Narod koji ne zna da nije slobodan rado će služiti diktaturi

...............................................................................................................................................

Svim hrvatskim izdajnicima i njihovim šefovima iskreno čestitamo ulazak u nedemokratsku, proturadničku, neoliberalnu, korporativnu europsku federaciju! Nama kako bude. 



22. siječnja 2012. - Autor: Redakcija

Dobro došli u Europsku uniju! Prema prvim neslužbenim rezultatima referenduma, u skladu s podacima DIP-a 22. siječnja od 22.40 sati s obrađenih 99,61 posto glasačkih mjesta, glasovanju je pristupilo samo 43,68% birača, za članstvo u EU glasalo je 1.297.875 ili 66,26 posto birača, dok se protiv Unije izjasnilo 648.985 ili 33,14 posto birača. Zacijelo su samo primitivni, desničarski, musavi, neobrazovani „euroskeptici“ i zadrti, ali neinformirani salonski boljševici s Kapitalom pod miškom glasali protiv! 

Velika je i široka rijeka koja teče u smjeru suprotnom od zdravog razuma. S obzirom na činjenicu da su građane Hrvatske pozvali da glasaju za Europsku uniju i Vesna Pusić i Jadranka Kosor i Zoran Milanović i Ivo Josipović i Danijela Trbović, pa čak i Ante Gotovina, hrvatski biskupi, glavni mediji, Milorad Dodik i papa Benedikt – zar je uopće moglo biti sumnje kako treba glasati? 

Istina, uzroke ovakvih referendumskih rezultata može se nedvojbeno naći u ustavnim promjenama i agresivnoj indoktrinacijskoj kampanji začinjenoj golim prijetnjama i uskraćivanjem informacija, a uzroke niske izlaznosti u programiranom stvaranju osjećaja da je ionako već sve odlučeno. Ali je isto tako istina i da do 22. siječnja 2012. do 19.00 sati ništa nije bilo odlučeno, kao i da se svatko mogao informirati ili barem nije morao slušati laži i obmane udružene oligarhije koja je ovaj narod već toliko puta preveslala da je zbilja čudno kako joj itko više vjeruje. Sada je uzaludno pjevati pjesmu o nedostaku referendumskog legitimiteta. Hrvatska je glasala i to je to.

Što smo spektakularnoga postigli? Dobili smo (oh, opet!) „širu domovinu“, saveznu državu koju ćemo plaćati i izdržavati, pedesetak tisuća europskih birokrata na grbači, godišnju članarinu od par milijardi kuna i nove šefove koji će nas naučiti stezanju remenja bez da nas pitaju što mislimo o bolnim rezovima koje nam propisuju. Primjedbe se ne prihvaćaju. 

Svaka čast. Uspjeli smo još jednom postati administrativna jedinica federacije, ovaj put izrazito skupe, nedemokratske (i osobito prema „novim“ članicama vrlo nepravedne) europske federacije, i to baš u trenutku kad joj na oči svijeta rastu Staljinovi brkovi, dok joj pučistički duet Merkozy izvaninstitucionalno kroji sudbinu, dok bezuspješno provodi svoju bezidejnu neoliberalnu politiku i dok preko elitnih klubova i foruma postavlja u čelne fotelje zemalja-članica dužnosnike koji ni izdaleka nisu vidjeli biračku kutiju. 

Nema sumnje, sad je doista bio pravi čas da se tom sjajnom političkom savezu pridružimo. Da to nismo učinili sad, morali bismo to učiniti kasnije — sa zločestom Srbijom, kako su jasno insinuirali kvislinški hrvatski političari. Čemu čekati da propadnemo sutra, kad to možemo učiniti već danas?

 

Raskošna insuficijencija demokracije

„Gospodo! Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po gospodskoj svojoj voljici, bez naroda i protiv naroda. Ako to ne vjerujete, dao Bog svima poživjeti toliko, to neće biti dugo, da vidite kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas otpuhnuti baš u času kad ćete misliti da se narod smirio, a vi da ste ga dobro zajahali.Živjela republika! Živjela Hrvatska!“ Ne, nije te riječi ovih dana izrekao neki zapjenjeni elokventni „euroskeptik“. Riječi su to iz govora Stjepana Radića u Saboru, 24. studenoga 1918. godine, povodom ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom. 

Samo narod ovaj put (opet) nije odabrao „otpuhnuti“ one koji mu rade o glavi, nije odabrao smjestiti u ropotarnicu povijesti ideje koje su svoje mjesto ondje već odavno zaslužile, nije odabrao možda teži, ali časniji put — put koji ne vodi u nedemokratsku federaciju korporativnih interesa u kojoj predsjednika ne bira narod, parlament samostalno ne donosi zakone, a neizabrani komitet jedini predlaže i provodi propise, odobrava ili odbacuje proračune „administrativnih jedinica“ i postavlja im gubernatore. 

Glavni razlog zbog kojeg nismo smjeli učiniti baš to što smo upravo učinili sigurno se ne sastoji u unijskim pravilima o siru i vrhnju, rakiji, maslinjacima i kulenovim sekama, pa čak ni u (posve izvjesnom) gubitku suverenosti. Suveren jesi ili nisi i ne može se ni na koga prenijeti, odnosno „pametno uložiti“, dio suverenosti (molimo obavijestite o tome Predsjednika Republike), ali se može živjeti i bez suverene države. To znamo, je li? No doista je teško pomiriti se sa životom u totalitarizmu koji raspolaže raskošnom insuficijencijom demokracije, kao što je to slučaj s Europskom unijom. 

Ne zaboravite: uvijek kada izvršnu vlast prestane kontrolirati volja naroda – demokracija se pretvara u diktaturu! Europskoj se uniji desilo baš to. Unatoč silnim pozivima, apelima i oligarhijskom agitpropu, ostati na strani pravednosti makar se nebo srušilo bila je dužnost svakog istinskog Europljanina, onog koji prema zloćudnoj političkoj asocijaciji koja se širi Europom osjeća tek gnušanje i čija savjest može biti mirna. Istinski su Europljani glasali protiv Europske unije. 

 

Postoji li alternativa slobodi?

Princip djelovanja Europske unije je vrlo jasan: centralizacija moći radi lakšeg nadziranja. Njeni zakoni imaju uvijek primat nad zakonodavstvom “države-članice” (točnije: administrativne jedinice). Dvije su temeljne osobine pravnog poretka EU u odnosu na administrativne jedinice Unije: on ima izravni učinak na pojedince u pojedinoj administrativnoj jedinici i u potpunosti joj je nadređen. Uz to, europski pravni poredak ima i jednu nezgodnu naviku: „proždire“ pravni poredak članica. Nijemci su, primjerice, izračunali da europsko pravo čini 85% njihovog pravnog poretka. I mi smo se „usklađivali“ s „pravnom stečevinom“ EU koju smo bespogovorno prihvatili. Tako je Europska unija ušla u nas i prije no što smo mi ušli u nju. 

Stavlja li Unija na prvo mjesto radnika ili bankare i korporacije? Podržava li doista ljudska prava, slobodu, demokraciju? Hoćemo li zbilja, kako oligarhija i njena propaganda tvrde, u Uniji upravljati, dok bismo bez nje bili upravljani? Ni trenutni ekonomski kolaps u Europi nije nipošto slučajan: i on je u funkciji jače „integracije“, a zapravo centralizacije i čvršće diktature. Ako postoji mnogo točaka odlučivanja, onaj tko je na vrhu ima problema s nadziranjem svih točaka. Ako se stvar znatno pojednostavi, centralizacija bi omogućila lakši nadzor. Ovaj put centralizacija ima ime: ”globalizacija”. I “Europa”. I “demokracija”.  Ili štoveć. Floskule. Uvijena u celofan „sigurnosti“ nasuprot „kaosu“ koji bi navodno zavladao kad se svi ne bi ujedinili pod nedemokratskom čizmom, građanima Europe (i Hrvatske) prodaje se diktatura. I ona, kako su nam rekli, „nema alternative“. 

Ima li sloboda alternative? Ili i nju valja žrtvovati na oltaru upitne „sigurnosti“ koju pruža Unija? Znamo li da nismo slobodni? Početkom ratifikacije Pristupnog ugovora koji je Hrvatska potpisala 9. prosinca započinje novo doba za Hrvatsku i njen formalni silazak u Novi svjetski poredak. Odluke se ovdje više ne donose. 

Ovo je vjerojatno bio zadnji put da nas se uopće išta pitalo. Odsad, ako imate pitanja ili tražite kakvu pravicu — izvolite se obratiti Bruxellesu. Ili otpilite! Zašutite, probušite još koju rupu na remenu i podnesite taj bolni rez. I prestanite kukati – zauvijek.


Poslije glasanja nema kajanja

Uostalom, čega se imamo plašiti? Sad kad smo glasali za Europsku uniju naše europsko gospodarstvo će jamačno procvjetati s tisuću cvjetova, naš europski kreditni rejting (baš kao ni naše europske plaće i mirovine) nipošto se neće strmoglaviti, a naše europske cijene ni u ludilu neće porasti. Bit ćemo konkurentni, stabilni, suvereni, siti, zaposleni, bogati i zadovoljni. Osim ako sve to sami ne uspijemo postići, hraneći usput i gladna briselska usta u zamjenu za „pomoć“ koju će nam pritom svesrdno pružiti. 

Na kraju priče, sada je sve svejedno. Poslije glasanja nema kajanja. Ako si izgubio slobodu, zar je još ikome važno što je Vesna Pusić priprijetila umirovljenicima da će ostati bez penzija ne glasaju li za EU ili što su eurofanatični hrvatski popovi po naputku svog pontifeksa iz Rima napuntali svoje vjernike i „sve ljude dobre volje“ da podrže utrpavanje Hrvatske u EU, „jer će nam ondje biti bolje“? Koga sad briga je li Ante Gotovina doista iz svoje ćelije pozvao građane Hrvatske da glasaju za EU ili je to dno dna zakulisnih igara i  unijske propagande? Na posljetku, zar je više uopće važno koliko je ljudi glasalo za, a koliko protiv Europske unije? Ili što je odaziv bio slab i „apatičan“?

Što je dobila Hrvatska? Osim podjela na ustaše i partizane te jugonostalgičare i domoljube, sad smo dobili jednu novu: na „euroskeptike“ i „eurofanatike“. Da se narod ima čime zabavljati, dok mu u Bruxellesu uzimaju mjeru i kroje gaće.

Iskrene čestitke valja uputiti svim hrvatskim izdajnicima, kolaboracionistima i kvislinzima: doista su uspjeli dokazati kako je slobodu teško izboriti, a lako izgubiti. Europska je unija nedvojbeno ušla u postdemokratsku fazu i velika nevolja tek dolazi. Nije odveć teško pod krinkom „sigurnosti“ skliznuti u totalitarizam, osobito kad to svi drugi čine i kad je u pitanju strah da ne ostaneš mali, siromašni, nesigurni, izolirani „otok“. Jer, narod koji ne zna da nije slobodan rado će služiti diktaturi. Dobro došli u Europsku uniju. Ništa se ne brinite: sve će se ovo loše završiti.

 

  

Finale indoktrinacijske kampanje za ulazak u europsku federaciju

...............................................................................................................................................

Nakon duge, uporne, dosljedne i žestoke, ali posve jednostrane indoktrinacijsko-propagandne kampanje koju već dulje vrijeme provodi udružena hrvatska oligarhija zdušno i obilato potpomognuta kolaboracionističkim snagama iz medija i dijela inteligencije te cijelim visokim katoličkim klerom, — došli smo do grandioznog finala.

 


17. siječnja 2012. - Autor: Redakcija

Građani Hrvatske su s političkih govornica, televizijskih ekrana, stranica srednjostrujaškog tiska, ali i iz znanstvenih i crkvenih krugova pozivani da glasaju za pridruživanje naše zemlje Europskoj uniji. U tu su svrhu zasipani reklamama, poluinformacijama i propagandnim spotovima koji kao da računaju na blagu retardaciju većine „stoke sitnog zuba“, kao i pozivima, apelima, pa čak i prijetnjama da glasaju za Europsku uniju. Pritom se uvelike izražavala tobožnja zabrinutost za sirote, neinformirane građane. Takva je zabrinutost posve lažna i krajnje licemjerna, jer nitko od gorljivih članova udružene oligarhije nipošto ne želi informirane građane. Nego ovce koje imaju zaokružiti „za“, ili će biti svašta!

Da su željeli informirati građane, učinili bi to — imali su svo vrijeme svijeta da to učine! Da su htjeli da građani nešto kažu i da se pitanje ulaska u Uniju kvalitetno raspravi, učinili bi to – imali su puste godine da organiziraju najšire moguće javne rasprave. Da su htjeli da javnost sazna što su „ispregovarali“ (ili točnije: što su prihvatili po diktatu Unije) – imali su debelog vremena da to prezentiraju javnosti. No, oni ništa od toga nisu napravili, ili to nisu učinili pravodobno. Jer nisu htjeli. Dapače, činili su upravo suprotno. Svojim smušenim porukama, prešućivanjem činjenica i očitih istina, a isticanjem poluistina i gluposti (osobito u televizijskim spotovima) uradili su sve kako bi, ako je moguće, narod učinili još neinformiranijim i zbunjenijim no ikad. I to su uradili namjerno.

PROČITAJTE CIJELI ČLANAK 



Deset najvećih gluposti na koje EU troši novac Europljana

...............................................................................................................................................

U novom nastavku serije članaka koje portal „Europska unija i velika nevolja koja dolazi“ objavljuje pod zajedničkim naslovom „10 najvećih“ ne propustite provjeriti na što sve briselski vragolani uspijevaju spiskati sredstva građana Europe, jer možda ćete već sutra imati prilike sudjelovati u financiranju njihovih ludorija!



13. siječnja 2012. - Autor: Redakcija

Nemojte misliti da je u unijskoj birokraciji uvijek jako ozbiljno, uštogljeno i formalno! Propisi, sjednice i procedure... sve to može biti vrlo zamorno i dosadno, ali znaju se ondje, u pauzi nametanja novih direktiva u pogledu “stezanja remena” i dostavljanja zemljama-članicama zahtjeva za proračunskim smanjenjima i “bolnim rezovima”, ponekad i dobro zabaviti – trošeći novce poreznih obveznika na najnevjerojatnije načine! 

Mislili ste da samo kod nas političari bacaju naš novac kroz prozor? Razmotrite, međutim, postupke njihovih kolega u Uniji. Kad su u prilici da troše novac koji su drugi zaradili, europski su birokrati doista pravi majstori, a najzanimljivije smo njihove „projekte“ podijelili u deset glavnih grupa.


1. — Milijuni za bogate (a najprije sebi)

 U materijalima Europskog parlamenta može se naći podatak da je u 2009. Parlament „nagradio“ Biribin Limousines ugovorom vrijednim 5,25 milijuna eura za prijevoz članova parlamenta po Strasbourgu u luksuznim kolima s vozačem. Na mrežnoj stranici te kompanije može se naći tvrdnja kako njeni vozači imaju posebnu licencu koja uključuje i „klauzulu povjerljivosti uz garanciju posvemašnje diskrecije“. Stoga, možemo biti sigurni da nikada nećemo saznati kuda to točno vozaju svoje eurokratske klijente. Ovaj trošak parlamenta zabilježen je na njihovoj službenoj stranici s popisom ugovora vrijednosti veće od 25.000 € za 2009. godinu. 

Sklonost Unije da financira bogate vidi se i izdašnih potpora švedskom kralju. Švedska je Uniji pristupila 1995. godine i otada je švedskom kralju dodijeljeno otprilike 1,6 milijuna eura (14,7 milijuna švedskih kruna) u subvencijama za farmu koju unajmljuje u Sörmlandu (regija Flen). Kralj, koji raspolaže bogatstvom od oko 30 milijuna eura, u skladu s uvjetima ustanovljenim u XIX. stoljeću, unajmljuje 2.200 hektara zemlje za simboličan iznos od 108 € (ili 1.000 švedskih kruna) godišnje, bez plaćanja poreza na imovinu.

Samo tijekom 2009. godine, prema švedskom Odboru za poljoprivredu, doznačeno mu je 209.000 eura u poljoprivrednim subvencijama Europske unije. Pa ipak, kraljevska kompanija Bensor koja upravlja imanjem, pretrpjela je značajne financijske gubitke. U razdoblju 2000.-2006, kompanija je, primjerice, izgubila 4,9 milijuna eura, što je prema istraživanju Švedske televizije podmireno putem subvencija EU. „Europske subvencije predstavljaju velik dio našeg poslovanja, budući da imamo taj tip zemlje. Zbog topografije pašnjaci ne proizvode mesa u količinama dovoljnim da donose novac“, izjavio je nadglednik kraljevskih imanja Jonas Kullgren. 

Još jedan bogataš, Wolfgang Porsche, glavni direktor Porschea, uspješno je „povukao“ sredstva od Europske unije. U sklopu Fonda za regionalni razvoj dodijeljeno mu je oko 2500 eura od EU za razvoj njegova malenog imanja u Bavarskoj, gdje odlazi loviti. U svom odgovoru na primjedbe u pogledu ove isplate, generalni direktor Generalnog direktorata za regionalnu politiku Europske komisije, Dirk Ahner, čak je i precizirao „da je gospodin Porsche primio 2000 eura u vidu direktne isplate Europskog fonda za garancije u poljoprivredi i 465 eura od Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj u 2008.

PROČITAJTE CIJELI ČLANAK



Deset najvećih uspjeha Europske unije

...............................................................................................................................................

Građanke i građani Hrvatske uskoro će na referendumu imati prilike odlučiti žele li živjeti u Europskoj uniji. Što bi morali znati o toj političkoj asocijaciji kako bi mogli donijeti „informiranu“ odluku? Istražimo zajedno najveća postignuća Europske unije!



31. prosinca 2011. — Autor: Redakcija

Europska se unija tijekom vremena uspješno transformirala u nedemokratsku neoliberalnu saveznu državu, carstvo koje postoji kako bi omogućilo ogromne profite korporatistima, a „stezanje remena“ i „bolne rezove“ najsiromašnijima. Unija uspješno potkopava temelje suvremene demokracije i proždire nacionalne suverenitete. Koji su još „uspjesi“ ostvareni na ponos i slavu Europske unije? Ima ih mnogo, a za vas smo izdvojili deset najspektakularnijih.


1. — Europska unija uspješno se iz ekonomske zajednice država transformirala u politički savez, a da narode zemalja-članica nitko ništa nije pitao

Europska unija uspješno se iz Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ) transformirala, preko ekonomske zajednice (EEZ), u političku uniju – nedemokratsku neoliberalnu proturadničku saveznu državu, čime su njene zemlje članice postale tek puke administrativne jedinice u paukovoj mreži briselske birokracije.

Europa se transformirala postupno: od zajednice za ugljen i čelik, preko ekonomske zajednice, do ustoličenja nove federacije! EU je tijekom vremena prošla kroz goleme promjene, ali napreduje korak po korak. Manipulatori znaju da, kad bi od ljudi zatražili da jednim skokom prebace suverenitet nacionalnih država na unijsku (a potom i svjetsku) vladu i preko noći uplove u totalitarnu policijsku državu, čak bi se i najlakovjerniji zapitali što se to zbiva.

Stoga (zasad, vrlo uspješno) prodaju Europljanima niz prijelaznih faza kako bi lakše podnijeli takve kopernikanske obrate.

Niz prijelaznih faza podmeću kao nepovezane događaje, sve do ostvarenja njihova konačnog cilja. Kao da nekoga stavite u kadu hladne vode i polako je zagrijavate dok ne postane kipuća. Računaju da ćemo, kad shvatimo što je posrijedi, biti već kuhani. 

Jean Monnet, jedan od „otaca Europe“ (i kralj konjaka) još 1952. pisao je o tome: „Europske nacije treba voditi ka jednoj naddržavi, ali tako da njihovi narodi ne znaju niti razumiju što se događa. To se može postići nizom koraka, od kojih će svaki imati tobožnju ekonomsku svrhu, ali koji će naposljetku i nepovratno dovesti do europske federacije.“

Propast gospodarstava europskih zemalja koja se odvija pred našim očima zapravo je samo „problem“ koji treba izazvati primjerenu „reakciju“ naroda („Nešto se mora učiniti!“), kako bi oni koji su problem i izazvali ponudili odgovarajuće „rješenje“. To je jednostavna jednadžba: „problem—reakcija—rješenje“.

A „rješenje“ koje se nudi čuli smo iz usta Jose Manuela Barrosa, predsjednika Europske komisije: „Ovo je borba za ono što Europa predstavlja u svijetu. Ovo je borba za samu europsku integraciju. Suočeni smo s najozbiljnijim izazovom generacije. Sada nam treba nov, ujedinjujuć impuls, novi federalistički moment — nemojmo se plašiti izreći tu riječ.“

PROČITAJTE CIJELI ČLANAK



Europska unija — tu propadamo!

...............................................................................................................................................

Hrvatski eurofanatični unionisti potpisali su sramni ugovor o aneksiji naše zemlje nedemokratskoj korporativnoj europskoj federaciji. Ali, na referendumu koji uskoro slijedi imamo priliku reći im što mislimo o tome. — Potpisivanje pristupnog ugovora s Europskom unijom prije očitovanja volje naroda na referendumu postupak je ravan nacionalnoj izdaji. Izdajničko pero Hrvatsku želi pretvoriti u puku administrativnu jedinicu ogromne paukove mreže unijske birokracije i utrpati u federativnu diktaturu korporativnih interesa. Nemojmo im to dopustiti. — Informirajmo se o svim zamkama Europske unije, recimo svima što je to Europska unija, i odbijmo na referendumu ovaj pokušaj aneksije.  



10. prosinca 2011. — Autor: Redakcija

Izdajničkim nalivperom u rukama tehničke premijerke, nasmijane unionistice Kosor (koje joj je poklonio papa Benedikt) i onim u rukama aktualnog Predsjednika Republike, nasmijanog unionista Josipovića, — potpisana je dana 9. prosinca 2011. aneksija naše zemlje Europskoj uniji. Ovaj datum doista će ući u povijest. Povijest sramnih kvislinških poteza recentne garniture hrvatskih nacionalnih izdajnika. 

Tehničkoj Kosorici i eurofanatičnom Josipoviću u pohodima željenoj prijestolnici pridružili su se, među ostalima, i gorljiva nasmijana unionistica Pusić te potencijalni hrvatski pretendent na fotelju u Europskoj komisiji (plaća: 23.000 €) nasmijani Neven Mimica. Unionisti su se konačno dokopali Unije: ima li za njih veće sreće? 

Našlo se, uz velike europske ribe, na toj „svečanosti“ (zapravo: komemoraciji hrvatske suverenosti) i nešto političkih patuljaka poput nasmijanog tehničkog vanjskoposlovnog ministra Jandrokovića i nasmijanog eurofanatika Andreja Plenkovića (obojica ozareni i puni nade da će ih u Europskoj uniji zaposliti makar kao liftboje). Ma, čitava se nasmijana unionistička klika (o trošku građana) okupila na tom sjajnom domjenku organiziranom u čast pokopa još jedne europske državice (uskoro unijske provincije). Ali ovaj put radi se o našoj državi, zbog čega nam - da oprostite - nije do smijeha. 

Bio je ondje i propali slovenski premijer Borut Pahor. Prije nego što je unionistica Kosor potpisala ugovor, nacereni Pahor je pogledao prema njoj i namignuo joj (!) te joj, po Kosoričinim riječima, rekao: „Ovo je tvoja priča!“ Dirljivo. Da ne plačemo zbog cijelog ovog kičastog eventa, sad bismo vadili rupčiće. Ili umrli od smijeha. Ali, nama nije do smijeha. Nije to naša priča.

Iako je u domaćim korporatističkim, državnim i ulizivačkim medijima popraćen pompozno i trijumfalistički, cijeli je ovaj događaj zapravo čista farsa. Što se, za ime svijeta, ima slaviti? Tek trenutak od hrvatskih potpisa na ugovor o aneksiji, započela je u Uniji rasprava o tome hoće li ta i takva Unija u obliku u kojem ju poznajemo uopće postojati! 

Wolfgang Münchau, urednik u Financial Timesu i predsjednik Eurointelligencea, koji je nedavno predvidio skoru propast eurozone korigirao je svoj stav: „Eurozona možda ipak neće propasti, ali Europska unija gotovo sigurno hoće“. Danas, tvrdi Münchau, u Europi više nemamo samo jednu krizu, već dvije; uz krizu eurozone, stvorena je i kriza EU. 

Naime, francuska i njemačka odluka o svojevrsnom izdvajanju od ostatka Unije odvodi tu federaciju u propast. Najnovija u nizu „ideja“ za spašavanje Eura je čvršća fiskalna zajednica zemalja EU, koja će vjerojatno biti dogovorena u ožujku iduće godine. Ideja je to koju trenutno podržavaju samo 23 članice, a među onima koji se oštro protive modelu kojeg predlažu Angela Merkel i Nicolas Sarkozy je i Velika Britanija. Fiskalna unija jamčila bi federalizaciju financija Unije i trebala dovesti do stabilnosti, no mi već znamo da su takve priče osuđene na neuspjeh. Stariji će se čitatelji jamačno sjetiti kako se u Jugoslaviji sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća pokušavao riješiti problem „nerazvijenih“ republika i SAP Kosovo... „To je vreća bez dna“, rekla je o tome u svojim memoarima hrvatska političarka Savka Dabčević-Kučar. I nije pogriješila. A rješenje koje Unija predlaže danas upravo je na tom tragu! Oh, pobogu, mogli su nas pitati, pa bismo im rekli da u punoj brzini ulijeću u slijepu ulicu! 

Angela Merkel i Nicolas Sarkozy u svojoj zaslijepljenosti ne odustaju. „Ili će zemlje EU prihvatiti naše prijedloge ili zajedničke Europe više neće biti!“, govorili su Merkel i Sarkozy prije velikog sastanka 9. prosinca 2011. Osim Velike Britanije, sve su zemlje na kraju ipak pristale na uvjete koje je postavila njemačko-francuska osovina, iako će to još morati ratificirati nacionalni parlamenti. Sporazum će donijeti fiskalnu disciplinu koju su tražili, ali ona neće biti ni blizu onako čvrsta koliko su se mogli nadati u slučaju ostvarivanja najoptimističnijeg scenarija (potpune financijske unionizacije i federalizacije). 

Promjenu temeljnih ugovora Unije Merkel i Sarkozy nisu uspjeli isprovocirati, ali je sklopljen multilateralni sporazum između nacionalnih vlada 26 država, kojim se zemlje obvezuju na poštovanje određenih pravila, no bez uspostave centralnog autoriteta koji će poštivanje tih pravila garantirati. Unija, globalno gledano, htjela bi federaciju bez federacije. A to ne ide. Mogli su pitati druga Tita za recept, a mogli su i poslušati savjet starijih, mudrijih i konvencijama neopterećenih ljudi koji bi im jamačno rekli: „Ne može se stisnut i prdnut!“ 

Ovakva situacija u Uniji jamči dugoročnu nestabilnost (za razliku od teze o stabilnosti koju nam pokušavaju podvaliti naši unionistički političari pokušavajući nas privoljeti da glasamo za Uniju). Hoće li izbiti kaos i metež još se ne zna, ali je sasvim sigurno da možemo očekivati još niz besplodnih razgovora, plenuma, samita i „susreta na vrhu“, — sve dok svi ne dignu ruke od propalog unijskog projekta, ili dok ih narod kome će jamačno u određenom trenutku prekipjeti na to ne natjera. 

„Ovo je velik događaj za Hrvatsku, može se reći i povijesni. Završena je jedna etapa, čestitam svima koji su sudjelovali“, kazao je unionist Zoran Milanović povodom stavljanja potpisa unionista Ive Josipovića i Jadranke Kosor na Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji i Završni akt, zajedno s još 27 čelnika europskih država. 

Stvarno povijesni događaj! Udžbenici povijesti za dvadesetak godina znat će cijeniti istinsku vrijednost sramnog potpisa na taj sporazum i ponašanje svih aktera ovog gnusnog čina. U takvu uljudnu, ali konfuznu, bezidejnu i urušavajuću, već gotovo propalu Uniju želi nas uvući izdajničko pero domaćih vazalskih unionista. I to je taj briljantan uspjeh kojim se hvali unionistica Kosor. I to je to na čemu njenoj vladi „odaje priznanje“ unionist Milanović. Zbilja spektakularno. 

PROČITAJTE CIJELI ČLANAK



Deset najvećih laži o Europskoj uniji

...............................................................................................................................................

Unionisti su prisiljeni pitati narod na referendumu želi li se priključiti Europskoj uniji. Iskoristimo to! 



10. prosinca 2011. — Autor: Redakcija

Nije udružena izdajnička eurofanatična oligarhija baš presretna što će se dogoditi referendum o pristupanju Europskoj uniji. Ali ga, eto, moraju raspisati. Procedura za koju žive ponekad im ne mora ići u prilog! 

Prije nego što im građani Hrvatske odgovore na referendumu što misle o aneksiji „zemlje koju najbolje poznaju“ (termin koji eurokrati rabe kad govore o zemlji-članici iz koje potječu), iskoristite priliku i recite svojim roditeljima i djeci, recite svojim prijateljima, poznanicima, recite svima:  

1. Laž je da je Europska unija demokratska zajednica zemalja. Ona nije parlamentarna demokracija, ondje vlada izraziti demokratski deficit. Europski parlament ne donosi zakone. Sve akte predlaže isključivo neizabrano izvršno tijelo: Europska komisija! Europljani biraju samo zastupnike u Europarlamentu, ali oni ne smiju predlagati zakone, samo o njima raspravljaju i daju svoje mišljenje! Sva je vlast u rukama neizabranih moćnika, europskih komesara. Gdje je tu vladavina prava i pravna država koju tako lako prevaljuju preko usana? Ne zaboravimo: uvijek kada izvršnu vlast prestane kontrolirati volja naroda – demokracija se pretvara u diktaturu! Europska unija istinski je karneval demokracije. 

2. Laž je da bismo iz EU „povukli“ ogromna novčana sredstva. Nismo ni dosad u tome bili naročito uspješni, dapače dokazali smo da smo na tom polju totalne trube. EU, s druge strane, nije dobrotvorna ustanova, a uz to ondje vlada spektakularna rastrošnost! Najniža početna plaća stalno zaposlenog asistenta iznosi 2654 eura, najviša predviđena službenička plaća je 18.370 eura. Europarlamentarci zarađuju do 14.727 eura mjesečno, komesari Europske komisije i 23.000 eura, a predsjednik Europskog vijeća (preračunato) čak 234.480,30 kuna! Eurokrati su 5,25 milijuna eura spiskali na službene aute, a 300.000 zapili na koktel-zabavama! Mislite li da će nam takva superdržava financijski pomoći? Sigurno je, međutim, da će Hrvatska morati plaćati „članarinu“ od 600 milijuna eura godišnje! Prema projekcijama EU-a, Hrvatska bi trebala povući iz EU-a 170 milijuna eura za 2012. i samo 32 milijuna za 2013. u sklopu pomoći za novčani tok svježoj članici ošamućenoj skupoćom članstva. Tko tu dobija? Tko tu „povlači“ sredstva? 

3. Laž je da je Unija pravedna prema svim svojim članicama. Nisu svi jednaki - u Uniji ima i jednakijih! Kao primjer uzmimo famoznu „UK-korekciju“: nju plaćaju zbog dogovorenog smanjenog doprinosa Ujedinjenog Kraljevstva sve zemlje-članice. Slovenija će, tako, u proračun EU 2011. godine uplatiti 14,3 milijuna eura za Ujedinjeno Kraljevstvo. Znamo li koliko će milijuna eura plaćati Hrvatska uđe li kojom nesrećom u Uniju? A tu su i „duboki ekonomski misteriji“ poljoprivredne politike EU. Pune poticaje u poljoprivredi poljoprivrednici će ostvariti tek za 7-10 godina. Je li ih itko o tome obavijestio? Je li im itko rekao da bogatije i starije članice dobivaju veće poticaje? Ako je godišnji poticaj po hektaru u Letoniji 83 €, a u Belgiji 447 €, kako bi uopće letonski seljak mogao biti konkuretan belgijskom? I što mislite, hoće li hrvatski poljodjelac dobivati poticaje slične belgijskima ili možda ipak prije one sličnije letonskima? 

4. Laž je da je EU uređena asocijacija koja se uspješno bori protiv korupcije. Ona je pretjerano birokratiziran (i zbog toga veoma skup) mehanizam. Europska je unija korumpirana do srži, računi joj nisu potvrđeni 17 godina zaredom zbog milijardi izgubljenih u prijevarama i rasipnosti. Prema službenim podacima, samo u Europskoj komisiji radi oko 38.000 ljudi. U Europskom parlamentu koji broji preko 700 zastupnika (a svaki zastupnik ima i svoje osoblje) radi još i oko 6000 ljudi u njegovu Generalnom sekretarijatu. U Generalnom sekretarijatu Vijeća EU radi preko 3500 djelatnika. A to je samo dio cijele te birokratske vojske koja građane Europe stoji čak 1.147.885.101.616 eura godišnje! Ne varajte se: to ne plaćaju dobre vile, nego građani Europske unije. Želimo li im se pridružiti? 

5. Laž je da bismo ravnopravno sudjelovali u krojenju političke sudbine Europe s drugim zemljama-članicama. Koliko bi bilo hrvatskih zastupnika u Europarlamentu? Imali bismo dvanaest zastupnika, ili 1,6% od Europskog parlamenta koji broji 736 zastupnika, slijedom čega bismo bili u Uniji utjecajni manje od obične statističke pogreške! Pod pretpostavkom da se u EU-parlamentu uopće o nečem odlučuje (a ne odlučuje se). Uz to, otegotna je okolnost što bi hrvatski zastupnici u parlamentu zastupali nadnacionalne europske partije kojima pripadaju (tako je propisano). Zastupnici SDP-a zastupali bi interese Partije europskih socijalista (PES) jer je SDP pridružena članica te stranke. Zastupnici HDZ-a zastupali bi interese Europske pučke partije (EPP), jer je HDZ pridružena članica te stranke. HNS je, kao i HSLS i IDS, članica Europske liberalno-demokratske i reformske stranke (ELDR), pa bi - logično - HNS zastupao interese te stranke. Stoga opravdano pitamo: Tko bi zastupao nas?

6. Laž je da bi bilo dobro za našu zemlju kad bi nam Unija omogućila slobodno kretanje i školovanje mladih. Unija bi ih obrazovala zbog svog probitka, iskoristila sve što vrijedi od takvih „intelektualnih resursa“, vratila nam ih pred penziju, a nas pretvorila u zemlju neobrazovane radne snage nesposobne upravljati vlastitom državom. To je plan! Put u Europsku uniju zapravo je put u zaostalu Hrvatsku. 

7. Laž je da svi žele u EU i da nitko iz nje ne bi van. Čak 79,8% Norvežana je po istraživanju od 6. prosinca 2011. protiv pripajanja EU, pa nakon dva pokušaja ('72. i '94) više ne planiraju referendum. Više od pola Islanđana povuklo bi aplikaciju za pridruživanje Uniji, dok bi ih preko 57% glasalo protiv. Polovica Britanaca bi rado da njihova zemlja istupi iz Unije, tek 32% vjeruje kako je članstvo u Uniji pozitivno za Ujedinjeno Kraljevstvo. Prije zaoštravanja krize i dolaska neizabranog gubernatora Montija, 63% Talijana željelo je da njihova zemlja odmah napusti Uniju. 

8. Laž je da su Europa i Europska unija isto. Nisu. Europa je prekrasan kontinent, a Europska unija je nedemokratska federacija koja služi interesima krupnog kapitala. Nema ništa lošeg u europskoj suradnji, ali je mnogo toga lošeg u Europskoj uniji. S cijelim se svijetom može lijepo surađivati na ekonomskom, kulturnom i svakom drugom planu, bez da se ulazi u sumnjive (ali skupe) političke asocijacije. U tom smislu, laž je i da Unija nema alternative, a tvrdnja da ako ne uđemo u EU moramo ući u nekakvu balkansku uniju – potpuna je glupost. Dodatno, takvo je što izričito zabranjeno hrvatskim Ustavom, pa je tako ta papirnata babaroga razobličena.

9. Laž je da Europska unija brine o građanima svojih zemalja-članica. Ona brine o svojim interesima koji su premreženi interesima krupnog kapitala koji ih je i postavio na njihove funkcije (korporatizam). Europska je unija neoliberalna federacija korporativno-bankarskih interesa. Poslušajte unijske dužnosnike: uvijek govore o saniranju dugova, izvlačenju država iz kriza, spašavanju banaka i investicija – ali nikad ne govore o ljudima! Osim kad im spremaju mjere drastične štednje, bolne rezove, stezanje remena, smanjenja plaća i uvođenje novih poreza! 

10. Laž je da je Europska unija jamac stabilnosti i razvoja demokracije u Europi. Ona je meka diktatura u kojoj vlast ne proizlazi iz naroda. Ni više, ni manje. No, u posljednje vrijeme zapaža se i sve jasnije skretanje u totalitarizam: Unija posve otvoreno za premijere Grčke i Italije bez slobodnih izbora postavlja svoje ljude iz Družbe Bilderberg i Trilaterale. Po principu „problem-reakcija-rješenje“ unijsku krizu (koja predstavlja „problem“) namjerno se produbljuje kako bi se izazvao zahtjev naroda da se nešto učini (što je očekivana „reakcija“) te potom ponudio izlaz: sveopće ujedinjenje, jedinstvena svjetska vlada, vojska i banka, potpuni nadzor, Novi svjetski poredak (kao „rješenje“ koje je zamišljeno od početka). Ne, to nije teorija zavjere, nego njena praksa. I upravo se zbiva pred našim očima. Tko ima oči neka vidi.

Ima još laži kojima nas udružena hrvatska oligarhija nemilice zasipa u okviru recentne bespoštedne jednostrane prounijske indoktrinacije i propagande koja ima samo jedan cilj – ostvarenje njihovog (a ne narodnog) „povijesnog cilja“: produbljivanja vlastitih džepova utrpavanjem zemlje u proturadničku i nedemokratsku Europsku uniju. Ima još mnogo toga trulog u Uniji, od čega bi se svakom razumnom digla kosa na glavi, no i ovaj mali izbor je sasvim dosta, zar ne?

Uostalom, dovoljno je zapravo samo pogledati tv-dnevnik pa vidjeti teku li u Uniji med i mlijeko. Ipak, važno je obavijestiti se radi raskrinkavanja Unije, jer postoje trenuci u kojima stati na stranu istine nije samo ispravno, nego i sudbonosno. Za nas, našu djecu, naše bližnje, našu domovinu i našu budućnost. Trenutak u kojem živimo nesumnjivo je jedan od tih.

 

Informirajte se i – nemojte šutjeti!

Pripadnici unionističke oligarhije često znaju reći kako su tzv. „euroskeptici“ neinformirani. U takvim paušalnim izjavama izrečenim „svisoka“ i prečesto prednjači gorljiva unionistica Pusić. No znaju oni da nisu u pravu, jer to, naravno, naprosto nije uvijek istina. Možda su baš ti „euroskeptici“ i skeptični upravo zato što su i predobro informirani! U stvari, mi bismo trebali informirati njih! Radovalo bi nas kad bi bar netko od njih, suočen s neoborivim činjenicama, došao k sebi. 

Uostalom, izraz „euroskeptik“ je pogrešan termin: nisu „euroskeptici“ skeptični u odnosu na Europu (kontinent), kako bi se dalo zaključiti iz samog tog naziva, nego su – uglavnom zato što znaju kakva je – protivnici nedemokratske Europske unije (politička asocijacija), a to je nešto sasvim drugo. Kako bilo, demantirajmo tvrdnju da su protivnici Europske unije neinformirani na najbolji mogući način – informirajmo se! A ako smo informirani, informirajmo se još više! Znanje doista jest moć, i to nije floskula. 

Kako biste mogli donijeti „informiranu odluku“ na predstojećem referendumu, na stranicama portala „Europska unija i velika nevolja koja dolazi“ ne propustite pročitati (i svima preporučiti) odgovore na važna pitanja o nedemokratskoj europskoj federaciji: 

Znati pravu istinu, a šutjeti, danas je vrlo pogrešna opcija. Šutjeti – a znati – ovaj put predstavlja nepojmljiv konformizam. 

Ne zaboravite: ne možemo lijepo prekrižiti ruke i čekati da netko sa strane obavijesti ljude o opasnostima koje vrebaju u vezi eventualnog ulaska u Europsku uniju. Ne možemo ne učiniti ništa, a onda se nadati kako će to netko učiniti umjesto nas. Neće. Pogrešno je razmišljanje da to „nije naš posao“. Jest, to je posao svih nas. Svi moramo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo upoznali sve naše bližnje, naše prijatelje i poznanike, kako bismo upoznali što je moguće više građanki i građana Republike Hrvatske s pravim licem Europske unije. 

Danas još! Sutra može biti kasno. 

 

  

Na političku scenu Europe na velika vrata ulazi Družba Bilderberg

...............................................................................................................................................

Lucas Papademos novi je premijer Grčke, a „prijelaznu“ talijansku vladu vodit će Mario Monti. Uz to što su obojica unijski kadrovi (prvi je bivši viceguverner Europske središnje banke, a drugi bivši europski komesar), obojica su i članovi Trilateralne komisije, a Monti je uz to i istaknuti član Družbe Bilderberg, koja ovim putem napušta svoje dosadašnje „diskretno“ djelovanje i ulazi na europsku scenu – na velika vrata. Ne, nije nam namjera ovdje raspredati o nekoj „teoriji zavjere“. Ovo nije teorija zavjere. Nego njena praksa.  



15. studenoga 2011. - Autor: Redakcija

Talijanski zastupnici u subotu su usvojili paket ekonomskih reformi koje je tražio EU, otvorivši na taj način put za ostavku premijera Silvija Berlusconija te za formiranje tzv. „prijelazne vlade“. Vodit će ju eurokrat Mario Monti. Na ulicama glavnoga talijanskog grada okupljeni su prosvjednici slavili ističući talijanske zastave te transparente na kojima piše „Bye-bye Silvio“ ili jednostavno “Nestani!“ i „Konačno!“. Jadni ljudi počeli su se radovati jer su odlaskom Berlusconija vidjeli „svjetlo na kraju tunela“, pa misle da će „sada konačno biti bolje“. E, neće.

 

Umjetno izazvane krize neće riješiti nikakvi „stručni tehnokrati“ – ma koga da narod izabere

Prosvjednicima u Španjolskoj i Portugalu (valjda zato jer su ih vladajuće oligarhije sustavnije osiromašile, pa sad već više nikom ne vjeruju) sklonije su realnijem poimanju stvarnosti. Hodali su okolo s lutkom u lijesu koja predstavlja „političara“ i jasno poručili vladajućima da su prozreli njihovu igru, koja je cijelo vrijeme ista.

 „Vama ništa, nama sve“ — tu su prikrivenu oligarhijsku poruku ispravnije shvatili oni koji su temeljitije popljačkani. Shvatili su, naime, da ne žive ni u kakvoj „demokraciji“, nego zapravo u jednostranačkoj državi. Jer, koga god izaberu – taj ih popljačka, prevari, iznevjeri i – gle čuda – ne uspije riješiti umjetno izazvanu krizu čak ni „bolnim rezovima“, pa narod osiromaši, a korporatisti se obogate. Ovi u Italiji još se nadaju „da će biti bolje“, sad kad je Berlusconi sišao sa scene. Jer još ne vide tko se na scenu uspinje.

A uspinje se naizgled vrlo fin čovjek. Umjesto s „bunga-bunga“ partyja gdje su obično vrebali Berlusconija, sada paparazi mogu sačekivati novog premijera – pred crkvom kako izlazi s mise. Ozbiljan i pobožan čovjek, je li? Mario Monti, taj „uvaženi“ 68-godišnji ekonomist, potpuna je suprotnost bivšem premijeru Silviju Berlusconiju kojega javnost optužuje da je do daske srozao kredibilitet zemlje.

Tako radi elita. Kad stvari „dođu do kraja“, kad netko od aktualnih „odradi svoju dionicu“, onda ga zamijene naizgled finijim i poštenijim čovjekom. Tako je, primjerice, nakon blentavog i ratnički raspoloženog Georgea W. Busha došao fini Obama i ponudio „promjenu“ (kojom ništa nije promijenio) i dobio čak Nobelovu nagradu za mir kojeg nije ostvario. Stvari se uvijek mijenjaju, ali se zapravo malo što suštinski mijenja. Ili se čak mijenja – na gore.

„Problemi s kojima su suočene Italija i Grčka znatno su veći od pitanja premijera. Italija nije u ovu situaciju došla za pet minuta, pa neće ni izaći za pet minuta. Rješavanje dužničkih problema potrajat će mjesecima“, kaže Dan Greenhaus, strateg u brokerskoj kući BTIG.

Slična je situacija i u Grčkoj, gdje je također imenovan (odnosno od strane Unije nametnut) novi premijer, čija bi vlada trebala uvesti dodatne mjere štednje kako bi Atena dobila novu rundu međunarodne pomoći i tako izbjegla bankrot. Osjetno su u odnosu na prošli tjedan porasli i prinosi na obveznice Španjolske i Francuske. Rast prinosa pažljivo se prati jer svaki uspon kamate Italiji i drugim državama dodatno otežava otplatu dugova. Dužnička kriza ostavlja sve dublji trag i na realnom gospodarstvu. Jučer je objavljeno da je industrijska proizvodnja u eurozoni u rujnu pala 2 posto, najviše od početka 2009. godine.

„To ukazuje na promjenu donedavno pozitivnih trendova u Europi i potvrđuje procjene da bi u tekućem kvartalu gospodarstvo eurozone moglo uroniti u blagu recesiju“, istaknu je Jeff Kleintop, strateg u tvrtki LPL Financial.

Prema tome, hoće li novi oktroirani upravitelji Grčke i Italije riješiti njihove probleme. Ne. No oni tu i nisu zato da bi te probleme riješili. Oni su tu, kao i svi ostali gubernatori unijske i svjetske elite, da bi „odradili svoju dionicu“. A poslije?


Bivši europski komesar Monti preuzima u ime Unije protektorat nad Italijom

Pogledajmo malo tog Montija koji preuzima Italiju. Kao prvo, dolazi ne nakon izbora, nego kao predsjednik „prijelazne“ vlade. On je, kao, vrhunski i (kažu) neovisni stručnjak.

Ali on nije nikakav „neovisni“ stručnjak. On je unijski čovjek. Tijekom čak deset godina, od 1994. do 2004., obnašao je dužnost europskog komesara za tržišno natjecanje. Tko ga je predložio na tu dužnost? Njegov prijatelj Silvio Berlusconi! Monti je inače dužnost obnašao za vrijeme zlosretne Santerove Komisije, upravo Jacques Santer povjerava mu 1995. područje unutrašnjeg tržišta, financijskih usluga i fiskalnosti carinske unije. The Economist ga je 2000. u uvodniku naslovljenom „Super Mario“ ocijenio kao „jednog od najmoćnijih europskih birokrata“. E, to je pravi naziv za tog čovjeka „bez mane“.

Europskim komesarom, valja znati, postaju samo osobe koje su duboko odane unijskim nedemokratskim idejama. Europski komesari predlažu sve unijske zakone (i brinu se da ih Vijeće, a ne Parlament, usvoji) te za to primaju plaće od preko 20.000 eura mjesečno. Europska je komisija neizabrani diktatorski komitet čije je prijedloge vrlo teško (recimo gotovo nemoguće) oboriti u Parlamentu, pa je tako Komisija pravi motor Unije, a njeni komesari njeni pravi vladari. Kao takvi uživaju sve počasti od strane unionista. Logično.

Prošle srijede Montija je talijanski predsjednik Giorgio Napolitano imenovao doživotnim senatorom, a riječi hvale na njegov račun nije štedjela ni glavna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Christine Lagarde (inače još jedna sumnjiva persona, koja je na svoje sadašnje mjesto došla nakon političkog uništenja prethodnog predsjednika Fonda sumnjivom seksualnom aferom u kojoj su kasnije optužbe odbačene). Gotovo je nevjerojatno koji stupanj usklađenosti pokazuju upravljači Unije.

Monti se odmah sastao s guverenerom talijanske središnje banke Mariom Draghijem i političarima iz različitih stranaka i počeo se pripremati za sastavljanje vlade i prije nego li je Berlusconi odstupio. I dok još nije bio službeno imenovan, Monti je dobio potporu glavnih oporbenih skupina i uvjetni pristanak Berlusconijeve vladajuće koalicije, koja je rekla da će ga podržavati sve dok provodi mjere za izlazak iz krize dogovorene između vlade na odlasku i EU-a. Pa jasno. Vojnici Europske unije (takozvani „vladajući“ i takozvani „oporbeni“) uvijek se drže zajedno kad je u pitanju isti, zajednički cilj – onaj unijski. U tome se ni naši „vladajući“ i „oporbeni“ političari nimalo ne razlikuju. Kad treba puhati u trubu unijskih gospodara – uvijek svi složno pušu.

Naravno da nije izostala ni podrška vrhovnog europskog komesara Barrosa, kao ni Angele Merkel koja nije propustila dodati da je u okviru EU-a potrebno produbiti političku uniju. Eto kamo to sve ide. 

PROČITAJTE CIJELI ČLANAK



Davor Pavuna: Trajno rješenje za EU je Europa suverenih nacija

...............................................................................................................................................

Ljudi diljem svijeta već su se probudili i shvaćaju situaciju. Promjena je neminovna i »fazni prijelaz« je u tijeku. Neki će to doživjeti kao katastrofu, drugi pak kao podizanje svijesti i harmonizaciju svijeta, kaže intelektualac čiji su znanstveni dosezi prepoznati u cijelom svijetu



18. prosinca 2011. - Izvor: vjesnik.hr - Autor: Jadranka Klisović - Foto: Vjesnikova arhiva

Prof. dr. sc. Davor Pavuna intelektualac je čiji su znanstveni dosezi prepoznati u cijelom svijetu. Radi kao profesor na Federalnom institutu za tehnologiju u Lausiannei (EPFL), gdje je voditelj skupine za supravodljivost i ravnatelj Centra za nove elektronske materijale. Opću fiziku predaje inženjerima, a kvantnu fiziku na doktorskom studiju. U Švicarskoj živi već 33 godine s tim da je povremeno odlazio raditi eksperimente u Brookhavenu na Long Islandu, zatim u Kinu u kojoj se, kako ističe, upravo događa znanstvena ekspanzija, a u zadnje vrijeme sve češće surađuje i sa Saudijskom Arabijom.

Kraće je vrijeme boravio i radio u Indiji i Australiji te kao docent u CNRS-u u Grenobleu. Više od dva desetljeća surađuje sa svjetskim znanstvenicima u Europskoj uniji, Kini, Americi... Angažiran je i u Hrvatskoj. Od prije nekoliko godina Vlada i Sabor imenovali su ga u Upravno vijeće Hrvatske agencije za visoko obrazovanje i znanost, na osječkom je sveučilištu gost predavač, a s institutom »Ruđer Bošković« redovno organizira konferencije u Cavtatu. 

PROČITAJTE CIJELI ČLANAK



EU  birokratizirano, imperijalno, neoliberalno i militarističko tijelo

...............................................................................................................................................

Ljudi diljem svijeta već su se probudili i shvaćaju situaciju. Promjena je neminovna i »fazni prijelaz« je u tijeku. Neki će to doživjeti kao katastrofu, drugi pak kao podizanje svijesti i harmonizaciju svijeta, kaže intelektualac čiji su znanstveni dosezi prepoznati u cijelom svijetu

 


9. prosinca 2011. - Izvor: www.index.hr - Autor: Jelena Šimac 

Za političku elitu u Hrvatskoj danas je bio svečan dan u Bruxellesu - Hrvatska je potpisala pristupni ugovor s Europskom unijom, što će nekima od njih zagarantirati dobre plaće u tijelima Europske unije i sve one beneficije koje sa sobom te pozicije nose. 

Prije nekoliko dana u Europskom parlamentu europarlamentarac Nigel Farage održao je dramatičan govor u kojem je upozorio kako EU podmićuje hrvatsku vladajuću kastu visokoplaćenim poslovima u Europskom parlamentu koja onda aktivno promovira ideju ulaska Hrvatske u EU, bez da se po tom pitanju održala ikakva nacionalna debata kojom bi se upozorilo građane i na loše strane pristupanja Europskoj uniji. 

Sve veće stranke u Hrvatskoj forsiraju pristupanje Europskoj uniji kao već gotovu stvar. No, ankete pokazuju da je euroskeptika u Hrvatskoj sve više, te da će odluka biti tijesno donesena. Nova Vlada će, srećom, pomaknuti datum raspisivanja referenduma za kraj siječnja ili početak veljače, što će građanima dati još malo vremena da trezveno razmisle žele li ući u takav savez država, naročito u trenutku kada se govori o raspadu eurozone i povlačenju najrazvijenijih država unutar Europske unije u miniuniju.


Ulazimo u polumrtvo tijelo

"Hrvatska ulazi u EU u trenutku najteže krize nakon Drugog svjetskog rata, ekonomske i socijalne, ako ne i raspadanja eura. Ako se akutni financijski problem u Uniji i riješi, kriza će u smislu recesije trajati još nekoliko godina. I to je tužna činjenica - ulazimo u polumrtvo tijelo. Birokratizirano, imperijalno, militarističko, asocijalno i agonično tijelo", kazao je u razgovoru za Index umirovljeni profesor prava Nikola Visković komentirajući nam loše strane ulaska u Europsku uniju.

Europa nije samo euro, kaže nam profesor, već bi trebala biti i ideal socijale i mira, a ta Europa nije mir ni socijala. 

"Prvo što je vrlo birokratizirana tvorevina, ima jednu oblandu demokratičnosti, ali je ta demokratičnost jako ukrućena institucijama. To se vidi iz tog golemog i preskupog briselskog i strasburskog aparata. I to dovodi do tjeskobe kada čujemo da će Hrvatska imati 12 zastupnika i da će svaki zastupnik imati strahovita primanja u usporedbi s našim stanjem. EU se trese u ekonomskoj krizi, a oni žive u loju. To je nešto što je sa stajališta odlučivanja i standarda zabrinjavajuće", drži profesor Visković. Zabrinjava ga, kaže, i demokratičnost. Odnosno, sa stajališta neposrednije demokracije, ona je otežanija nego u bilo kojoj samostalnoj državi. "Naime, svaki stupanj složenosti otežava demokraciju, a Europa je prilično složena", ističe.


To nije socijalna Europa, već Europa elita, militaristička sila

S druge strane, nastavlja Visković, Europa kakvu imamo pred sobom nastala je i sve se više odvija u imperijalnom sistemu neoliberalizma. "To nije socijalna Europa, već Europa elita. Ona nije blaga i humana tvorevina već prepotentna materijalističko-liberalna imperijalno-kapitalistička tvorevina gotovo u istoj mjeri kao i SAD, sa željom da bude svjetski policajac. Razlika je samo u stupnju moći. Europa bi htjela da bude SAD u svijetu, a to je izdaja starog ideala Europe od Erazma Roterdamskog pa do socijalizma. Naravno da bi kriza u Europi mogla omogućiti promjenu imperijalnog stava, ali to se neće dogoditi", kaže nam profesor koji tu dodaje i element militarizma. 

"Europa je i militaristička sila. Naime, u ovom trenutku krize režu se sva socijalna prava, pa čak i prihodi političara. A jedna stvar se ne reže, a to su vojni troškovi. Govorimo o milijardama koje se troše u vojsci, a koje bi bile skoro dovoljne da se dužnička kriza riješi. No, to čak ni socijalistima ne pada na pamet. I to ne može biti slučajno, a zašto? Najzdravija privredna grana u Europi i Americi je vojna industrija i ona u svakoj velikoj europskoj državi, kao što su Francuska i Engleska, hrani stotine tisuća ljudi. Kad bi se u njoj štedjelo, napalo bi se najvitalniji dio privrede i tu je taj paradoks. Ta 'humanistička' Europa spremna je žrtvovati sve, ali ne i militarizam. Jer tada bi se pobunili i sindikati, radnici. Uostalom, vojna industrija je i izvozno najprofitabilnija grana. I zašto bismo u takvu Europu i što mi s njom imamo? Tom Europom koja proizvodi besmisleno i nepotrebno naoružanje koje onda prodaje arapskim diktatorima", pita se profesor. 

PROČITAJTE CIJELI ČLANAK



Zašto smo protivnici ulaska u EU? Zato što je to pogubno

...............................................................................................................................................

Mladi su i obrazovani, a protiv su ulaska Hrvatske u EU. Tvrde da hrvatske tvrtke nemaju šansi na zajedničkom tržištu. I da će EU ugroziti Hrvatsku...

 

4. prosinca 2011. - Izvor: Večernji list - Piše: Silvana Perica

Jedina je šansa za Hrvatsku da – ne uđe u Europsku uniju! Tvrdi to skupina od 40-ak mladih intelektualaca, okupljena u neformalnu inicijativu koja je dosad proizvela dva kritička temata o Europskoj uniji, “S onu stranu Schengena” 1 i 2. Iako Hrvatsku samo 19 mjeseci dijeli od prelaska praga Unije, u javnosti gotovo da i nema rasprave o tom sudbonosnom činu, većina kao da je uvjerena da druge mogućnosti nema pa o tome što nam Unija nosi ne vrijedi ni raspravljati.

Koja je alternativa Hrvatskoj – da ostane sama na Balkanu, pa nismo mi Norveška, nemamo naftu, nismo Švicarska, nemamo moćne banke – ključan je argument za EU. Ekipa iz Demokratske inicijative protiv EU s kojom smo razgovarali – aktivistica Jelena Miloš, student i aktivist Juraj Katalenac, mladi povjesničar Nikola Vukobratović i docent s Filozofskog fakulteta Mate Kapović – tvrdi upravo suprotno, ulazak u Uniju ugrozit će Hrvatsku.

Štetna politika EU

U Uniju ćemo davati više novca nego što ćemo iz nje dobivati, krupnom kapitalu bit će dobro, ali ne i radnicima, plaće neće rasti, a ako poželite prosvjedovati, možete koliko želite vikati po Zagrebu, prava vlast u Bruxellesu ionako vas neće čuti niti je možete srušiti. To su osnovne teze ove skupine protivnika Unije. No, koja je onda alternativa za Hrvatsku?

– To je kao da pitate koja je alternativa samoubojstvu. Alternativa je da se ne ubijete... Neoliberalizam koji zapadnim svijetom vlada od vremena Margaret Thatcher i Ronalda Reagana donio je danas školarine na fakultetima, participacije u zdravstvu, naplatu parkiranja, rad samo na određeno, lakše otpuštanje radnika, privatizacije i rastuću nejednakost – odgovara Kapović, dodajući kako je u Europi je glavni promotor i provoditelj takve štetne politike upravo EU. 

PROČITAJTE CIJELI ČLANAK



Deset pogrešaka koje vode Europsku uniju prema katastrofi

...............................................................................................................................................

Eurozona je na rubu raspada. Europska unija ustanovljena Mastrihtskim ugovorom 1. studenog 1993. godine možda neće dočekati svoj 19. "rođendan". Ovakve tvrdnje donedavno su spadale u žanr znanstvene fantastike, a ozbiljno su s njima baratali eventualno teoretičari zavjere.



30. studenoga 2011. – Izvor: index.hr – Autor: Petar Vidov – Foto: AFP

Eurozona je na rubu raspada. Europska unija ustanovljena Mastrihtskim ugovorom 1. studenog 1993. godine možda neće dočekati svoj 19. "rođendan". Ovakve tvrdnje donedavno su spadale u žanr znanstvene fantastike, a ozbiljno su s njima baratali eventualno teoretičari zavjere.

Katastrofični scenarij u međuvremenu je, međutim, postao realnost. Vodeći svjetski mediji ozbiljno teoretiziraju o ukidanju eura, a za posljedice mogućeg urušavanja eurozone počele su se pripremati i velike međunarodne kompanije. Samo se Hrvatima Europska unija i dalje prezentira kao obećana zemlja. Ostatak svijeta odavno je shvatio da je u EU nešto trulo.

Kirsty Hughes iz Centra za međunarodne studije na Sveučilištu Oxford za nezavisni think-tank "Prijatelji Europe" provela je analizu u kojoj ukazuje na deset ključnih pogrešaka europskog vodstva, a zbog kojih bi kriza u eurozoni mogla imati kataklizmičke posljedice za čitav svijet. Hughes je počinjene greške podijelila u tri skupine: političke, demokratske i ekonomske. 


Prva pogreška: Nedostatak političke vizije i strategije

Već godinu i pol dana traju sastanci i summiti na najvišim razinama EU, bez ikakvog efekta. Rješenje krize i vizija budućnosti Unije ne naziru se niti na teoretskoj razini. Lideri EU zapravo se ne uspjevaju dogovoriti oko ničega osim vatrogasnih mjera, koje redovito povlače u zadnji čas, što samo doprinosi dramatici čitave situacije. 

"Europski lideri nemaju nikakvu dugoročnu viziju niti strategiju. Predsjednici i premijeri zemalja eurozone, uz podršku svojih ministara financija, isključivo su u defenzivi. Ministri vanjskih poslova uočljivi su samo po svom izbivanju", piše Hughes, zaključujući kako Europa mora pod hitno donijeti odluku u kojem smjeru želi ići, ne samo na financijskom, već i na socijalnom i geopolitičkom planu. 


Druga pogreška: Politički odnosi između zemalja članica

Jasno je da zajednica 27 zemalja ne može biti sasvim jedinstvenima u svojim političkim stavovima, ali do sada je uglavnom održavan kakav-takav balans, primjećuje Hughes: "Velike zemlje znaju, ili su znale, da ne mogu voditi igru i jednostavno ignorirati manje članice". Njemačka je bila prva koja je shvaćala tu dinamiku; uostalom, jedan od razloga stvaranja EU su i bile njemačke težnje iskazane u Prvom i Drugom svjetskom ratu. 

U Europskoj uniji više nema ni prividne jednakosti. "Europa odjednom govori Njemački", izjavio je nedavno Volker Kauder, član stranke Angele Merkel. Osim Njemačke, jedina zemlja koju se išta pita o dužničkoj krizi je Francuska. David Cameron pravi se da Britanci s krizom u Europi nemaju veze. Ostale 24 članice EU u drugom su planu. Njihovi lideri prekriženih ruku sjede i čekaju naredbe iz "središnjice". Europska unija danas nije ujedinjena, upravo suprotno: podijeljena je na jake i slabe, važne i nevažne. Ili, ako baš hoćete, na "jednake i jednakije". 

PROČITAJTE CIJELI ČLANAK



 Europska unija i velika nevolja koja dolazi, 2011. — 2012.


 
 

This free website was made using Yola.

No HTML skills required. Build your website in minutes.

Go to www.yola.com and sign up today!

Make a free website with Yola