Buđenje iz europskog sna 

...............................................................................................................................................

Jeste li znali da Europska unija nije parlamentarna demokracija? Europska komisija, izvršni organ Unije, ima potpunu vlast nad zakonodavnim procesom... i nitko je praktički ne kontrolira. Enormne ovlasti i bezgraničnu vlast Komisije ponekad se pokušava opravdati konstatacijom da je stanje slično kad je u pitanju bilo koja suvremena vlada. No je li to baš tako? 

Ne zaboravite: uvijek kada izvršnu vlast prestane kontrolirati volja naroda – demokracija se pretvara u diktaturu! Upoznajte pravo lice Europske unije.

Europska unija nije zastupnička (parlamentarna) demokracija, nego neoliberalna federalna diktatura korporativnih interesa. Zašto je ona bez ikakve sumnje upravo takav politički konstrukt objasnit ćemo u daljnjem tekstu, no kako bismo sve to mogli razumjeti najprije se moramo upoznati s nekim osnovnim pojmovima i institucijama Unije.

Pariškim ugovorom iz 1951. formirana je Europska zajednica za ugljen i čelik koja se sastojala od Francuske, Njemačke, Italije i zemalja Beneluksa, Rimskim ugovorom iz 1957. formirana je Europska ekonomska zajednica i Euratom, a potom je prikrivajući svoj temeljni cilj, pod izlikom gospodarskog ujedinjenja, slobodnog tržišta i sličnih floskula, Europska zajednica (kasnije: Unija) korak po korak provela političko ujedinjenje, privlačeći u svoje okrilje europske države u tzv. pet valova proširenja:

Prvi val 1973. - pristupaju Danska, Irska, Ujedinjeno Kraljevstvo;

Drugi val 1981. - u EU ulazi Grčka;

Treći val 1986. - dolaze Španjolska i Portugal, nakon čega slijedi Maastrichtski ugovor 1992. kojim se stvara golemi federalni politički konstrukt nazvan Europska unija - ekonomska i monetarna unija, jedinstvena valuta, zajednička obrambena politika i uvodi se građanstvo Unije;

Četvrti val 1995. - ulazak Austrije, Finske i Švedske, nakon čega Unija organizira potpisivanje još dva ugovora - onog iz Amsterdama 1997. kojim se navodno jača uloga Europskog parlamenta (no ne pretjerano, i nikako do stupnja kad bismo o EU mogli govoriti o parlamentarnoj demokraciji, kako ćemo vidjeti kasnije) te ugovora iz Nice 2001. kojim se zbog prijama novih članica mijenja sastav i način rada institucija Unije (npr. Vijeće EU ne mora više donositi odluke jednoglasno, od Nice je dovoljna većina);

Peti val, koji se dalje dijeli na dva dijela - prvi dio 2004. kada su pod vlast Unije potpale Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka, Slovenija, Litva, Letonija, Estonija, Cipar (samo grčki dio) i Malta, te drugi dio 2007. kad su u EU utrpane i Rumunjska i Bugarska.

Glavni kriteriji za pristupanje ovoj nedemokratskoj superdržavi su kopenhaški kriteriji iz 1993. prema kojima države kandidatkinje moraju ispuniti za članstvo ove uvjete:

1. političke - stabilne institucije koje "jamče demokraciju i ljudska prava";

2. gospodarske - jako "tržišno gospodarstvo";

3. pravne - kandidatkinje moraju biti sposobne preuzeti obveze članstva.

Ovim kriterijima obično se dodaju i tzv. madridski kriteriji iz 1995. kada je zaključeno da provedbu svih gornjih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo (tj. učinkovita državna uprava) kako bi država kandidatkinja lakše usvojila i provela ogromnu pravnu stečevinu EU, o kojoj će kasnije biti više riječi.

Kada se zna da navedenim kriterijima Unija kadšto pridodaje još dodatnih kriterija, poput, recimo, pronalaženja nepostojećih topničkih dnevnika ili potpune suradnje s Haškim sudom, onda se vidi da su temeljni kriteriji samo politička demagogija. Ima li boljeg dokaza za to od Rumunjske i Bugarske? Je li Rumunjska zemlja sa stabilnim institucijama? Možemo li bugarsko gospodarstvo ocijeniti kao "jako tržišno gospodarstvo"? Kakve besmislice. 

Kako bi postala članicom Unije, zemlja kandidatkinja prolazi proces pregovora u kojem Unija trenira strogoću u postupku tzv. screeninga, tj. dubinske analize usklađenosti zakonodavstva pojedine zemlje kandidatkinje s pravnom stečevinom europskih zajednica, a koji dijelimo na: 

1. eksplanatorni screening - u kojem Europska komisija predstavlja tu pravnu stečevinu i docira zemlji kandidatkinji što sve mora postići kako bi ju zadovoljila,

2. bilateralni screening - u kojem zemlja kandidatkinja pokorno predstavlja velevažnoj Komisiji trenutačni status svog zakonodavstva (i obećava da će svakim danom u svakom pogledu sve više napredovati).

Unija to ne želi priznati, ali volja naroda zemalja članica nema ama baš nikakve šanse da bude pretočena u europsku normu i praksu. Vidjet ćemo u nastavku zašto je to tako. Uz to, kao i svaka golema federacija, EU ima vrlo složen sustav upravljanja. Usput, ima i monstruoznu arhitekturu - pogledajte samo ovu grdosiju od zgrade Europske komisije na gornjoj slici.

EU ima 23 službena jezika, a radi jednostavnosti komunikacije tri su radna jezika Europske komisije - engleski, francuski i njemački. Europska je zastava plava s 12 zvjezdica, ali to zapravo uopće nije službena zastava Unije, o čemu možete više čitati na našim stranicama EU Babilon i EU Propaganda. EU ima i himnu - Beethovenovu Odu radosti, a tzv. Dan Europe je 9. svibnja, koji u Uniji slave zato što je toga dana 1950. godine nacistički kolaboracionist Robert Schuman (o kojem više možete saznati na našoj stranici Povijest EU) održao glasoviti govor u kojem je iznio svoje ideje o eurojedinstvu predloživši osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik.

Čvrsta birokratska kula 

Institucije EU su: Europski parlament, Europsko vijeće, Vijeće (Vijeće EU ili Vijeće ministara), Europska komisija,  Europski sud, Europska središnja banka i Revizorski sud.

Pravni poredak EU je autonoman i razlikuje se i od poredaka zamalja članica i od međunarodnog prava. Njegovo glavno svojstvo je da djeluje ograničavajuće na pravne poretke zemalja članica: ograničava regulatornu autonomiju zemalja članica u području građanskog, kaznenog, radnog, pa čak i ustavnog prava te stvara obveze za zemlje članice i to za njihove institucije zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.

Ovlasti EU (iz kojih se vidi da  Unija upravlja životom stanovnika zemalja članica od kolijevke do groba) dijele se na isključive, podijeljene i komplementarne:

A. Isključive ovlasti obuhvaćaju:

1. carinsku uniju;

2. uspostavu pravila o tržišnoj utakmici radi funkcioniranja unutarnjeg tržišta;

3. monetarnu politiku za zemlje članice čija je valuta Euro;

4. očuvanje morskih bioloških resursa u okviru zajedničke politike ribarstva;

5. zajedničku trgovinsku politiku;

6. zaključivanje međunarodnih ugovora.

B. Podijeljene ovlasti (to su one koje EU i zemlje članice dijele, ali ipak EU može zauzeti neko od tih područja regulacije u kojem slučaju članice gube pravo da same reguliraju te oblasti) su:

1. unutarnje tržište;

2. socijalna politika;

3. ekonomska, socijalna i teritorijalna kohezija;

4. poljoprivreda i ribarstvo;

5. okoliš;

6. zaštita potrošača;

7. transport;

8. transeuropske mreže;

9. energija;

10. sloboda, sigurnost i pravda;

11. zajednička sigurnosna pitanja u stvarima javnog zdravlja.

C. Komplementarne ovlasti (u kojima Unija ima ovlast podržavati, koordinirati i dopunjavati aktivnosti zemalja članica) su:

1. zaštita i poboljšanje ljudskog zdravlja;

2. industrija;

3. kultura;

4. turizam;

5. obrazovanje, profesionalno usavršavanje, mladež i sport;

6. građanska zaštita;

7. upravna zaštita.

Brojne unijske institucije

Šefovi država, državni poglavari ili predsjednici vlada zemalja članica čine Europsko vijeće, koje do Lisabonskog ugovora nije bilo institucija EU stricto sensu. Predsjedava mu Predsjednik s mandatom od 30 mjeseci i mogućnošću jednog reizbora. On predstavlja EU u međunarodnim odnosima.

Vijeće EU (koje se kojiput zove i Vijeće ministara) čini 27 ministara vlada. Ono ima temeljnu ulogu u ekonomskoj, vanjskoj i sigurnosnoj politici. Većinsko glasanje umjesto jednoglasnog bit će sve češća pojava. EU ima i ministra vanjskih poslova pod nazivom Visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku (ujedno potpredsjednik Komisije). 

EU ima još čitav niz institucija - središnju banku, investicijsku banku, ombudsman, sud revizora, odbor regija, gospodarski i socijalni odbor...

Europsko vijeće, uz potvrdu Parlamenta, odabire predsjednika Europske komisije, a on sam (uz suglasnost Vijeća EU) odabire članove Europske komisije, a onda Vijeće imenuje Komisiju po potvrdi Parlamenta. Puno uključenih tijela, no uz malo lobiranja predsjednik Komisije zapravo postavlja Komisiju kakvu hoće. Samo Komisija predlaže zakone, provodi politiku, proračun, upravlja programima, predstavlja Europsku uniju u međunarodnim pregovorima. Iako je provedba europskog zakonodavstva u pravilu prepuštena zemljama članicama, Komisija može donositi i provedbene akte.

Svakom članu Komisije pripada jedan ili više resora Komisije, koji se nazivaju Općim upravama (Directorate general - DG). Na čelu svake Opće uprave nalazi se generalni direktor, a svaka se opća uprava dijeli na uprave kojima su na čelu direktori. Posebne jedinice čine pravna i prevoditeljska služba Komisije. 

Europski su komesari pravi vladari Unije. Komisija je posve nadnacionalna, a članove Komisije se obvezuje da u svom djelovanju ne predstavljaju zemlje iz kojih dolaze, tj. kojih su državljani, da ne primaju instrukcije od svojih vlada ni od drugih institucija Unije, već da djeluju isključivo u interesu Unije.

Parlament ili brbljaonica?

Parlament “predstavlja građane” ali, začudo, ne donosi zakone niti ima moć predlaganja zakona! Tek Lisabonskim ugovorom svoje ovlasti Vijeće ministara počinje pomalo dijeliti s Parlamentom. To se zove “suodlučivanje” (ovaj ćemo postupak objasniti kasnije). 

Parlamentarni zastupnici mogu samo raspravljati o već predloženim zakonima i davati svoje mišljenje o njima, zastupajući pritom stavove nadnacionalnih europskih partija kojima pripadaju. U tom parlamentu Hrvatska bi, uđe li u Uniju, imala vjerojatno 12 zastupnika, što u ukupnom broju od 736 članova čini 1,6% zastupnika, a što je manje od prosječne statističke pogreške.

Neizabrani europski predsjednik

Unija ima vođu, Predsjednika Europskog vijeća. Tko je on? Tko ga je izabrao? Predsjednika pola milijarde Europljana ne bira narod, njega postavlja Europsko vijeće. Ova je funkcija, uz nevjerojatnu osobitost Europskog parlamenta da samostalno ne donosi zakone i sklonost Europske komisije da se ponaša poput sovjetskog politbiroa, jamačno jedna od najnedemokratskijih institucija na svijetu.

Institucija Predsjednika Europskog vijeća uvedena je tek Lisabonskim ugovorom. Time je ukinut sustav šestomjesečnog predsjedavanja Unijom uz rotaciju država članica, premda je šestomjesečna rotacija i nadalje zadržana u svrhu predsjedavanja svim konfiguracijama Vijeća ministara, osim kada se ono sastaje u sastavu ministara vanjskih poslova.

Predsjednik Europskog vijeća, između ostalih ovlasti propisanih člankom 15. Ugovora o Europskoj uniji predstavlja EU u međunarodnim odnosima. Drugim riječima, građane Europe predstavlja netko koga oni nisu izabrali. Prvi Predsjednik Vijeća - dotad na europskom nivou uglavnom nepoznati flamanski aparatčik Herman Van Rompuy, stupio je na dužnost 1. prosinca 2009. godine. Njegova je mjesečna plaća 234.480,30 kuna. 

Neravnopravnost na Europskom sudu

Središnja uloga Europskog suda jest proširenje i ojačanje nadnacionalne vlasti Komisije, a jedan od temeljnih ciljeva njegova ustrojavanja je potvrda nadmoći zakona Unije. Velika je "zasluga" suda što je došlo do konstitucionalizacije pravnog poretka EU. Sud osigurava da nacionalni sudovi ne presuđuju različito o istim pitanjima. Na zahtjev svemoćne Komisije ili neke zemlje članice Sud utvrđuje krši li koja od zemalja članica neku od obveza utemeljenu u unijskom pravu. 

Sastoji se od 27 sudaca i 8 tzv. “Advocates General” (općih pravobranilaca; u našoj literaturi susreće se i termin "nezavisni odvjetnici"), koji daju veoma važno i cijenjeno pravno mišljenje o predmetima, od kojih 5 velikih zemalja ima stalne, a ostalih 3 daju “manje” zemlje na mandat od 6 godina, uz mogućnost ponovnog imenovanja. Svakih koliko godina predstavnik “manje” zemlje može doći na red u ovakvoj organizaciji u kojoj su svi jednaki, ali su neki jednakiji? 

Radni jezik suda je francuski, premda se pojedini predmeti vode na službenim jezicima Unije. Jedan od osnivača ovoga časnog Suda je i prof. dr. Karl Friedrich Orphüls, član Nacističke stranke od 1.V.1933. do 1945.

Zakoni EU uvijek su iznad zakona zemalja članica

Zakone za Komisiju stvara ogroman broj radnih grupa birokrata za koje nitko ne glasa i nitko ne zna tko su. Zakoni EU (kao zakoni svih federalnih tvorevina) imaju apsolutni primat nad zakonima zemalja članica. Ako je nacionalni zakon drukčiji, automatski se primjenjuje unijski zakon (“doktrina supremacije” EU prava). Pritom nacionalni sud ne smije čekati ili tražiti da se o sukladnosti norme nacionalnog prava s europskim pravom izjasni neko drugo nacionalno tijelo (npr. ustavni sud), već mora samostalno izuzeti nacionalnu normu iz primjene. 

U Uniji možete glasati samo kako biste izabrali zastupnika pri unijskom Parlamentu, dok zakone odobrava Vijeće ministara. Lisabonskim ugovorom se po prvi put daje izvjesno pravo nacionalnim parlamentima da kažu koju riječ o unijskim zakonima. 

Da bi prijedlog zakona prošao u Vijeću ministara, za njega mora glasati 55% država-članica, što predstavlja najmanje 65% stanovništva Europe. Da biste stavili veto na prijedlog zakona u EU morate imati predstavnike 35% stanovništva. Time velike zemlje mogu usvajati koje god zakone požele i zabranjivati sve zakone koji im ne odgovaraju. Iako je u neku ruku logično da “veliki”, tj. oni koji najviše daju najviše i dobiju – pitanje je koliko je to dobro za male zemlje poput naše. Europska je “demokracija” očito demokracija velikih, kojoj se ostali imaju bespogovorno pokoriti.

“Zemlja koju najbolje poznajem”

Stranci mogu pod jednakim uvjetima kupovati nekretnine, pa i glasati na izborima zemalja članica. Po (eventualnom) ulasku Hrvatske u EU svi državljani zemalja članica EU s prebivalištem ili privremenim boravištem u RH pod istim uvjetima kao i hrvatski državljani moći će birati i biti birani na izborima za predstavnička tijela jedinica lokalne i regionalne samouprave, dakle imat će aktivno i pasivno biračko pravo.

Europa tako ne briše samo granice, nego čitave države i nacije. Sasvim prikladno, od političara u tijelima Unije očekuje se umjesto imenovanja svoje države rabiti frazu “zemlja koju najbolje poznajem”.

Tržišnim natjecanjem, monetarnom politikom i ostalim lukrativnim pitanjima bavi se EU, a državama članicama ostavljaju se u nadležnost “teška pitanja” (zdravstvo, školstvo, socijala, isplata plaća itd). Tu se EU ne miješa.  U toj EU – tvrtke iz siromašnijih zemalja mogu obavljati poslove u bogatijim zemljama plaćajući svoje radnike koliko ih plaćaju u domovini.

Po Lisabonskom ugovoru, EU efektivno preuzima, određuje i vodi vanjsku politiku, a sporazumi koje zaključi obvezni su za sve zemlje članice. 

Lisabonskim ugovorom (po prvi put) normira se i pitanje izlaska iz EU (i ponovnog pristupa). Iz EU se izlazi pregovorima s Vijećem, uz sporazum za koji glasaju kvalificiranom većinom (bez člana koji izlazi), uz prethodnu suglasnost Parlamenta. Ako se sporazum ne postigne, ugovorne obveze bivše članice prestaju dvije godine po zahtjevu za izlazak. Kako to sve konkretno izgleda, još ne možemo znati, jer se takvo što nije još dogodilo. Ali hajde da pogledamo kako bi zemlja koju najbolje poznajete mogla izaći iz Europske unije (ako nesrećom ipak u nju uđe).

Kako se izlazi iz Europske unije? Procedura nije nimalo jednostavna!

Za izlazak iz EU potrebne su i neke ustavne pretpostavke na strani same zemlje članice koja bi napuštala tu zajednicu "ujedinjenih u različitostima". U našem slučaju, ta se ustavna pretpostavka nalazi u članku 142. stavku 6. Ustava Republike Hrvatske. Ondje, naime, stoji da se odredbe toga članka o udruživanju odnose i na uvjete i na postupak razdruživanja. To praktično znači da bi se, što se tiče našeg Ustava, moralo provesti sve ono što se zahtijeva i za udruživanje (odnosno priključenje). Dakle, morao bi se pokrenuti postupak razdruživanja, što bi mogla zahtijevati jedna trećina zastupnika u Saboru, Predsjednik Republike ili Vlada RH. Potom bi o razdruživanju odlučivao Sabor i to dvotrećinskom većinom svih zastupnika, onda bi se (u roku od 30 dana od dana te odluke Sabora) raspisao referendum na kojem bi se za razdruživanje (kao uostalom i za priključivanje Uniji) tražila većina glasova birača koji su pristupili referendumu. A onda bi tek počela priča o razdruživanju s Europskom unijom.

Ta priča počinje tako da zemlja koja želi otići iz Unije obavijesti Europsko vijeće o odluci zemlje članice o razdruživanju, nakon čega započinju (vrlo mučni, dugotrajni i naporni) pregovori između zemlje članice koja želi odlepršati iz unijskog jata i same Unije. Proces odlaska iz Unije očito prilično nalikuje procesu ulaska u nju, bar je tako propisano. Dakle, vrlo je naporan. Zapazite da nije propisano koliko ti pregovori mogu trajati. Zapravo je malošto uopće precizno propisano u pogledu izlaska iz Unije...

Po dovršetku „pregovora“, Unija bi sa zemljom članicom sklopila poseban ugovor (samo nebo zna kako bi taj točno izgledao), a koji bi obuhvaćao i okvir budućih odnosa odlazeće zemlje i Unije. Pregovori se obavljaju u skladu s člankom 218. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju EU (jedan od ugovora koji se Lisabonskim ugovorom mijenja i dopunjuje), a koji propisuje ulogu Europske komisije i visokog predstavnika za vanjske odnose u tom procesu na način da oni daju preporuke Vijeću koje svoju konačnu odluku donosi kvalificiranom većinom (prije čega se treba pribaviti i privola Europskog parlamenta). Način postizavanja kvalificirane većine propisuje se člankom 238. stavkom 3. pod b) Ugovora o funkcioniranju EU. Točna narav pristanka Parlamenta također nije potanje propisana, no Europski parlament ionako nema značajniju ulogu među polugama europske "demokracije", pa to i nije pretjerano važno. 

Nakon što se sve to provede, ugovori prestaju biti obvezujući za zemlju koja izlazi, odnosno nakon dovršetka navedene procedure dotična zemlja više nije vezana ugovorima s Unijom. To se događa danom stupanja na snagu tog posebnog ugovora o povlačenju. Ali, Lisabon predviđa i mogućnost da do njega ne dođe! Jer naravno, moguće su i opstrukcije, recimo u vidu nemogućnosti postizavanja kvalificirane većine u Vijeću, uskraćivanja privole Parlamenta i slično. 

U takvim okolnostima, zemlja koja se povlači iz EU mogla bi se smatrati nečlanicom Unije (ili pravno nevezanom unijskim ugovorima) tek po proteku roka od dvije godine od dana kad je obavijestila Vijeće o svojoj odluci da želi napustiti Uniju. Iako je i taj period prilično dug, on se može čak i produžiti, ako to odluči Europsko vijeće uz suglasnost zemlje članice. Zbilja je teško dokučiti zašto bi uopće zemlja koja se želi razdružiti od Unije, nakon što podnese zahtjev, to željela učiniti što kasnije, ali, eto, Lisabon predviđa čak i takvu mogućnost. Ovakve bizarne odredbe jamačno služe proširenju manevarskog prostora same Unije u slučaju da se neka jogunasta članica poželi razdružiti, no prave dosege ovih odredaba tek treba vidjeti. Sama zemlja članica koja napušta Uniju, dakako, ne sudjeluje u radu Vijeća kad ono donosi navedenu odluku o razdruživanju.

I za kraj da ponovimo: kako bi točno u praksi izgledao proces razdruživanja neke zemlje članice od Europske unije ne može znati nitko - dok se to ne dogodi. U svakom slučaju, čini se da ovakve odredbe, uz malo lobiranja u zemljama članicama i unijskim institucijama, Uniji jamačno mogu poslužiti da proces razdruživanja zemlji članici koja poželi iz nje izaći dobro zapapri. A da ni ne pričamo o tome što bi bilo poslije i kako bi se prema toj zemlji Unija odnosila.

Eto, tako bi glasio cjelovit odgovor na pitanje o izlasku iz EU. Nije, međutim, točno ni ispravno reći da niti jedna zemlja nije tražila da izađe iz EU. Točno bi bilo reći da vlada nijedne države nije tražila da izađe iz EU. Otkud oni znaju da građani ne bi? Nitko građane to ni ne pita! Nek' raspišu referendum o odcjepljenju od Unije u Ujedinjenom Kraljevstvu, na primjer. Pa da vidiš što bi se dogodilo...

Milijuni eura korporacijama umjesto siromašnijim članicama

Europska unija daje na milijune eura subvencija multinacionalnim divovima kao što su Coca-Cola, IBM i McDonald’s kako bi ih odvratila od napuštanja njezina gospodarskog područja, piše Financial Times. Novac iz EU strukturnih fondova namijenjen je financiranju projekata radi smanjenja razlika u bogatstvu unutar Unije, a cilja uglavnom male i srednje kompanije u siromašnijim zemljama članicama. Međutim, u taj kolač imaju pravo zagrabiti i globalne korporacije, koje to zdušno čine, iskorištavajući želju Unije da zadrži svoju konkurentnu prednost u odnosu na ostale regije u svijetu.

“U tijeku je globalno natjecanje. Odbijemo li u njemu sudjelovati, svi će proizvodni pogoni odseliti iz Europe. Zato moramo pronaći načina da ih zadržimo”, rekao je europski povjerenik Johannes Hahn u razgovoru za FT.

Studija FT-ovog Biroa za istraživačko novinarstvo pokazala je da je IBM-u dodijeljeno 20 milijuna eura za jedan projekt u Poljskoj, Fiat je zatražio 25 milijuna eura subvencija, dok je McDonald’s dobio 60.000 eura za edukaciju svojih zaposlenika u Švedskoj. Poljskoj je iz strukturnih fondova dodijeljeno 67 milijuna eura iskorištenih, kako tvrdi FT, za privlačenje velikih, financijski stabilnih kompanija. Studija je također utvrdila da se milijuni eura iz EU fondova dodjeljuju kompanijama koje sele svoju proizvodnju iz bogatijih u siromašnije zemlje unatoč propisima koji zabranjuju financijsku potporu za kompanije u potrazi za jeftinijom radnom snagom.

Tvrtke poput britanskog proizvođača čaja Twinings i finskog diva mobilne telefonije Nokije iskoristile su pak sive zone u metodi alociranja sredstava iz EU strukturnih fondova kako bi subvencionirale preseljenje svoje proizvodnje u zemlje s jeftinijom radnom snagom, tvrdi FT. U najmanju ruku, piše FT, te kompanije dobivaju EU subvencije koje im pomažu kod otvaranja novih proizvodnih pogona, proširenja postojećih, te edukacije zaposlenika.

EU kao korporacijsko tijelo

Obično se ističe kako Europska unija počiva na "četiri slobode", tj. na slobodnom kretanju ljudi, roba, usluga i kapitala. Na taj način stvara se jedinstveno tržište, kao gospodarska integracija koja ukidanjem tehničkih i administrativnih prepreka vodi stvaranju zajedničkog tržišta. No to je i put u europski korporatizam. 

Europska je unija divovska korporatistička država. Što je korporatizam? Korporatizam je ona ekonomska strana fašizma u kojoj se spajaju visoka nedemokratska centralizirana vlada i korporacije koje na nju vrše presudan utjecaj. Korporatističku državu u šaci drži mali broj korporatista i sve što takva država radi jest u njihovom interesu. Što se tiče radnika, EU nije stvorena zato da bi radnicima bilo bolje, nego zato da im se nametne ropski sustav u kojem će namicati goleme profite multinacionalnim korporacijama. To je jedina funkcija radnika u složenim korporatističkim državama poput Europske unije.

Europska unija zapravo je povela rat protiv radništva. Cilj je sa što manjim plaćama radnika ostvariti goleme profite za duboke džepove korporatista, a u tom smislu radi se i na povećanju dobne granice za odlazak u mirovinu. Unija jako voli obrazovane djelatnike, i to, ako je moguće, po principu s faksa na posao, s posla u grob! Liberalna načela deregulacije, liberalizacije, slobodnog tržišta i rezanja troškova usmjereni su protiv radnika, jer upravo su radnici ti troškovi koje treba rezati, smanjiti, što manje platiti, a što više iskoristiti njihov rad. To je bit neoliberalnog kapitalizma na kojem Unija počiva i kojeg proklamira. Sve što bi moglo utjecati na povećanje kvalitete života su troškovi. To treba rezati.

Kad bi koja država-članica i odlučila povući poteze kako bi uzela bogatima (npr. oporezivanjem korporacija) morala bi se susresti s Europskom komisijom, koja budno pazi da se takvim "nerazumnim" potezima satelitskih država ne naškodi korporatistima i golemom korporacijskom tijelu - samoj Europskoj uniji. 

Više o nastanku i razvoju europskog korporatizma možete pročitati na našoj stranici Povijest EU.

Grlom u europske jagode

Europska unija prikriva svoju pravu ulogu — potpunog političkog ujedinjenja pod krinkom gospodarske suradnje i ukidanja trgovinskih barijera. Iako to izrijekom ne kaže, u stvari s Lisabonskim sporazumom  2009. EU postaje u svakom smislu federalna država, a zemlje članice obične njene provincije. 

Pa ipak, sve su značajnije hrvatske stranke sklone Europskoj uniji i žele da Hrvatska postane njenom članicom. Javne rasprave o tome nema, a primjedbe se ne prihvaćaju. Ako ste, unatoč svemu navedenom, sigurni da želite da “zemlja koju najbolje poznajete” pristupi tako uređenoj državnoj tvorevini sumnjive prošlosti i sadašnjosti, kao što je EU, čitajte dalje.

Iluzije europske demokracije

...............................................................................................................................................

Zastupnici u Europskom parlamentu ne predstavljaju svoje države članice već su organizirani u europske političke skupine (stranke). Čak ni Vijeće EU ne može predložiti ni jedan zakon: sva je vlast u Uniji u rukama neizabranog diktatorskog komiteta - Europske komisije.

Parlamentarna vožnja u kružnom toku

Postojanje Parlamenta, članove kojeg biraju građani zemalja članica na izborima, stvara iluziju da je EU demokracija. No, Unijom se uglavnom upravlja procesom “suodlučivanja” koji uključuje dva daljnja tijela, a ulogu parlamenta posve minorizira. (Postoje još gori postupci kad Parlament samo daje mišljenje, no rijetko se koriste.) Parlament ima formalno zakonodavne ovlasti, ali kad upoznamo proceduru, vidimo da su one nedopustivo mizerne. Na ovaj način Unija je uspjela ostvariti skandalozan demokratski deficit.

Naravno, nisu sve zemlje jednako predstavljene u Parlamentu: veće zemlje "jednakije" su od manjih. Tako najviše zastupnika ima Njemačka (99), a najmanje Malta (5). Broj predstavničkih mjesta "uzima u obzir" broj stanovnika pojedine zemlje, ali ga ne odražava u potpunosti. Ukupan broj zastupnika u sazivu 2009. - 2014. iznosi čak 736. Kako bi uopće tako golemo tijelo moglo išta kvalitetno raspraviti i proizvesti? Za predsjednika je 2009. izabran Jerzy Buzek.

Najmoćnija je

Europska komisija

(neizabrano tijelo) koja formira agendu za debatu. Teoretski, zemlje članice mogu za povjerenika nominirati koga hoće, no bit će uzet onaj koji “ima iskustva u politici i vanjskim poslovima i traži novi smjer u svojoj karijeri”. U stvarnosti, uz nešto lobiranja, odlučit će moćni predsjednik Komisije. Činjenica da to tijelo de facto samo sebe imenuje, a i određuje teme za raspravu, provodi politiku, proračun, upravlja programima, predstavlja EU i jedino je ovlašteno predlagati zakone, zorno svjedoči o tome da se radi o

neizabranom diktatorskom komitetu.

Vijeće ministara: kvazi-institucija 

Vijeće EU (Vijeće ministara) čine predstavnici vlada zemalja članica. Svakoj zemlji pripada određeni broj glasova u Vijeću. Za razliku od Komisije, to su aktivni dužnosnici vlada, a ne umirovljeni političari i ambasadori i sličan politički otpad kakav moćni Barroso voli vidjeti u svojoj Komisiji.

Vijeće EU je zapravo kvazi-institucija, no tu ima i ljudi koji bi trebali biti stručnjaci u svom području. Zato je bizarno da

ni to Vijeće ne može predložiti neki zakon.

Pravno gledajući, Vijeće je jedinstveno tijelo, a u stvarnosti se sastoji od više vijeća. Naime, ministarski sastav mijenja se ovisno o temi o kojoj se raspravlja. U pravilu u radu Vijeća sudjeluju ministri vanjskih poslova, međutim kada se raspravlja o poljoprivredi, sudjeluju ministri poljoprivrede, kada se radi o prometu, sudjeluju ministri prometa i sl. Zato je i skovan naziv ”Vijeće s bezbroj lica”. Dužnost predsjedavajućeg Vijeća naizmjenično obnašaju države članice u trajanju od po šest mjeseci. U sklopu Vijeća EU djeluju i razna podtijela koja pomažu Vijeću u uspješnom obavljnju njegovih zadataka. To su: rotirajuće Predsjedništvo, Odbor stalnih predstavnika, radne grupe stručnjaka, Glavno tajništvo Vijeća.

Vijeće je regulatorno tijelo EU i "suodlučuje" u zakonodavnom postupku s Parlamentom, ali u nekim područjima ima i

samostalnu zakonodavnu ovlast,  

uz obvezu savjetovanja Parlamenta. U okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike Vijeće odlučuje samostalno.

Lisabonskim je ugovorom uvedena posebna dužnost Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku (zapravo je riječ o federalnom ministru vanjskih poslova). Ta je funkcija izuzeta iz šestomjesečne rotacije Predsjedništva Vijeća ministara. Prva Visoka predstavnica (zapravo ministrica vanjskih poslova EU), socijalistička barunica Catherine Margaret Ashton, stupila je na dužnost 1. prosinca 2009.

                                   C. Ashton s Van Rompuyem 

Naporni proces “suodlučivanja”

Najčešći oblik odlučivanje je tzv. redovni zakonodavni postupak ili postupak suodlučivanja. Uveden je ugovorom iz Maastrichta. Unija obično ističe da se ovim postupkom smanjuje "demokratski deficit" EU-a, no prava je istina da se manjak demokracije u Uniji na taj način samo uspješnije kamuflira. Proces “suodlučivanja” počinje tako što Komisija pripremi prijedlog zakona i podnese ga Parlamentu na prvo čitanje. Parlament prijedlog s mišljenjem dostavlja Vijeću ministara (s amandmanima ili bez njih). Vijeće može:

A. usvojiti prijedlog kvalificiranom većinom ako prihvaća sve amandmane (ili ako ih nema), pa prijedlog postaje zakon,

B. usvojiti tzv. “zajedničku poziciju” i staviti svoje amandmane te vratiti prijedlog Parlamentu na drugo čitanje. 

U drugom čitanju, Parlament može u roku od 3 mjeseca:

1. prihvatiti “zajedničku poziciju”, u kojem slučaju Vijeće (a ne Parlament!) usvaja akt i on postaje zakon;

2. dati daljnje amandmane na “zajedničku poziciju” i uputiti ih na razmatranje Vijeću;

3. odbaciti “zajedničku poziciju” apsolutnom većinom (više od ½ svih članova), u kojem slučaju zakon nije prošao. Ovo je teško provesti u praksi (nije se dosad ni dogodilo), jer je Parlament golemo tijelo od 736 članova, pa je rijetko kad više od polovice zastupnika uopće nazočno. Zapravo se može reći: koga nema -– smatra se da je glasao za “zajedničku poziciju”, a i ne postoje “uzdržani”;

4. ne uspjeti donijeti odluku, u kojem slučaju Vijeće usvaja akt i on postaje zakon. Zanimljivo, ako Parlament propusti dati amandmane ili odbiti “zajedničku poziciju”, smatra se da se slaže, pa se zakon usvaja.

Pomirbeni odbor

Ako se Vijeće i Parlament ne mogu složiti glede nekoga dijela predloženoga akta, on se stavlja pred posebni Pomirbeni odbor, sastavljen od jednakoga broja zastupnika Vijeća i Parlamenta, koji se imaju dogovoriti u roku 6 tjedana. Zajednički tekst usvaja se običnom većinom nazočnih u Parlamentu i kvalificiranom u Vijeću. Ako se ne dogovore, ili prekorače rok, zakon nije prošao. 

Zakonodavna procedura

Čini vam se kompliciran ovaj postupak "suodlučivanja"? Ne brinite. Europska unija misli na vas, pa vam je, kako biste se lakše snašli, pripremila shemu koja će vam jamačno olakšati razumijevanje ove problematike: 

 Zakonodavna procedura Unije. Sve jasno?

Proces donošenja zakona Unija je predstavila ovom zanimljivom, a opet tako “jednostavnom” shemom u 30 faza. Važnost svemoćne Komisije (na shemi predstavljene plavom bojom) udara u oči. Volja Komisije izuzetno je važna. 

Ona je jedina koja može dati prijedlog zakona (faza 1), a zatim svojim prijedlozima, obavijestima i mišljenjima usmjerava čitav proces (faze 3, 10 i 17). Obratite pozornost i na fazu 19. Vijeće (predstavljeno žutom bojom) u drugom čitanju zakona odobrava amandmaniranu poziciju kvalificiranom većinom, ako je na amandmane Parlamenta (EP, zelena boja) Komisija dala pozitivno mišljenje. A ako se Komisija o parlamentarnim amandmanima izrazila negativno – onda se za odobravanje traži jednoglasna odluka Vijeća!

Zanimljiva je i točka 1.A. kojom nas se pokušava uvjeriti da će nacionalni parlamenti, u skladu s novim institutom uvedenim Lisabonskim ugovorom, moći djelovati, kako to vole reći u Uniji,  kao "psi čuvari" i utjecati na odluke zakonodavnih tijela EU. Nacionalnim parlamentima tako se u ovoj fazi daje rok od 8 tjedana da podnesu tzv. "obrazloženo mišljenje" u pogledu nacrta određenog propisa. Kada se uzmu u obzir sve proceduralne zavrzlame u nacionalnim parlamentima, ovo i nije baš predugačak rok. Uz to, članak 7. Protokola o primjeni principa supsidijarnosti i proporcionalnosti koji se nalazi u prilogu Ugovora daje nacionalnim parlamentima samo moć da se žale ako im se štogod ne sviđa. S druge strane, uopće se nedvojbeno ne predviđa da Komisija - ako se nacionalni parlamenti žale - promijeni svoje mišljenje, odnosno odustane od daljnjih svojih poteza. Komisija može premostiti takve žalbe nacionalnih parlamenata i prepustiti ih raspravama u Parlamentu i Vijeću. Komisija može (a i ne mora) odlučiti da izmijeni ili dopuni akt koji je predložila. Može ga i povući, ako joj se hoće. No i ne mora. Tako faza 1.A. predstavlja samo lažno uvjerenje da nacionalni parlamenti imaju ikakav bitan utjecaj na zakonodavnu proceduru Unije. 

Stoga se može opravdano pitati jesu li nacionalni parlamenti zemalja članica EU uopće parlamenti. Ali, gledajući parlamentarnu proceduru same Unije vrlo je upitno je li Europski parlament uopće parlament. Možemo li nazvati parlamentom tijelo koje nema ovlast samostalno donijeti nijedan zakon?

Kada se promatra ovako propisana procedura postavlja se i pitanje mogu li Europski parlament i Vijeće uopće oboriti prijedlog Komisije i kako? Je li u Uniji izvršnu vlast prestala kontrolirati volja naroda predstavljena Parlamentom? U što se, zbog toga, pretvorila europska demokracija? 

Diktatura moćnog komesarijata 

...............................................................................................................................................

Parlament i Vijeće ministara samo su marionete u rukama svemoćne Komisije koja je jedino tijelo koje smije predlagati zakone. Lokalne kampanje za parlamentarne izbore stoga su u pravilu lišene svake politike (jer članovi Parlamenta je i ne vode) te se uglavnom koncentriraju na hobije i interese kandidata.

Koliko li je europska “demokracija” različita od uobičajenih demokratskih zasada u nas i u svijetu! Primjerice, prema čl. 84. Ustava RH pravo predlagati zakone ima svaki zastupnik, klubovi zastupnika i radna tijela Hrvatskoga sabora te Vlada Republike Hrvatske. Toga u EU nema. Nitko ne ide u Europski parlament s nekim svojim prijedlogom, jer i ne može ništa predložiti, nego samo debatira o prijedlozima podastrtim od strane neizabranih komesara. Čak ni Vijeće EU ne može predložiti ništa.

Umjesto demokratske parlamentarne procedure, komesari koji čine Europsku komisiju sastaju se bez nazočnosti medija iza zatvorenih vrata (dakle u tajnosti) kako bi donosili direktive. Direktiva nije demokratski zakon ili akt, nego instrukcija gospodara Europe o tome kako se trebamo ponašati, a komesari su ljudi koje se ne može pozvati na odgovornost, ne može ih se ispitivati, propitivati njihove odluke, ne može ih se ukloniti niti smijeniti. 

Jer Komisija je tijelo koje se ne bira. Ti su ljudi neprijatelji slobode i demokracije; oni imaju svoje ciljeve, ali oni su ti koji stvaraju zakone.

Vojska od preko 30.000 eurokrata koja može tužiti države!

Komisija je najvažnije "regulatorno tijelo" Unije. Sastoji se od 27 komesara imenovanih  na razdoblje od 5 godina. Budući da ima isključivo pravo zakonodavne inicijative, ona je glavna pokretačka sila Unije. Ne samo da priprema prijedloge europskih politika i pravnih akata - ona ih i provodi! A upravlja i proračunom. 

Uz to, Komisija nadzire kako zemlje članice primjenjuju pravo EU, pa u tu svrhu može pokrenuti i tužbu protiv zemalja članica, ako smatra da je određena država povrijedila neku od "preuzetih obveza". A i ne mora. Čak i ako je uvjerena da doista postoji povreda prava EU, Komisija može i ne mora goniti državu članicu. Kako hoće. U ovom području ona uživa potpuno diskreciono pravo da učini što želi. Ako Komisija uzme neku članicu na zub, poslat će joj  formalno upozorenje da je bila zločesta. Ako država članica nakon toga ne otkloni ono što je Komisija prepoznala kao povredu prava Unije, Komisija će joj poslati  obrazloženo mišljenje,   pa ako se jogunasta država članica ni tad ne urazumi, Komisija će je poslati pred Europski sud!  Komisija koja može tužiti države! Iznos  novčanih kazna je znatan, pa to uvelike odvraća države od kršenja unijskog prava i suprotstavljanja moćnoj Komisiji.

Vezano uz pravo ovoga diktatorskog komiteta da tuži države, spomenimo da je 18. veljače 2011. objavljena vijest kako je Europska komisija odlučila podnijeti tužbu protiv Slovenije Sudu Europske unije jer slovenski propisi o dopunskom zdravstvenom osiguranju nisu u skladu s europskim pravnim poretkom. 

Pa naravno da je Slovenija tužena! Pokušala je spriječiti strana osiguravajuća društva u njihovim korporatističkim ciljevima ovladavanjem slovenskog tržišta zdravstvenog osiguranja. U sklopu svoje neoliberalne kapitalističke ideologije korporatističkim ciljevima posve predana Unija takvo što, razumije se, ne može dopustiti pa stoga koristi svoj diktatorski komitet (Europsku komisiju) da vazalsku zemlju članicu Sloveniju "dovede u red".

Kako oboriti prijedlog goleme birokratske kule?

Uspije li u tome, Parlament mora dati nove amandmane u drugom čitanju, nadajući se da će to Vijeće odbiti, kako bi se dokopali Pomirbenog odbora. Tek tu može Parlament doći u priliku odbaciti loš zakon koji je predložila Komisija, i to tako da odugovlače kako bi prošao rok pomirbe ili kako bi običnom većinom odbacili zajednički tekst u Parlamentu.

Osim što sam ne može ništa predložiti, Parlament se, kako vidimo, mora dobrano pomučiti kako bi opstruirao prijedlog Komisije. 

Uz to, tako golemo tijelo (preko 700 zastupnika!) teško i može što postići. Ono u EU služi samo za ukras, a proceduralne konce vuče moćni Barroso i njegova Komisija, baš poput sovjetskog politbiroa. Komisija zapošljava preko 23.000 eurokrata i oko 10.000 daljnjih “vanjskih suradnika”. To su službeni podaci. Neki tvrde da ih je više, naime 42.000 eurokrata i više od 12.000 vanjskih suradnika, što bi činilo preko 54.000 ljudi! Čitava birokratska armija! Za usporedbu, Oružane snage Republike Hrvatske broje oko 15.000 djelatnika.

Tko nadzire komesare?

Vijeće ministara u još je goroj poziciji. Oni ni ne vide prijedlog dok ne prođe kroz Parlament, a i kad ga vide, ne mogu ga naprosto odbaciti ako je loš. Moraju izraditi “zajedničku poziciju”, vratiti je Parlamentu u drugo čitanje, u nadi kako će ovaj dati daljnje amandmane, kako bi stvar došla pred onaj Pomirbeni odbor, na kojem bi zavlačili ili zajednički tekst odbili na sjednici Vijeća kvalificiranom većinom.

Komesari iz Europske komisije mogu, naprotiv, što im se god prohtije. Jer znaju da će im u pravilu proći što god požele progurati kroz ovako zamišljenu proceduru, osim ako ne nalete na vrlo posvećene ljude i u Parlamentu i u Vijeću koji bi bili spremni upustiti se u naporan i iscrpljujuć proces šamaranja amandmanima, “zajedničkim pozicijama” i ostalim proceduralnim bakračima, a što je malo vjerojatno. Praksa je pokazala da europarlamentarci za takvu borbu nemaju ni vremena ni volje, a članovi Vijeća ministara još manje, jer su okupirani i poslovima vezanim uz zemlje iz koje dolaze. Tako moćni Barroso i njegova komesarska ekipa sve vrijeme rade što hoće. Formalno, nadzire ih Parlament, ali stvarno - rade što hoće.

Kada se sve ovo zna, onda je jasno da je proklamirana tvrdnja da “Parlament vrši nadzor nad Komisijom” čista laž, slijedom čega su i parlamentarni izbori obični pseudodemokratski čin.

Komisija kakvu svijet nije vidio!

Zašto je moć Komisije tako velika? Kako se uopće moglo dogoditi da Komisija dobije takve diktatorske ovlasti? Pa, zato što je komisija upravo tako i zamišljena. Uostalom, najbolje da pogledamo što glavni arhitekt ovoga krajnje nedemokratskog tijela, prvi predsjednik Europske komisije, veliki pravnik i nacizmu odan oduševljeni Europljanin Walter Hallstein ima za reći o svom čedu:

• Komisija započinje svaku akciju.
• Komisija je najoriginalniji  element organizacije Zajednice bez historijskog presedana.
• Njezina je funkcija predstavljati zajednicu prema unutra i prema van.
• Komisija je neovisna o vladama zemalja članica. Zemlje članice ne smiju davati instrukcije Komisiji, niti ih ona treba prihvaćati.
• Komisija ima monopol iniciranja zakona.

Walter Hallstein: Europska zajednica - 5. izdanje, Econ Verlag, Düsseldorf, 1979.

 Kako funkcionira europska diktatura danas

Je li Europska komisija kriminalna organizacija?

Bilo bi lijepo znati tko su ljudi kojima se dodjeljuju ovakve diktatorske ovlasti. Ako ste slučajno mislili da je riječ o poštenim i časnim ljudima koji će paziti da ne zloupotrijebe  moć koja im je povjerena - prevarili ste se! Donosimo transkript govora zastupnika u Europskom parlamentu Nigela Faragea o izvjesnim komesarima Barrosove komisije:

"Gospodine predsjedniče, gosp. Barroso kaže: 'Moj tim je visoke kvalitete'. No hajde da napravimo provjeru. Znam da provjere nisu popularne u Europskoj komisiji, i da revizori, ako naprave svoj posao kako spada dobiju otkaz, ali hajde da probamo... 

Iz Francuske imamo g. Jacquesa Barotta, on će preuzeti resor transporta. Godine 2000. dobio je uvjetnu kaznu zatvora od 8 mjeseci zbog pronevjere i bilo mu je zabranjeno držati javne položaje dvije godine. 

Iz Mađarske imamo g. Kovacza, on će preuzeti poreze. Mnogo je godina bio komunistički aparatčik i prijatelj g. Kadara, ondašnjeg diktatora i glasni protivnik vrijednosti koje ovdje na Zapadu cijenimo. Njegova će vlast provoditi politiku oporezivanja i brinuti se za jedinstvenu carinsku politiku od Corka do Vilniusa. Zar će EPP i britanski konzervativci doista glasati za to? 

Iz Estonije imamo g. Kalasa koji je bio sovjetski aparatčik punih dvadeset godina, sve dok ga njegov novostečeni apetit za kapitalizam nije uvalio u određene neprilike. Mada, ako ćemo iskreno - bio je oslobođen od optužaba za zloporabu položaja i prevaru, ali je bio osuđen zbog davanja lažnih informacija. I on će biti na čelu Odjela protiv prevara!

Iz Ujedinjenog Kraljevstva imamo Petera Mandelsona. On će preuzeti Trgovinu. Istina, dvaput je uklonjen iz britanske vlade, ali, budimo pošteni, on je još jedan od kompetentnijih! 

Iz Nizozemske nam dolazi gđa Neddie Krouse: ona će preuzeti Konkurentnost. Ona je optužena da je lagala Europskom parlamentu. To su tek optužbe, ali dolaze od g. Van Buitenena i mislim da bi ih trebalo poslušati. [Paul van Buitenen bio je revizor koji je, kad je otkrio korupciju, morao dati ostavku.]

Zapitajte se: biste li kupili rabljeni auto od ovakve Komisije?"

Nema sumnje da bi se naši političari odlično složili s ovakvim komesarima!

Glomazna pravna stečevina Europske unije

...............................................................................................................................................

Pravna je stečevina - osim što nije nikakva "stečevina", nego diktat što sve treba prihvatiti - naprosto ogromna i stalno se razvija (Službeni list EU, u kojem tiskaju sve te brojne propise, izlazi zorom svakoga radnog dana) te obuhvaća ove elemente:

• sadržaj, načela i političke ciljeve ugovora,

• primarno zakonodavstvo usvojeno na temelju ugovora te presude Suda Europskih zajednica,

• sekundarno zakonodavstvo, tj. odredbe proizašle iz ugovora i donesene u postupcima odlučivanja u institucijama EU,

• deklaracije i rezolucije koje je Europska unija usvojila,

• mjere koje se odnose na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku,

• mjere koje se odnose na pravosuđe i unutarnje poslove,

• međunarodne sporazume koje je sklopila Europska zajednica, kao i ugovore zaključene između država članica, a odnose se na aktivnosti Zajednice.

Nove države članice u cijelosti moraju prihvatiti pravnu stečevinu Unije (o njoj se ne pregovara). Ona obuhvaća sve ugovore o EU/EZ, cjelokupno sekundarno zakonodavstvo koje je danas na snazi, sve međunarodne ugovore koje sklapa EZ, sve presude suda EZ-a, kao i neobvezujuće propise (engl. soft law).

To golemo zlo, tu “pravnu stečevinu” hrvatski saborski zastupnici usvajaju bez da su je uopće pročitali. Jer to i nije moguće.

Koliko je zapravo velika?

Teško je definirati cjelokupnu pravnu stečevinu jer ona obuhvaća cijeli pravni poredak EU i čini oko 170.000 stranica teksta (od toga 100.000 samo u posljednjih 10 godina) objavljenih u Službenom listu EU. Svi su propisi dostupni u EU-bazi podataka na mrežnoj stranici eur-lex.europa.eu na kojoj su objavljeni svi dokumenti od 1951. naovamo i koja sadrži više od 2.815.000 dokumenata. 

Prema podacima nezavisnog londonsko-briselskog think tanka Open Europe, hiperprodukcija zakona ne pokazuje trend smanjivanja, a nastavi li ovim tempom, do 2020. Unija će uspjeti proizvesti fascinantnih 351.000 stranica zakona!

Kada bi se svo zakonodavstvo koje je Unija dosad donijela složilo jedno do drugog bilo bi dugačko 193 kilometra, što otprilike odgovara udaljenosti od Zagreba do Opatije. Kad bismo tako složili samo važeće zakonodavstvo, bilo bi dugačko 59,6 km (kao od Zagreba do Duge Rese). 

Ukupno zakonodavstvo, složeno jedno na drugo, bilo bi visoko 43,8 metara, dakle nadmašilo bi visinu Kristovog spomenika iznad Rio de Janeira (38 m). Važeći zakoni bili bi visoki 11 m – više od dva londonska katna autobusa postavljena jedan na drugi. 

Težina Službenih listova EU u kojima su objavljeni propisi koji su trenutno na snazi je 285 kg, a ukupna težina svih Službenih listova EU je preko jedne tone, što predstavlja ekvivalent manjem kitu ili nosorogu. 

Lisabonski ugovor - što je to? 

...............................................................................................................................................

Dosad smo već više puta spomenuli Lisabonski ugovor, pa ćemo ga na ovom mjestu ukratko prikazati. No najprije moramo ukratko vidjeti kako je uopće Unija došla do svog temeljnog propisa - Lisabonskog ugovora. 

Bilo je još ugovora i drugih akata kojima se trasirao put uvođenja sveeuropske federacije, pa je najbolje da prikažemo kratku kronologiju pretvaranja Europe u federaciju kroz najvažnije akte koji su doneseni i potpisani.

Lisabonski je ugovor, zapravo, propali Ustav Europe pod drugim imenom, put zaobilaženja referenduma i jasan dokaz da se eurokrati boje ljudi koje bi trebali zastupati.

Dana 29. listopada 2004. predstavnici zemalja članica potpisuju u Rimu ugovor kojim se uspostavlja Ustav Europe (kojeg je napisao Valéry Marie René Georges Giscard d’Estaing, bivši francuski predsjednik i vrlo eminentni član Družbe Bilderberg), ali Francuska i Nizozemska 2005. na referendumu odbacuju ugovor o Ustavu. 

Zato 2007. Unija organizira potpisivanje “Lisabonskog sporazuma”. Europska se unija dosljedno pridržava pravila: “ako ne možeš ući kroz vrata, pokušaj kroz prozor!”

Lisabonski je ugovor povratak na scenu propalog Ustava Europe, i to, kako je lijepo pojasnila Angela Merkel, “korištenjem različite terminologije bez mijenjanja zakonskog sadržaja”. Dakle, čista prevara.

No je li Lisabonski ugovor stvarno Ustav Europe pod drugim imenom? Kada ga se prelista, vidi se da on, među ostalim, odobrava cijelu sudsku praksu Europskog suda u Luksemburgu, pa tako i presude koje objašnjavaju da je europski zakonski sustav zapravo ustavni sustav (prva je presuda iz 1986., a od 1991. Sud to otvoreno izjavljuje). Tako da nema dvojbe: Europska je unija nedemokratsko federalno carstvo sa sakatim parlamentom i Ustavom koji se zove Lisabonski ugovor. I to je to.

Od 2007.-2009. Lisabonski ugovor ratificiraju parlamenti 26 zemalja-članica, ali ga 2008. Irska na referendumu odbacuje. Samo u Irskoj je predviđen referendum (jer to predviđa irski zakon), a ostale građane EU nije se uopće ništa pitalo! Tko zna kako bi oni glasali! Ali naravno, u Europi su uvijek neki jednakiji od drugih... Referendum u Irskoj ponavlja se 2009. i ovaj put uspijeva. Uzurpacija nacionalnih suvereniteta ide dalje.

Što se zapravo dogodilo u Irskoj?

Irska je u procesu usvajanja Lisabonskog sporazuma bila vrlo značajan čimbenik, budući da se radi o jedinoj zemlji u kojoj je i za Lisabonski sporazum bio u skladu sa zakonom nužan referendum. Poltronske oligarhijske vrhuške u ostalim zemljama članicama lako su progurale "Ustav pod drugim imenom" kroz parlamentarnu proceduru, ali se Irska pokazala kao prilično tvrd orah. Što se to dogodilo u Irskoj?

U lipnju 2008. Irci su prvi put odbili Lisabonski sporazum i tako zapravo pokazali isti stav kao i Francuzi i Nizozemci 2005. kad su odbijali Ustav s kojim Lisabonski ugovor dijeli po nekim procjenama čak 96% sadržaja. No, u petak 2. listopada 2009. Irski je narod glasao za Lisabonski sporazum. Što se promijenilo u međuvremenu, zašto je došlo do promjene kod irskih glasača? 

Ponajprije, umiješala se svemoćna Europska komisija i izvršila nezakonit utjecaj na Irski referendum, među ostalim i na način da je platila da se njen pamflet od 16 strana - vodič kroz Lisabonski ugovor - ubaci u nacionalne novine. Taj pamflet tiskali su u čak 1,1 milijun primjeraka, a trošak od 139.000 funta su, razumije se, podmirili porezni obveznici. Pamfletić je sadržavao tipičnu unijsku propagandu, primjerice: "Danas članice EU uživaju bogatstvo prednosti: slobodno tržište s valutom koja omogućava jednostavnije i efikasnije trgovanje, stvaranje milijuna radnih mjesta, poboljšanje prava radnika, slobodno kretanje ljudi i čišći okoliš" itd. itd. Unija se, dakako, pravdala da je pamflet bio namijenjen isključivo "informiranju" irskog stanovništva. No EU je zapravo indoktrinaciju dovela do savršenstva, kao i financiranje te indoktrinacije od strane samih građana! Na takvo nezakonito trošenje novca europskih poreznih obveznika upozoravali su i mnogi irski političari, no sve je bilo uzalud.

Skupina "Europa za Irsku" čak je - u dogovoru s Ryanairom, koji se također svrstao u žestoke promotore Europske unije - omogućila irskim državljanima nastanjenima u Bruxellesu (u velikom broju radilo se o irskim djelatnicima institucija Unije) besplatne letove za Dublin, ali pod uvjetom da pismeno zaprisegnu da će glasati za Lisabonski sporazum!

I to nije sve. Irski su glasači bili izloženi nezapamćenoj indoktrinacijskoj kampanji, prijetnjama i lažima. To je uključivalo i propagandu koja je trubila o tome kako će, u slučaju da glasa protiv Sporazuma, "irski narod sam sebe osuditi na ekonomsku izolaciju". Također, zajedno s političarima u nezapamćenu propagandnu kampanju uključile su se i mega-korporacije. Ryanair je tako potrošio čak pola milijuna eura na kampanju za Lisabonski sporazum, a Intel nekoliko stotina tisuća eura. Multimilijarderska farmaceutska kompanija Pfizer priprijetila Ircima da će "kapital odletjeti iz Irske" budu li glasali protiv Sporazuma. Onda su nadležni još promijenili i pravila o nepristranosti irskih medija, i put usvajanju Lisabonskog sporazuma u Irskoj bio je otvoren. 

* * *

Sramotni „Lisabonski sporazum“  formalno legalizira birokratski imperijalizam Europske unije. Kako je tekla “rasprava” o Lisabonskom ugovoru, možete pogledati na YouTube-u (prilog sadrži hrvatske titlove).

Lisabonski ugovor u Europarlamentu prihvaćen je većinom glasova. Ta je većina izrijekom odbila Amandman 34 koji je zahtijevao referendum o Ugovoru u svakoj zemlji članici. Oborili su čak i Amandman 32 koji je glasio: "Europski parlament obvezuje se priznati ishod referenduma u Irskoj". Ovo jasno pokazuje da se eurokrati boje referenduma, odnosno da se boje ljudi koje bi trebali zastupati.

Rađanje europske federacije

Europska unija na temelju Lisabonskog ugovora stječe međunarodnu pravnu osobnost koju je ranije imala samo Europska zajednica koja Lisabonskim ugovorom nestaje i kao pravni pojam, ali uopće i kao pojem u europskoj integraciji. Tako Europska unija postaje subjekt međunarodnog prava te na temelju međunarodnog prava može stjecati prava i preuzimati obveze.

Lisabonski je ugovor zapravo ugovor o izmjenama i dopunama druga dva ugovora o EU, punim nazivom Ugovor iz Lisabona o izmjenama i dopunama Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o uspostavi europske zajednice, zamršen i nečitak dokument na 150 stranica. Donesen je samo zato da se izbjegne donošenje Ustava Europe, jer je za to potreban referendum u zemljama-članicama. Ugovor prolazi i ratifikacijom u nacionalnim parlamentima (osim u Irskoj). Lisabonski je ugovor put zaobilaženja referenduma -– put donošenja odluke o sudbini naroda bez da ga se išta o tome pita.

Lisabonski ugovor, ili sporazum, zapravo nije nikakav ugovor ni sporazum. Nego namjerno vrlo težak i nerazumljiv tekst kojeg možete pročitati samo tako da imate u rukama sve druge dokumente koje on mijenja ili dopunjuje. Kako bi još više zamaglila stvar, Unija je odlučila da ne tiska pročišćene tekstove u zemljama članicama na njihovim jezicima prije no što ugovor odobri svih 27 zemalja. Komitet za ustavne poslove Europskog parlamenta jednoglasno je odlučio i jasno naglasio da želi čitku i razumljivu pročišćenu verziju teksta.  Ali Vijeće nije željelo da se to dogodi. Zašto? Jer se nije željelo da se taj dokument pročita, nego da ga se potpiše.

Lisabonskim ugovorom zemlje-članice i formalno gube mnoga obilježja vlastite državnosti – vanjske granice, jedinstven novac, jedinstveno tržište i vrhovnu zakonodavnu i političku vlast nad jasno određenim teritorijem. Državama članicama, kako kaže unijska elita, “osigurava se stavljanje Uniji na raspolaganje civilnih i vojnih kapaciteta koji su potrebni za provedbu zajedničke sigurnosne i obrambene politike, te definira ulogu Europske sigurnosne agencije”. 

Još 1999. godine predsjednik Komisije Romano Prodi je istaknuo:

"Dva stupa nacionalne države su mač i valuta, a mi smo to promijenili."

Tijekom dugih desetljeća traje, potpisivanjem različitih ugovora, sporo ali konzistentno prenošenje ovlasti s nacionalnih država na vlast u Bruxellesu. Lisabonskim ugovorom “EU postaje jedinstvena pravna osoba”. Zapravo, federalizacija je dovršena. Ako itko sumnja u to što se događa, neka razmotri činjenice: EU ima vladu, parlament, predsjednika, sud, valutu, zastavu, himnu, a sastoji se od država-članica... Pa što je to, pobogu, nego savezna država?! 

Ako netko slučajno sumnja u to da je Europska unija politički (a ne samo ekonomski) savez, odnosno da je ona zapravo savezna država (federacija), mora se podsjetiti riječi Joschke Fischera, nekadašnjeg njemačkog ministra vanjskih poslova koji je, u svom govoru na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu 12. svibnja 2000. godine istaknuo: "Konačna integracija u europsku federaciju bit će naš zadnji korak. Novi europski sporazum koji je zametak Ustava Europske federacije usvojit će upravo ta skupina država. Na podlozi rješenja iz tog sporazuma Federacija će razviti svoje institucije, ustanoviti jednoglasnu vladu u okvirima Europske unije (...), izabrati moćan parlament i neposredno izabrati predsjednika. 'Avangarda' predstavlja svojevrsan pritisak, silu koja će okončati političku integraciju (...) Cjelovita integracija Europske unije ovisit će u prvom redu od Francuske i Njemačke."

Ulaskom u EU, a sukladno Lisabonskom ugovoru, Hrvatska bi izgubila gotovo sve atribute samostalne države i, s obzirom na svoje pučanstvo od 4,3 milijuna građana, postala bi jedna od manjih provincija unutar te goleme multinacionalne federacije.

Teksta Lisabonskog ugovora na hrvatskom jeziku nema. Zašto? Pa zar našim vlastima nije u interesu da se građani upoznaju s ustavom države kojoj pristupaju? Ako je pristupanje Hrvatske Europskoj uniji nešto jako dobro za njezine građane, zašto tim njezinim građanima nije dostupan cjelovit i pročišćen tekst famoznog Lisabonskog ugovora – tj. Ustava federalne države kojoj pristupa – na hrvatskom jeziku? Ne oklijevajte, pročitajte i sami na ovoj poveznici Ustav svoje buduće savezne države Europske unije – na kojem god stranom jeziku želite!

Romano Sole, član izvršnog odbora udruge „Volim Hrvatsku“ te predsjednik ogranka Matice Hrvatske u Münchenu na tribini pod nazivom "EU - nova tiranija" održanoj 24. ožujka 2011. u dvorani splitske bogoslovije u organizaciji "Matice Hrvatske" naveo je intrigantan detalj iz službene korespondencije koju je nedavno vodio s  Ministarstvom vanjskih poslova i europskih intergacija: 

"Službeno su nam iz ministarstva potvrdili da nemaju hrvatski prijevod Lisabonskog ugovora, odnosno Ustava EU-a. Dakle, Ministarstvo vanjskih poslova RH nema prijevod iz kojeg bi se hrvatski građani upoznali sa temeljnim ustavotvornim dokumentom koji kazuje što EU donosi i kako će se u toj zajednici odlučivati. Ulazimo u Uniju, a da pri tome, u što sam potpuno uvjeren, niti jedan hrvatski saborski zastupnik uopće nije ni pročitao Lisabonski ugovor", ustvrdio je Sole.

Lisabonski ugovor, temeljni ugovori EU, Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, pregovaračka stajališta i rezultati pregovora u međuvremenu su (konačno) objavljeni. Dakako, učinjeno je to prekasno, kako građani ne bi mogli prije referenduma stići proučiti sve te goleme i često vrlo zakučaste tekstove. Ukoliko želite, možete proučiti navedene akte (uz ostatak jednostrane proeuropske propagande) na mrežnoj stranici Ministarstva vanjskih i europskih poslova.

Potkopavanje nacionalnih država

...............................................................................................................................................

Niti jednoj diktatorskoj federaciji ne odgovaraju jake i samostalne nacionalne države u njezinom sastavu. U svojoj dosljednoj borbi protiv samostalnosti europskih zemalja Unija se naročito koristi (a) metodom razmještanja resursa i (b) politikom regionalizma.

Svojom dosljednom liberalno-kapitalističkom politikom Unija radi ono što radi svaka imperija: razmješta resurse (industrijske, financijske itd.) onako kako njoj odgovara. Recimo, u Ujedinjenom Kraljevstvu na djelu je jačanje financijskog sektora, ali uz potiskivanje industrije. 

Takvom politikom Unija postiže da tijekom vremena pojedine zemlje postanu poprilično nesamostalne, nedostatne i slijedom toga prinuđene, kako bi imale sve komponente, graditi “zajedničku budućnost” u međuovisnosti s ostalima. “Ujedinjeni u različitosti!”

Daljnji instrument za slabljenje i potkopavanje nacionalnih država je sustav euroregija. Arhitekti Unije vide tu državnu tvorevinu ne kao uniju država, nego kao uniju regija. Europa briše granice među državama, ali stvara novu regionalnu arhitekturu.

U tu svrhu Europa

potiče formiranje regija sa širokom autonomijom,

opravdavajući to borbom protiv “centralizacije”. Osnovala je poseban

program prekogranične suradnje Interreg

i dodijelila mu 7,8 mlrd € za tekuće sedmogodišnje razdoblje 2007-2013.

Jadranska euroregija - Mletačka republika 21. stoljeća?

Zanimljiv je i projekt tzv. Jadranske euroregije. Podatke o njoj uglavnom smo preuzeli s njihove mrežne stranice. Ta je euroregija osnovana je 30. lipnja 2006. u Puli. Predstavlja model suradnje koji objedinjava transnacionalnu, transgraničnu i međuregionalnu suradnju u skladu sa suvremenim standardima i brojnim primjerima širom Europe.

Jadranska euroregija je institucionalni okvir za identifikaciju i rješavanje najvažnijih zajedničkih pitanja na Jadranu. Sastoji se od 26 članica - Regionalna i lokalna vlast iz Italije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Albanije i Grčke.

Ciljevi Jadranske euroregije su, kako navode, sljedeći:

- stvaranje područja mira, stabilnosti i suradnje,

- zaštita kulturne baštine,

- zaštita okoliša,

- održivi gospodarski razvoj posebno na području turizma, ribarstva, poljoprivrede,

- rješavanje prometnih i infrastrukturnih pitanja,

- potpora ulasku svih jadranskih država u Europsku uniju.

Jadranska euroregija ima svoju zastavu, skupštinu i predsjednika (I.Jakovčić). EU je odmah prihvatila financirati projekt koji obuhvaća svih 7 talijanskih članica, Istru i općinu Kotor. Na taj način sve ove općine prihvaćaju talijansko tutorstvo za šaku briselskih eura.

Staljinistička regionalna politika

Iako načelno nema ništa loše u bilo kakvoj suradnji, pa ni u regionalnoj, nameće se pitanje: ako bi svaka hrvatska regija vodila svoju politiku koja, uz razvojnu, obuhvaća dijelom i vanjsku – što bi ostalo od Hrvatske?

Europska unija je skupa 

...............................................................................................................................................

Saveznu unijsku administraciju netko mora financirati, a tko ako ne zemlje-članice? Vidjeli smo da ta administracija raspolaže ogromnim brojem tijela, institucija i agencija, a ondje rade ljudi koje netko (građani zemalja-članica) treba platiti. 

Za raspisivanje natječaja i zapošljavanje službenika u europskim institucijama i agencijama, zadužen je Europski ured za odabir zaposlenika (EPSO). Ugovorni službenici koji su zaposleni na određeno vrijeme imaju plaću od 1847 do 6599 eura. Najniža početna plaća stalno zaposlenog asistenta iznosi 2654 eura, a uz to ima pravo i na 16 posto od plaće kao naknadu za život izvan svoje zemlje, te na još neke dodatke, primjerice, ako ima djecu. Najviša predviđena službenička plaća je 18.370 eura. Administratori počinju s 4349 eura. 

Najvažnija podjela europskih službenika je na asistente, za koje se ne traži akademsko obrazovanje, i službenike sa završenim fakultetom – administratore. No, ni tu nema pravedne popune: Najviše europskih službenika dolazi iz Belgije. Tako ih je među asistentima i administratorima u Europskoj komisiji, u kojoj radi oko dvije trećine zaposlenika, gotovo petina.

Što mislite tko plaća svu tu unijsku administraciju? Dobre vile? Pa samo članovi parlamenta imaju - bili nazočni na sjednicama ili ne, dakako - plaćicu od 7339 €! Uz to primaju i neoporezivu naknadu za troškove u iznosu od 3980 €! Plus 284 € dnevnice po danu zasjedanja u parlamentu, što uz 12 dana zasjedanja iznosi dodatnih 3408 € mjesečno! Kad to sve zbrojite radi se o prosječnoj europarlamentarskoj plaćici od 14.727 € mjesečno. A ima 736 parlamentaraca. A gdje su tek komesari Europske komisije s 23.000 € mjesečno! I mi bismo trebali raditi kako bismo to plaćali?!

Prema podacima službene EU-stranice europa.eu, samo Komisija zapošljava oko 38.000 ljudi. U Europskom parlamentu koji broji preko 700 zastupnika (a svaki zastupnik ima i svoje osoblje) radi još i oko 6000 ljudi u njegovu Generalnom sekretarijatu. U Generalnom sekretarijatu Vijeća EU radi preko 3500 djelatnika. 

A tu su i drugi djelatnici. Primjerice, Europska komisija ima jednu od najvećih prevodilačkih službi u svijetu, ondje radi oko 1750 lingvista i 600 pomoćnih djelatnika. Interpretacijska služba Komisije broji 600 zaposlenih prevoditelja, tim od 3000 honorarnih prevoditelja i 250 pomoćnih djelatnika. I tako dalje, i tako dalje...

A građani Europe moraju financirati čitavu tu birokratsku vojsku.

Punjenje dubokog džepa: proračun EU

Proračun EU financira se sredstvima Unije (own resources) koja nisu podložna međuvladinim pregovorima. Postoje četiri vrste vlastitih prihoda kojima se financira proračun: poljoprivredne pristojbe, carine, udio u PDV-u i uplate zemalja članica. Prva dva oblika prihoda, tj.  poljoprivredne pristojbe i carine, koristili su se u početku djelovanja Unije i bili su dostatni za njezino financiranje. No s vremenom je njihovo relativno značenje slabilo i pojavila se potreba za novim izvorima financiranja. Tako se danas glavnina proračunskih prihoda prikuplja novim vlastitim sredstvima: udjelom u PDV-u i uplatama zemalja članica.  Proračun za 2011. u visini od 126,5 milijardi eura veći je za 2,91 posto ili 3,5 milijarde eura u odnosu na prošlogodišnji. Parlament je tražio povećanje od 5,9 posto, što zemlje članice nisu htjele prihvatiti.  

Postoji gornje ograničenje visine ukupnih vlastitih prihoda pa tako oni ne mogu biti veći od 1,24% ukupnog BNP-a (bruto nacionalnog prihoda) zemalja članica. Visina i struktura vlastitih sredstava određuju se ovako:

1. poljoprivredne pristojbe - čine oko 2% proračunskih prihoda, a prikupljaju se od carina na uvoz poljoprivrednih proizvoda iz zemalja koje nisu članice Unije;

2. carine - obuhvaćaju oko 13% proračunskih prihoda, a prikupljaju se od carina na uvoz iz zemalja koje nisu članice Unije;

3. udio u prihodima od PDV-a - čini oko 35% proračunskih prihoda EU i transfer je dijela PDV-a ubranoga u zemlji članici. Određuje se primjenom jedinstvene stope na osnovicu PDV-a svake zemlje članice. Stopa je 2004. godine smanjena na 0,5%, a primjenjuje se na osnovicu koja ne smije iznositi više od 50% BNP-a;

4. uplate razmjerne BNP-u - čine polovicu ukupnih sredstava proračuna EU. One su dodatni izvor jer se određuju tako da se nadoknadi manjak koji može nastati zbog nedostatka sredstava iz prethodna tri izvora. Na taj se način osigurava da EU proračun Unije nije nikad u deficitu.

Procedura (skraćeni prikaz)

Nacrt proračuna sastavlja Europska komisija, a usvaja ga Vijeće. Parlament provodi prvo čitanje, a amandmani se mogu dati samo na neobvezujuće prihode, i to apsolutnom većinom.

Nakon što razmotri amandmane, Vijeće upućuje izmijenjeni nacrt u Parlament na drugo čitanje,  gdje se odlučuje većinom svih zastupnika i 3/5 prisutnih. Parlament može odbiti izmjene svojih amandmana ili odbiti nacrt proračuna, a ako u roku od 15 dana ne donese nikakvu odluku, smatra  se da je proračun usvojen. 

Proračun za 2011. godinu

U nastavku pogledajte proračun EU za 2011. godinu (po zemljama članicama, u milijunima €) i saznajte kako ostale zemlje članice nadoknađuju proračunski manjak koji nastaje zbog smanjenog pridonosa lukave Velike Britanije.

 Prihodi EU proračuna po zemljama u milijunima €

UK-korekcija 

I to još nije sve! Ni taj iznos nije jednak ni pravedan, jer su neke lukave članice uspjele progurati da njihov doprinos za Ujedinjeno Kraljevstvo ne bude veći od 25% onoga što bi prema formuli trebali platiti na ime manjka kojeg je stvorila Britanija. Ostale zemlje članice nadoknađuju tako još i taj dodatni manjak! 

Koliko daju Uniji, a koliko od nje dobijaju?

Vidimo da starije, velike, moćne i bogatije članice u pravilu više sredstava upumpavaju u Uniju nego što dobijaju, dok novije, manje i siromašnije u pravilu više primaju. Plemenito, zar ne? 

 Europska unija i velika nevolja koja dolazi, 2011.