Pisali ste nam...

..........................................................................................................................................................................

Euroeuforija u Bosni i Hercegovini

30. I. 2012. - Poštovani, želim vam odati priznanje i zahvaliti na izvanrednoj stranici o Evropskom savezu, kao i na tom prijevodu. Pišem vam iz BiH gdje je stanje otprilike slično opisanom: postoji euroeuforija pothranjivana nadom da ćemo kad uđemo tamo živjeti bez rada, uzimajući milione iz IPA i drugih fondova. To je jedna od rijetkih stvari gdje se slažu sve stranke. Na sve strane se organizuju seminari ”Kako povući sredstva” iako se čini da su sredstva sigurna jedino njihovom organizatorima. EU daje podatke koliko je sredstava stavila na raspolaganje, ali nema podataka koliko je stvarno isplaćenih sredstava za projekte i koje. Niko ne pita zašto bi BiH bila uspješnija od 6% iskorištenih sredstava Bugarske, uostalom Vpi.ba tvrdi da je BiH iskoristila samo 6,5% IPA fondova u periodu 2007-2010. Druga nada je stabilnost u EU pod kišobranom NATO (bez detalja kao BMD). Niko se spominje Afganistan gdje smo sada, sutra možda Iran ili Siriju, a preksutra i dalje. 

Skoro da nema stranke protiv EU, a čak je HSP BiH protiv stava HSP-a Hrvatske oko ulaska u EU. Ne čuju se glasovi ljudi koji bi kao g. Srećko Sladoljev rekli da je apsurdno da će nas npr. NATO bolje braniti, a EU bolje hraniti. Iz iskustva u BiH želim ukazati na značaj djelovanja NVO, naravno finansiranih iz inostranstva. Primjerice, GROZD je u 2006. godini doniran sa milion i 200 hiljada maraka, a novac su obezbijedile ambasade Velike Britanije, Sjedinjenih Americkih Država i Holandije te nekoliko velikih inozemnih nevladinih organizacija kakve su Soros, Olof Palme Centar, NED, Balkan Trust, USAID i Charles Stewart Mott Fondacija. No, svakako najzanimljivija od svih je NED, što je skracenica za National Endowment for Democracy. Na izborima 2010. došlo je do djelomične promjene vladajućih stranaka. Umjesto prve SDA i SBiH (i 2 HDZ—a u FBiH) na vlasti su prvi SDP i SDA (i RzB, HSP u FBiH). U državnoj vlasti će i dalje biti SNSD, SDS, HDZ, HDZ 1990, SDA, te novi SDP. 

Ovo je bitno iz dva razloga. Prvo, sve vladajuće stranke složno postupaju po neoliberalnom programu, kako im je i naloženo (nije različita ni opozicija kao PDP ili SBB). Od socijaldemokratije je ostalo samo ime. Razlike između stranaka su samo formalne ideološke, kao na pitanju vjeronauke, ili interesne, kao na pitanju policije. Drugo, najveći doprinos djelomičnoj promjeni, odnosno dolasku na vlast SDP—u su dale NVO kao pokret Dosta. No vidi čuda, to je isto ime i simbol kao u Ukrajini i Egiptu, prethodno viđeno i u Srbiji, Gruziji, Venezueli, Tunisu. Negdje u 11.2011. predsjednik SDP—a Lagumdžija je išao na poklonjenje direktorima NED—a i NDI—a, majki svih ovih demokratskih promjena, što je naravno prošlo nezapaženo, jer i oni koji prate politiku misle da se sreo sa nekakvim američkim senatorima. Lagumdžija je ono što se može nazvati lokalnom elitom, čovjek visokih sposobnosti i ličnog bogatstva koje uvećava izdajući stan njemačkoj i američkoj ambasadi, stalno prisutan na bjelosvjetskim konferencijama. On je uspješno izašao iz afera za korupciju, koje je Tužilaštvo obustavilo radi nedostatka dokaza, kao i za brojne druge vlastodršce: Dodik, Čović, Lijanovići, Branković, Ivanić. Dokić je priznao krivicu i onda zasjeo u fotelju ministra u VM BiH. S druge strane, Jelavić je osuđen ali nedostupan pravdi. 

Da vas citiram: „Ni u Hrvatskoj ni u Europi ne postoji više ni ljevica ni desnica, ni vlast ni oporba. Svi su „ujedinjeni u različitosti“, kako i sam slogan Europske unije poručuje. Uostalom, EPP i PES, europske stranke kojima pripadaju HDZ i SDP, ionako su na nivou Unije praktički u velikoj koaliciji. Nije ni čudo što su im težišne zadaće iste. Postoji samo (prividno posvađana, ali oko temeljnih ciljeva posve ujedinjena) oligarhija koja je u oštroj klasnoj borbi s – ostatkom naroda.” U BiH se vjerske zajednice ne uključuju javno u EU priču, ali to svesrdno podržava Visoki predstavnik, kome je to draža tema od provođenja Dejtona i npr. povratka prognanih. Slično nas savjetuju i ambasadori zemalja EU i SAD koji u medijima imaju status mudraca. 

Situacija sa strankama je slična, te su npr. HDZ BiH, SDA i PDP posmatrači u EPP. Mladi članovi sve ove 3 stranke se već obučavaju u evropskoj retorici, jer su im stranke organizovale političke akademije, naravno pod budnim okom eurolobista, oprostite.. u saradnji sa eminentnim evropskim institucijama. S druge, ili na kraju iste, strane, SDP je pridružena stranka u PES. Interesantno je da je zahvaljujući SDP-u BiH Socijalistička internacionala suspendovala svoju drugu članicu iz BiH, SNSD. Obrazloženje je da je "proces monitoringa SNSD i pored brojnih upozorenja, pokazao izostanak bilo kakvog napretka u djelovanju i retorici i da su nacionalizam i ekstremizam i dalje prisutni u radu ove stranke". Lokalni posmatrač će primijetiti da navodna socijaldemokratska stranka ne bi tako trebala pričati i raditi, ali također i da PDP slično priča, iako teoretski spada u drugu skupinu.

 Nema sumnje da će i nova vlast nastaviti gdje i stara, sa uzimanjem kredita IMF—a pod turističnim nazivom ”aranžmani”. Kao da svi putuju na te tzv. pregovore, a ne samo oni. Tome garantuje novi predsjedavajući VM BiH Vjekoslav Bevanda koji se osladio uzimanjem kredita kao ministar finansija u Vladi FBiH. Izlika je naravno bila nedostatak sredstava. Niko nije čuo izjavu glavnog federalnog revizora Okanovića da FBiH ne bi trebali krediti kad bi naplatili sve koncesije i dugovanja državi, što je nekih 200 miliona KM godišnje. 

Prošle je godine od 1400 miliona KM budžeta FBiH na dug i kamate otišlo 400 miliona. Za ovo se koristi riječ iz novogovora ”servisiranje”, umjesto stare ”otplata”. Uslov dobijanja kredita je uvođenje mjera štednje kroz politiku rezanja troškova, uvođenja novih poreza i privatizacije preostale državne imovine. I pored svega, predstavnici WB i IMF uvijek imaju prostor u medijima da nas instruiraju šta trebamo raditi. Nisu rijetke situacije u kojima državna institucija uzme kredit i onda prepusti njima da ga troše. U najboljem slučaju, WB „donira” sredstva za izradu projekta, pa on svakako ide kako oni odrede. Kao u reklami za pogrebno poduzeće, „vaše je samo da umrete (uzmete), sve ostalo je naša briga”. Drugi primjer su krediti EBRD uz koje postavljaju svoje uslove, npr. da se vlasnici bespravne gradnje moraju obeštetiti, te se brzo izmijeni zakon tako da piše „na dionici A—B će se vlasnicima bez građevinske dozvole isplatiti građevinska vrijednost objekta”. Ovo naravno potiče zahtjeve drugih, i novu bespravnu gradnju, tako da se potpuno obesmišljava prostorno planiranje. Kuriozitet je da je Vlada FBiH usvojila uredbu o reprezentaciji kojom predviđa davanje poklona ljudima iz IMF, EBRD..dno podaništva. U paketu za formiranje VM BiH, više od godinu nakon izbora, se, pored lokalnih tema kao popis i raspodjela rukovodnih pozicija, nalazi i zakon o (reguliranih) državnoj pomoći, što je predviđeno SSP sa EU. Mediji to ponavljaju do besvijesti bez ulaska u pitanje šta to uopće znači, a kamoli u odnos horizontalne/sektorske/pojedinačne pomoći ili konkretne primjere, navodeći samo da je „važan za evroatlantske integracije”. 

Uglavnom, treba uspostaviti još jednu (od parlamenata) nezavisnu regulatornu agenciju, kao što je već urađeno u bankarstvu, energetici, medijima i telekomunikacijama.. Nikakve informacije da ulaskom u EU ovlasti za odobravanje državnih pomoći prelaze na EK. Eurolobisti predlažu da se usvoji nacrt zakona koji je sačinio Projekat tehničke pomoći EU. Zastupnici i zastupnice, isključite mozak i dižite ruke i noge kako vam se kaže. Tu se ona upliće politika koju brine jedino da li će pomoć biti na nivou države („probosanske snage”), entiteta (RS stranke) i da li to može raditi zajedničko tijelo države i entiteta (kompromis) što ne poznaje Ustav BiH. Državni bh. zastupnici mjesečno uzimaju nemoralnih 6.000 KM u državi sa prosječnom plaćom od 800 KM, ali su im apetiti izgleda usmjereni ka tih evropskih 28.000 KM. Ionako odluke donose predsjednici stranaka, pa im je svejedno. 

Najnevjerovatnija stvar od svih je što su ”na evropskom putu” usvojili Zakon o dobrobiti životinja kojim se pse ne sklanja sa ulica, već u nepostojeće azile uz trošak od 150 KM mjesečno, te oni redovno i neometano napadaju ljude i djecu. Izvještaji o posljedicama su uobičajeno svakodnevna tema medija, i tome je posvećeno više prostora nego bilo kakvoj analizi uticaja akija na BiH. Vlast misli da smo svi psi pa nam povremeno baci kakvu kakvu kosku, a zadnja je smanjenje plaća državnim službenicima za 4,5%, što su oni koji nemaju nikakav ili imaju posao kod privatnika koji ih iskorištava jedva dočekali. Ne razumije narod da je cilj oslabiti i ukloniti srednju klasu. Današnja faza ekonomske nesreće u BiH je počela 1997. prodajom cijelog bankarskog sektora u obadva entiteta za mizeran iznos. Od 82 banke, koliko ih je u BiH bilo 1996. godine, i u kojima je bio dominantan bosanskohercegovački kapital, BiH je došla u situaciju da 15 godina poslije bankarskim sektorom, kroz 30 banaka koje stabilno posluju, gotovo u potpunosti vladaju stranci. Prema pouzdanim informacijama, FBiH je na temelju prodaje državnog kapitala u bankama inkasirala mizernih šest miliona KM. Tada su na vlasti bile nacionalne stranke SDA, SDS, HDZ i rijetko je ko sumnjao da one ne rade u najboljem interesu svojih naroda. Nastavila se privatizacijom svega pod sumnjivim okolnostima i po knjigovodstvenoj vrijednosti. Npr. bh. Energopetrol je vjerovatno jedina naftna firma koja je iskazivala gubitak, dok nije prodana. A ne sumnjam da će uskoro doći i sve ono što vi spominjete i što inače ide: porez na nekretnine, prodaja poljoprivrednog zemljišta čiji je registar finansirao strani faktor, prodaja energetskog sektora koji su reformisali, dalje otvaranje zdravstvenog sektora za fondove pod geslom novog finansiranja.. Logiku stranih investicija kao razvojnog modela, koji sa sobom vuče i čitav niz izrazito negativnih socijalnih efekata, konkretno povećanja siromaštva i smanjenja socijalne zaštite je dobro opisao g. Nikola Vukobratović. 

Narod gleda sapunice i rialitije, i ne čita knjige, kao što je ona koju vam želim preporučiti: Chossudovsky, Michel - The Globalization of Poverty and the New World Order (2003), kao i njegove ostale knjige i stranicu globalresearch.ca. U njoj je opisano djelovanje globalne elite kroz SB, MMF, tako da čitalac vidi da mi u BiH, trebamo mnogo više gledati Nigeriju, Argentinu, naravno i Bugarsku, Rumuniju, nego sjaj Pariza, Londona ili Berlina. A Island bi, kao i Mađarska, sada bio jako poučan. Odlični članci g. Marka Kostanića i drugih pod naslovom „S onu stranu Šengena” su u skladu sa tezama u knjizi. Neki koji kao Vlada Sinđelić pišu o imperijalističkoj okupaciji Balkana, i pored drugih država odvojeno navode FBiH i RS, a namjerno preskaču BiH, izgleda da nije jasno da dok se dva entiteta svađaju, treći gospodare BiH.. i desetinama takvih. Ne zamjerite što nisam upisao ime, na kraju krajeva, važniji je sadržaj. Pozdrav iz Sarajeva PS Cijenim rad i doprinos g. Icke—a u vezi teme ove stranice, ali vam u vezi drugih teorija koje iznosi preporučujem film na DavidIckeDebunked.com. (Saraj)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Hvala Vam na ilustrativnom pregledu razvoja unionističkih ideja u BiH. Kako se lijepo može razabrati, uvijek je sve isto ili slično na tom "europskom putu". Sve stranke pušu isti rog i udruženo provode bezidejnu i proturadničku neoliberalnu politiku. Nije ni čudo što su sve te unijske priče takve: isti briselski šefovi, isti izrazi, iste poruke, sličan žargon i eufemizmi... Ali što ostaje kad se digne zavjesa s lijepih obećanja? Novac u džepovima složnih kvislinških unionista, a narodu bolni rezovi, stezanje remena, novi porezi, privatizacije i propast privrednih subjekata, državni dugovi na grbači i mrvice s trpeze korporatističke europske federacije. Europska unija nezaustavljivo ujedinjuje narode Europe na zajedničkom putu u propast. - Redakcija

Lijepe riječi ne mijenjaju činjenice

28. I. 2011. - Prvenstveno Vam želim zahvaliti na hrabrosti i velikom trudu kojim ste napisali i pomno razložili sve o EU. To je uvelike pomoglo meni kao i nekolicini ljudi da saznam dosta toga o funkcioniranju i djelovanju institucija EU o kojima nisam imala pojma. Moram Vam reći da sam na početku dvojila oko odluke o pristupanju EU, no kao se bližio dan referenduma čitajući i prateći sve što sam mogla, moja odluka je sve više bila PROTIV, zahvaljujući naposlijetku i Vašoj stranici. Proslijedila sam kome god sam mogla neke informacije o EU koje ste lijepo razložili, kako bi se i drugi moji prijatelji informirali. No razlog mome pisanju je što ste se žestoko okomili na Katoličku crkvu po pitanju ulaska u EU. Sama sam katolik i nije mi žao što ste kritični. Međutim,na sljedeće navode moram reagirati: „...Vjerujemo da je zbog toga teško i samim vjernicima, napose onim vjernicima koji su zbog toga što ne podržavaju ulazak Hrvatske u protunarodnu, proturadničku i protudemokratsku Uniju u osobito teškom položaju jer im vjerska zajednica kojoj pripadaju nalaže preko pontifeksa maksimusa da to moraju podržati, ali to nije razlog zbog kojeg bismo pristali šutjeti o nedvojbenim žestokim prounijskim djelovanjima, izjavama, pa čak i dokumentima crkve. Vrlo je neprihvatljivo da Katolička crkva koristi vjeru svojih vjernika kako bi im plasirala političke poruke. I to još kakve. Vjerujemo da je kritika takvih postupaka nadasve potrebna i opravdana.“ „...Jer, radi se o službenoj politici te vjerske zajednice, promovirane od njenih najviših dužnosnika, čak samog pape. U tom smislu istup mons. Jezerinca, kojeg smo također - radi uravnoteženosti - prenijeli na našoj stranici Vijesti, jest samo ispad - a ne službena crkvena politika.“ „...Jer sve to zajedno ulazi u opću sliku žestoke i jednostrane prounijske indoktrinacije propagande koju protiv svih građana Republike Hrvatske zdušno zajedničkim snagama vodi udružena politička, društvena i crkvena oligarhija. Zar bismo trebali prešutjeti da je prošlog listopada papa u razgovoru s Ivom Josipovićem podržao ulazak Hrvatske u Europsku uniju, u koju bi, kako je naglasio, trebale ući iostale balkanske zemlje? Ili se praviti ludi da ne znamo za zaključak Rimskog sinoda koji je još u listopadu 1999. istaknuo da je nužno "poduprijeti, s hrabrošću i hitnošću, proces europske integracije"? Ili začepiti uši kad papa, umjesto da naviješta evanđelje, prilikom posjeta Hrvatskoj ističe da bi bilo „logično, pravedno i potrebno da Hrvatska uđe u Europsku uniju gdje povijesno i kulturno oduvijek pripada“?“ Naime u pogledu Vaših izjava htjela bih vam skrenuti pozornost da stvari u Katoličkoj crkvi ne funkcioniraju baš ovako kako ste naveli. Naime vjernici su obvezni prihvatiti stajališta kada papa govori ex chatedra,tj. o stvarima koje se tiču vjere i morala (tzv. Nepogrešivost odnosi se dakle „kada vršeći svoju službu učitelja i pastira svih kršćana snagom svog apostolskog autoriteta definira da neka doktrina koja se tiče vjere i morala treba bito prihvaćena od cijele Crkve.“ To uvelike čini razliku od privatnih i ostalih djelovanja, čak i ako su učiteljske naravi, one nemaju definitivan i nepogrešiv karakter. Stoga njegovo djelovanje niti govor po ovom pitanju nikako ne može prsiliti nikoga od vjernika na određeno političko djelovanje, niti po tom pitanju postoji službena crkvena politika. Sama ta sintagma ne stoji jer takvo nešto ne postoji u Crkvi. Osim toga naveli ste i sami primjere biskupa koji zastupaju različito mišljene u pogledu pristupa EU, također jedanVaš čitatelj je spomenuoa i j sama znam za svećenike koji su protiv. Crkva ima pravo govoriti o svim stvarima vezano uz čovjeka to joj je i poslanje. Međutim kako Crkvu čine ljudi, grešni ljudi kakvi smo svi po naravi, ali i slobodni, tako nam je dano da odluke donosimo sami svatko po svojoj savjesti. Osim toga nikako se ne možemo svrstati u isti koš navedene „oligarhije“: „udružena politička, društvena i crkvena oligarhija“ kada se one bitno razlikuju samaim time što papa ima bitno različitu sliku kakva bi EU treba biti i na kojim vrijednostima se temeljiti. 

Stoga Vam u prilogu šaljem sljedeće: (preuzeto s : http://www.bitno.net/vjera/evo-za-kakve-se-temelje-europe-zalagao-papa-benedikt-xvi/ 25.01.2012.) Evo za kakve se temelje Europe zalagao Papa Benedikt XVI. Papa Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) već dugi niz godina je s velikom pozornošću pratio europske društvene i kulturne procese. Objavljujemo njegov tekst iz knjige „Europa Njezini sadašnji budući temelji“, koji pokazuje svu dubinu i slojevitost njegova promišljanja o toj temi. Tekst je nastao za predavanje održano 28. studenoga 2000. u Berlinu, a zadnji dio je prerađen za predavanje u Senatu Republike Italije u svibnju 2004.. U tekstu Papa upozorava na krizu Europe te se zalaže za jasne vrijednosti na kojima bi se trebao temeljiti europski Ustav i uopće europska društvena perspektiva. Koliko je to uvaženo od strane političkih elita koje su krojile Ustav i koje kroje europsku sadašnjost i budućnost procijenite sami čitajući tekst. „(…) Izgleda da je Europa baš u ovome trenutku svoga najvećeg uspjeha iznutra postala prazna, u nekom smislu kriza joj je onesposobila krvotok, dovela u opasnost njezin život, prepustila, da tako kažemo, njezinu sudbinu presađenim organima koji će međutim nužno uništiti njezin identitet. Tomu nutarnjem odumiranju nosivih duhovnih sila odgovara činjenica da je Europa i po svome stanovništvu na putu nestajanja. Postoji neki čudan nedostatak volje za budućnošću. Na djecu, koja su budućnost, gleda se kao na prijetnju sadašnjosti; drži se da nam ona oduzimaju nešto od našega života. Ne doživljava ih se kao nadu, već kao ograničenje sadašnjosti. Nameće se usporedba s Rimskim Carstvom na zalazu: ono je još uvijek funkcioniralo kao velik povijesni okvir, ali u stvarnosti već je živjelo od onih koji su ga trebali dokrajčiti jer ono sâmo više nije imalo nikakve životne energije. (…) Tako se nalazimo pred pitanjem: kako se stvari trebaju dalje razvijati? Postoji li u nasilničkim previranjima našega vremena identitet Europe koji ima neku budućnost i za koji se možemo zauzeti svim našim snagama? Nisam pripravan detaljnije raspravljati o budućemu europskom Ustavu. Želio bih ukratko naznačiti samo temeljne moralne elemente koji, po mome mišljenju, ne bi smjeli izostati. Prvi element je “bezuvjetnost” kojom ljudsko dostojanstvo i ljudska prava moraju biti predstavljena kao vrijednosti koje prethode bilo kojemu državnom zakonodavstvu. Ova temeljna prava ne stvara zakonodavac niti ih netko dodjeljuje građanima, “već prije svega postoje po vlastitome pravu, zakonodavac ih oduvijek mora poštovati, prethodno su mu dana kao vrijednosti višega reda”14. Ta vrijednost ljudskoga dostojanstva, koja prethodi svakome političkom djelovanju i svakoj političkoj odluci, u konačnici upućuje na Stvoritelja. Samo Bog može utvrditi vrijednosti koje se temelje na bîti čovjeka i koje su nedodirljive. Pravo i istinito jamstvo naše slobode i ljudske veličine jest činjenica da postoje vrijednosti s kojima nitko ne može manipulirati; kršćanska vjera vidi u tome otajstvo Stvoritelja i stanja slike Božje u kojemu je čovjek stvoren. Danas gotovo nitko neće izravno nijekati prvenstvo ljudskoga dostojanstva i temeljnih ljudskih prava u odnosu na svaku političku odluku; još uvijek su preblizu strahote nacizma i njegove rasističke teorije.No, na konkretnome području takozvanoga napretka medicine postoje vrlo stvarne prijetnje tim vrijednostima: bilo da mislimo na kloniranje, bilo da mislimo na čuvanje ljudskih zametaka u svrhu istraživanja i darivanja organa, bilo da mislimo na cijelo područje genetičke manipulacije: polagano gušenje ljudskoga dostojanstva koje nam ovdje prijeti ne može nikome biti nepoznato. K tome se pridružuju trgovanja ljudima koja su u porastu, novi oblici ropstva, trgovanja ljudskim organima namijenjenim presađivanju. Uvijek se navode dobre nakane kao opravdanje za ono što ne može biti opravdano. Sažmimo: pisano utvrđivanje vrijednosti i dostojanstva čovjeka, slobode, jednakosti i solidarnosti s temeljnim tvrdnjama demokracije i pravne države uključuje neku sliku čovjeka, neki moralni izbor i neko poimanje prava, stvarnosti koje nipošto nisu očite, ali koje su zapravo temeljni čimbenici identiteta Europe, koji bi morali biti zajamčeni u budućemu europskom Ustavu i u njihovim konkretnim zahtjevima i koji se zasigurno mogu braniti jedino ako se uvijek iznova oblikuje odgovarajuća moralna savjest. Druga točka u kojoj se očituje europski identitet jesu brak i obitelj. Monogaman brak, kao temeljna struktura odnosa muškarca i žene i istodobno kao stanica u oblikovanju državne zajednice, uređen je polazeći od biblijske vjere. On je dao Europi, onoj zapadnoj, kao i onoj istočnoj, njezino posebno lice i njezinu posebnu humanost i baš zbog toga oblik vjernosti i odricanja koji je tu zacrtan morao je uvijek iznova biti osvajan, s mnogim naporima i žrtvama. Europa ne bi više bila Europa kada bi ta temeljna stanica njezine društvene građevine iščezla ili bila bitno izmijenjena. Svi znamo koliko su brak i obitelj ugroženi: s jedne strane lišavanjem njihove nerazrješivosti sve lakšim oblicima rastave, s druge strane, novim, sve raširenijim ponašanjem, a to je zajednički život muškarca i žene bez pravnoga oblika braka. U napadnoj suprotnosti sa svim tim jest i zahtjev homoseksualaca za zajedništvom života koji sada, na opće čuđenje, traže pravni oblik koji bi više ili manje bio izjednačen s brakom. Tim se zahtjevom napušta cjelokupna moralna povijest čovječanstva koja je, unatoč svim različitostima pravnih oblika braka, ipak uvijek znala da je brak po svojoj bîti posve posebno zajedništvo muškarca i žene koje se otvara djeci i na taj način obitelji. Ovdje nije riječ o diskriminaciji, već o pitanju što je ljudska osoba kao muškarac i kao žena te kako zajednički život muškarca i žene može primiti pravni oblik. Ako se, s jedne strane, njihovo zajedničko prebivanje sve više udaljava od pravnih oblika, a s druge strane, homoseksualno sjedinjenje sve više promatra kao da je na istoj razini s brakom, onda je slika čovjeka pred uništenjem čije posljedice mogu biti iznimno teške. Zadnja moja točka je religijsko pitanje. Ne bih ovdje želio ulaziti u složene rasprave posljednjih godina, već samo istaknuti temeljni vid za sve kulture: poštovanje prema onome što je drugome sveto, a na osobit način poštovanje prema svetomu u najuzvišenijem smislu, prema Bogu, što smijemo pretpostaviti da ćemo naći i kod onoga koji ne želi vjerovati u Boga.Društvo u kojemu nema toga poštovanja izgubilo je nešto bitno. U našemu sadašnjem društvu, Bogu hvala, kažnjavaju se oni koji obeščašćuje vjeru Izraela, njegovu sliku o Bogu i njegove velike likove. Također biva kažnjen svatko tko uvrijedi Kuran i temeljna uvjerenja islama. Naprotiv, tamo gdje je riječ o Kristu i o onome što je sveto za kršćane, tada se najednom kao vrhovno dobro pojavljuje sloboda mišljenja čije bi ograničavanje ugrozilo ili upravo razorilo snošljivost i slobodu uopće. Sloboda mišljenja međutim nailazi na svoju granicu u tome da ona ne može uništiti čast i dostojanstvo drugoga; ona nije sloboda lagati ili gaziti ljudska prava. Ima tu neke čudne i bolesne mržnje Zapada na sebe sama. Zapad se, da, na hvalevrijedan način pun razumijevanja, pokušava otvoriti i vrijednostima izvana, ali više ne voli sama sebe; od vlastite povijesti vidi samo ono što je vrijedno žaljenja i rušilačko, a da više nije u stanju uočiti ono što je veliko i čisto. Ako želi preživjeti, Europa treba iznova – dakako, kritički i ponizno – prihvatiti samu sebe. Multikulturalnost koju se trajno i strastveno potiče i otvoreno podupire pokatkad je iznad svega napuštanje i poricanje onoga što je vlastito, bijeg od vlastitih stvari. No, multikulturalnost ne može nastaviti postojati bez zajedničkih nepromjenjivih veličina, bez orijentacijskih točaka polazeći od vlastitih vrijednosti. Ona zasigurno ne može nastaviti postojati bez poštovanja prema onome što je sveto. Njezin je sastavni dio s poštovanjem ići ususret prema svetinjama drugoga, no to možemo činiti jedino ako sveto, Bog, nije tuđ nama samima. Mi dakako možemo i moramo učiti iz onoga što je drugima sveto, no upravo pred drugima i za druge naša je dužnost u nama samima njegovati poštovanje pred onim što je sveto i pokazati lice Boga koji nam se objavio, Boga koji ima sažaljenja za siromašne i bolesne, udovice i sirote, tuđince; Boga koji je toliko čovječan da je i sâm postao čovjekom, i to patnikom, koji trpeći zajedno s nama daje patnji dostojanstvo i nadu. Ako to ne činimo, ne samo da niječemo identitet Europe, već zakazujemo u službi na koju drugi imaju pravo. Za svjetske kulture apsolutna svjetovnost koja se oblikovala na Zapadu nešto je duboko tuđinsko. One su uvjerene da svijet bez Boga nema budućnost. Stoga nas upravo multikulturalnost poziva da iznova uđemo u sebe same. Ne znamo kako će se stvari u Europi odvijati u budućnosti. Povelja temeljnih prava može biti prvi korak, znak da Europa svjesno iznova traži svoju dušu. Toynbee je bio u pravu kada je istaknuo da sudbina nekoga društva uvijek ovisi o stvaralačkim manjinama. Kršćanski vjernici bi morali shvatiti sami sebe kao takvu stvaralačku manjinu i doprinijeti tome da se Europa opet vrati onomu najboljem iz svoje baštine i na taj način bude na službu čitavu čovječanstvu.“ Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) 

Nadalje ste napisali:: „Što je još gore, u političkim porukama koje nam u pogledu ulaska Hrvatske u EU servira, Rimska je crkva posve netolerantna: nema tu ni spomena o volji naroda koji bi trebao odlučiti želi li da Hrvatska uđe u tu i takvu Europsku uniju, nema u crkvenim političkim porukama ama baš nikakve alternative. Sve je jednosmjerno – imate ući u EU i točka! Netolerantno do nepodnošljivosti. A teško je biti tolerantan prema tako netolerantnim izjavama.“ „...činjenice upućuju na zaključak da su i Katolička crkva i Europska unija iluminatske ekspoziture tzv. Novog svjetskog poretka...“ Ovdje ste također pretjerali s izjavama stoga Vam u nastavku dostavljam ovaj tekst, koji kako god da se činio da možda, između redaka sugerira ulazak u EU ( ja kao katolik nisam podložna takvim sugestijama, a vjerujem da nas ima takvih još, jer nije u pitanju dogma), ipak u konačnici njihov poziv je da se glasuje po savijesti. http://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/poruka-hrvatskih-biskupa-pred-referendum-o-pristupanju-eu-glasujte-po-savjesti/ Poruka hrvatskih biskupa pred referendum o pristupanju EU: glasujte po savjesti! Dragi vjernici i svi ljudi dobre volje! Prije skoro dvije godine dana, 19. ožujka 2010, mi hrvatski biskupi uputili smo Pismo povodom pristupnih pregovora za ulazak Republike Hrvatske u Europsku Uniju u kojem smo, u svjetlu evanđelja i crkvenog učiteljstva, razmotrili taj novi povijesni proces ujedinjavanja Europe pazeći pritom posebno na kakvim se temeljima i s kojim ciljevima to ujedinjavanje ostvaruje. Crkva je, naime, stoljećima pratila hod našega naroda i dijelila njegovu sudbinu te ona, kao i svi odgovorni građani, i sada želi znati možemo li u tom novom društvu, u Europskoj Uniji u koju Hrvatska želi ući, prepoznati svoju prošlost, osmisliti svoju sadašnjost te s nadom gledati na svoju budućnost. Dakako, nije zadaća ni posao Crkve davati direktive kako i s kime će se države povezivati i udruživati. Njezina je dužnost da kao dobra “majka i učiteljica” (Ivan XXIII) pomogne svakom narodu, pa tako i hrvatskom, zajedništvo u kojem se nalazi izgrađivati na kršćanskim i humanim načelima. Činjenica je da “Hrvatska pripada tisućljetnom europskom kulturnom i civilizacijskom krugu” (Benedikt XVI, 2006), zbog čega se smijemo opravdano nadati da će nam u tom društvu i budućnost biti bolja i sigurnija nego izvan njega. Ipak konačnu odluku o tome donijet će naši građani na referendumu. Crkva koja prati svoje vjernike i dijeli njihove “radosti i nade, žalosti i tjeskobe” (Drugi vatikanski koncil), poštivat će tu odluku, kao što je poštivala i odluku hrvatskih vlasti kada su zatražile pregovore o pristupu naše države Europskoj Uniji. Svjesni smo da je odluka o ulasku u europsku zajednicu naroda po mnogo čemu dalekosežna te razumijemo strahove mnogih da bi nam to moglo ugroziti suverenitet i posebno nacionalni identitet. Ipak, uvjereni smo da će ta opasnost postati realnom samo ako sami ne budemo dovoljno držali do svoje suverenosti, kulture, jezika, nacionalnih dobara i svega onoga po čemu smo to što jesmo. U globaliziranom svijetu, bili mi u Europskoj Uniji ili ne bili, s tim ćemo se izazovima neprestano suočavati. Zato više od straha od Europske Unije treba nam biti na srcu briga za razvijanje zdrave nacionalne samosvijesti i nemalih potencijala koje naša zemlja i ljudi nose u sebi. Povijest nas uči da se naš narod mnogo puta nalazio u teškim situacijama i dilemama koje je u onoj mjeri uspijevao pozitivno prevladati i riješiti u kojoj je vjerovao u sebe i držao se čvrsto kršćanske nade – Krista koji nikada ne razočarava one koji mu se povjeravaju. Na temelju takvoga dragocjenog narodnog iskustva potičemo sve katoličke vjernike i sve hrvatske građane da zajednički odbacimo strahove i svaku malodušnost te se hrabro otvorimo budućnosti. Na takav nas je iskorak pozvao i sveti otac Benedikt XVI. za svojega pastoralnog pohoda našoj Crkvi i domovini kada nam je poručio: “Proces ulaska u Europsku Uniju je proces međusobnog davanja i primanja. I Hrvatska svojom poviješću, svojom ljudskom i gospodarskom sposobnošću daje, ali i prima, naravno, proširujući tako vlastite obzore i živeći u toj ne samo gospodarskoj, već nadasve kulturnoj i duhovnoj razmjeni.” U duhu svega ovdje iznesenoga, pozivamo vas, dragi vjernici, i vas, ljudi dobre volje, da u nedjelju 22. siječnja 2012. godine iziđete na referendum i dadnete po savjesti svoj odgovor na postavljeno pitanje. Dok zazivamo obilje Božjeg blagoslova na čitav naš narod, sve vjernike posebno molimo da se uključe osobno, u obitelji i s drugima u molitvu za domovinu. U Zagrebu, 17. siječnja 2012. Da Vaše navedene tvrdnej ne stoje svjedoči i ovaj naredni tekst koji je objavljen u službenom glasilu Katoličke crkve u Hrvatskoj, koji jasno svjedoči o opreznosti koju zahtijeva pitanje o (ne)pristupanju u EU. http://www.bitno.net/vijesti/hrvatska/prenosimo-komentar-glasa-koncila-pitanja-pred-referendum/ Prenosimo komentar Glasa Koncila: Pitanja pred referendum Pred biračima je skori 22. siječnja kad će imati dužnost na referendumu izraziti svoje (ne)slaganje s pristupom Republike Hrvatske Europskoj Uniji, a vrijeme do referenduma, uključujući sam dan izjašnjavanja, službeno je određeno za propagiranje stava »za« i stava »protiv«, odnosno za makar kakvo informiranje glasača o posljedicama njihove odluke. Mnogi s pravom upozoravaju da propagiranje stava »za« i stava »protiv« nipošto nije ravnopravno jer su se svi utjecajniji politički krugovi kao i najveća većina medija već davno svrstali ne dopustivši ni mirnu i demokratsku raspravu o svim prednostima i nedostacima pristupa Hrvatske u EU. Takvo previše očito svrstavanje uz izbjegavanje rasvjetljavanja cjelovitosti toga sudbinski važnoga koraka za mnoge je dodatni razlog za buđenje, otrežnjenje, zdravu kritičnost i za postavljanje brojnih pitanja sebi i političarima – isključivo radi općega dobra hrvatskoga naroda i svih hrvatskih građana. Hrvatska je svakako neizbrisivi dio Europe i po sebi trebala bi imati svoje mjesto i uvažavanje i u europskoj integraciji, no je li sadašnja Hrvatska s toliko lošim upravljanjima i s toliko neriješenih problema, s toliko (ne)namjernih promašaja i propusta već sada spremna za najviši stupanj europske političko-ekonomske integracije? Potpisom od 9. prosinca 2011. u Bruxellesu predsjednici država odnosno predsjednici vlada članica EU-a očitovali su da je Hrvatska ispunila svoje »domaće zadaće«, da su dosadašnje članice zadovoljne pristupnim »pregovorima« s Hrvatskom, tj. da Hrvatska ničim ne ugrožava nijedan interes sadašnjih članica EU-a. No, može li se reći isto tako i s hrvatske strane da ono što su potpisali hrvatski predstavnici ne ugrožava nijedan vitalni legalni i legitimni interes Republike Hrvatske? Sa stajališta općega dobra, to je pitanje nezaobilazno premda ga u javnosti nema, a još manje ima poštenog odgovora na to bitno pitanje. Naime, velik je problem što na to pitanje odgovor ne daju ni konačno dostupni dokumenti o »rezultatima« dugo, dugo vođenih »pregovora« pa se svi hrvatski građani koji žele časno i odgovorno, po svojoj savjesti, donijeti svoju odluku moraju snalaziti da bi došli do što cjelovitijeg uvida. Odgovornu odluku na predstojećem referendumu nije moguće donijeti bez što temeljitije informiranosti o samoj Europskoj Uniji, o njezinu funkcioniranju u stvarnom životu, o aktualnoj krizi koja je potresa kao i o mogućem razvitku te dogovorne političko-ekonomske tvorevine koja možda može prerasti u nešto sasvim drugo od onoga kako je u počecima zamišljena. Je li najširim krugovima hrvatskih glasača poznato mogu li sve države članice načelno dati veto za sva ili samo za mali broj pitanja te smiju li si nešto takvo stvarno priuštiti male kao i velike države EU-a? Je li biračima poznato da se većina odluka u Vijeću EU-a donosi kvalificiranom većinom i vrijedi li glas predstavnika malih država jednako kao glas predstavnika velikih država? Razumiju li glasači što znači najnoviji veto Velike Britanije na predloženu promjenu Lisabonskog ugovora i što za budućnost EU-a može značiti ugovor u pripremi označen kao »17 plus«? Znaju li glasači odgovor na pitanje jesu li instalacije »tehničke vlade« u kriznim članicama EU-a afirmacija ili ugrožavanje demokracije? Ili: Što znače toliki prosvjedi u zemljama EU-a? Iznimno je važno i pitanje jača li ili slabi socijalna sigurnost građana u EU-u, postaje li sve važniji čovjek i ljudska prava ili profit? Hrvatski glasači ne mogu donijeti odgovornu odluku na referendumu ni bez poznavanja vjerodostojnog odgovora na pitanje: Je li Hrvatska u sebi (ne)spremna za ulazak u EU? Naime, kako pokazuju iskustva više članica EU-a, samo članstvo u EU-u nije ih spasilo od teške gospodarske i financijske krize niti od postupanja Međunarodnoga monetarnog fonda koji redovito konsolidira financije na štetu socijalnih prava građana. Stoga odgovor na to krucijalno ali nezaobilazno pitanje je li Hrvatska spremna za EU-u nije moguć bez poznavanja istinitih odgovora na veoma brojna druga pitanja o samoj Hrvatskoj, tj. o pripremljenosti pojedinih segmenata hrvatskoga društva i samih građana za integraciju u tako veliku zajednicu. (Ne)pristup Hrvatske u EU nije kao dosad više prvenstveno pitanje političkih elita u Hrvatskoj već je sudbinsko pitanje za svakoga odgovornog hrvatskog građanina jer će (ne)pristup bitno utjecati na sve segmente društvenoga i osobnog života u budućnosti. Sada s odlukom o (ne)pristupu, čini se, dolazi na naplatu dosadašnje uporno odbijanje političara svih opcija da definiraju i razvijaju realne hrvatske potencijale koji su objektivna ali neiskorištena komparativna prednost Hrvatske, kao što su: more, čista voda, nafta, plin, nezagađene poljoprivredne površine, prometni položaj, raznolike klime, kulturna baština… Neizbježno je pitanje: Jesu li vlasti išta bitno dosad učinile da bi na tim potencijalima osovile Hrvatsku na vlastite gospodarske noge kako bi Hrvatska, bilo u EU bilo izvan EU-a, bila poželjni partner, subjekt? Može li se realno očekivati da će to hrvatski političari u skladu s legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima početi ostvarivati kad će im nad glavom bdjeti obveze preuzete u Bruxellesu, a nisu mogli, smjeli ni htjeli dok ih ništa nije obvezivalo? Kakav bi ishod mogao imati vjerojatno neizbježan gospodarski i kulturni sraz s jedne strane skupine od 4,5 milijuna a s druge strane gotovo 500 milijuna ljudi? Je li Hrvatska ojačala svoje kulturne ustanove, je li zaštitila hrvatski jezik za koji nema obvezujući pravopis? Hrvatska je svakako neizbrisivi dio Europe i po sebi trebala bi imati svoje mjesto i uvažavanje i u europskoj integraciji, no je li sadašnja Hrvatska s toliko lošim upravljanjima i s toliko neriješenih problema, s toliko (ne)namjernih promašaja i propusta već sada spremna za najviši stupanj europske političko-ekonomske integracije, koja proživljava tako duboku krizu? Na to pitanje dužan je prije referenduma po svojoj savjesti tražiti odgovor svaki hrvatski građanin kojemu je stalo do općega dobra. Ivan Miklenić, Glas Koncila 

Svakako nastavite s Vašim radom, iako moram priznati što više čitam o EU to me sve više hvata depresija i pitam se ima li kakvog izlaza iz ovog stanja!? Može li se napraviti neka peticija za promjenu Ustavnog zakona ( kojeg su lukavo promijenili) o broju i postotku birača koji je potreban da glasovanje bude valjano ( po mom mišljenu barem natpolovičan broj ili još bolje dvije trećine birača bi trebalo glasati i još sam za uvođenje kazni za one koji se ne odazovu u izvršavanju građaske dužnosti.) Vjerujem da su male šanse za to, ali ipak vrijedilo bi pokušati bilo što, kako bi se referendum ponovio i kako bi se dobilo na vremenu da više ljudi postane svjesno što znači pristup EU. Obrazložili ste već zašto se ne predstavite, i razumijem Vaš stav, ali ipak razmislite o tome da se barem negdje u nekom kutku nađu Vaša cjenjena imena. Ne govorim Vam to poradi mene, meni je sasvim dovoljno uvjerljiva Vaša stranica, međutim kad me netko pita tko je to sve pisao, diskreditiraju Vas odmah na početku. Nadam se da ćete uvažiti sve navedeno. Lijepi pozdrav svima u Redakciji. (ASN)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Zahvaljujemo na Vašoj poruci. Poznato nam je da su vjernici Rimokatoličke crkve obvezni prihvatiti ona stajališta koja papa izgovori ex cathedra, jer se prema katoličkoj dogmi smatra da je u tim pitanjima rimski biskup „nezabludiv“. Nesumnjivo je da papin poziv vjerništvu da glasa za Europsku uniju nije izgovoren ex cathedra, slijedom čega, razumije se, ne može nikoga ni prisiliti (obvezati) na određeno političko djelovanje. Isto tako, ni opetovane, jasne i nedvosmislene poruke hrvatskih biskupa vjernicima i „svim ljudima dobre volje“ da glasaju po svojoj savjesti za Europsku uniju ne mogu se shvatiti kao obvezne. 

Ali, mi to i nismo tvrdili. No, i dalje smatramo da je visoki katolički kler, na svoju vlastitu sramotu i grijeh, svojim pozivima zdušno podupro nastojanja političke oligarhije u pogledu utrpavanja naše zemlje u Uniju i time se svrstao – na krivu, izdajničku stranu. Posljedice ćemo tek osjetiti. Što mislite, kako je, recimo, na prosječnog starijeg i umirovljenog iskrenog vjernika papske crkve djelovalo propagandno emitiranje biskupskih poziva da se glasa za EU, usklađeno s identičnim pozivom Vesne Pusić, koja je uz to još i zaprijetila da će u suprotnom još ostati i bez penzija? Na leđa sirotog vjernika sručila se udružena političko-klerikalna oligarhija ispirući mu mozak propagandom sračunatom na postizavanje njihova „svetoga povijesnog cilja“. 

Naravno da su uporni biskupski nagovori, usklađeni s političkom indoktrinacijom i garnirani papinim pozivom da se glasa za EU u izvjesnoj mjeri pridonijeli formiranju stava kod određenog broja zavedenih i prevarenih vjernika. Ni izbliza ne tvrdimo da je riječ o odlučnom momentu, ali je svakako bitan. Teško je reći sa sigurnošću, ali nije li moguće da je toliko ljudi apstiniralo od referendumskog glasanja upravo zato što nisu mogli pomiriti navedene poruke i pozive s glasom vlastitog zdravog razuma? 

Kako bilo, ostaju zapamćene neke činjenice. Hrvatski su biskupi, ostat će zapamćeno, višekratno jasno pozvali vjerništvo (a i šire: „sve ljude dobre volje“) da glasa za EU jer će ondje, kao, „biti bolje“. Ti pozivi, usmeni i pismeni, nose žigove i potpise Hrvatske biskupske konferencije. Ostat će zapamćeno i da je perfidno propagandno pismo HBK od 17. siječnja prvi, još isto popodne, pozdravio unionist Milanović. A papa je, i to će ostati zapamćeno, pri svojemu posjetu Hrvatskoj (dapače još u avionu na putu za Hrvatsku!) jasno i nedvosmisleno (premda ne ex cathedra, ali kao da je to prosječnom vjerniku važno!) pozvao da se glasa za ulazak u EU. Što nam sve to govori? I je li koja druga vjerska zajednica tako zdušno poduprla oligarhijski plan? 

Kad govori o integracijama, papa, dapače, ide još i dalje! On poziva na formiranje svjetske vlade, točnije svojevrsnog „sustava vlasti super partes“ u kojemu bi Svjetska banka trebala postati nekom vrstom središnje svjetske banke, a  Svjetska bi vlada upravljala financijskom situacijom. Papsko vijeće za mir i pravdu načinilo je dokument, koji je listopada 2011. predstavljen novinarima akreditiranima pri Svetoj Stolici, za reformu financijskog i monetarnog sustava. I papa, kao i ostali svjetski vlastodršci, vidi se i iz tog dokumenta, neumorno radi na uspostavi jedne svjetske vlade i jednog, novog, svjetskog poretka. Naravno da je papska crkva ekspozitura Novog svjetskog poretka: tko ima oči neka vidi. 

Mogu iskreni vjernici koliko god hoće pokušavati opravdavati neprihvatljive, štetne, protunarodne i izdajničke poteze svojih duhovnih pastira, ali činjenice ostaju činjenice. Ni lijepe riječi ne mogu promijeniti činjenice. Ne bismo se mogli stoga složiti s Vama da pozivanje na glasanje za EU nije službena crkvena politika. Ona to možda nominalno doista i nije, ali stvarno i faktično itekako jest, pa ma kako je pokušali opravdati. Vrijeme je da se svi koji su poklanjali (ili to još uvijek čine) vjeru riječima svojih katoličkih pastira pomire s neugodnom istinom, umjesto da je pokušavaju zamatati u prikladniji celofan. 

Vjernicima Rimske crkve koji shvaćaju da je Europska unija zapravo protunarodna federacija korporativnih interesa i nisu podržavali utrpavanje Hrvatske u tu saveznu državu u kojoj nam nema zore, ostaje da se i dalje pitaju što zapravo rade u vjerskoj organizaciji čije čelništvo ima o tome dijametralno suprotne stavove i veselo ih odvodi u propast. Umjesto evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu Katolička je crkva odlučila propovijedati evanđelje po Hermanu Van Rompuyu, Jadranki Kosor, Vesni Pusić i Angeli Merkel. 

Hvata Vas depresija u pogledu Europske unije? I treba. Jer, izlaza iz ovoga stanja, kojem su svojski kumovali i Vaš sveti otac i njegovi pijuni – sada više nema! Do 22. siječnja još se štogod i moglo učiniti, sad je gotovo! Prvog srpnja 2013. Hrvatska će postati dvadesetosma administrativna jedinica protunarodne, nedemokratske, korporatokratske europske federacije! Dvanaest hrvatskih europarlamentaraca, jedan hrvatski komesar i par stotina hrvatskih eurokrata otputit će se u Bruxelles, a ostatak Hrvatske u kontejner. Hrvatska je anektirana i adaktirana. Amen i laku noć!  

Peticija za promjenu Ustava? Možete si misliti kako bi to prošlo! Nije li se vlada unionistice Kosor obvezala da će s referendumom o EU biti i „referendum o referendumu“, čime bi se ublažili strogi kriteriji predviđeni za raspisivanje referenduma? Ali nismo još vidjeli taj referendum, što nam daje razloga vjerovati da ne bi bilo ni onoga za promjenu Ustava. Općenito, čini nam se da mnogi ljudi zapravo nisu posve svjesni što su napravili, jer 22. siječnja dogodilo se puno više no što im se čini. Nije samo utaban put u EU, nego je iz ruku hrvatskih građanki i građana možda zauvijek odletjelo pravo da o bilo čemu  odlučuju. Kao što smo već pisali, EU ne voli očitovanja narodne volje, referendume, a – kako vidimo u zadnje vrijeme (Grčka, Italija) – nisu joj više dragi ni slobodni izbori i slične demokratske tričarije. 

Budite posve sigurni, nikakvog ponavljanja referenduma neće biti. Više nas se neće ništa pitati. Kakve akcije, kakve peticije, kakve gluposti! Zanositi se takvim tlapnjama gubljenje je vremena. Odgovor koji zadovoljava udruženu političku, crkvenu i korporatističku oligarhiju dobiven je. Indoktrinacijom, propagandom, pranjem mozga – kako god, ljudi su odgovorili onako kako je oligarhiji potrebno za ostvarenje daljnjih njihovih planova. Podsjećamo vas ukratko na daljnju pravnu proceduru koja slijedi nakon ovoga što se dogodilo. Pritom, nećemo se baviti pitanjima poput „Što ako se EU raspadne prije nego što u nju uđemo“ i sl., nego navodimo najvjerojatniji slijed događaja. 

Kao prvo, nikakva promjena stava, mišljenja ili smjera, kada bi i nastupila i kod hrvatskih građana i kod političke oligarhije, ne bi bila više dovoljna, odnosno bila bi posve bespredmetna. Jer, ratifikacijom pristupnog ugovora, najprije u našem, a potom i u parlamentima sadašnjih 27 administrativnih jedinica (zemalja-članica) europske federacije stvara se pravnu obvezu pristupanja Europskoj uniji 1. srpnja 2013. Ako Zemlju u međuvremenu ne strefi gigantski meteor ili nas ne pojedu vanzemaljci – tada ćemo, orilo il' gorilo, ući u Uniju. Političari, popovi i korporatisti tome su već veselo nazdravili uz rashlađeni pjenušac: htjeli su u EU, a mi ćemo im to platiti! 

Narod je imao prilike odlučiti o tom pristupanju i tu je priliku iskoristio tako da odobri navedenu aneksiju. Sljedeća slična prilika kad bi se moglo razmišljati o nekom drugom putu (različitom od onog unijskog) mogla bi, pravno gledano, nastupiti po ulasku u navedeni državni savez, na koji smo se obvezali. Naime, potpisivanjem pristupnog sporazuma, referendumom i spomenutom ratifikacijom ušli smo u proces koji bi bilo vrlo teško prekinuti, na bilo koji način različit od onog koji smo opisali u našem tematskom članku „Izaći iz EU - kako?“  

Kad bi se i dogodio nekakav kopernikanski obrat u svijesti udružene oligarhije, a dakako i građana koji – kako smo vidjeli na referendumu – u svojoj blaženoj opijenosti, nesvijesti (pa i pasivnosti)  podržavaju Europsku uniju, bilo bi, po ulasku u EU, potrebno pokrenuti proces razdruživanja u skladu s odredbama članka 50. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, koji smo u naznačenom članku detaljno opisali, a koji, najkraće rečeno, izgleda kao i proces pridruživanja Uniji, samo u obrnutom smjeru... i traje godinama. Kako bi točno izgledao, međutim, nitko ne zna, naprosto zato jer se takvo što još nije dogodilo. – Redakcija 

Ništa još nije izgubljeno!

24. I. 2012. - Mislim da je važno sada veliki trud uložiti na konsolidaciji hrvatskoga naroda, nema dvojbe da je bezlični politički vrh u svojevrsnoj hipnozi inducirao to "veliko htijenje" ulaska u 'uljuđenu Europu'. Taj vrh zapravo ne treba osuđivati, oni će uskoro sami biti probuđeni iz tog hipnotičkog sna i svakako će biti dezorjentirani. Vrijeme koje dolazi još će više zaoštriti borbu između prava naroda i totalitarizma psihotičnih elita. Stoga je važno i dalje širiti istinu o struklturama koje tvore konstrukciju EU. Hrvati će uskoro uvelike promijeniti svoj stav, a zajedništvo, odnosno maksimalno moguće ukidanje podjela na "ove i one" Hrvate, ključno će utjecati na razvoj budućih događaja. Nadam se će oštro pero ove redakcije i dalje snažno utjecati na formiranje ideala suverene Republike, jer ništa nije još izgubljeno. (Damir)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Raduje nas Vaš optimizam i vjera u promjene, ali podsjećamo da možebitna  "promjena stava" o kojoj je ovdje riječ, kada bi i nastupila, nije više dovoljna. Naime, po ratifikaciji pristupnog ugovora, najprije u našem, a potom i u parlamentima sadašnjih 27 administrativnih jedinica (zemalja-članica) europske federacije stvara se pravnu obvezu pristupanja Europskoj uniji 1. srpnja 2012. Narod je imao prilike odlučiti o tom pristupanju i tu je priliku iskoristio tako da odobri navedenu aneksiju. Sljedeća slična prilika kad bi se moglo razmišljati o nekom drugom putu (različitom od onog unijskog) mogla bi, pravno gledano, nastupiti po ulasku u navedeni državni savez, na koji smo se obvezali. Naime, potpisivanjem pristupnog sporazuma, referendumom i navedenom ratifikacijom ušli smo u proces koji bi bilo vrlo teško prekinuti, na bilo koji način različit od onog koji smo opisali u našem tematskom članku "Izaći iz EU - kako?"  Kad bi se i dogodio kopernikanski obrat u svijesti udružene oligarhije, a dakako i građana koji podržavaju Europsku uniju, bilo bi, po ulasku u EU, potrebno pokrenuti proces razdruživanja, koji smo u naznačenom članku detaljno opisali, a koji, najkraće rečeno, izgleda kao i proces pridruživanja Uniji, samo "unatraške" i traje godinama. - Redakcija 

Čemu se čovjek sada može nadati?

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Ljudi, svaka vam čast!

23. I. 2012. - Redovno Vas čitam i mislim da ste vrlo hrabri i otvoreni kada je EU u pitanju. Žao mi je sto većina hrvatskog naroda nije pravilno obaveštena. Posledice će biti dugoročne. Mi se u Srbiji srećom još držimo zahvaljujući nesposobnoj vladi ali, sve mi se čini, ne zadugo. Nastavite tako. (B.S.)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Hvala Vam na Vašoj poruci. Borba za demokraciju, a protiv svakovrsnih diktatura, univerzalna je i općesvjetska. Sretni smo što smo bili u prilici toj velikoj borbi dati svoj skromni doprinos. - Redakcija

Možemo u potpunosti kriviti narod

23. I. 2012. - Možemo u potpunosti kriviti narod, jer što očekivati od medija i političara? Nešto istinito? To bi bila utopija. Nakon izbora čuo sam dovoljno glupih komentara, a da ne govorim koliko su im moja mišljenja strana i sad vas pitam na koji način uopće mogu s mojim razmišljanjem ili Vašim, organizirati normalnu komunikaciju, da ne kažem suživot, s neodgovornim i sebičnim ljudima?Referendum o EU podijelio je ljude više nego što mislite, unutar grupe, obitelji, vjerojatno je elita i to htjela. Kako da želim humanije društvo s ljudima koji misle da će im drugi donijeti sreću? Jasna mi je manipulacija medija i političara, nije mi jasna logika glasovanja ZA kod mnogih mojih prijatelja i neizlaska. Mnogi od onih koji su bili protiv imaju trivijalne razloge, tako da ni oni ne mogu svjesno sudjelovati u promjeni vrste demokratskog sistema. Ne mogu im oprostiti jer ne znaju što čine, jednostavno, njihovo neznanje i moja je noćna mora. (lario)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Doista, što reći o kognitivnim sposobnostima tzv. običnih ljudi koji su povjerovali oligarhiji koja ih laže i pljačka punih 20 godina? Nezahvalno je predviđati što će se dogoditi u budućnosti, ali mislimo će se i najeurofanatičniji mali hrvatski birači uskoro barem malo otrijezniti kad uberu prve plodove svoje nepromišljene odluke. Međutim, bit će kasno, jer ih više nitko neće ništa pitati. U svakom slučaju, običan puk ionako će u vrlo bliskoj budućnosti biti odveć zaokupljen pitanjima vlastitoga golog preživljavanja, tako da neće imati vremena biti ponosni na svoju odluku da svoju domovinu utrpaju u nedemokratsku europsku federaciju. Za to vrijeme s malih ekrana će im se smiješiti pripadnici udružene oligarhije kojima su na svoju štetu omogućili uživanje u mekim foteljama raskošnih sinekura Europske unije. 

S druge strane, onima koji su u potpunosti svjesni realnosti učinjenog i dalekosežnosti neizbježnih posljedica, bit će jamačno osjetno teže. - Redakcija  

Zašto SADA treba biti PROTIV

Tko stoji iza ovog portala i je li govoriti o Novom svjetskom poretku „smiješno, neozbiljno i posve diletantski“?

6. I. 2012. - Gospodo (ili gospodine), jeste li vi čuli za riječ impresum? Tko ste vi, kako se zovete, tko stoji iza vaših internetskih stranica? Zaista, ne možete apsolutno ni po kojoj osnovi smatrati da bi vas čitatelji trebali uvažavati, ukoliko se ne želite javno predstaviti, izreći svoja imena i prezimena, identificirati se. U kontekstu "argumenata" protiv ulaska Hrvatske u EU govorite i o tzv. Novom svjetskom poretku, što je smiješno, neozbiljno i posve diletantski. Ako niste u stanju izaći iz anonimnosti, po meni ne zaslužujete da vas čovjek shvati ozbiljno. Pa makar neki od vaših navoda zaista djelovali tako, da se čovjek zamisli. Nažalost, potencijalno koristan portal ste unizili početničkim greškama koje ukazuju na to, da niste osobe od stvarnog ljudskog i intelektualnog habitusa. (Vjeran)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Više smo već puta isticali da portal „Europska unija i velika nevolja koja dolazi“ na svojim stranicama ne objavljuje neke nove podatke o Europskoj uniji. Riječ je uglavnom o postojećim saznanjima koja se mogu pronaći na službenim stranicama Unije i drugim relevantnim izvorima (vidjeti popis poveznica na našoj stranici Linkovi), ali su kod nas malo poznata budući da su srednjostrujaški mediji, zbog svoje vlasničke strukture i iz drugih razloga, uglavnom u funkciji posve jednostrane prounijske indoktrinacije i propagande.

Naša se mrežna stranica, s druge strane, kako je to rekao jedan naš čitatelj, bavi podacima, a ne pamfletima. Bitno nam je da zaokružimo informacije o Europskoj uniji, a to nije moguće ako se ne sagledaju sva pitanja, osobito ona koja navodimo na našim glavnim stranicama EU Danas, EU Povijest itd. Važno je primijetiti da većine takvih podataka u našem medijskom prostoru ili nema uopće, ili ih nema na hrvatskom jeziku.

Na primjer, Delegacija EU u Hrvatskoj ukratko opisuje zakonodavnu proceduru Unije, ali daje link na shemu procedure (iz koje je vidljivo koliko je nejasna i nedemokratska) isključivo na engleskom. Mi smo se potrudili i na našoj stranici EU Danas preveli shemu zakonodavne procedure, a i objasnili smo je, koristeći Unijine propise i podatke, i tako izveli jedini mogući zaključak: Europska unija nije parlamentarna demokracija. A to je samo jedan primjer.

Višekratno smo naglašavali da je u takvim okolnostima značajnije prezentirati navedene podatke koji su vrlo značajni za trenutak u kojem živimo (što glavni mediji namjerno propuštaju učiniti), nego isticati autore koji su taj posao obavili, a koji, kao "obični ljudi" ionako nisu poznati (niti imaju za cilj postati poznati) široj javnosti, a niti su ikome 'zanimljive ličnosti' iz tzv. javnog života. Europska unija i velika nevolja koja dolazi portal je neovisan o bilo kakvim političkim, financijskim ili drugim utjecajima, i iza nas nitko "ne stoji". 

Slijedom svega naprijed iznesenog objavljivanje imena osoba koje su stvorile ovaj projekt ukazuje se kao nebitno, pa sve redakcijske prikaze potpisujemo zajednički kao Redakcija. Nije riječ ni o kakvoj tajnovitosti, već o našem načelnom stavu da ne ističemo ljude, nego ono što pišu. Uostalom ni unijski propisi koje su pripremili unijski birokrati, a ni propagandni pamfleti domaće unionističke oligarhije – nisu potpisani. Ni ne trebaju biti. Ne vidimo razloga zašto bismo onda isticali imena onih koji prokazuju njihove uratke. Nemamo nikakve želje da se "uvažava" nas, više bismo voljeli kad bi se uvažavale činjenice.

Budući da je pitanje (ne)ulaska u EU prevažno, pa čak i sudbonosno pitanje, doista je beznačajno tko je obradio unijske propise, podatke i procedure, kritika kojih koji se objavljuje na ovom portalu. Puno je bitnije da ljudi te unijske propise, njene nedemokratske ustanove i procedure upoznaju na istinit i jasan način. Sve članke koje prenosimo iz drugih medija potpisujemo na uobičajen način, a na posebnoj stranici navodimo i linkove s kojih smo uglavnom prenijeli i na prikladan i svakom pristupačan način obradili unijske propise, dokumente i tekstove. Smatramo da je to dostatno da svatko stekne sliku o pravom licu Europske unije. Dodajmo k tome da još nismo čuli argumentirane stavove koji bi bili suprotni našim zaključcima.

Što se tiče Novoga svjetskog poretka, mišljenja smo da je u današnje vrijeme "smiješno, neozbiljno i posve diletantski" ne željeti vidjeti što se doista događa. Fenomen europske diktature ne može se promatrati izdvojeno, iščupan iz konteksta formiranja Novoga svjetskog poretka, posebice danas kad se prava pozadina čitavog unijskog sustava više ni ne krije. Najnoviji primjer postavljanja šefova vlada Italije i Grčke (oba su članovi Trilateralne komisije, a Monti je uz to još i član Družbe Bilderberg) lijepo pokazuje da to nije nikakva "teorija zavjere", nego njena praksa. I to se upravo zbiva pred našim očima, samo što nekima s njih još očito nisu spale krljušti, pa ne vide očigledno. 

Našu, kako kažete, "potencijalno korisnu" stranicu sami smo stvorili, pa imamo pravo potpisati je ili ne (čuli smo za impressum, hvala lijepa), a isto tako imamo na njoj pravo i objaviti podatke koje smatramo značajnim. Zapravo, s našom stranicom koju nitko ne financira i nitko iza nje ne stoji - možemo, za razliku od većine mainstream-medija, učiniti što hoćemo. Opredijelili smo se objaviti na njoj relevantne podatke o Uniji, na način koji smatramo prikladnim. Ni od koga ne tražimo da vjeruje nama, već apeliramo na to da razmotri podatke koje objavljujemo. U tom smislu, ne mislimo da smo ikakvim "početničkim pogreškama" unizili naš vlastiti portal, jer to i nije moguće budući da je on upravo onakav kakvim smo ga i željeli stvoriti. 

U vrlo ozbiljnim okolnostima u kojima se nalaze i Hrvatska i Europa poduzeli smo koliko smo mogli i znali podijelivši sa svima zainteresiranima vlastite spoznaje o Uniji do kojih smo došli vrlo opsežnim istraživanjem njene krajnje zamršene regulative i njenoga nedemokratskog institucionalnog djelovanja. Pritom nas ne zabrinjavaju trivijalni i kvaziintelektualni napadi koji dovoljno govore o "ljudskom i intelektualnom habitusu" pojedinaca koji iza njih stoje.

Skloni smo vjerovati da je neoboriva činjenica da je na pravoj strani onaj tko je protiv nedemokratske "meke" diktature u kojoj parlament ne donosi zakone, predsjednika ne bira narod, kontroliraju se proračuni administrativnih jedinica (zemalja-članica), totalitaristički se postavljaju šefovi vlada zemalja-članica, a sva je vlast koncentrirana u rukama neizabranog izvršnog komiteta (Europske komisije). Svatko tko je protiv tako nečeg ne mora se brinuti za svoju savjest, niti za svoj ljudski i intelektualni habitus: borba protiv Europske unije borba je za demokraciju. Čak i kad ne bismo uspjeli, za to se vrijedi boriti i "stajati na strani pravednosti makar se nebo srušilo", bezidejnim pseudokritikama poput Vaše unatoč. – Redakcija.  

Je li ovo protukršćanska mrežna stranica? Bože sačuvaj

22. XII. 2011. - Zanimljiv site, al ne razumijem što vi ljudi imate toliko protiv kršćanstva. Ajd' mi, molim vas, recite što je Krist u svojim naučavanjima krivo rekao? (Ivan)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Kritike: Ima li alternative ulasku Hrvatske u Europsku uniju?

13. XII. 2011. - Poštovani, jednostrano ste protiv EU, ali ništa ne nudite kao alternativu. Da je Hrvatskoj danas dobro, dok smo izvan EU, ne bi niti bilo potrebe ući u EU. Tvrdim da Hrvatska treba ući u EU, jer nam je sada jako loše, pritom mislim na: korupciju, nepotizam, kriminal,tajkunizacija,pretvorbeno privatizacijska pljačka, nac.manjine u vladi, nerješene granice, nesređeni birački popisi itd. Sve nam se to događa jer nismo prihvatili pravnu stečevinu EU. Također me zanima, jeste li sve svoje jednostrane teze predstavili službenoj Delegaciji EU u Hrvatskoj, kako bi čuli i njihovu verziju EU, te da se objektivno može vidjeti tko govori istinu o EU? (Bruno)

12. XII. 2011. - Trud Vam je uzaludan jer ne pišete objektivno već isključivo s nakanom zaplašivanja ljudi. Da napišete da postoje dobre i loše strane pa da onda argumentirate stranu koju zagovarate, vi ste na nivou katoličke crkve 15. stolječa. Svo suprotno mišljenje je heretičko. (Mislav)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

11. XII. 2011. - Pohvala portalu - izvrsni tekstovi, svima ću preporučiti da čitaju. Muči me jedna stvar: radim s ljudima (u jako velikoj firmi) i u razgovorima na poslu, doma, rodbinom, prijateljima, susjedima, s prolaznicima na ulici, u autobusu, u parku... ama baš niti jednog nisam upoznala da će glasati na referendumu za EU - svi su protiv. Također, ne znam nikoga tko pozna nekoga da će glasati za EU, i zato me strah da se na referendumu ne desi neka muljaža, namještanje, štajaznam, pa da prođe ta EU-podvala... (Vesna)

ODGOVOR REDAKCIJE  ............................................................................................................................................

Draga Vesna, zahvaljujemo na Vašem emailu i pohvalama. Što se tiče problema kojeg ističete, smatramo da bi bilo loše kad bismo pomislili da nema mnogo onih koji će na referendumu glasati za pripajanje naše zemlje europskoj federaciji samo zato što mi osobno ne poznajemo mnogo ljudi (ili čak nikog) tko će to učiniti. Razmotrimo tek neke važnije unionistički orijentirane skupine.

Ponajprije, ne zaboravite da su mahom sve relevantnije političke stranke unionističke. Logično je pretpostaviti da su članovi svih tih stranaka listom za aneksiju. Pristupanje Uniji njima otvara vrata europskih sinekura u kojima su namislili uhljebiti sebe i svoje poslušnike. Dugi niz godina rade na tome i neće lako odustati. Tom broju treba, jasno, pribrojiti i članove njihovih obitelji, dio prijatelja i poznanika koji slično razmišljaju itd.

Nadalje, tu su i rukovodeći kadrovi korporacija koje djeluju u našoj zemlji, od kojih mnogi imaju (ili bar to misle) određenih poslovnih interesa za priključenje Uniji. A onda su tu i djelatnici tih korporacija, na koje ti rukovodeći kadrovi djeluju „odozgo“. Mnoge uvjeravaju i uvjerit će ih u svoje stavove, a onda opet ovi svoje obitelji, prijatelje, poznanike... Uz to, ne zaboravite, mnoge su korporacije i banke u stranom vlasništvu. 

Ne treba smetnuti s uma i da je poglavar Katoličke crkve vatreni pristaša utrpavanja Hrvatske u Europsku uniju, a početkom prošlog mjeseca katolički su biskupi uputili jasan i nedvosmislen poziv svim svojim vjernicima da glasaju za priključenje Europskoj uniji. Na žalost, za očekivati je da će ih dio vjernika i poslušati.

Dalje, pogledajte medije u Hrvatskoj. Oni su uglavnom u stranom vlasništvu i izrazito su prounijski orijentirani, što i ne čudi, budući da to nisu hrvatski mediji. Vrte degutantne reklame o Uniji, obasipaju medijski prostor lažima i poluistinama zaobilazeći prave podatke, a utrpavanje Hrvatske u nedemokratsku europsku federaciju prikazuju kao „veličanstveni povijesni uspjeh“ i glorificiraju taj događaj do besvijesti. Istina, i u medijima ima onih koji misle drukčije, ali opća politika pojedine medijske kuće ne trpi mnoga iskakanja sa zadanog kursa jednostrane prounijske indoktrinacije i propagande. Mnogi će glasati za EU, a što je još gore, svojim otrovnim perima i jezikom i mnoge će druge zavesti da to učine. A tu su i ankete koje objavljuju mediji, a plaćaju unionisti i koje - gle čuda - uvijek pokazuju da je zamašan postotak građana sklon pripajanju Uniji. Službene ankete Eurobarometra koje pokazuju suprotno rijetko se spominju u glavnim medijima.

Bilo je za očekivati da će barem hrvatski branitelji biti odreda pobornici suverene i samostalne Hrvatske, no vidimo da se čak i dio te populacije odriče tog cilja. Čak su dopustili da ih se upregne u reklamiranje Europske unije (EU-tramvaj)!

Sigurno je da neće svi iz navedenih skupina glasati za EU, no velik broj ipak hoće. Nadalje, postoje i oni koji ne pripadaju navedenim skupinama, ili one same na njih nemaju većeg utjecaja, ali isto smatraju da je priključenje Uniji nešto povoljno za Hrvatsku. Tu možemo ubrojiti svakako onaj dio stanovništva koji nema mogućnosti upoznati se s pravim licem Europske unije (internet, alternativni izvori informiranja), jer su posve zauzeti vlastitim preživljavanjem, a sve informacije crpe iz srednjostrujaških medija koji su svi mahom unionistički. Najžalosnije je što je i dio „inteligencije“ unionistički nastrojen – bilo zato što od Unije očekuje kakve koristi i napredovanja, pa zbog toga djeluju kolaboracionistički, ili zato što ni sami nisu dostatno informirani, a vide izvjesne koristi od suradnje i udruživanja.

Nećemo se baviti procjenama koliko bi zapravo ljudi moglo glasati za aneksiju, ali uvijek ističemo podatke višegodišnjeg službenog istraživanja Eurobarometra, koji nam kazuju da od 2005. naovamo nikad – ali baš nikad – nije više od 35% građanki i građana Hrvatske smatralo da je priključenje Uniji dobro (tijekom godina taj se podatak kreće od 23% do 35%). Prema tome, bilo bi doista vrlo neobično (pa, mogli bismo reći, i sumnjivo) kad bi se najednom čak više od 60% ljudi odlučilo glasati za pridruživanje europskoj superdržavi. 

U svakom slučaju, od izuzetne je važnosti da ne podlegnemo apatiji i da ne vjerujemo unionističkim pozivima sa saborske govornice, iz novina, televizije ili s oltara – nego da obavijestimo sve koje možemo o pravom (ružnom) licu Europske unije, izađemo na referendum i pokažemo unionističkoj oligarhiji što mislimo o njihovom (ne i narodnom) „svetom povijesnom cilju“! – Redakcija.  

STARIJA PISMA ČITATELJA MOŽETE POTRAŽITI U ARHIVI

 Europska unija i velika nevolja koja dolazi, 2011. — 2012.