne bira narod? Želite li da Republika Hrvatska pristupi federalnoj diktatorskoj superdržavi i financira Englesku? Pogledajte kratak pregled 

nevjerojatnih činjenica o 

Europskoj uniji od kojih mnoge jamačno nećete nikada čuti na glavnim hrvatskim televizijama ni pročitati u hrvatskim novinama. Više o ovim europskim nebulozama možete čitati na našim stranicama. 

...................................................................................................................................................................................................................... 

Za flotu luksuznih automobila članova Europskog parlamenta građani Europe izdvojili su čak 5,25 milijuna eura!  

 


Gotovo su svi tzv. očevi Europe, od kraja I. svjetskog rata naovamo, zastupali ideju o Europi kao o saveznoj državi (nasuprot De Gaulleovoj ideji o Europi kao zajednici suverenih država), ali se plan federalizacije provodio postupno, korak po korak: od jedinstvenog tržišta za ugljen i čelik, ekonomske zajednice i unije pa do potpune federalizacije Europe (uspostavljene Lisabonskim ugovorom kako se naziva Ustav Europe). Danas je EU u punom smislu savezna država. 

Zakoni EU su iznad zakona država članica. I vrlo su opsežni: pravna stečevina EU ima 170.000 stranica. Svi dosad izdani Službeni listovi EU u kojima Unija tiska svoje brojne propise teški su poput jednog nosoroga.

Europska komisija (birokratska vlada EU u kojoj papire mrči preko 30.000 eurokrata) može (ali i ne mora, ako neće) pokrenuti tužbu pred Europskim sudom protiv zemlje članice za koju smatra da je prekršila neku odredbu europskog prava. Kazne za neposlušne države članice su astronomske.

Europska je komisija posve nadnacionalna i svim europskim komesarima izričito je zabranjeno slušati bilo kakve savjete iz zemalja iz kojih potječu. Oni imaju raditi isključivo u interesu Unije, a ne u interesu zemlje članice. Samo Komisija ima pravo predlaganja zakona i nadzire, usmjerava i ima vlast nad čitavim zakonodavnim procesom. Uvijek kada izvršnu vlast prestane kontrolirati volja naroda – demokracija se pretvara u diktaturu!

Prema tome, EU nije parlamentarna demokracija, nego federalna diktatura. 

Prvi predsjednik Europske komisije bio je natporučnik u njemačkoj vojsci za vrijeme II. svjetskog rata, član Nationalsozialistische Volkswohlfahrt (NSV), njemačke “dobrotvorne ustanove” organizirane po uzoru na Nacističku stranku, a koja je preuzela i mnoge državne poslove, kao i  član Nacionalsocijalističke komore pravnika i sudaca. 

Predsjednika Europskog vijeća ne biraju narodi Europe, to nije izborna funkcija kao u demokratskim državama. Predsjednika Europskog vijeća postavilo je - Europsko vijeće!

Hrvatska će, uđe li kojom nesrećom u EU, financirati Ujedinjeno Kraljevstvo s više milijuna eura godišnje, na način da će biti obvezana da u godišnji proračun EU uplaćuje dio razlike zbog smanjenog pridonosa Ujedinjenog Kraljevstva. Primjerice, mala Slovenija plaća 14 milijuna €, a siromašna Rumunjska čak preko 50 milijuna € za Veliku Britaniju! Taj izdatak koji EU otima od svih država članica naziva se UK-korekcija. Jeste li ikad čuli za to?

Uvest će se PDV i na ono na što ga još ne plaćamo (kruh, mlijeko, lijekovi, knjige), jer se Europska unija  dobrim dijelom financira od PDV-a zemalja članica pa ultimativno zahtijeva najmanje 5% PDV-a (pri čemu nema ništa protiv ako on bude još veći). 

Dakle, Unija će uvesti porez na, primjerice, kruh i mlijeko, znači osnovne namirnice koje koristimo svakodnevno, a smanjiti na hrani za bebe. Znači, smanjenje poreza na hranu koju koristimo samo prvih par mjeseci svoga života, a povećanje poreza na namirnicama koje koristimo cijeli život!

Zanimljiva je i činjenica da obratno ne vrijedi: Europska unija, naime, samo od novih zemalja koje joj pristupaju zahtijeva najmanje tih 5% PDV-a, ali to nije obveza starih 7 članica - one taj PDV ne trebaju uvesti, ako ne žele. Zgodno, zar ne?

Uđemo li u Uniju, zahvaljujući europskom oporezivanju neminovno će doći i do drugih poskupljenja. Tako će plin obavezno poskupjeti 30-100% (najvjerojatnije ipak, kao i struja i cigarete, samo do 50%), kava 5-23% te lož ulje i drvo za ogrjev 15%. Hrvatskim građanima, ako se odluče živjeti u Uniji, poskupljenja ne ginu. I to neće biti hir vladajuće stranke (ma koja bila na vlasti), nego je naprosto riječ o usklađivanju s europskim propisima koje se mora provesti, jer se Hrvatska na to obvezala

Poticaji u okviru Zajedničke poljoprivredne politike EU temelje se na dva temeljna principa: 1. starije zemlje članice dobivaju više; 2. bogatije zemlje članice dobivaju više. U početku nova država članica prima samo mali dio poticaja, punog iznosa može se dokopati tek kroz 7-10 godina. Otprilike u vrijeme kada postupnim povećanjem poticaja nova zemlja članica dogura do punog iznosa, ističe vrijeme počeka na pravo stranog kupovanja poljoprivrednog zemljišta i tada stižu multinacionalne korporacije sa svojim kapitalom koji se mjeri u milijardama eura i kupuju sve. 

Stranci će moći kupovati nekretnine pod istim uvjetima kao i građani Republike Hrvatske (premda građani Hrvatske to isto pravo nemaju i neće imati u nekim zemljama EU), a kad se dosele ovamo, imat će pravo i glasati na našim izborima, te ući u sastav vlasti.

Hrvatski radnici, ako vlastitom greškom na referendumu zaokruže ZA, pa Hrvatska bude morala biti članicom europske federacije, moći će se zapošljavati u zemljama EU pod istim privremenim ograničenjima pod kojima su to pravo imali građani Poljske, Češke, Slovenije i drugih zemalja nakon proteklih dvaju proširenja. No građani EU od prvog dana hrvatskog članstva imat će potpuno ista prava pri zapošljavanju u Hrvatskoj kao i Hrvati. Drugim riječima, njima odmah sve, a mi ćemo se ondje moći zaposliti tek za kojih 7 godina!  Dakle, ni tu nema pravde.

Svi čelni i utjecajni ljudi u EU (Jose Manuel Barroso, Herman van Rompuy, Angela Merkel itd.) redoviti su posjetitelji sastanaka Družbe Bilderberg, na čiju su inicijativu na svoje sadašnje položaje i postavljeni.

U tijelima Unije uobičajava se zemlju iz koje potječete nazivati ne njenim imenom, već "zemljom koju najbolje poznajem".

Ukupni godišnji trošak EU iznosi vrtoglavih 1.147.885.101.616 eura, a samo za flotu luksuznih službenih automobila članova Europskog parlamenta izdvaja se 5,25 milijuna eura. Kako itko može očekivati da će nešto dobiti od tako skupe savezne države? 

Upravo suprotno: pristupanje Uniji masno ćemo platiti - prema procjeni analitičara, negdje između 2,5 i 4,3 milijarde kuna! Uz to, Hrvatska bi trebala plaćati Uniji na ime PDV-a i dijela carina 1,9 milijardi kuna godišnje! 

Što mislite tko plaća svu tu unijsku administraciju? Dobre vile? Pa samo članovi parlamenta imaju - bili nazočni na sjednicama ili ne, dakako - plaćicu od 7339 €! Uz to primaju i neoporezivu naknadu za troškove u iznosu od 3980 €! Plus 284 € dnevnice po danu zasjedanja u parlamentu, što uz 12 dana zasjedanja iznosi dodatnih 3408 € mjesečno! Kad to sve zbrojite radi se o prosječnoj europarlamentarskoj plaćici od 14.727 € mjesečno. A ima 736 parlamentaraca. A gdje su tek komesari Europske komisije s 23.000 € mjesečno! I mi bismo trebali raditi kako bismo to plaćali?!

Prema podacima Eurobarometra, službenog istraživanja za potrebe Europske komisije, samo 26% građana Hrvatske smatra da bi ulazak u EU bio za Hrvatsku dobar potez. To je podatak za 2010. godinu. Najveći postotak podrške ulaska u EU zabilježen je u jesen 2007. godine (35%).

Ako vam se neki od navedenih podataka čine nevjerojatnima,  prelistajte naše stranice, složite puzzle i upoznajte pravo lice Europske unije... Vidjet ćete - ni pola vam nisu rekli!

Znate za neku unijsku nebulozu koju bismo trebali navesti u ovoj rubrici? Otvorite rubriku Kontakt i pišite nam! Objavit ćemo je!



 

Tko je izabrao predsjednika svih Europljana?

......................................................................................................................................................................................................................

Diskretnim lobiranjem 2009. ušašoljio se u fotelju predsjednika Europskog vijeća i tako postao poglavar pola milijarde ljudi, vladar Europe. Tom tada uglavnom nepoznatom, a uz to i mišolikom Flamancu svi su se smijali. Pogriješili su. Jer, to je opasan, ciničan čovjek kojemu je glavni cilj pretvoriti Europu u uvećanu verziju Belgije: izmišljenu patvorinu potisnutog patriotizma.

......................................................................................................................................................................................................................

 

Herman Van Rompuy, predsjednik pola milijarde građana Europske unije  

 


Predsjednika Europskog vijeća nisu izabrali građani Europe. 

Dana 12. studenoga 2009. članovi Družbe Bilderberg, jednog od najmoćnijih klubova na svijetu, našli su se na večeri iza zatvorenih vrata Hertoginnedal Castlea u okolici Bruxellesa te odlučili o imenovanju belgijskog premijera Hermana van Rompuya za prvog predsjednika Europskog vijeća.   

Inače, upravo u dvorcu Hertoginnedal koji je u vlasništvu belgijske kraljevske obitelji 1956. godine  održani su prvi razgovori o stvaranju Europske ekonomske zajednice (EEZ) i Euratoma (The European Atomic Energy Community), zamecima Europske unije. 

Tjedan dana nakon te večerice, 19. studenog 2009. godine, Rompuya Europsko vijeće imenuje predsjednikom Europskog vijeća. 

Institucija Predsjednika Europskog vijeća uvedena je tek Lisabonskim ugovorom. Time je ukinut sustav šestomjesečnog predsjedavanja Unijom uz rotaciju država članica, premda je šestomjesečna rotacija i nadalje zadržana u svrhu predsjedavanja svim konfiguracijama Vijeća ministara, osim kada se ono sastaje u sastavu ministara vanjskih poslova.

Predsjednik Europskog vijeća, između ostalih ovlasti propisanih člankom 15. Ugovora o Europskoj uniji predstavlja EU u međunarodnim odnosima. Drugim riječima, građane Europe predstavlja netko koga oni nisu izabrali.

Kakva zemlja, takav joj i predsjednik. Europarlamentarac Nigel Farage (UK Independence Party), konstatiravši kako Van Rompuy ima “karizmu odbačene krpe” i “pojavnost nižerangiranog bankovnog činovnika”, obraćajući se licem u lice Predsjedniku Europskog vijeća između ostalog je istaknuo: 

“Tko ste vi? Nikad nisam čuo za vas. Nitko u Europi nije čuo za vas.  Pitam Vas, Predsjedniče: tko je glasao za Vas? I koji mehanizmi građanima Europe stoje na raspolaganju da Vas uklone?  Je li to europska demokracija?  Osjećam da ste kompetentni,  sposobni i opasni:  nimalo ne sumnjam u Vašu namjeru da postanete tihim ubojicom europske demokracije i europskih nacionalnih država.  Gospodine, Vi uopće nemate legitimiteta za ovaj posao.” 

Želite da Herman Van Rompuy bude i vaš predsjednik? On ne bi imao ništa protiv da ga i vi financirate. Inače, njegova je mjesečna plaća 234.480,30 kuna.

Saznajte više o osebujnom prvom europskom predsjedniku na našim stranicama EU-katastrofa i EU-elita.




Hrvatska pred vratima Unije. A što je iza vrata?

......................................................................................................................................................................................................................

Koji su razlozi održivosti i učinkovitosti pravnog sustava Europske unije? Kako funkcionira pravni sustav Unije i zašto bi trebao biti posve neprihvatljiv suvremenim demokracijama? Trebamo li ući u Europsku uniju zato što smo nesposobni sami upravljati državom? Možemo li upasti u nešto još gore? Ima li ulazak u Uniju ikakve alternative i hoćemo li u suprotnom završiti u nekakvoj balkanskoj asocijaciji, kako to tvrdi udružena domaća oligarhija? Zbilja, što će se dogoditi ako Hrvatska ne uđe u Europsku uniju?

......................................................................................................................................................................................................................

  

                                                                           Foto: Ranko Šuvar / Cropix 

 

Premda je, dakako, prirodno da građani Hrvatske razmišljaju o tome koliko će što poskupjeti uđemo li kojom nesrećom u Europsku uniju, hoće li morati plaćati i koliko poreza na imovinu, kakav će im biti životni standard, kada će doista moći juriti okolo po Europi i sveudilj se ondje slobodno zapošljavati, studirati i slično, ipak postoje neka dublja i važnija pitanja o kojima bi, dok gazimo zadnje metre, centimetre i milimetre prije ulaska u Uniju trebalo ozbiljno razmisliti.

Iako sadrži mnoga (što dobra, što ona druga) pozitivnopravna rješenja koja zapravo potječu iz njenih zemalja članica, pravni sustav Europske unije predstavlja u osnovi jedan posve novi pravni poredak, različit od poredaka zemalja članica, ali različit i od međunarodnog prava. Pravni poredak Europske unije nije međunarodno pravo, on je nešto puno više.

On je centralizirani pravni poredak države Europske unije (EU jest po svim svojim karakteristikama savezna država, premda to izravno ne ističe), koji uz to „proždire“ pravne sustave zemalja članica, tako da zapravo predstavlja veliku većinu pravnog sustava pojedine članice. Dodatno, u slučaju dvojbe koje pravo primijeniti, europsko ili nacionalno ukoliko su različiti – uvijek se ima primijeniti europsku normu, pri čemu tijelo koje normu primjenjuje nema ovlasti konzultirati ni neko drugo tijelo (recimo ustavni sud), već europsku normu različitu od nacionalne primjenjuje automatski.

Pravni sustav EU dakle ima izravni učinak u nacionalnom pravnom poretku, pri čemu je još nacionalnom sustavu i nadređen. Ovakvo shvaćanje pravnog sustava Unije javlja se još u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, otkada pravni sustav Unije Europski sud shvaća kao novi, samostalni pravni poredak. Posljedica toga je da subjekti tako postavljenog europskog prava nisu samo države članice (kao što bi to bio slučaj da je to međunarodno pravo), već i građani neposredno (doktrina izravnog učinka prava Unije).

 

Kako funkcionira pravni sustav EU?

Taj pravni poredak sam kreira pravila o učinku svojih pravnih pravila u zemljama članicama, a i kontrola je u rukama samog europskog prava, što se obično objedinjuje pojmom konstitucionalizacije prava EU. Posve je jasno da se takvom pravnom sustavu ne može odreći učinkovitost, jer sam sebe propisuje kao nadređenog, a niti održivost, jer u stvarnosti održava sam sebe. Pravo Europske unije danas, mogli bismo slobodno reći, „živi vlastitim životom“. 

Iako je među očevima Europe od I. svjetskog rata naovamo jamačno bilo iskrenih ljudi plemenitih ciljeva (premda su oni drugi bili uvijek dominantniji, vidi našu stranicu Povijest EU), ne može se zanijekati da je današnji pravni poredak, odnosno pravna stečevina EU, nešto o čemu mnogi od njih nisu niti sanjali. A zapravo ni zemlje članice u počecima europskih zajednica. Jer, Unija je na taj način, pod krinkom gospodarske suradnje, provela političko ujedinjenje i to na vrlo spornim pravnim osnovama. Uvijek iznova treba ponoviti: nema ništa loše u međusobnoj europskoj suradnji, ali je mnogo toga lošeg u Europskoj uniji.

Ne samo što se nameće kao neprijeporni savezni pravni poredak, nego taj poredak zapravo kreira sam sebe i to u „specifičnom“ zakonodavnom procesu koji s demokracijom ima doista malo veze. Kao što je poznato, pravne akte Unije ne donosi unijski parlament, nego je redovni zakonodavni postupak (postupak suodlučivanja) uređen tako da ih, na prijedlog i pod nadzorom Komisije, donosi Vijeće EU, uz mogućnost stanovitog parlamentarnog amandmaniranja.

Zbog toga se može s pravom ustvrditi da su izvršna tijela Unije zapravo više pod utjecajem multinacionalnih kompanija (uostalom, mnogi su europski komesari po obavljenom mandatu završili u korporacijskim menadžerskim foteljama, čak se Unija zakonski pokušava kobajagi suprotstaviti tom flagrantnom sukobu interesa), a manje pod utjecajem volje naroda, koja je u ovakvom pseudo-parlamentarnom sustavu gotovo posve beznačajna. Niti parlament donosi zakone, niti parlamentarni zastupnici zastupaju zemlje članice, nego nadnacionalne političke stranke kojima pripadaju.

Države u kojima volju naroda izraženu kroz parlament zamjenjuje volja njihova neizabranog izvršnog tijela koje građani nemaju mogućnosti kontrolirati nazivamo diktaturama. Listajući povijesne udžbenike lako možemo saznati da su upravo složene savezne države poput Europske unije ovakvoj zamjeni odlučujućeg utjecaja oduvijek bile naročito sklone.

Naravno da demokratski sustav kakav danas poznajemo u Hrvatskoj nije idealan, dapače, on je daleko od toga, ali ovakav deficit demokracije čak i na teoretskoj razini kakav se može primijetiti u suvremenoj europskoj federaciji gotovo da i nema povijesnog primjera. Isto je tako točno da ljude uglavnom ne zanima kvaliteta pravnih rješenja nego kvaliteta njihova života, ali u konačnici se treba zapitati može li što dobro proizaći iz ovakvih demokratskih defekata kakve Unija bjelodano pokazuje? Posebice, ako ste kojim slučajem mala zemlja koja bi u takvoj kvazidemokratskoj federaciji predstavljala udio na razini statističke pogreške.

Važno je pitanje ne krije li se učinkovitost i održivost ovakvog pravnog sustava Europske unije upravo u činjenici što ne počiva na volji naroda izraženoj u parlamentu (jer je Europski parlament posve marginaliziran u zakonodavnoj proceduri), nego u volji i diktatu izvršnog organa – Europske komisije koja je jedino tijelo koje predlaže europske akte, nadgleda proces njihova donošenja, a onda ih i provodi. I to sve, uključujući i proračun. Glavni motor EU, Europsku komisiju, malo što može spriječiti da provede sve što je u interesu krupnog kapitala pod čijim utjecajem djeluje.

Čitava pravna stečevina (acquis communautaire) Europske unije ne samo da sadrži niz bizarnih rješenja, o čemu možete čitati na našim stranicama, nego je i donesena na ovako sumnjiv način. Što je još gore, o pravnoj stečevini EU se ne pregovara. Pregovara se samo o modalitetima primjene nekih njezinih odredaba, npr. pregovara se o tome koliko će biti godina počeka na kupnju zemljišta od strane multinacionalnih kompanija, koji umanjeni postotak od punog iznosa poticaja će primati hrvatski poljoprivrednici u okviru nepravedne zajedničke poljoprivredne politike EU, koliko godina se neće hrvatski građani moći slobodno zapošljavati u Uniji i slično.

Pravna stečevina Europske unije ima 170.000 stranica i nije ju moguće proučiti ni za dva života, pa je izvjesno da je nisu proučili ni naši parlamentarni zastupnici koji su je usvajali i njoj prilagođavali naše nacionalno zakonodavstvo. O pravnoj stečevini EU se, da ponovimo, ne pregovara – nju se pristupanjem u EU usvaja u cijelosti. To je, uostalom, i logično: kad ulaziš u neku već postojeću federaciju jasno da moraš prihvatiti i njezinu već postojeću legislativu.

Kad već govorimo o prihvaćanju nečeg što je malo tko i pročitao, svakako valja spomenuti i Lisabonski ugovor. On otvara problem upitne ustavne određenosti Europske unije, jer predstavlja u biti podvaljeni propali (odbijeni) Ustav Europe pod drugim nazivom. Kad Ustav u lipnju 2005. nije prošao na referendumu u Francuskoj i Nizozemskoj, Unija donosi ugovor za koji nije potreban referendum.

S tim u vezi postavlja se nekoliko važnih pitanja. Koliko bismo točno trebali vjerovati državi koja, ne uspjevši progurati Ustav, izbjegavši volju naroda podvaljuje građanima gotovo u potpunosti identičan akt ponešto promijenjenog nazivlja? Koliko bismo točno trebali vjerovati marionetskim vrhuškama država članica koje su takvo što Uniji stvarno i faktično omogućile? A koliko bismo trebali vjerovati i udruženoj hrvatskoj oligarhiji koja se nije potrudila građanima objasniti ustav unije kojoj se pristupa, nego se prema građanima ponaša toliko ignorantski da ga čak nije ni javno objavila prevedenog na hrvatski? Pristupamo nekoj novoj zajednici država, a da nemamo ni njen ustav na vlastitom jeziku? Je li ikom tu išta čudno?

O ovim pitanjima i procesima kao i o ulogama europskih institucija možete više pročitati na našoj stranici EU Danas, a o eurokorporatizmu i povijesnom pregledu razvoja ideje o europskom ujedinjenju na ovakvim osnovama na našoj stranici Povijest EU.

Ako netko slučajno sumnja u to da je Europska unija politički (a ne samo ekonomski) savez, odnosno da je ona zapravo savezna država (federacija), mora se podsjetiti riječi Joschke Fischera, nekadašnjeg njemačkog ministra vanjskih poslova koji je, u svom govoru na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu 12. svibnja 2000. godine istaknuo: "Konačna integracija u europsku federaciju bit će naš zadnji korak. Novi europski sporazum koji je zametak Ustava Europske federacije usvojit će upravo ta skupina država. Na podlozi rješenja iz tog sporazuma Federacija će razviti svoje institucije, ustanoviti jednoglasnu vladu u okvirima Europske unije (...), izabrati moćan parlament i neposredno izabrati predsjednika. 'Avangarda' predstavlja svojevrsan pritisak, silu koja će okončati političku integraciju (...) Cjelovita integracija Europske unije ovisit će u prvom redu od Francuske i Njemačke."

Faktična dugogodišnja održivost pravnog sustava Europske unije, kao i njegova nesumnjiva učinkovitost (osobito u pogodovanju rastu i razvoju europskog korporatizma i punjenju džepova transnacionalnih kompanija) ne mogu se osporiti, ali osporavanju njegove pravednosti, a napose njegove više no sumnjive demokratičnosti, svakako ima mjesta. No sama činjenica održivosti i učinkovitosti pravnoga sustava Europske unije ništa zapravo ne govori o njegovoj kvaliteti.

 

Ima li mjesta panici u slučaju neulaska u EU?

Neulazak Hrvatske u Europsku uniju ne znači ni izoliranost, ni izopćenost, niti išta slično. Hrvatska, istina, nije ni Švicarska ni Norveška, ali to je nije trebalo sprečavati da, umjesto da ulazi u tu federaciju, njeguje dobre gospodarske odnose s europskim državama i s njima (pa i sa samom Unijom) sklapa odgovarajuće ugovore i tako olakša trgovinsku razmjenu, slobodno kretanje roba, ljudi itd. Sve se to, naravno, može i bez toga da se postane članicom te federacije. I na taj se način moglo postići baš sve ono što, kao, pruža Europska unija: beskrajna putovanja u Bugarsku, trgovanje s Estonijom, studiranje na Oxfordu ili štoveć. Pa ne mora se zato ući u EU, postoje i drugi načini da se to izvede, a da se ne završi u „izolaciji“.

Jer, ne mora se ulaziti u sumnjive nedemokratske federacije kako bi se trgovalo s drugim zemljama Europe (i šire), te s njima surađivalo na bilo kojoj osnovi. Postoji mnogo zemalja na svijetu koje nisu našle za shodno da se udruže u nekakvu saveznu državu kao što je Europska unija, a opet žive sasvim solidno. Ili ne, ali to je stvar umješnosti njihove politike i gospodarstva, a ne stvar podređivanja nekim federalnim autoritetima.

Osim što bi, kako kažu, „završila u izolaciji“, Hrvatska bi morala vratiti i sredstva iz pretpristupnih fondova – obično je argument onih koji neulazak Hrvatske u EU vide kao neku vrstu apokaliptičkog scenarija. Kao prvo, nije izvjesno da bi se to uopće dogodilo. Ali, ako je jedini argument zapravo prijetnja da moramo vratiti nekakav novac ne uđemo li u EU, onda ga slobodno možemo vratiti. Pa mi smo bogata zemlja: kad smo dopustili da nas vješti kvazi-politički i pseudo-poduzetnički lopovi divljački i besramno kradu 20 godina i još dan-danas nad nama vladaju, pa što nam je onda vratiti taj sitniš Bruxellesu?

Ali, upravo u tim političkim strukturama vlada najveća panika zbog mogućeg odbijanja građana Hrvatske da uđu u EU. U tom slučaju — čak štoviše, isključivo i jedino u tom slučaju — doista bi se hrvatska politička scena morala hitno i temeljito izmijeniti, a čitava oligarhija morala bi priznati poraz nametljivog podmetanja svojeg „svetoga povijesnog cilja“ kao općenacionalnog i odmah odgmizati u ropotarnicu povijesti gdje joj je i mjesto. Toga se jedino i boje. Nasuprot tome, eventualnim ulaskom Hrvatske u Uniju, završit će u Bruxellesu umjesto u mračnom kutku hrvatske političke historije!

Posve je jasno da samim neulaskom u Europsku uniju Hrvatska ne bi bila odjednom uspješna kao Norveška (koja također nije u EU). Samo što si je to Hrvatska sama kriva, jer njezina je oligarhija potkradala i svojski upropaštavala zemlju decenijama, a norveška nije. Tako jednostavno! Pa smo sad tu gdje jesmo. Očekivati, međutim, da će nam Unija pomoći u rješavanju takvih naših problema potpuno je besmisleno.

Uostalom, zašto bi itko bolje živio u nekoj superdržavi nego izvan nje? Stvar je u tome što hrvatski političari uopće ne vode nikakvu politiku: njihova je jedina pseudo-politika — ulazak u EU. I točka. Pa je onda logično da to stalno ističu, kad nikakvih drugih rezultata nemaju. Dodatno, sami su sebi namijenili meke fotelje u više nego lukrativnim sinekurama Unije, pa je jasno da ondje na posljetku žele i dospjeti.

I još nešto. U Hrvatskoj svi (glasno i javno) mrmljaju i jamraju protiv nesposobnih i loših političara svih boja i političkih usmjerenja. Imaju i zašto, oni to doista i jesu – dokazano nesposobni i katastrofalno loši. Često su uz to i lopovi. Ali zbilja je čudno kako uopće itko onda može pomisliti da će ih spasiti baš ono što im ti nesposobni i loši političari nude kao spas. Pobogu! Zar nismo ništa naučili? Ako vam pripadnici domaće oligarhije kažu što biste trebali učiniti ili kamo biste morali ići – bježite glavom bez obzira na suprotnu stranu i ne osvrćite se!

„Europsko pitanje“ odličan je poligon na kojem se danas može vidjeti tko je u Hrvatskoj na različitim stranama. Tu se najbolje vidi da u našoj zemlji nikakva politička „desnica“ ne ratuje ni protiv kakve političke „ljevice“. Jer ni desnica ni ljevica u Hrvatskoj više ne postoje. Tu udružena oligarhija ratuje protiv naroda. Svim sredstvima.


Balkanska ljubav na zapovijed

Osim toga, neulazak u Europsku uniju ne znači ni automatski ulazak u nekakvu balkansku ili jugoslavensku asocijaciju. Takvo što uostalom izričito je zabranjeno Ustavom Republike Hrvatske (članak 142. stavak 2.). Zbilja je sumanuto povezivati neulazak u EU s alternativnom orijentacijom na Balkan, kad je takvo što Ustavom zabranjena kategorija, zar ne? Ali zagovornici prolaska Hrvatske kroz odškrinuta vrata Unije čine upravo to.

Udružena hrvatska oligarhija koja stalno podmeće to „balkansko jaje“ i plaši građane Hrvatske nekakvom balkanskom krčmom, novom južnoslavenskom asocijacijom i sličnim glupostima, — upravo se ta oligarhija ukazuje kao korifej balkanske suradnje, koju – što je još gore – ne forsiraju zato što bi to možda stvarno željeli, nego zato što im je to uvjetovala Europska unija Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju!

„Međunarodni i regionalni mir i stabilnost te razvitak dobrosusjedskih odnosa ključni su za proces stabilizacije i pridruživanja“ stoji u članku 3. tog Sporazuma. Naravno da su međunarodni i regionalni mir i stabilnost lijepa stvar, ali ovdje se radi o tome da se regionalna suradnja uvjetuje kao obavezna u procesu pristupanja.

U sljedećem članku stoji: „Hrvatska se obvezuje nastaviti i promicati suradnju i dobrosusjedske odnose s drugim zemljama regije, uključujući i odgovarajuću razinu uzajamnih koncesija glede kretanja osoba, roba, kapitala i usluga, te razvoj projekata od zajedničkoga interesa, poglavito projekata koji se odnose na povratak izbjeglica i borbu protiv organiziranoga kriminala, korupcije, pranja novca, ilegalnih migracija i krijumčarenja. Ta je obveza ključni  čimbenik u razvoju odnosa i suradnje između stranaka i time pridonosi regionalnoj stabilnosti.“

U članku 11. pak stoji: „Sukladno svojoj opredijeljenosti za mir i stabilnost te za razvoj dobrosusjedskih odnosa, Hrvatska će djelatno promicati regionalnu suradnju.“ I to je to. Eto zašto unionistica Kosor veselo skakuće po Smederevu (i po Borutu Pahoru), a unionist Josipović radosno trese ruku Miloradu Dodiku. Zato jer moraju, ako žele vidjeti Bruxelles!

Ponavljamo, općenito uzevši lijepo je kada su susjedne zemlje u miru i kada surađuju, ali zbilja je degutantno gledati te naše „radosne regionalne političare“ kako se ljube po europskoj zapovijedi! Suradnja je krasna stvar, ali ni suradnja, ni ljubav, ni razumijevanje, ni suradnja ne mogu se obavljati na zapovijed! Ali Europskoj je uniji sve moguće: čak su i to propisali. Pa onda ti naši „radosni regionalni političari“ lijepo postupaju po zapovijedi i sveudilj se ljube i surađuju. Idilično do povraćanja. A onda još ljude plaše nekakvom balkanskom suradnjom, koju sami – i to još po zapovijedi – promiču!

 

Ima li što gore od ovakve Hrvatske?

I na kraju da zaključimo. Mnogi se, promatrajući Hrvatsku danas, zemlju koja je zbog svakovrsnog kriminala, sulude pretvorbe, loše politike, izdajničkih i gramzivih političara, pohlepnih „poduzetnika“, bahatih biskupa, i svih ostalih elementarnih nepogoda koje su je snašle spala na niske grane, — mnogi se danas pitaju postoji li išta lošije od ovakve Hrvatske? Postoji: Hrvatska u ovakvoj Europskoj uniji. Pržimo se u tavi, bi li pomoglo da još i skočimo u vatru?

O, kad bi Unija bila drukčija, istinski demokratska, orijentirana k socijalnoj pravednosti i blagostanju svih ljudi, a ne samo nekih – ali nije. Kad bismo dobili i srebro i zlato i kad bi nam pečeni pilići ulijetali u usta – čak ni tada ne bismo trebali ući u ovakvu Uniju s nakaradnim propisima, nepojmljivo nedemokratskom zakonodavnom procedurom i upravljanjem superdržavom kakvo se nije vidjelo još od vremena Sovjetskog saveza.

Ne bismo trebali ući u državu u kojoj će biti najviše nagrađeni upravo oni koji od svoga rada ne žive (krupni kapitalisti) i oni koji već predugo žive na tuđoj grbači (politička oligarhija). Ako je hrvatska jabuka gnjila (a je), trebamo li onda zagristi i pojesti europsku gnjilu jabuku?

Pravni je poredak Europske unije skrojen po mjeri bogatih korporatista i vazalskih političara i njima jedino služi. Ta je superdržava kanta za zalijevanje cvijeća neoliberalnog kapitalizma u kojoj se običan čovjek ne može nadati ničemu osim da svojim radom kao robom stvara profit za eurokorporatiste. U toj federaciji nema ni od socijalne pravde, a svi pojmovi koje stalno slušamo poput „deregulacije“, „liberalizacije“, „fleksigurnosti“ i slično – instrumenti su koji služe isključivo korporatistima. Europska je unija zapravo povela rat protiv radništva. Takva je ideologija ugrađena u njene temeljne akte i to se neće tako lako ni brzo promijeniti.

No nadati se od tako pravno, politički i ideološki defektne federacije da će pomoći da jedna mala upropaštena zemlja poput Hrvatske postane uspješna i prosperitetna, a oni koji sjede za kormilom njene politike i gospodarstva odjednom časni, pošteni i ispravni, te da na taj način isplivamo na obalu (a kamoli da se dokopamo zelene grane!) ravno je suludoj utopiji.

Svatko tko misli da je samim tim što je uspio hrvatski ključ ugurati u bravu europskih vrata riješio sve probleme, morao bi – prije no što kroz njih prođe – biti siguran da zna što se iza tih vrata zapravo nalazi.



 

5 najčudnijih stvari na koje Europska unija troši novac

......................................................................................................................................................................................................................

Poznato je da Europska unija godišnje troši mnogo novca kako bi financirala zdrave i održive projekte čiji je cilj unapređenje kvalitete života unutar Unije. Druga strana medalje je trošenje proračunskog novca za neke čudne, pa i bizarne stvari. U nastavku slijedi popis pet najčudnijih stvari na koje EU troši novac, a koji je objavio portal Profitiraj.hr

......................................................................................................................................................................................................................

   


1. Laseri

Čelnici Europske unije potrošili su oko 8.000 eura za nabavu "lasera". Udruga koja se bavi proučavanjem trošenja proračunskog novca (Taxpayers Alliance) u nedostatku pojedinosti i svrhe lasera duhovito zaključuje: "Ne znamo čemu služe. Možda za osvjetljivanje diskokugle u uredima službenika, a možda nam vlade prave tajno superoružje." 

2. Pseći fitnes 

Više od 160.000 eura potrošeno je na projekt psećeg fitnes-centra u Mađarskoj. Apsurdna je činjenica da centar nikad nije otvoren.

3. Slapstick komedija

EU se ne ograničava na trošenje novaca unutar svojih granica. 24 tisuće eura uloženo je u Srbiju. Projekt: snimanje nijemog slapstick filma koji treba promovirati neverbalnu komunikaciju. Kakvi su odjeci na ovaj uradak u Srbiji, nije poznato.

4. Koktel partyji

Više od 300.000 eura potrošeno je na koktel partyje, od toga čak 75.000 eura u samo jednoj amsterdamskoj noći. 

5. Privatni zrakoplovi 

Barrosov ured je u samo devet mjeseci uspio potrošiti čak 249.000 na korištenje privatnih zrakoplova. U navedenom razdoblju istaknuti političar često je posjećivao UN-ove konferencije o klimatskim promjenama. Očito, nije mogao letjeti redovitim linijama.  




Promjene pravila o kohezijskim fondovima i puhanju dječjih balona 

......................................................................................................................................................................................................................

Europska unija ne propušta redovito nas uznemiravati svojim suludim zakonima. I kad čovjek pomisli da su nepregledne legije unijskih birokrata u zakone unijele sve gluposti koje su mogli smisliti, oni, nemajući pametnijeg posla, smisle štogod nova. I gle čuda, u pravilu je riječ o nekim zabranama, restrikcijama, kaznama za nešto što je dotad bilo dopušteno i slično.

......................................................................................................................................................................................................................

10. listopada 2011. - Izvori: net.hr, danas.hr, vecernji.hr  


 

Uz totalne gluposti, ima tu i vrlo ozbiljnih, čak zabrinjavajućih, promjena zakona i politika koje mogu dalekosežno utjecati na mnoge ljude. Nešto takvo dogodilo se prošlog četvrtka. Europska komisija je u četvrtak predstavila novi koncept kohezijske politike koji bi vrijedio od 2014. do 2020. godine, a u kojem se predlaže smanjenje maksimalnog iznosa koji neka zemlja može godišnje uzimati iz fondova. Tako bi svaka zemlja članica od 2014. godine mogla 'vući' samo 2,5 posto svog GNI-ja (bruto nacionalnog dohotka, što je bruto društveni prihod uvećan za prihode iz inozemstva i umanjen za prihode koji se šalju u inozemstvo).

Hrvatska je pak u pristupnom ugovoru dogovorila da iz kohezijskih fondova može vući maksimalno 3,53 posto BDP-a, a ako bi gore navedeni prijedlog EK-a prošao, to bi za našu zemlju značilo razliku od 502 milijuna eura godišnje! Također, EK je predložila i da se novac iz EU fondova oduzme onim zemljama čiji javni dug prelazi 60 posto BDP-a, a proračunski deficit im je veći od 3 posto. Za usporedbu, Hrvatska po podacima Vlade ima javni dug od oko 50 posto BDP-a, a proračunski deficit je lani bio 4,7 posto.

Toliko o tim famoznim fondovima koji su udruženoj domaćoj oligarhiji gotovo jedini adut u kampanji za Europsku uniju. Stalno pričaju kako ćemo od Unije dobiti novac. E, pa nećemo. Misli li netko da se nešto može pregovorima s Unijom riješiti? Ne. Evo, dogovorili smo maksimum od 3,53% BDP-a iz fondova, no to nećemo moći propiše li savezna vlada (tj. Europska komisija) niži postotak. Ali nas to ne treba zabrinjavati, jer ionako nećemo zadovoljiti pravilo o deficitu, a najvjerojatnije ni ono o javnom dugu. I što ostaje od onoga što ćemo, kao, dobiti od Unije?  Što si možemo obrisati s pristupnim ugovorom?

A sad da pogledamo i neke od najnovijih "bisera" Europske unije, u revijalnom tonu: zakon protiv puhanja dječjih balona i najavu izdavanja cigareta u ljekarnama na recept...


Zakonom protiv dječjih balona i zvečki!

Europska unija predstavila je novi zakon o sigurnosti igračaka u kojem se navodi da djeca mlađa od osam godina ne smiju bez nadzora puhati balone, jer postoji opasnost da ih progutaju i uguše se.

Zakon o sigurnosti igračaka koji je nedavno predstavila Europska unija već je prihvatila Velika Britanija, a u tim novim odredbama se ističe da djeca mlađa od osam godina neće smjeti puhati balone bez nadzora odraslih. Naime, postoji opasnost da djeca balon progutaju i uguše se.  

Britanski Daily Mail navodi kako su za malene zabranjene i igrače poput zviždaljki i društvenih igara s magnetima, jer sadrže male dijelove ili kemikalije koje predstavljaju opasnost za zdravlje djece. 

Ograničena je i prodaja 'bučnih' igračaka, poput zvečki i glazbenih instrumenata, a mlađi od 14 godina neće smjeti koristiti papirnate zviždaljke koje se rastežu prilikom puhanja te su vrlo popularne na rođendanskim zabavama. 

Također, sve plišane igračke koje su namijenjene djeci mlađoj od tri godine, morat će se moći prati kako bi se spriječilo lakše širenje oboljenja i zaraza kod najmlađih. 


Bi li uskoro mogli početi strijeljati pušače?

Prema preporuci Svjetske zdravstvene organizacije u svim zemljama Europske unije od 2020. godine cigarete će se moći kupiti samo u ljekarnama, uz recept. I to nakon liječničkog pregleda na kojem će se potvrditi da je osoba zaista ovisna o cigaretama. Doznaje se i da Irci uskoro neće smjeti pušiti ni u svojim automobilima. 




 Spektakularna rastrošnost Europske unije: Tko to može platiti?

...........................................................................................................................................................................

10. listopada 2011. - Autor: Redakcija


„Za jedan euro dobijete tri, samo glasajte za Europsku uniju!“... „Iz unijskih fondova smiješe nam se milijarde!“ — kriči zlonamjerna i od Unije potplaćena udružena hrvatska oligarhija. Je li Europska unija zbilja nekakva dobrotvorna organizacija koja će nam pomoći da u treptaju oka preporodimo svoje gospodarstvo, svi veselo radimo u svojim tkaonama i na prešama i popodne sveudilj peglamo svoje zlatne American-kartice? Ako vas i ne zanima ništa o Europskoj uniji, možda biste ipak mogli pročitati neke brojke koje Uniju predstavljaju u pravom svjetlu. Možda bi vas one mogle zainteresirati. Istina je malčice drukčija od onoga što vam serviraju na dnevnoj bazi. Dopustite da vam objasnimo... 



„Očekujem da i one stranke koje izgube na izborima, a zalagale su se za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, i nakon izbora podupru snažnu proeuropsku kampanju!“ — reče nedavno svojim hipnotizirajućim monotonim glasom Predsjednik Republike i ostade živ samo tako. 

Naravno, kao i svi njegovi pajdaši iz udružene hrvatske političko-gospodarsko-crkvene oligarhije, i opet je propustio reći vam koliko će vas koštati unijska priča. Bitno je da vas sluge unijske federacije nagovore da glasate za njihovu ideju. Dalje će oni lako.


Živimo u jednostranačkoj državi

Probudite se. Nema više ni „ljevice“ ni „desnice“: živimo u jednostranačkoj državi. Nema tog komunizma ni staljinizma koji bi imao uniformnije poglede na budućnost koju moramo izabrati. I pritom biti veseli. Upravo je nevjerojatno koliko čak i izabrani dužnosnici, poput već spomenutog notornog hipnotizirajućeg Predsjednika, a koji bi trebali zastupati sve građane, umjesto da to čine zastupaju isključivo jednu ideju: onu unijsku. Pa makar se nebo srušilo.

Koju god opciju (prividno) zastupali, njihova je misao uvijek ista. „Unija ili smrt!“, papagajski ponavlja udružena oligarhija. Još samo da ih izaberemo na izborima (koga god, nije važno) i poslije toga glasamo za pristupanje Uniji koje oni postavljaju kao svoj (ne i narodni) „sveti povijesni cilj“.

Ali, ma za koju od impresivnijih stranaka glasali, izabrali smo unioniste! Jer svi su oni upravo to: svi pjevaju tu istu nevjerojatno dosadnu pjesmu. I još su potrošili 15 milijuna naših proračunskih kuna kako bi nas putem bezobrazno infantilne prounijske indoktrinacijske kampanje uvjerili da moramo misliti kao oni.

A „oni“ svi misle posve isto: od Jadranke Kosor preko Ive Josipovića, Zorana Milanovića i Vesne Pusić do Angele Merkel i pape Ratzingera! I tu nikom nije ništa sumnjivo? Vrijeme je da se probudimo. Ma koliko netko bio opijen unijskim idejama, brojke su upravo idealan način za to. Vrijeme je za buđenje.

Pa idemo onda malo s brojkama. Ako vas i ne zanima ništa o Europskoj uniji, prije no što izađete na izbore i referendum, možda bi bilo dobro da ipak bacite oko na podatke koji slijede. I da, vežite pojaseve i spremite se za prinudno slijetanje...


Ateriranje u surovu stvarnost

Ukupni godišnji trošak EU iznosi upravo nevjerojatnih 1.147.885.101.616 €. Znate li, zapravo, uopće pročitati tu brojku? Pa tko to može platiti? Toliko moraju izdvojiti „članice“ Unije, ili bolje reći, toliko moraju izdvojiti građani EU! Pa lijepo...

Ali, kamo ide sav taj silni novac? Vidite, 281.977.916.466 € otpada na troškove provedbe zakona, 93.992.638.822 € su PDV i ostale europske porezne prijevare, 46.996.319.411 € za više cijene hrane po Zajedničkoj poljoprivrenoj politici, 35.247.239.558 € plaća se za EU-službenike u zemljama članicama, 7.049.447.911 € su troškovi administracije, a 118.665.706.513€ su ostali troškovi. I to je to. (izvor: Taxpayers Alliance)

 

Europska unija u brojkama

Ajmo se malo zabaviti i nasmijati (ali pritom ne smijemo zaboraviti da netko i to mora platiti). Evo nekoliko nadasve zanimljivih izdataka: 

  • 5,25 milijuna € porezni obveznici Unije platili su flotu luksuznih automobila članova Parlamenta u Strasbourgu. 
  • 5,5 milijuna € košta izgradnja “Beach Cityja” kraj Budimpešte. 
  • 18.798 € Europski fond za agrikulturu dodijelio je austrijskoj pokrajini Tirol za projektpovećanja emocionalne povezanosti s pejzažem
  • 50.521 € građane Unije koštao je hip-hop laboratorij u Lyonu. 
  • 1.057.417 € stajao je njemački golf-park i wellnes. 

Sviđaju vam se gornje brojke? Biste li voljeli sudjelovati u navedenim plaćanjima? Ma nije beg cicija, idemo dalje! Čelnici Europske unije potrošili su oko 8.000 eura za nabavu „lasera“. Kakvih lasera, pobogu? Udruga koja se bavi proučavanjem trošenja proračunskog novca (Taxpayers Alliance) u nedostatku pojedinosti i svrhe lasera duhovito zaključuje: „Ne znamo čemu služe. Možda za osvjetljivanje diskokugle u uredima službenika, a možda nam vlade prave tajno superoružje.“ 

Ako ste ljubitelj životinja, vjerojatno će vas razveseliti podatak da je Unija više od 160.000 eura potrošila na projekt psećeg fitnes-centra u Mađarskoj. Apsurdna je činjenica da centar nikad nije otvoren. Ali, je li to netko platio? Želite li da i vaš Fifi uživa u psećem-fitnessu svakako glasajte za Europsku uniju!

No Unija se, treba znati, ne ograničava na trošenje novaca unutar svojih granica. Jer, 24 tisuće eura uloženo je u Srbiju. Projekt: snimanje nijemog slapstick filma koji treba promovirati neverbalnu komunikaciju. Kakvi su odjeci na ovaj uradak u Srbiji, nije poznato. Ali je zato jasno da je i to netko platio. Tko? Angela i Barroso iz svog džepa ili građani Unije, što mislite?

A da se u Uniji, kad se ugase kamere i kad se više ne mora imati ozbiljno lice, troši luđački, vidljivo je i iz podatka da je više od 300.000 eura potrošeno na koktel partyje (!), od toga čak 75.000 eura u samo jednoj amsterdamskoj noći, a da je Barrosov ured u samo devet mjeseci uspio potrošiti čak 249.000 € na korištenje privatnih zrakoplova. U navedenom razdoblju ovaj istaknuti političar često je posjećivao UN-ove konferencije o klimatskim promjenama. Očito, nije mogao letjeti redovitim linijama. Zašto i bi, kad mu Europljani mogu priuštiti privatni avion?

 

Gigantska unijska administracija: plaćaju li je dobre vile?

Ali, pustimo priče i manimo se zabavnih podataka! Gorka je istina ova: saveznu unijsku administraciju netko mora financirati, a tko ako ne zemlje-članice? Ta ogromna administracija raspolaže ogromnim brojem tijela, institucija i agencija, a ondje rade ljudi koje netko treba platiti. 

Za raspisivanje natječaja i zapošljavanje službenika u europskim institucijama i agencijama, zadužen je Europski ured za odabir zaposlenika (EPSO). Ugovorni službenici koji su zaposleni na određeno vrijeme imaju plaću od 1847 do 6599 eura. Najniža početna plaća stalno zaposlenog asistenta iznosi 2654 eura, a uz to ima pravo i na 16 posto od plaće kao naknadu za život izvan svoje zemlje, te na još neke dodatke, primjerice, ako ima djecu. Najviša predviđena službenička plaća je 18.370 eura. Administratori počinju s 4349 eura. Solidne plaćice, ne?

Najvažnija podjela europskih službenika je na asistente, za koje se ne traži akademsko obrazovanje, i službenike sa završenim fakultetom – administratore. No, ni tu nema pravedne popune: Najviše europskih službenika dolazi iz Belgije. Tako ih je među asistentima i administratorima u Europskoj komisiji, u kojoj radi oko dvije trećine zaposlenika, gotovo petina. Željeli ste postati europski administrator? Nema problema, još samo morate srediti svoje nadmoćne belgijske konkurente i na konju ste. Za četiri tisuće eura, vrijedi se pomučiti, je li?


Nebesa! Zbilja moramo raditi više kako bismo sve to platili

Što mislite tko plaća svu tu unijsku administraciju? Dobre vile? Pa samo članovi parlamenta imaju - bili nazočni na sjednicama ili ne, dakako - plaćicu od 7339 €! Uz to primaju i neoporezivu naknadu za troškove u iznosu od 3980 €! Plus 284 € dnevnice po danu zasjedanja u parlamentu, što uz 12 dana zasjedanja iznosi dodatnih 3408 € mjesečno! Kad to sve zbrojite radi se o prosječnoj europarlamentarskoj plaćici od 14.727 € mjesečno. 

A ima 736 parlamentaraca. Ako bi Hrvatska kojom nesrećom ušla u Europsku uniju, naših 12 parlamentaraca činilo bi 1,6% zastupnika – bili bismo, dakle, na nivou statističke pogreške, ali bismo zato uredno plaćali sve unijske troškove, kao i svi drugi. No, dvanaest sretnika uživalo bi u nešto manje od 15.000 € mjesečno! Nije vrag da im to ne želite priuštiti?

A gdje su tek komesari Europske komisije s 23.000 € mjesečno! I mi bismo trebali više raditikako bismo to plaćali?! Sjetite se, u posljednje vrijeme apsolutno svi političari, i domaći i strani, i u nas i u Grčkoj i u Njemačkoj bez razlike, pjevaju istu pjesmu: trebamo raditi više.I duže. Najbolje dok ne krepamo. Evo sad znamo i zašto.

Prema podacima službene EU-stranice europa.eu, samo Komisija zapošljava oko 38.000 ljudi. U Europskom parlamentu koji broji preko 700 zastupnika (a svaki zastupnik ima i svoje osoblje) radi još i oko 6000 ljudi u njegovu Generalnom sekretarijatu. U Generalnom sekretarijatu Vijeća EU radi preko 3500 djelatnika. Jeste li zbrojili koliko biste drkača trebali plaćati? No, ne... nisu to svi! Ima još!

Jer, tu su i drugi djelatnici. Primjerice, Europska komisija ima jednu od najvećih prevodilačkih službi u svijetu, ondje radi oko 1750 lingvista i 600 pomoćnih djelatnika. Interpretacijska služba Komisije broji 600 zaposlenih prevoditelja, tim od 3000 honorarnih prevoditelja i 250 pomoćnih djelatnika. I tako dalje, i tako dalje... A građani Europe moraju financirati čitavu tu birokratsku vojsku. Želimo li im se pridružiti?


Punjenje nevjerojatno dubokog džepa Europske unije: ajmo i mi sudjelovati!

Proračun EU financira se sredstvima Unije (own resources) koja nisu podložna međuvladinim pregovorima. Postoje četiri vrste vlastitih prihoda kojima se financira proračun: poljoprivredne pristojbe, carine, udio u PDV-u i uplate zemalja članica. Prva dva oblika prihoda, tj.  poljoprivredne pristojbe i carine, koristili su se u početku djelovanja Unije i bili su dostatni za njezino financiranje. No s vremenom je njihovo relativno značenje slabilo i pojavila se potreba za novim izvorima financiranja. Tako se danas glavnina proračunskih prihoda prikuplja novim vlastitim sredstvima: udjelom u PDV-u i uplatama zemalja članica.  

Proračun za 2011. u visini od 126,5 milijardi eura veći je za 2,91 posto ili 3,5 milijarde eura u odnosu na prošlogodišnji. Parlament je tražio povećanje od 5,9 posto, što zemlje članice nisu htjele prihvatiti.  

Postoji gornje ograničenje visine ukupnih vlastitih prihoda pa tako oni ne mogu biti veći od 1,24% ukupnog BNP-a (bruto nacionalnog prihoda) zemalja članica. Visina i struktura vlastitih sredstava određuju se ovako:

1. poljoprivredne pristojbe - čine oko 2% proračunskih prihoda, a prikupljaju se od carina na uvoz poljoprivrednih proizvoda iz zemalja koje nisu članice Unije;

2. carine - obuhvaćaju oko 13% proračunskih prihoda, a prikupljaju se od carina na uvoz iz zemalja koje nisu članice Unije;

3. udio u prihodima od PDV-a - čini oko 35% proračunskih prihoda EU i transfer je dijela PDV-a ubranoga u zemlji članici. Određuje se primjenom jedinstvene stope na osnovicu PDV-a svake zemlje članice. Stopa je 2004. godine smanjena na 0,5%, a primjenjuje se na osnovicu koja ne smije iznositi više od 50% BNP-a;

4. uplate razmjerne BNP-u - čine polovicu ukupnih sredstava proračuna EU. One su dodatni izvor jer se određuju tako da se nadoknadi manjak koji može nastati zbog nedostatka sredstava iz prethodna tri izvora. Na taj se način osigurava da proračun nije nikad u deficitu.

Ali, tko su dobre vile koje pune taj proračun? Pa, Europljani, točnije državljani zemalja-članica Unije. A ako se nedajbože priključimo Uniji, i mi. Na našoj podstranici EU-danas pogledajte kako točno izgleda EU-proračun u cent. I razmislite jeste li ludi da im to platite.

 

Bizarna UK-korekcija — jesu li vam ikad rekli za nju?

Ali ni tu priči nije kraj! Jer, Margaret Thatcher je 1985. izborila posebne pogodnosti za Ujedinjeno Kraljevstvo. Prema tim "pogodnostima" britanski bi se doprinos svake godine umanjivao za dogovoreni iznos, koji se u proračunu vodi kao “UK-Correction”. O tome nećete čuti u Dnevniku. O čemu je riječ?

Čelična Margaret uspjela je u svom naumu, pa manjak koji nastaje zbog smanjenog doprinosa Ujedinjenog Kraljevstva nadoknađuju sve ostale članice – uplatom dodatnog iznosa za Ujedinjeno Kraljevstvo.

Jednostavno, zar ne? I odlično za Ujedinjeno Kraljevstvo, ali loše za vas ako niste podanik Ujedinjenog Kraljevstva! Pogledajte na tablici proračuna EU, na našoj podstranici EU-danas, koliko zemlje članice uplaćuju u duboki unijski džep kako bi nadoknadile britanski manjak. Riječ je o 3 milijarde eura!

Ali ne... ni to još nije sve! Ni taj iznos nije jednak ni pravedan, jer su neke lukave članice uspjele progurati da njihov doprinos za Ujedinjeno Kraljevstvo ne bude veći od 25% onoga što bi prema formuli trebali platiti na ime manjka kojeg je stvorila Britanija. Ostale zemlje članice nadoknađuju tako još i taj dodatni manjak

Na našoj podstranici EU-danas molimo pogledajte navedenu “UK-korekciju” u proračunu Unije za 2011. Pa uočite da, recimo, siromašna Rumunjska mora financirati dugUjedinjenog Kraljevstva s preko 51 milijun eura, a mala Slovenija sa 14,3 milijuna. Bilo bi zanimljivo vidjeti jesu li građani Irske sretni što moraju financirati Britaniju s 53 i pol milijuna eura i sviđa li se stanovnicima prezadužene Grčke što će, htjeli ne htjeli, uplatiti za Ujedinjeno Kraljevstvo čak 93,5 milijuna eura! I Hrvatska će imati čast  financirati Ujedinjeno Kraljevstvo, uđe li kojom nesrećom u Uniju. Koliko ćemo to platiti? Pokušajte pitati nekog od lokalnih unionista. Oni znaju, ali mislimo da vam to neće reći.

 

Boli li vas glava od svih ovih brojki?

Sad je vrijeme da malo zastanemo. Naravno da vas boli glava od ovih groznih podataka, nije čudo, koga ne bi? Ali, sve te brojke nisu uopće čudne. Europska je unija skupa. Nakaradne i neprirodne federacije poput Europske unije ili Sovjetskog saveza imaju tu manu — one koštaju. Puno koštaju.

Sljedeći put kad vam bilo tko – od urednika Dnevnika do Predsjednika Republike – bude trabunjao o tome kako će naša zemlja „sigurno ući u Europsku uniju jer to svi ionako žele i kako će nam ondje biti famozno“, — pokušajte se sjetiti nekih od ovih brojki.

Jer, svi oni koji nas tako žarko žele prevesti žedne preko vode i „pomoći nam“ da se odlučimo za ulazak u Europsku uniju, — svi oni imaju debelog razloga zašto to čine. A čine to upravo zato što žele biti dijelom aparata koji bismo i mi trebali plaćati. I to bogami masno. Oni u Europsku uniju, mi u kontejner. Hoćemo li im to omogućiti ili ih zdušno otpraviti u ropotarnicu povijesti? 




 Europska unija i velika nevolja koja dolazi, 2011.


This free website was made using Yola.

No HTML skills required. Build your website in minutes.

Go to www.yola.com and sign up today!

Make a free website with Yola