Foto: Ranko Šuvar / Cropix 

Premda je, dakako, prirodno da građani Hrvatske razmišljaju o tome koliko će što poskupjeti uđemo li kojom nesrećom u Europsku uniju, hoće li morati plaćati i koliko poreza na imovinu, kakav će im biti životni standard, kada će doista moći juriti okolo po Europi i sveudilj se ondje slobodno zapošljavati, studirati i slično, ipak postoje neka dublja i važnija pitanja o kojima bi, dok gazimo zadnje metre, centimetre i milimetre prije ulaska u Uniju trebalo ozbiljno razmisliti.

Iako sadrži mnoga (što dobra, što ona druga) pozitivnopravna rješenja koja zapravo potječu iz njenih zemalja članica, pravni sustav Europske unije predstavlja u osnovi jedan posve novi pravni poredak, različit od poredaka zemalja članica, ali različit i od međunarodnog prava. Pravni poredak Europske unije nije međunarodno pravo, on je nešto puno više.

On je centralizirani pravni poredak države Europske unije (EU jest po svim svojim karakteristikama savezna država, premda to izravno ne ističe), koji uz to „proždire“ pravne sustave zemalja članica, tako da zapravo predstavlja veliku većinu pravnog sustava pojedine članice. Dodatno, u slučaju dvojbe koje pravo primijeniti, europsko ili nacionalno ukoliko su različiti – uvijek se ima primijeniti europsku normu, pri čemu tijelo koje normu primjenjuje nema ovlasti konzultirati ni neko drugo tijelo (recimo ustavni sud), već europsku normu različitu od nacionalne primjenjuje automatski.

Pravni sustav EU dakle ima izravni učinak u nacionalnom pravnom poretku, pri čemu je još nacionalnom sustavu i nadređen. Ovakvo shvaćanje pravnog sustava Unije javlja se još u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, otkada pravni sustav Unije Europski sud shvaća kao novi, samostalni pravni poredak. Posljedica toga je da subjekti tako postavljenog europskog prava nisu samo države članice (kao što bi to bio slučaj da je to međunarodno pravo), već i građani neposredno (doktrina izravnog učinka prava Unije).

Kako funkcionira pravni sustav EU?

Taj pravni poredak sam kreira pravila o učinku svojih pravnih pravila u zemljama članicama, a i kontrola je u rukama samog europskog prava, što se obično objedinjuje pojmom konstitucionalizacije prava EU. Posve je jasno da se takvom pravnom sustavu ne može odreći učinkovitost, jer sam sebe propisuje kao nadređenog, a niti održivost, jer u stvarnosti održava sam sebe. Pravo Europske unije danas, mogli bismo slobodno reći, „živi vlastitim životom“. 

Iako je među očevima Europe od I. svjetskog rata naovamo jamačno bilo iskrenih ljudi plemenitih ciljeva (premda su oni drugi bili uvijek dominantniji, vidi našu stranicu Povijest EU), ne može se zanijekati da je današnji pravni poredak, odnosno pravna stečevina EU, nešto o čemu mnogi od njih nisu niti sanjali. A zapravo ni zemlje članice u počecima europskih zajednica. Jer, Unija je na taj način, pod krinkom gospodarske suradnje, provela političko ujedinjenje i to na vrlo spornim pravnim osnovama. Uvijek iznova treba ponoviti: nema ništa loše u međusobnoj europskoj suradnji, ali je mnogo toga lošeg u Europskoj uniji.

Ne samo što se nameće kao neprijeporni savezni pravni poredak, nego taj poredak zapravo kreira sam sebe i to u „specifičnom“ zakonodavnom procesu koji s demokracijom ima doista malo veze.Kao što je poznato, pravne akte Unije ne donosi unijski parlament, nego je redovni zakonodavni postupak (postupak suodlučivanja) uređen tako da ih, na prijedlog i pod nadzorom Komisije, donosi Vijeće EU, uz mogućnost stanovitog parlamentarnog amandmaniranja.

Zbog toga se može s pravom ustvrditi da su izvršna tijela Unije zapravo više pod utjecajem multinacionalnih kompanija (uostalom, mnogi su europski komesari po obavljenom mandatu završili u korporacijskim menadžerskim foteljama, čak se Unija zakonski pokušava kobajagi suprotstaviti tom flagrantnom sukobu interesa), a manje pod utjecajem volje naroda, koja je u ovakvom pseudo-parlamentarnom sustavu gotovo posve beznačajna. Niti parlament donosi zakone, niti parlamentarni zastupnici zastupaju zemlje članice, nego nadnacionalne političke stranke kojima pripadaju.

Države u kojima volju naroda izraženu kroz parlament zamjenjuje volja njihova neizabranog izvršnog tijela koje građani nemaju mogućnosti kontrolirati nazivamo diktaturama. Listajući povijesne udžbenike lako možemo saznati da su upravo složene savezne države poput Europske unije ovakvoj zamjeni odlučujućeg utjecaja oduvijek bile naročito sklone.

Naravno da demokratski sustav kakav danas poznajemo u Hrvatskoj nije idealan, dapače, on je daleko od toga, ali ovakav deficit demokracije čak i na teoretskoj razini kakav se može primijetiti u suvremenoj europskoj federaciji gotovo da i nema povijesnog primjera. Isto je tako točno da ljude uglavnom ne zanima kvaliteta pravnih rješenja nego kvaliteta njihova života, ali u konačnici se treba zapitati može li što dobro proizaći iz ovakvih demokratskih defekata kakve Unija bjelodano pokazuje? Posebice, ako ste kojim slučajem mala zemlja koja bi u takvoj kvazidemokratskoj federaciji predstavljala udio na razini statističke pogreške.

Važno je pitanje ne krije li se učinkovitost i održivost ovakvog pravnog sustava Europske unije upravo u činjenici što ne počiva na volji naroda izraženoj u parlamentu (jer je Europski parlament posve marginaliziran u zakonodavnoj proceduri), nego u volji i diktatu izvršnog organa – Europske komisije koja je jedino tijelo koje predlaže europske akte, nadgleda proces njihova donošenja, a onda ih i provodi. I to sve, uključujući i proračun. Glavni motor EU, Europsku komisiju, malo što može spriječiti da provede sve što je u interesu krupnog kapitala pod čijim utjecajem djeluje.

Čitava pravna stečevina (acquis communautaire) Europske unije ne samo da sadrži niz bizarnih rješenja, o čemu možete čitati na našim stranicama, nego je i donesena na ovako sumnjiv način.Što je još gore, o pravnoj stečevini EU se ne pregovara. Pregovara se samo o modalitetima primjene nekih njezinih odredaba, npr. pregovara se o tome koliko će biti godina počeka na kupnju zemljišta od strane multinacionalnih kompanija, koji umanjeni postotak od punog iznosa poticaja će primati hrvatski poljoprivrednici u okviru nepravedne zajedničke poljoprivredne politike EU, koliko godina se neće hrvatski građani moći slobodno zapošljavati u Uniji i slično.

Pravna stečevina Europske unije ima 170.000 stranica i nije ju moguće proučiti ni za dva života, pa je izvjesno da je nisu proučili ni naši parlamentarni zastupnici koji su je usvajali i njoj prilagođavali naše nacionalno zakonodavstvo. O pravnoj stečevini EU se, da ponovimo, ne pregovara – nju se pristupanjem u EU usvaja u cijelosti. To je, uostalom, i logično: kad ulaziš u neku već postojeću federaciju jasno da moraš prihvatiti i njezinu već postojeću legislativu.

Kad već govorimo o prihvaćanju nečeg što je malo tko i pročitao, svakako valja spomenuti i Lisabonski ugovor. On otvara problem upitne ustavne određenosti Europske unije, jer predstavlja u biti podvaljeni propali (odbijeni) Ustav Europe pod drugim nazivom. Kad Ustav u lipnju 2005. nije prošao na referendumu u Francuskoj i Nizozemskoj, Unija donosi ugovor za koji nije potreban referendum.

S tim u vezi postavlja se nekoliko važnih pitanja. Koliko bismo točno trebali vjerovati državi koja, ne uspjevši progurati Ustav, izbjegavši volju naroda podvaljuje građanima gotovo u potpunosti identičan akt ponešto promijenjenog nazivlja? Koliko bismo točno trebali vjerovati marionetskim vrhuškama država članica koje su takvo što Uniji stvarno i faktično omogućile? A koliko bismo trebali vjerovati i udruženoj hrvatskoj oligarhiji koja se nije potrudila građanima objasniti ustav unije kojoj se pristupa, nego se prema građanima ponaša toliko ignorantski da ga čak nije ni javno objavila prevedenog na hrvatski? Pristupamo nekoj novoj zajednici država, a da nemamo ni njen ustav na vlastitom jeziku? Je li ikom tu išta čudno?

O ovim pitanjima i procesima kao i o ulogama europskih institucija možete više pročitati na našoj stranici EU Danas, a o eurokorporatizmu i povijesnom pregledu razvoja ideje o europskom ujedinjenju na ovakvim osnovama na našoj stranici Povijest EU.

Ako netko slučajno sumnja u to da je Europska unija politički (a ne samo ekonomski) savez, odnosno da je ona zapravo savezna država (federacija), mora se podsjetiti riječi Joschke Fischera, nekadašnjeg njemačkog ministra vanjskih poslova koji je, u svom govoru na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu 12. svibnja 2000. godine istaknuo:"Konačna integracija u europsku federaciju bit će naš zadnji korak. Novi europski sporazum koji je zametak Ustava Europske federacije usvojit će upravo ta skupina država. Na podlozi rješenja iz tog sporazuma Federacija će razviti svoje institucije, ustanoviti jednoglasnu vladu u okvirima Europske unije (...), izabrati moćan parlament i neposredno izabrati predsjednika. 'Avangarda' predstavlja svojevrsan pritisak, silu koja će okončati političku integraciju (...) Cjelovita integracija Europske unije ovisit će u prvom redu od Francuske i Njemačke."

Faktična dugogodišnja održivost pravnog sustava Europske unije, kao i njegova nesumnjiva učinkovitost (osobito u pogodovanju rastu i razvoju europskog korporatizma i punjenju džepova transnacionalnih kompanija) ne mogu se osporiti, ali osporavanju njegove pravednosti, a napose njegove više no sumnjive demokratičnosti, svakako ima mjesta. No sama činjenica održivosti i učinkovitosti pravnoga sustava Europske unije ništa zapravo ne govori o njegovoj kvaliteti.

Ima li mjesta panici u slučaju neulaska u EU?

Neulazak Hrvatske u Europsku uniju ne znači ni izoliranost, ni izopćenost, niti išta slično. Hrvatska, istina, nije ni Švicarska ni Norveška, ali to je nije trebalo sprečavati da, umjesto da ulazi u tu federaciju, njeguje dobre gospodarske odnose s europskim državama i s njima (pa i sa samom Unijom) sklapa odgovarajuće ugovore i tako olakša trgovinsku razmjenu, slobodno kretanje roba, ljudi itd. Sve se to, naravno, može i bez toga da se postane članicom te federacije. I na taj se način moglo postići baš sve ono što, kao, pruža Europska unija: beskrajna putovanja u Bugarsku, trgovanje s Estonijom, studiranje na Oxfordu ili štoveć. Pa ne mora se zato ući u EU, postoje i drugi načini da se to izvede, a da se ne završi u „izolaciji“.

Jer, ne mora se ulaziti u sumnjive nedemokratske federacije kako bi se trgovalo s drugim zemljama Europe (i šire), te s njima surađivalo na bilo kojoj osnovi. Postoji mnogo zemalja na svijetu koje nisu našle za shodno da se udruže u nekakvu saveznu državu kao što je Europska unija, a opet žive sasvim solidno. Ili ne, ali to je stvar umješnosti njihove politike i gospodarstva, a ne stvar podređivanja nekim federalnim autoritetima.

Osim što bi, kako kažu, „završila u izolaciji“, Hrvatska bi morala vratiti i sredstva iz pretpristupnih fondova – obično je argument onih koji neulazak Hrvatske u EU vide kao neku vrstu apokaliptičkog scenarija. Kao prvo, nije izvjesno da bi se to uopće dogodilo. Ali, ako je jedini argument zapravo prijetnja da moramo vratiti nekakav novac ne uđemo li u EU, onda ga slobodno možemo vratiti. Pa mi smo bogata zemlja: kad smo dopustili da nas vješti kvazi-politički i pseudo-poduzetnički lopovi divljački i besramno kradu 20 godina i još dan-danas nad nama vladaju, pa što nam je onda vratiti taj sitniš Bruxellesu?

Ali, upravo u tim političkim strukturama vlada najveća panika zbog mogućeg odbijanja građana Hrvatske da uđu u EU. U tom slučaju — čak štoviše, isključivo i jedino u tom slučaju — doista bi se hrvatska politička scena morala hitno i temeljito izmijeniti, a čitava oligarhija morala bi priznati poraz nametljivog podmetanja svojeg „svetoga povijesnog cilja“ kao općenacionalnog i odmah odgmizati u ropotarnicu povijesti gdje joj je i mjesto. Toga se jedino i boje. Nasuprot tome, eventualnim ulaskom Hrvatske u Uniju, završit će u Bruxellesu umjesto u mračnom kutku hrvatske političke historije!

Posve je jasno da samim neulaskom u Europsku uniju Hrvatska ne bi bila odjednom uspješna kao Norveška (koja također nije u EU). Samo što si je to Hrvatska sama kriva, jer njezina je oligarhija potkradala i svojski upropaštavala zemlju decenijama, a norveška nije. Tako jednostavno! Pa smo sad tu gdje jesmo. Očekivati, međutim, da će nam Unija pomoći u rješavanju takvih naših problema potpuno je besmisleno.

Uostalom, zašto bi itko bolje živio u nekoj superdržavi nego izvan nje? Stvar je u tome što hrvatski političari uopće ne vode nikakvu politiku: njihova je jedina pseudo-politika — ulazak u EU. I točka. Pa je onda logično da to stalno ističu, kad nikakvih drugih rezultata nemaju. Dodatno, sami su sebi namijenili meke fotelje u više nego lukrativnim sinekurama Unije, pa je jasno da ondje na posljetku žele i dospjeti.

I još nešto. U Hrvatskoj svi (glasno i javno) mrmljaju i jamraju protiv nesposobnih i loših političara svih boja i političkih usmjerenja. Imaju i zašto, oni to doista i jesu – dokazano nesposobni i katastrofalno loši. Često su uz to i lopovi. Ali zbilja je čudno kako uopće itko onda može pomisliti da će ih spasiti baš ono što im ti nesposobni i loši političari nude kao spas. Pobogu! Zar nismo ništa naučili? Ako vam pripadnici domaće oligarhije kažu što biste trebali učiniti ili kamo biste morali ići – bježite glavom bez obzira na suprotnu stranu i ne osvrćite se!

„Europsko pitanje“ odličan je poligon na kojem se danas može vidjeti tko je u Hrvatskoj na različitim stranama. Tu se najbolje vidi da u našoj zemlji nikakva politička „desnica“ ne ratuje ni protiv kakve političke „ljevice“. Jer ni desnica ni ljevica u Hrvatskoj više ne postoje. Tu udružena oligarhija ratuje protiv naroda. Svim sredstvima.

Balkanska ljubav na zapovijed

Osim toga, neulazak u Europsku uniju ne znači ni automatski ulazak u nekakvu balkansku ili jugoslavensku asocijaciju. Takvo što uostalom izričito je zabranjeno Ustavom Republike Hrvatske (članak 142. stavak 2.). Zbilja je sumanuto povezivati neulazak u EU s alternativnom orijentacijom na Balkan, kad je takvo što Ustavom zabranjena kategorija, zar ne? Ali zagovornici prolaska Hrvatske kroz odškrinuta vrata Unije čine upravo to.

Udružena hrvatska oligarhija koja stalno podmeće to „balkansko jaje“ i plaši građane Hrvatske nekakvom balkanskom krčmom, novom južnoslavenskom asocijacijom i sličnim glupostima, — upravo se ta oligarhija ukazuje kao korifej balkanske suradnje, koju – što je još gore – ne forsiraju zato što bi to možda stvarno željeli, nego zato što im je to uvjetovala Europska unija Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju!

„Međunarodni i regionalni mir i stabilnost te razvitak dobrosusjedskih odnosa ključni su za proces stabilizacije i pridruživanja“ stoji u članku 3. tog Sporazuma. Naravno da su međunarodni i regionalni mir i stabilnost lijepa stvar, ali ovdje se radi o tome da se regionalna suradnja uvjetuje kao obavezna u procesu pristupanja.

U sljedećem članku stoji: „Hrvatska se obvezuje nastaviti i promicati suradnju i dobrosusjedske odnose s drugim zemljama regije, uključujući i odgovarajuću razinu uzajamnih koncesija glede kretanja osoba, roba, kapitala i usluga, te razvoj projekata od zajedničkoga interesa, poglavito projekata koji se odnose na povratak izbjeglica i borbu protiv organiziranoga kriminala, korupcije, pranja novca, ilegalnih migracija i krijumčarenja. Ta je obveza ključni  čimbenik u razvoju odnosa i suradnje između stranaka i time pridonosi regionalnoj stabilnosti.“

U članku 11. pak stoji: „Sukladno svojoj opredijeljenosti za mir i stabilnost te za razvoj dobrosusjedskih odnosa, Hrvatska će djelatno promicati regionalnu suradnju.“ I to je to. Eto zašto unionistica Kosor veselo skakuće po Smederevu (i po Borutu Pahoru), a unionist Josipović radosno trese ruku Miloradu Dodiku. Zato jer moraju, ako žele vidjeti Bruxelles!

Ponavljamo, općenito uzevši lijepo je kada su susjedne zemlje u miru i kada surađuju, ali zbilja je degutantno gledati te naše „radosne regionalne političare“ kako se ljube po europskoj zapovijedi! Suradnja je krasna stvar, ali ni suradnja, ni ljubav, ni razumijevanje, ni suradnja ne mogu se obavljati na zapovijed! Ali Europskoj je uniji sve moguće: čak su i to propisali. Pa onda ti naši „radosni regionalni političari“ lijepo postupaju po zapovijedi i sveudilj se ljube i surađuju. Idilično do povraćanja. A onda još ljude plaše nekakvom balkanskom suradnjom, koju sami – i to još po zapovijedi – promiču!

Ima li što gore od ovakve Hrvatske?

I na kraju da zaključimo. Mnogi se, promatrajući Hrvatsku danas, zemlju koja je zbog svakovrsnog kriminala, sulude pretvorbe, loše politike, izdajničkih i gramzivih političara, pohlepnih „poduzetnika“, bahatih biskupa, i svih ostalih elementarnih nepogoda koje su je snašle spala na niske grane, — mnogi se danas pitaju postoji li išta lošije od ovakve Hrvatske? Postoji: Hrvatska u ovakvoj Europskoj uniji. Pržimo se u tavi, bi li pomoglo da još i skočimo u vatru?

O, kad bi Unija bila drukčija, istinski demokratska, orijentirana k socijalnoj pravednosti i blagostanju svih ljudi, a ne samo nekih – ali nije. Kad bismo dobili i srebro i zlato i kad bi nam pečeni pilići ulijetali u usta – čak ni tada ne bismo trebali ući u ovakvu Uniju s nakaradnim propisima, nepojmljivo nedemokratskom zakonodavnom procedurom i upravljanjem superdržavom kakvo se nije vidjelo još od vremena Sovjetskog saveza.

Ne bismo trebali ući u državu u kojoj će biti najviše nagrađeni upravo oni koji od svoga rada ne žive (krupni kapitalisti) i oni koji već predugo žive na tuđoj grbači (politička oligarhija). Ako je hrvatska jabuka gnjila (a je), trebamo li onda zagristi i pojesti europsku gnjilu jabuku?

Pravni je poredak Europske unije skrojen po mjeri bogatih korporatista i vazalskih političara i njima jedino služi. Ta je superdržava kanta za zalijevanje cvijeća neoliberalnog kapitalizma u kojoj se običan čovjek ne može nadati ničemu osim da svojim radom kao robom stvara profit za eurokorporatiste. U toj federaciji nema ni s od socijalne pravde, a svi pojmovi koje stalno slušamo poput „deregulacije“, „liberalizacije“, „fleksigurnosti“ i slično – instrumenti su koji služe isključivo korporatistima. Europska je unija zapravo povela rat protiv radništva. Takva je ideologija ugrađena u njene temeljne akte i to se neće tako lako ni brzo promijeniti.

No nadati se od tako pravno, politički i ideološki defektne federacije da će pomoći da jedna mala upropaštena zemlja poput Hrvatske postane uspješna i prosperitetna, a oni koji sjede za kormilom njene politike i gospodarstva odjednom časni, pošteni i ispravni, te da na taj način isplivamo na obalu (a kamoli da se dokopamo zelene grane!) ravno je suludoj utopiji.

Svatko tko misli da je samim tim što je uspio hrvatski ključ ugurati u bravu europskih vrata riješio sve probleme, morao bi – prije no što kroz njih prođe – biti siguran da zna što se iza tih vrata zapravo nalazi.