...........................................................................................................................................................................

10. listopada 2011. - Autor: Redakcija

„Za jedan euro dobijete tri, samo glasajte za Europsku uniju!“... „Iz unijskih fondova smiješe nam se milijarde!“ — kriči zlonamjerna i od Unije potplaćena udružena hrvatska oligarhija. Je li Europska unija zbilja nekakva dobrotvorna organizacija koja će nam pomoći da u treptaju oka preporodimo svoje gospodarstvo, svi veselo radimo u svojim tkaonama i na prešama i popodne sveudilj peglamo svoje zlatne American-kartice? Ako vas i ne zanima ništa o Europskoj uniji, možda biste ipak mogli pročitati neke brojke koje Uniju predstavljaju u pravom svjetlu. Možda bi vas one mogle zainteresirati. Istina je malčice drukčija od onoga što vam serviraju na dnevnoj bazi. Dopustite da vam objasnimo... 

„Očekujem da i one stranke koje izgube na izborima, a zalagale su se za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, i nakon izbora podupru snažnu proeuropsku kampanju!“ — reče nedavno svojim hipnotizirajućim monotonim glasom Predsjednik Republike i ostade živ samo tako. 

Naravno, kao i svi njegovi pajdaši iz udružene hrvatske političko-gospodarsko-crkvene oligarhije, i opet je propustio reći vam koliko će vas koštati unijska priča. Bitno je da vas sluge unijske federacije nagovore da glasate za njihovu ideju. Dalje će oni lako.

Živimo u jednostranačkoj državi

Probudite se. Nema više ni „ljevice“ ni „desnice“: živimo u jednostranačkoj državi. Nema tog komunizma ni staljinizma koji bi imao uniformnije poglede na budućnost koju moramo izabrati. I pritom biti veseli. Upravo je nevjerojatno koliko čak i izabrani dužnosnici, poput već spomenutog notornog hipnotizirajućeg Predsjednika, a koji bi trebali zastupati sve građane, umjesto da to čine zastupaju isključivo jednu ideju: onu unijsku. Pa makar se nebo srušilo.

Koju god opciju (prividno) zastupali, njihova je misao uvijek ista. „Unija ili smrt!“, papagajski ponavlja udružena oligarhija. Još samo da ih izaberemo na izborima (koga god, nije važno) i poslije toga glasamo za pristupanje Uniji koje oni postavljaju kao svoj (ne i narodni) „sveti povijesni cilj“.

Ali, ma za koju od impresivnijih stranaka glasali, izabrali smo unioniste! Jer svi su oni upravo to: svi pjevaju tu istu nevjerojatno dosadnu pjesmu. I još su potrošili 15 milijuna naših proračunskih kuna kako bi nas putem bezobrazno infantilne prounijske indoktrinacijske kampanje uvjerili da moramo misliti kao oni.

A „oni“ svi misle posve isto: od Jadranke Kosor preko Ive Josipovića, Zorana Milanovića i Vesne Pusić do Angele Merkel i pape Ratzingera! I tu nikom nije ništa sumnjivo? Vrijeme je da se probudimo. Ma koliko netko bio opijen unijskim idejama, brojke su upravo idealan način za to. Vrijeme je za buđenje.

Pa idemo onda malo s brojkama. Ako vas i ne zanima ništa o Europskoj uniji, prije no što izađete na izbore i referendum, možda bi bilo dobro da ipak bacite oko na podatke koji slijede. I da, vežite pojaseve i spremite se za prinudno slijetanje...

Ateriranje u surovu stvarnost

Ukupni godišnji trošak EU iznosi upravo nevjerojatnih 1.147.885.101.616 €. Znate li, zapravo, uopće pročitati tu brojku? Pa tko to može platiti? Toliko moraju izdvojiti „članice“ Unije, ili bolje reći, toliko moraju izdvojiti građani EU! Pa lijepo...

Ali, kamo ide sav taj silni novac? Vidite, 281.977.916.466 € otpada na troškove provedbe zakona, 93.992.638.822 € su PDV i ostale europske porezne prijevare, 46.996.319.411 € za više cijene hrane po Zajedničkoj poljoprivrenoj politici, 35.247.239.558 € plaća se za EU-službenike u zemljama članicama, 7.049.447.911 € su troškovi administracije, a 118.665.706.513€ su ostali troškovi. I to je to. (izvor: Taxpayers Alliance)

Europska unija u brojkama

Ajmo se malo zabaviti i nasmijati (ali pritom ne smijemo zaboraviti da netko i to mora platiti). Evo nekoliko nadasve zanimljivih izdataka: 

• 5,25 milijuna € porezni obveznici Unije platili su flotu luksuznih automobila članova Parlamenta u Strasbourgu. 
• 5,5 milijuna € košta izgradnja “Beach Cityja” kraj Budimpešte. 
• 16.394 € Europski fond za agrikulturu dodijelio je austrijskoj pokrajini Tirol za projektpovećanja emocionalne povezanosti s pejzažem. 
• 50.317 € građane Unije koštao je hip-hop laboratorij u Lyonu. 
• 1.057.417 € stajao je njemački golf-park i wellnes. 

Sviđaju vam se gornje brojke? Biste li voljeli sudjelovati u navedenim plaćanjima? Ma nije beg cicija, idemo dalje! Čelnici Europske unije potrošili su oko 8.000 eura za nabavu „lasera“. Kakvih lasera, pobogu? Udruga koja se bavi proučavanjem trošenja proračunskog novca (Taxpayers Alliance) u nedostatku pojedinosti i svrhe lasera duhovito zaključuje: „Ne znamo čemu služe. Možda za osvjetljivanje diskokugle u uredima službenika, a možda nam vlade prave tajno superoružje.“ 

Ako ste ljubitelj životinja, vjerojatno će vas razveseliti podatak da je Unija više od 160.000 eura potrošila na projekt psećeg fitnes-centra u Mađarskoj. Apsurdna je činjenica da centar nikad nije otvoren. Ali, je li to netko platio? Želite li da i vaš Fifi uživa u psećem-fitnessu svakako glasajte za Europsku uniju!

No Unija se, treba znati, ne ograničava na trošenje novaca unutar svojih granica. Jer, 24 tisuće eura uloženo je u Srbiju. Projekt: snimanje nijemog slapstick filma koji treba promovirati neverbalnu komunikaciju. Kakvi su odjeci na ovaj uradak u Srbiji, nije poznato. Ali je zato jasno da je i to netko platio. Tko? Angela i Barroso iz svog džepa ili građani Unije, što mislite?

A da se u Uniji, kad se ugase kamere i kad se više ne mora imati ozbiljno lice, troši luđački, vidljivo je i iz podatka da je više od 300.000 eura potrošeno na koktel partyje (!), od toga čak 75.000 eura u samo jednoj amsterdamskoj noći, a da je Barrosov ured u samo devet mjeseci uspio potrošiti čak 249.000 € na korištenje privatnih zrakoplova. U navedenom razdoblju ovaj istaknuti političar često je posjećivao UN-ove konferencije o klimatskim promjenama. Očito, nije mogao letjeti redovitim linijama. Zašto i bi, kad mu Europljani mogu priuštiti privatni avion?

Gigantska unijska administracija: plaćaju li je dobre vile?

Ali, pustimo priče i manimo se zabavnih podataka! Gorka je istina ova: saveznu unijsku administraciju netko mora financirati, a tko ako ne zemlje-članice? Ta ogromna administracija raspolaže ogromnim brojem tijela, institucija i agencija, a ondje rade ljudi koje netko treba platiti. 

Za raspisivanje natječaja i zapošljavanje službenika u europskim institucijama i agencijama, zadužen je Europski ured za odabir zaposlenika (EPSO). Ugovorni službenici koji su zaposleni na određeno vrijeme imaju plaću od 1847 do 6599 eura. Najniža početna plaća stalno zaposlenog asistenta iznosi 2654 eura, a uz to ima pravo i na 16 posto od plaće kao naknadu za život izvan svoje zemlje, te na još neke dodatke, primjerice, ako ima djecu. Najviša predviđena službenička plaća je 18.370 eura. Administratori počinju s 4349 eura. Solidne plaćice, ne?

Najvažnija podjela europskih službenika je na asistente, za koje se ne traži akademsko obrazovanje, i službenike sa završenim fakultetom – administratore. No, ni tu nema pravedne popune: Najviše europskih službenika dolazi iz Belgije. Tako ih je među asistentima i administratorima u Europskoj komisiji, u kojoj radi oko dvije trećine zaposlenika, gotovo petina. Željeli ste postati europski administrator? Nema problema, još samo morate srediti svoje nadmoćne belgijske konkurente i na konju ste. Za četiri tisuće eura, vrijedi se pomučiti, je li?

Nebesa! Zbilja moramo raditi više kako bismo sve to platili

Što mislite tko plaća svu tu unijsku administraciju? Dobre vile? Pa samo članovi parlamenta imaju - bili nazočni na sjednicama ili ne, dakako - plaćicu od 7339 €! Uz to primaju i neoporezivu naknadu za troškove u iznosu od 3980 €! Plus 284 € dnevnice po danu zasjedanja u parlamentu, što uz 12 dana zasjedanja iznosi dodatnih 3408 € mjesečno! Kad to sve zbrojite radi se o prosječnoj europarlamentarskoj plaćici od 14.727 € mjesečno. 

A ima 736 parlamentaraca. Ako bi Hrvatska kojom nesrećom ušla u Europsku uniju, naših 12 parlamentaraca činilo bi 1,6% zastupnika – bili bismo, dakle, na nivou statističke pogreške, ali bismo zato uredno plaćali sve unijske troškove, kao i svi drugi. No, dvanaest sretnika uživalo bi u nešto manje od 15.000 € mjesečno! Nije vrag da im to ne želite priuštiti?

A gdje su tek komesari Europske komisije s 23.000 € mjesečno! I mi bismo trebali više raditi kako bismo to plaćali?! Sjetite se, u posljednje vrijeme apsolutno svi političari, i domaći i strani, i u nas i u Grčkoj i u Njemačkoj bez razlike, pjevaju istu pjesmu: trebamo raditi više. I duže. Najbolje dok ne krepamo. Evo sad znamo i zašto.

Prema podacima službene EU-stranice europa.eu, samo Komisija zapošljava oko 38.000 ljudi. U Europskom parlamentu koji broji preko 700 zastupnika (a svaki zastupnik ima i svoje osoblje) radi još i oko 6000 ljudi u njegovu Generalnom sekretarijatu. U Generalnom sekretarijatu Vijeća EU radi preko 3500 djelatnika. Jeste li zbrojili koliko biste drkača trebali plaćati? No, ne... nisu to svi! Ima još!

Jer, tu su i drugi djelatnici. Primjerice, Europska komisija ima jednu od najvećih prevodilačkih službi u svijetu, ondje radi oko 1750 lingvista i 600 pomoćnih djelatnika. Interpretacijska služba Komisije broji 600 zaposlenih prevoditelja, tim od 3000 honorarnih prevoditelja i 250 pomoćnih djelatnika. I tako dalje, i tako dalje... A građani Europe moraju financirati čitavu tu birokratsku vojsku. Želimo li im se pridružiti?

Punjenje nevjerojatno dubokog džepa Europske unije: ajmo i mi sudjelovati!

Proračun EU financira se sredstvima Unije (own resources) koja nisu podložna međuvladinim pregovorima. Postoje četiri vrste vlastitih prihoda kojima se financira proračun: poljoprivredne pristojbe, carine, udio u PDV-u i uplate zemalja članica. Prva dva oblika prihoda, tj.  poljoprivredne pristojbe i carine, koristili su se u početku djelovanja Unije i bili su dostatni za njezino financiranje. No s vremenom je njihovo relativno značenje slabilo i pojavila se potreba za novim izvorima financiranja. Tako se danas glavnina proračunskih prihoda prikuplja novim vlastitim sredstvima: udjelom u PDV-u i uplatama zemalja članica.  

Proračun za 2011. u visini od 126,5 milijardi eura veći je za 2,91 posto ili 3,5 milijarde eura u odnosu na prošlogodišnji. Parlament je tražio povećanje od 5,9 posto, što zemlje članice nisu htjele prihvatiti.  

Postoji gornje ograničenje visine ukupnih vlastitih prihoda pa tako oni ne mogu biti veći od 1,24% ukupnog BNP-a (bruto nacionalnog prihoda) zemalja članica. Visina i struktura vlastitih sredstava određuju se ovako:

1. poljoprivredne pristojbe - čine oko 2% proračunskih prihoda, a prikupljaju se od carina na uvoz poljoprivrednih proizvoda iz zemalja koje nisu članice Unije;

2. carine - obuhvaćaju oko 13% proračunskih prihoda, a prikupljaju se od carina na uvoz iz zemalja koje nisu članice Unije;

3. udio u prihodima od PDV-a - čini oko 35% proračunskih prihoda EU i transfer je dijela PDV-a ubranoga u zemlji članici. Određuje se primjenom jedinstvene stope na osnovicu PDV-a svake zemlje članice. Stopa je 2004. godine smanjena na 0,5%, a primjenjuje se na osnovicu koja ne smije iznositi više od 50% BNP-a;

4. uplate razmjerne BNP-u - čine polovicu ukupnih sredstava proračuna EU. One su dodatni izvor jer se određuju tako da se nadoknadi manjak koji može nastati zbog nedostatka sredstava iz prethodna tri izvora. Na taj se način osigurava da proračun nije nikad u deficitu.

Ali, tko su dobre vile koje pune taj proračun? Pa, Europljani, točnije državljani zemalja-članica Unije. A ako se nedajbože priključimo Uniji, i mi. Na našoj podstranici EU-danas pogledajte kako točno izgleda EU-proračun u cent. I razmislite jeste li ludi da im to platite.

Bizarna UK-korekcija — jesu li vam ikad rekli za nju?

Ali ni tu priči nije kraj! Jer, Margaret Thatcher je 1985. izborila posebne pogodnosti za Ujedinjeno Kraljevstvo. Prema tim "pogodnostima" britanski bi se doprinos svake godine umanjivao za dogovoreni iznos, koji se u proračunu vodi kao “UK-Correction”. O tome nećete čuti u Dnevniku. O čemu je riječ?

Čelična Margaret uspjela je u svom naumu, pa manjak koji nastaje zbog smanjenog doprinosa Ujedinjenog Kraljevstva nadoknađuju sve ostale članice – uplatom dodatnog iznosa za Ujedinjeno Kraljevstvo.

Jednostavno, zar ne? I odlično za Ujedinjeno Kraljevstvo, ali loše za vas ako niste podanik Ujedinjenog Kraljevstva! Pogledajte na tablici proračuna EU, na našoj podstranici EU-danas, koliko zemlje članice uplaćuju u duboki unijski džep kako bi nadoknadile britanski manjak. Riječ je o 3 milijarde eura!

Ali ne... ni to još nije sve! Ni taj iznos nije jednak ni pravedan, jer su neke lukave članice uspjele progurati da njihov doprinos za Ujedinjeno Kraljevstvo ne bude veći od 25% onoga što bi prema formuli trebali platiti na ime manjka kojeg je stvorila Britanija. Ostale zemlje članice nadoknađuju tako još i taj dodatni manjak! 

Na našoj podstranici EU-danas molimo pogledajte navedenu “UK-korekciju” u proračunu Unije za 2011. Pa uočite da, recimo, siromašna Rumunjska mora financirati dug Ujedinjenog Kraljevstva s preko 51 milijun eura, a mala Slovenija sa 14,3 milijuna. Bilo bi zanimljivo vidjeti jesu li građani Irske sretni što moraju financirati Britaniju s 53 i pol milijuna eura i sviđa li se stanovnicima prezadužene Grčke što će, htjeli ne htjeli, uplatiti za Ujedinjeno Kraljevstvo čak 93,5 milijuna eura! I Hrvatska će imati čast  financirati Ujedinjeno Kraljevstvo, uđe li kojom nesrećom u Uniju. Koliko ćemo to platiti? Pokušajte pitati nekog od lokalnih unionista. Oni znaju, ali mislimo da vam to neće reći.

Boli li vas glava od svih ovih brojki?

Sad je vrijeme da malo zastanemo. Naravno da vas boli glava od ovih groznih podataka, nije čudo, koga ne bi? Ali, sve te brojke nisu uopće čudne. Europska je unija skupa. Nakaradne i neprirodne federacije poput Europske unije ili Sovjetskog saveza imaju tu manu — one koštaju. Puno koštaju.

Sljedeći put kad vam bilo tko – od urednika Dnevnika do Predsjednika Republike – bude trabunjao o tome kako će naša zemlja „sigurno ući u Europsku uniju jer to svi ionako žele i kako će nam ondje biti famozno“, — pokušajte se sjetiti nekih od ovih brojki.

Jer, svi oni koji nas tako žarko žele prevesti žedne preko vode i „pomoći nam“ da se odlučimo za ulazak u Europsku uniju, — svi oni imaju debelog razloga zašto to čine. A čine to upravo zato što žele biti dijelom aparata koji bismo i mi trebali plaćati. I to bogami masno. Oni u Europsku uniju, mi u kontejner. Hoćemo li im to omogućiti ili ih zdušno otpraviti u ropotarnicu povijesti?