Bijesni na Europsku uniju iz krivih razloga?

...........................................................................................................................................................................

17. travnja 2011. - Autor: Redakcija

Nakon osuđujuće haške presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, Europska komisija očekuje da će Hrvatska i dalje u potpunosti surađivati s Haškim sudom. To je, kažu, ključno za zatvaranje Poglavlja 23 o pravosuđu i ljudskim pravima, barem tako ističu u priopćenju za javnost kojeg je Europska komisija odaslala novinskim redakcijama nakon haških presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Kakvu igru igra Unija? Podrška građana ulasku u EU dramatično je pala, no treba li ono što se dogodilo u Haagu utjecati na bilo koji način na odluku građana Hrvatske u pogledu pristupanja Europskoj uniji?

                                           Zagreb 15. travnja, nakon presude hrvatskim generalima 

Europska komisija, kao i unionistica Kosor, tješe Hrvatsku mogućnošću žalbe na tu presudu, jer je ona tek prvostupanjska: „Europska komisija današnju je presudu primila na znanje, jednako kao i činjenicu da se na tu presudu moguće žaliti. Rad Haškog suda jako je bitan, a EK suosjeća sa svim žrtvama rata i njihovim obiteljima“, izjavila je Natasha Butler, glasnogovornica europskog povjerenika za proširenje Stefana Fülea. 

Butlerova je sućutno naglasila kako je potrebno vrijeme da bi rane zacijelile, te dodaje kako Europa vjeruje i nada se da će Hrvatska unatoč današnjoj presudu nastaviti gledati u budućnost, te i dalje raditi na tome da postane 28. članica Europske unije. 

Ali, izgleda da nisu svi u Europi baš presretni zbog takve presude, zbog svojih razloga. To  pokazuje izjava Hannesa Swobode, izvjestitelja Europskog parlamenta za Hrvatsku, koji je požurio istaknuti kako presuda protiv Gotovine i Markača nije presuda protiv Domovinskog rata. "Ni na koji način Haag nije osudio hrvatske napore da se obrani od agresije Slobodana Miloševića. Radi se samo o ratnim zločinima koji su počinjeni u tom razdoblju, a sud očito smatra da su dvojica hrvatskih generala odgovorni za te zločine", kazao je Swoboda za austrijski OTS i dodao kako presuda ni na koji način neće utjecati na hrvatske pregovore s EU.

Ima u toj Swobodinoj izjavi očitih nelogičnosti. Nije, naime, točno da se presudom ne osuđuju napori obrane od Miloševićeve agresije: Zar Swoboda zaboravlja kako je do tog oslobođenja od agresije – po mišljenju haškog tribunala – došlo „udruženim zločinačkim pothvatom“ u kojem je sudjelovao čitav državni i vojni vrh Hrvatske?! Pa naravno da takva formulacija baca ozbiljnu sjenu na hrvatske „napore obrane od Miloševićeve agresije“ – svi su to, a naročito Beograd, upravo tako shvatili.

Ostaje upitno zašto su se Füleova glasnogovornica i Swoboda tako usplahirili. Zapravo, mogli bi biti posve mirni. Što ima haški sud s Unijom? Pa to je sud Ujedinjenih naroda, a ne sud Europske unije. No, očito je da i oni smatraju da bi građani Hrvatske nekako to dvoje mogli spojiti u jedno. I nije čudo. Pa nije li Carla del Ponte, bivša haška tužiteljica, milijun puta ponovila kako neće Hrvatska u Europu dok se Ante Gotovina skriva?

Dakle, Ujedinjeni narodi i njihov sud i Europska unija (riječju „međunarodna zajednica“) uvijek su djelovali usklađeno – i to kako međusobno, tako su bili uvijek usklađeni i sa stavovima udružene oligarhije u zemlji. Čak štoviše, ako netko i nije pjevao tu zajedničku pjesmu (Sanader se na splitskoj rivi prije dolaska na vlast jako suprotstavljao izručenju hrvatskih generala Haagu), čim se dokopao kakve službene sinekure odmah je zapjevao u europskom zboru. Kopernikanski obrati tu su bili sasvim nešto uobičajeno. Ponekad je to čak bilo i gadljivo – kao u slučaju Šeksa koji će sa svojom antologijskom pjesmom o Anti Gotovini pod naslovom „Identificirati, otkriti, uhititi, transferirati“ jamačno ući u povijest političke gluposti.

A kako sada djeluje ta „međunarodna zajednica“? Francuska upadljivo šuti, jer je Gotovina i njen državljanin, SAD su sklepale nemuštu izjavu kojom se zapravo pravdaju, jer su – to je poznato – dobrano pripomogli u koncipiranju operacije „Oluja“, a EU poziva na „gledanje u budućnost“. Kad smo kod te budućnosti, haški je sud također trebao doprinijeti čitavom „zapadnom Balkanu“ da lakše gleda u budućnost, no čini se da su umjesto da pravdom omoguće svima da raskrste s prošlošću i konačno se okrenu toj budućnosti još više zamrsili stvar: bilo kakvo „balkansko pomirenje“ na temelju razriješenih sukoba iz prošlosti očito je danas dalje nego ikada. S „udruženim zločinačkim pothvatom“ očito su pretjerali, čak toliko da se neki pitaju nije li to možda učinjeno namjerno, kako bi se podgrijalo antieuropsko raspoloženje u Hrvatskoj, ne bi li je se – zbog posljedica koje bi to antieuropsko raspoloženje moglo izazvati – lakše uguralo u Uniju s njenom susjedom, Srbijom. No za tako dalekosežne kombinacije ipak nema dovoljno temelja.

Gdje je pogriješila Hrvatska?

Očita je istina da je Hrvatska mogla procesuirati sve zločine koji su se poslije „Oluje“ dogodili, no to je propustila učiniti. U euforiji nakon nesumnjivo pravedne i odlično izvedene „Oluje“ koja se kao vojna operacija proučava kao primjer na svjetskim vojnim učilištima – dogodili su se i zločini, samo što se neke od njih guralo pod tepih, i o njima se nije javno govorilo. Na taj način štetilo se i samom pravednom činu oslobođenja od oružane agresije. Da budemo jasni: procesuirano je na tisuće (i) hrvatskih zločina, no ne i svi.

Politika s kičmom ne bi samo uživala na lovorikama oslobodilačkih akcija, nego bi stisnula zube, kaznila sve odgovorne kako u agresorskim, tako i u vlastitim redovima, i onda stala pred „međunarodnu zajednicu“ i rekla: mi smo sve pošteno i pravedno sudili – pa zato otpilite.

Umjesto temeljitih i dosljednih istraga i postupaka koji su očito izostali, ne samo da se prihvatilo jurisdikciju haškog suda, nego je Republika Hrvatska čak i jedna od osnivačica toga suda! Zato je sada zbilja uzaludno plakati nad višegodišnjom propalom hrvatskom politikom – doista je ova presuda nešto što je ta propala politika sama skrivila. Uvijek postoji takva sklonost u Hrvatskoj: ne možemo mi to sami, bolje da nam u tome pomognu drugi koji su u tome sposobniji.

Jednako kako „nismo mogli sami“ procesuirati dotična kaznena djela, pa smo to prepustili Haagu, tako ni sada „ne možemo sami“ upravljati državom, ekonomijom, krizom – pa ćemo to prepustiti Bruxellesu. Drugi uvijek bolje znaju od nas. Žalosno je što je mnogo onih koji su u Hrvatskoj uvijek bili spremni u odlučnim trenucima baciti koplje u trnje, i prepustiti da hrvatske probleme riješi netko drugi. A onaj tko prepušta da njegove probleme riješi netko drugi – pa i gorke jabuke – taj riskira da ti problemi ne budu riješeni na način koji će mu se nužno svidjeti. Samo što potom mora šutjeti: sam pao, sam se ubio!

Što je najproblematičnije u cijeloj toj haškoj presudi? Činjenica da je kao inkriminacija spomenut pravno inače više nego sporan termin „udruženog zločinačkog pothvata“. Iako on nije izravno naveden kao konkretna inkriminacija u okviru pojedinog djela zbog kojih je sud osudio dvojicu generala, ipak je naveden kao okolnost u sklopu koje su ta djela počinjena. A to je više nego zabrinjavajuće.

Mogu Butlerova i Swoboda govoriti koliko god hoće da je to samo prvostupanjska presuda, da se time ne dovodi u pitanje pravo Hrvatske da se odupre Miloševićevoj agresiji itd., ali ostaje taj termin „udruženog zločinačkog pothvata“ zvoniti u ušima svima. I zvoni čak toliko jako da ne samo operaciju „Oluja“, nego i čitavu državnu politiku, čitav državni vrh, pa time i čitavu državu – oglašava zločinačkom. Zato se pitamo: što će Europskoj uniji jedna takva zločinačka država u njenom sastavu?

Cijelu situaciju oko tog spornog „udruženog zločinačkog pothvata“ dodatno podgrijava i sama Carla del Ponte, koja je našla vremena da i sa svog sadašnjeg položaja švicarske ambasadorice u Argentini kaže kako je zadovoljna presudom te još dodatno „pojasnila“ da kvalifikacija „udruženi zločinački pothvat“ nije konstruirana da bi podržala optužnicu protiv generala, već da je to "reflektiralo točno onu situaciju koju su istražitelji pronašli u svom radu, a tako je bilo i u slučaju generala Ante Gotovine". 

Može del Ponte sad likovati koliko joj drago, no očito je da je sud posegnuo za takvom formulacijom upravo zbog toga što je imao problema u dokazivanju osobne i zapovjedne odgovornosti okrivljenikâ. Činjenica je da je presuda pravno prilično tanka, budući da se terminom „udruženog zločinačkog pothvata“ počelo operirati tek nakon što je takav pothvat navodno izveden, a osim toga tog termina, kažu, nema ni u Statutu haškog suda. To bi mogao biti ozbiljan pravni problem u pogledu ove presude, budući da bi se na taj način kršilo načelo zakonitosti koje je, kao univerzalno, pretpostavljamo obvezujuće i za haški tribunal, a koje kaže da nitko ne može biti osuđen za neko ponašanje ako prije nego što ga je poduzeo to ponašanje nije bilo zakonom predviđeno kao protupravno (tj. kao kazneno djelo) te ako za takvo ponašanje nije bila zakonom propisana kazna. Ako toga doista nema, odnosno ako je tu formulaciju Haag uveo tek naknadno, onda je ta presuda na klimavim pravnim nogama donijeta na krilima politike. 

Posve je nedvojbeno – ma koliko se svi upirali razdvojiti te dvije stvari – da će ova presuda itekako utjecati na raspoloženje građana Hrvatske prema ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Baš briga građane što to nije sud EU, nego sud UN; baš briga građane što pričaju europski dužnosnici, a još ih manje briga što pričaju hrvatski dužnosnici, kojima ionako više uopće ne vjeruju i koji su u njihovim očima izgubili svaki kredibilitet. Građani su bijesni. A to nije dobro. Dodatno, u vremenu u kojem građani žive sve lošije u zemlji kojom caruju nezaposlenost, korupcija, besperspektivnost i opće nezadovoljstvo – takvo što je posebno opasno.

Za što je kriva Europska unija? 

Još je gore što su na Europsku uniju neki u ovom trenutku bijesni — iz krivih razloga! Da, dovoljno je samo pogledati slike Vukovara krajem 1991. i Knina poslije „Oluje“ 1995. godine, pa da svatko normalan pobjesni što uništiteljima Vukovara nije nalijepljena sudska etiketa „udruženog zločinačkog pothvata“. Također, ako je granatiranje Knina bilo „neselektivno“, kako kaže haška presuda, smatra li itko sravnjivanje Vukovara do temelja „selektivnim“ granatiranjem od strane JNA? Kakvi apsurdi.

No svemu tome nije zapravo kriva EU kao takva, ali je očito da je mnogima, zbog uzavrelih emocija, teško ne usmjeriti svoj gnjev i protiv Unije. A ta je Unija, eto, mora se priznati, trenutno doista jako pogodna kao jedna od meta za iskaljivanje narodnog nezadovoljstva. Zato i ne čudi što su neki tijekom subotnjeg prosvjednog skupa u Zagreba skinuli zastavu EU izvješenu na Trgu bana Jelačića i rastrgali ju.

                                                 Kidanje europske zastave u Zagrebu, 16. travnja 2011. 

Naravno da se ne može odreći bilo kakav dodir EU i suda u Haagu. Dovoljno je podsjetiti se da je „potpuna suradnja s haškim sudom“ jedan od uvjeta koji je Hrvatska morala zadovoljiti na putu u EU. Čak su i pregovori bili dugo vremena u prekidu za vrijeme kad je Europa ocijenila da Hrvatska s tim tribunalom ne surađuje kako bi trebala.

Ipak, treba razborito sagledati stvar. Za što se može okriviti Europsku uniju? Europska je unija kriva što predstavlja institucionalni okvir za neoliberalnu ekonomsku politiku koja vodi izravni rat protiv radništva i pogoduje krupnom kapitalu, korporatistima i političko-gospodarskoj eliti, a na uštrb radnika i njihovih prava. EU je kriva što nije predstavnička demokracija, nego u biti federalna diktatura. Može joj se, jasno, zamjeriti i to što mnogi ondje nisu jasno razlučili žrtvu od agresora u Domovinskom ratu.

Ma svašta se može Europi natrpati na teret, a i najnoviji komentari s europske katedre, kako ova presuda predstavlja „ispit zrelosti“ za Hrvatsku (Die Welt) sigurno neće pripomoći da građani Hrvatske na EU gledaju blagonaklono. Treba, međutim, uzeti u obzir i činjenicu da mnogi u Europi shvaćaju da je Haag posijao osjećaj "da je pravednost stvar raspodjele grijeha u skladu s političkim interesima europskih država i SAD-a" (ljubljanski Dnevnik). 

Kako bilo, EU nije kriva zbog ove presude, pa ni zbog toga što je Hrvatskoj opaljen još jedan šamar s ovim „udruženim zločinačkim pothvatom“. Izvornog krivca za to što se dogodilo treba tražiti isključivo u dugogodišnjoj zlosretnoj politici svekolike hrvatske oligarhije.

Što se pak tiče Unije, vješta kakva već jest, ona bi sadašnji trenutak čak mogla iskoristiti i obrnuti u korist europske stvari. Premda se podrška građana Hrvatske ulasku u EU nakon izricanja haških presuda drastično smanjila, po nekim istraživanjima na svega 23%, Europska bi unija (u koordinaciji sa svojim  hrvatskim poslušnicima, dakako) mogla sad povući „velikodušan“ potez, dekretom odlučiti da je dosta gnjavaže i da se pregovori najednom ipak mogu završiti u lipnju, računajući kako bi takvim širokogrudnim stavom pridobila simpatije građana.

A građani? Budući da se prošlost ne može promijeniti, ne da je potrebno nego je jedino i moguće – okrenuti se budućnosti. A tu smo opet pred izborom: možemo svojski išamarani podvijena repa ugmizati u briselsku Uniju, ili joj reći NE – ali iz pravih razloga.