Što bi svaki građanin ove zemlje trebao znati o Europskoj uniji?

...............................................................................................................................................

23. srpnja 2011. – Izvor: www.duh-vremena.bloger.hr 

Informacije koje su dostupne o EU (ponajviše na internetu) su često opširne i mnogima komplicirane, stoga im ništa nije jasno, ili im se ne da zamarati s toliko teksta. Tako većina prihvaća ono što dobivaju s TV-a i odluke prepuštaju političarima, u nedostatku sposobnosti da sami snose odgovornost za svoje živote i budućnost. Mnogi podržavaju ulazak u EU, a tragično je što među njih spadaju i mnogi mladi, te „intelektualci“, ulovljeni na mamce ove propagande.

Osnovni cilj ovog posta jest razriješiti vas zabluda i dezinformacija o EU. On vam svakako može biti i koristan ukoliko se nađete u situaciji da želite nekome argumentirati svoj stav oko ulaska Hrvatske u EU. Tekst je stoga jednostavan, u obliku pitanje/odgovor, i možete ga kopirati i slati drugim ljudima u mail.

·        Reci mi, zašto si ti protiv Europske Unije? Daj mi bar jedan argument! (Dat ću vam i više)

Da bismo shvatili funkcioniranje jedne takve „zajednice“važno je znati koje institucije upravljaju Europskom unijom. To su: Europski parlament, Europsko vijeće, Vijeće (Vijeće EU ili Vijeće ministara), Europska komisija, Europski sud, Europska središnja banka i Revizorski sud. Europski komesari su pravi vladari Unije. 

To je bogataška elita bankara, biznismena i ljudi iz korporatističke domene. Unija ima i svog zvaničnog vođu, Predsjednika Europskog vijeća. No tog predsjednika pola milijarde Europljana ne bira narod, njega postavlja Europsko vijeće. Ova je funkcija, uz nevjerojatnu osobitost Europskog parlamenta da samostalno ne donosi zakone, te sklonost Europske komisije da se ponaša poput sovjetskog politbiroa, jamačno jedna od najnedemokratskijih institucija na svijetu. Mjesečna plaća ovog predsjednika je (preračunato) 234.480,30 kuna.

Svatko tko razmišlja, neće podržavati ovakav divlji kapitalizam i korporatizam. Europska je unija divovska korporatistička država.  

·         Što je uopće korporatizam?

Korporatizam je ona ekonomska strana fašizma u kojoj se spajaju visoka nedemokratska centralizirana vlada i korporacije koje na nju vrše presudan utjecaj. Korporatističku državu u šaci drži mali broj korporatista i sve što takva država radi jest u njihovom interesu. Što se tiče radnika, EU nije stvorena zato da bi radnicima bilo bolje, nego zato da im se nametne ropski sustav u kojem će namicati goleme profite multinacionalnim korporacijama. To je jedina funkcija radnika u složenim korporatističkim državama poput Europske unije. Ovo nisu teorije zavjera, već puka stvarnost kakvu možete osjetiti već sada i u mjestima u kojima živite. 

Europska unija daje na milijune eura subvencija multinacionalnim divovima kao što su Coca-Cola, IBM i McDonald’s kako bi ih odvratila od napuštanja njezina gospodarskog područja. Novac iz EU strukturnih fondova namijenjen je financiranju projekata radi smanjenja razlika u bogatstvu unutar Unije, a cilja uglavnom male i srednje kompanije u siromašnijim zemljama članicama. Međutim, u taj kolač imaju pravo zagrabiti i globalne korporacije, koje to zdušno čine, iskorištavajući želju Unije da zadrži svoju konkurentnu prednost u odnosu na ostale regije u svijetu.

·         Europska unija će obnoviti Hrvatsko gospodarstvo!

Politika Europske unije se temelji na tržištu, a ne proizvodnji (suprotno od promidžbenih EU filmića s TV-a). Stoga Europska komisija djeluje isključivo u interesu stvaranja profita velikim korporacijama tako da putem svojih propisa forsira liberalizaciju tržišta (telekomunikacija, transporta, čak i opskrbe električnom energijom i plinom itd.) koja dovodi do privatizacija državnih firmi i rezanja životnog standarda stanovništva, umjesto da radi na nekakvoj obnovi gospodarstva, što je u biti apstraktno očekivanje.

Političari vješto izbjegavaju govoriti o problemima otuđivanja radnika rasprodajom telekomunikacija, banaka, naftne i farmaceutske industrije, hotela, a uskoro, kako se planira, i elektroprivrede, vodoprivrede i – svega ostalog. Na taj način Hrvatska se pretvara u zahvalan objekt  neokolonijalizma kojemu je Europska unija u funkciji. Ovu funkciju kolonijalizacije valja promatrati kao dio totalne političke transformacije Europe – od zajednice za ugljen i čelik, preko ekonomske zajednice, do nadnacionalne asocijacije i ustoličenja nove federacije.

Slobodno kretanje roba i kapitala važna je pretpostavka za ulazak u EU. Hrvatsko gospodarstvo nije moglo stranom kapitalu konkurirati niti na svom vlastitom tržištu, pa je posve izvjesno da neće ni na europskom. Krajem 2009. od 50 najvećih poduzeća u Hrvatskoj čak 22 bila su u stranom vlasništvu. 

U sektoru trgovine došlo je do dramatične promjene: strani trgovački i shopping centri zagospodarili su hrvatskim tržištem s jednim ciljem: ostvariti što veće profite i preplaviti tržište uvoznom robom, pomevši hrvatske trgovce i hrvatsku robu. 

Unatoč tome što mnogi vole reći: „rasprodali bi ionako i ovako jer je to cijena globalizacije i kapitalizma“, ulazak u EU će ubrzati postupak te dovesti vrlo brzo i do rasprodaje svih dobara koja su nam preostala, uključujući rasprodaju zemlje, otoka, rijeka i na posljetku, same vode.

Razvijene i nerazvijene zemlje u jednoj su stvari jednake, a to je postojanje pritisaka da se voda privatizira. No, dok su u razvijenim zemljama ti pritisci rezultat unutarnje politike i lobiranja moćnih korporacija, pritisak na nerazvijene dolazi izvana - institucije koje najintenzivnije „pritišću“» jesu Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka.  

Morate shvatiti da strane kompanije ne dolaze u Hrvatsku kako bi pokrenule proizvodnju, nego da preuzimaju postojeće djelatnosti.

Ulaskom u Uniju Hrvatska bi trajno izgubila suvereno pravo određivanja svoje gospodarske politike, a gospodarstvo bi izgubilo zaštitne mehanizme te bilo izloženo nemilosrdnoj konkurenciji daleko nadmoćnijeg stranog kapitala. 

Poljoprivreda bez državnih poticaja teško opstaje u današnjem svijetu. Istodobno se pak od manjih zemalja, kao što je Hrvatska, traži smanjenje ili ukidanje takvih poticaja putem pritisaka međunarodnih institucija kao što su Europska unija ili Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Te iste međunarodne institucije također zahtijevaju i ukidanje ili smanjivanje carinskih zaštita, što onda omogućava prodor poljoprivrednih proizvoda iz bogatijih i većih zemalja u siromašnije i manje zemlje, a što izravno uništava domaću poljoprivredu manjih zemalja.

Hrvatski su poljoprivrednici zabrinuti, u strahu su od ekonomske okupacije. Osim ako ih nisu utješili europski propagandni klipići s tamburašima koji pjevaju hvalospjeve o proizvodnji rakije u EU (tako tipičan mamac za prave Hrvatine). Ili pak klipovi o tome kako EU potiče gospodarstvo, poput hrvatskih maslinika, vješto izostavljajući činjenicu da EU ograničava takva gospodarstva u njihovom širenju.

Jedan od uvjeta za ulazak Hrvatske u EU je smanjenje plaća i penzija jer hrvatski radnik je suviše skup za globalistu.

Budućnost se nalazi u uslužnim djelatnostima, dok se industrija seli na istok.

Gospodarski kriminal je u Njemačkoj povećan za 3 puta nakon njezinog ulaska u EU.

·         Što je s europskim poticajima i fondovima? Oni će nam znatno pomoći!

Poticaji: 

Po isteku ispregovaranog “prijelaznog” roka u kojem stranci neće moći kupovati poljoprivredno zemljište, a mi postati malo “starija” članica koja će ostvariti pravo na nešto veće poticaje, doći će do nove nevolje, naime do ulaska milijarda eura vrijednog europskog kapitala kojem se, čak ni okrupnjeni, hrvatski seljaci neće moći oduprijeti. Strani su kapitalisti već preuzeli gotovo čitav bankarski sektor, a i najveća su poduzeća u njihovim rukama. Naravno da će se isto dogoditi i s poljoprivrednim zemljištem.

Prema “Vjesniku” od 11. svibnja 2002. Italija je te godine dobila od Svjetske banke sredstva da napravi registar hrvatskih poljoprivrednih proizvođača. Tko zna zašto? 

Jedno je sigurno: hrvatski će se poljoprivrednici moći zaposliti kao djelatnici na tuđoj zemlji i raditi kao sluge bogatih Europljana. 

Fondovi:

„Ali, iz EU fondova dobit ćemo 3,5 mlrd €!“ Tako je, to svi ističu. U prve tri godine od našeg slavnog ulaska u EU trebali bismo dobiti točno toliko. Premda nije sigurno da ćemo ikad vidjeti sav taj novac, sigurno je da smo, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u periodu od 2001.-2008. u trgovinskoj razmjeni s Unijom izgubili 52,1 milijarde dolara. Toliko, naime, iznosi naš deficit u tom razdoblju. I tko tu gubi, a tko dobiva? 

Novac Europske unije nema proklamiranu funkciju pomoći, nego vrlo jasno usmjerava državna sredstva prema postizanju ciljeva koji su od koristi vladajućim klasama EU-a, a ne i građanima pojedine države.

Informacije radi:

Saveznu državu kao što je EU, treba plaćati, tako bi Hrvatsku samo ulazak u EU koštao negdje između 2,5 i 4,3 milijarde kuna (cijena tzv. restrukturiranja gospodarstva i harmonizacije nacionalnog zakonodavstva). I to, naravno, nije sve: na ime PDV-a i dijela carina godišnje bismo Uniji morali uplatiti čak 1,9 milijardi kuna!

Ukupni godišnji trošak EU iznosi 1.147.885.101.616 €. Toliko moraju izdvojiti njezine članice, ili bolje reći, toliko moraju izdvojiti građani EU!  Od toga 281.977.916.466 € otpada na troškove provedbe zakona, 93.992.638.822 € su PDV i ostale europske porezne prijevare, 46.996.319.411 € više cijene hrane po Zajedničkoj poljoprivrednoj politici, 35.247.239.558 € plaća se za EU-službenike u zemljama članicama, 7.049.447.911 € su troškovi administracije, a 118.665.706.513€ su ostali troškovi. (izvor: Taxpayers Alliance/Daily Express)

Uz to, zanimljivi su neki od podataka; 5,25 milijuna € porezni obveznici Unije platili su flotu luksuznih automobila članova Parlamenta u Strasbourgu, 5,5 milijuna € košta izgradnju “Beach Cityja” kraj Budimpešte, 1.057.417 € stajao je njemački golf-park i wellnes. 

·         Ulaskom u Europu, Hrvatskoj će u konačnici doći kraj korupciji!

To je ono u što nas konstantno hipnotički uvjerava naša politička elita i javnost. Trube o tome da će Europska komisija zajedno s ostalim institucijama uvijek raditi u najboljem interesu građana, neprestano osluškujući njihove želje i zahtjeve, te da će ona dokrajčiti korupciju. No nasuprot ovakvoj upakiranoj laži, istina je, kao i u svemu što javnost propagira, drugačija. Pogotovo kada isti političari koji su sami u korupciji do ušiju, govore o tome kako ćemo ju iskorijeniti kad nas oni uvedu u EU.

Europska komisija je pod velikim utjecajem lobističkih grupa (“neformalne” grupacije europskih multinacionalnih kompanija u službi korporacija poput British Petroleuma, Philip Morrisa, itd.,) koje utječu na kreiranje njezine politike. Ova vrsta lobiranja koju takve korporacije provode predstavlja legaliziranu korupciju. Drugim, jednostavnijim riječima, korupcija, koju mnogi poznaju iz niza primjera vladinih afera i pranja novca, sada se seli u visoke vode, interesnih skupina za koje ne vrijede zakoni i pravila, oni ih posjeduju.

EU jest zvanično protiv korupcije u Hrvatskoj (i drugim zemljama pristupnicama), ali ne zbog svojih „civilizacijskih dosega“, „načelne netolerancije korupcije“" ili sličnih floskula, nego iz razloga što EU ne odgovara korupcija u Hrvatskoj, jer to znači da se na taj način njima otima dio tržišnog kolača otežavajući im ili potpuno sprečavajući „ulaganja“" (tj. izvlačenje profita iz Hrvatske i drugih zemalja).

Recimo, ako korporacije iz EU ne mogu ući u Hrvatsku zbog političkih veza domaćih kapitalista, to je za njih gubitak potencijalnog profita. Ili, ako trebaju potplaćivati lokalne vlasti za svaki korak, to su za njih dodatni troškovi (na koje su spremne ako drugačije ne ide, a profit je zajamčen, no koje je bolje eliminirati).

Korupcija postoji u samom neoliberalnom sustavu koji EU promiče, a kojemu su u osnovi interesi kapitala na štetu većine društva.

·         Što je s Lisabonskim ugovorom? Oko čega tolika prašina?

Dana 29. listopada 2004. predstavnici zemalja članica potpisuju u Rimu ugovor kojim se uspostavlja Ustav Europe (kojeg je napisao Valéry Marie René Georges Giscard d’Estaing, bivši francuski predsjednik i vrlo eminentni član Družbe Bilderberg), ali Francuska i Nizozemska 2005. na referendumu odbacuju ugovor o Ustavu. Zato 2007. Unija organizira potpisivanje “Lisabonskog sporazuma”.

Lisabonski je ugovor put zaobilaženja referenduma – put donošenja odluke o sudbini naroda bez da ga se išta o tome pita. Taj ugovor, ili sporazum, zapravo nije nikakav ugovor ni sporazum. Nego namjerno vrlo težak i nerazumljiv tekst kojeg možete pročitati samo tako da imate u rukama sve druge dokumente koje on mijenja ili dopunjuje. Njega zasigurno nisu pročitali ni sami političari. 

Lisabonski je ugovor povratak na scenu propalog Ustava Europe, i to, kako je lijepo pojasnila Angela Merkel, “korištenjem različite terminologije bez mijenjanja zakonskog sadržaja”. Dakle, čista prevara. On, među ostalim, odobrava cijelu sudsku praksu Europskog suda u Luksemburgu, pa tako i presude koje objašnjavaju da je europski zakonski sustav zapravo ustavni sustav. Tako da nema dvojbe: Europska je unija nedemokratsko federalno carstvo sa sakatim parlamentom i Ustavom koji se zove Lisabonski ugovor.

Kako bi još više zamaglila stvar, Unija je odlučila da ne tiska pročišćene tekstove u zemljama članicama na njihovim jezicima prije no što ugovor odobri svih 27 zemalja. Komitet za ustavne poslove Europskog parlamenta jednoglasno je odlučio i jasno naglasio da želi čitku i razumljivu pročišćenu verziju teksta. Ali Vijeće nije željelo da se to dogodi. Zašto? Jer nije željelo da se taj dokument pročita, nego da ga se potpiše. 

Lisabonskim ugovorom zemlje-članice i formalno bez ikakve dvojbe gube mnoga obilježja vlastite državnosti – vanjske granice, jedinstven novac, jedinstveno tržište i vrhovnu zakonodavnu i političku vlast nad jasno određenim teritorijem. Državama članicama, kako kaže unijska elita, “osigurava se stavljanje Uniji na raspolaganje civilnih i vojnih kapaciteta koji su potrebni za provedbu zajedničke sigurnosne i obrambene politike, te definira ulogu Europske sigurnosne agencije”.  

·         Ako ništa drugo, mladi će imati bolje perspektive jer će se moći zapošljavati vani!

Ovo je jedan od najčešćih argumenata (i zabluda) kojega izjavljuju mladi ljudi. Otužno je koliko je ova indoktrinacijska kampanja zapravo uspješna kada se politička elita zaista uspjela okoristiti mladima kao mamcima za svoja osobna postignuća. Mnogi zaista misle kako će ulaskom u nju dobiti veće mogućnosti zapošljavanja, kako će moći ići raditi u druge države članice, kako će im porasti životni standard te kako će im općenito “cvjetati ruže”. Nažalost, ovo je samo propaganda, dok je realnost druga priča.

U EU propagandi, potpuno se izostavlja podatak o poglavlju koje regulira protok radne snage. Tako sve članice EU dobivaju pravo da zabrane zapošljavanje hrvatskih državljana sedam godina od ulaska Hrvatske u EU. Ako to bude 2013, samo će rijetki otići u „gastarbajtere“ prije 2020. Irska, Velika Britanija i Švedska jedine su zemlje koje su 2004. godine odmah otvorile svoje tržište radnicima s istoka, ali tada nije bilo krize. Signali koji stižu hrvatskoj Vladi govore da tri najzanimljivije zemlje – Austrija, Italija i Njemačka – namjeravaju za Hrvate uvesti zabranu od sedam godina, bez obzira na to što svojim brojem nisu prijetnja tamošnjem tržištu.

Čak i da taj problem ne postoji, dolazimo do europske politike zapošljavanja:

·         Fleksigurnost (engl. flexicurity)

Pojam fleksigurnost je nastao spajanjem pojmova sigurnosti i fleksibilnosti (fleksibilni poslovi i siguran prijelaz između poslova). No cilj EU nije zadržati radnika na poslu, već na tržištu, omogućiti mu da glatko mijenja karijere i napreduje u njima.

Fleksigurnost popravlja kompetitivnost u EU, omogućuje da tržišta u europskim zemljama budu inkluzivnija te ruši segregaciju na tržištu rada između tzv. insajdera (radnika koji rade na neodređeno, na sigurnim i dobro plaćenim poslovima) i autsajdera (nezaposlenih ili tzv. „neizvjesnih“ radnika).

Fleksigurnost u teoriji možda i dobro zvuči, no u praksi radnik i poslodavac nisu ravnopravni, odnosno radnik ne može samo tako “kliziti” s jednog posla na drugi, ugovoriti si radno vrijeme i uvjete kakve želi ili prekinuti ugovor kada želi. Da bi to napravio, potrebna mu je određena moć, koju on nema jer je ona u rukama poslodavaca.

Sama politika fleksigurnosti se  trudi smanjiti broj sigurnih zaposlenja, koja postoje u znatnom broju u državama, te povećati broj neizvjesnih radnika svojim upornim inzistiranjem na fleksibilnosti. Zanimljivo je to i da je u jeku današnje krize kapitalističke ekonomije, EU proglasila fleksigurnost strategijom za izlaz iz krize, što ide ruku pod ruku s rezovima radničkih i socijalnih prava.

Tu je još i fenomen „neizvjesnog rada“, nakon čijega je uvođenja uslijedilo prenošenje teške industrije u nerazvijene zemlje u kojima je jeftinija radna snaga, čime je stvorena masa nezaposlenih, te omogućeno razvijanje neizvjesnog rada s fleksibilnim ugovorima koji su više odgovarali  poslodavcima. U Njemačkoj je, primjerice, nakon ulaska u EU, stopa nezaposlenosti u porastu, dok preko nekoliko milijuna imigranata čeka zaposlenje.

·      Dobro, ali nije baš sve tako crno! Mladi će se moći obrazovati u Europskoj Uniji!

Obrazovanje u EU predstavlja tržišnu vrijednost koja je u znatnom porastu. Tržište obrazovanja se nalazi na drugom mjestu, odmah nakon zdravstva. Profiti ostvareni u trgovini obrazovanjem mjere se u milijardama dolara. U ovoj doktrini neupitne poželjnosti tržišne isplativosti sveučilišta, država je spremna sve manje izdvajati sredstava za visoko obrazovanje, a sveučilišta se usmjeravaju prema drugim izvorima sredstava koja bi trebala pronaći na tržištu.

Promijenili su se prioriteti; umjesto zemlje znanja sad pokušavamo biti konkurentni i tržišno orijentirani. Pod vlastite prihode ubrajaju se i svi prihodi od školarina. Stoga je logično da će u sustavu u kojem imaju mogućnost stranim studentima naplaćivati višestruko veće školarine nego vlastitima nastati mnogi različiti mehanizmi za privlačenje stranih studenata. No, smanjenje javnih izdavanja za visoko obrazovanje ne znači samo naplaćivanje školarina stranim studentima već i svojim državljanima. Prebacivanje tereta obrazovanja s države na pojedinca u obliku sve većih školarina društveni je problem.

Već danas domaće studente pogađaju problemi rezanja troškova u javnom sektoru visokog obrazovanja i rezanje socijalnih prava (prehrana, smještaj, prijevoz) kao i rezovi u zdravstvu. Ovo nisu rezultati recesije već sljedba „europskog principa“. Dok EU propaganda bruji o mobilnosti, većina studenata sve teže podnosi teret školovanja.

U tom svjetlu, ne treba se čuditi studentskim prosvjedima i blokadama fakulteta u Europi, dapače, teži se nametanju stava da su blokade „normalna stvar u EU“, no to je samo manipulatorsko zaobilaženje problema i činjenice da se radi o prevarama, otimačini, kršenju prava i svih ostalih ne navedenih EU načina funkconiranja.  Po tome vidimo kako nas naš ministar obrazovanja i politička elita pripremaju za to zadnjih nekoliko godina. 

Najveći profit ostvaruje se putem mobilnosti – znanstvenika, predavača, studenata i same usluge. Sve europske zemlje inzistiraju na mobilnosti, što je ujedno i jedno od osnovnih načela bolonjskog procesa. Atraktivno će tržište, npr. (zapadna) Europa, tako dvostruko profitirati: dobit će mlade visokoobrazovane stručnjake i znanstvenike i njihove ekstra visoke školarine. Pored toga, te iste mlade inozemne znanstvenike onda nacionalna europska gospodarstva zapošljavaju, no po jeftinijoj cijeni rada od domaće, jednako obrazovane radne snage. 

Zaključak

Naša politička, udružena elita (uključujući gotovo sve značajnije političke stranke), potplaćena od strane EU komesara, nema nikakvu drugu politiku osim bezobraznog utrpavanja Hrvatske u uniju forsirajući žestoku promidžbu o ljepotama i prednostima EU putem tisuću spotova koji se prikazuju na TV-u. U njihovoj napadnoj televizijskoj kampanji, strogih osobnih interesa, nema nikakvih odgovora na važna i bitna pitanja. Oni ne služe za to da bi građanima olakšali izbor na skorašnjem referendumu, nego kako bi na referendumu mogli donijeti odluku u korist hrvatskih političara i Jadranke Kosor kojoj je obećano mjesto u europskom parlamentu, te svih ostalih lizoguza europske patokracije.

Ulaskom u EU, a sukladno Lisabonskom ugovoru, ova država gubi atribute samostalne države, a s obzirom na svoje pučanstvo od 4,3 milijuna građana, te na činjenicu da spadamo među najsiromašnije zemalje na kontinentu, postat ćemo jedna od manjih provincija unutar te goleme multinacionalne federacije, superdržave s centraliziranom moći. Ljudi će biti pregaženi u sistemu koji nema vrednovanja ljudskih prava već se sva vlast, moć i bogatstvo nalazi u rukama povlaštene elite. Tada će biti kasno za jadanje i prosvjede. Povijesno gledano niti jedna multinacionalna federacija dosad nije u konačnici donijela ništa dobra narodima koji su u nju uglavnom na sumnjive načine utrpavani. Pa neće ni ova.

U zakonodavna proceduri ovakve superdržave izvršni organ u potpunosti nadzire zakonodavni proces u kojem volja naroda izražena na izborima ne utječe nimalo na djelovanje izvršnog organa (Europske komisije). To su pitanja na kojima je Unija pala na demokratskom testu; ona predstavlja diktaturu. 

Ljudima je to teško pojmiti jer ideju diktature promatraju kroz zadane povjesne primjere vladavine Staljina ili Hitlera. No takav sistem ne predstavlja nužno vladavinu jednoga, već u primjeru superdržave poput EU, vladavina pripada povlaštenoj, nadnacionalnoj eliti na koju se ne odnose zakoni i porezi; oni ih određuju.

Svi koji ste razmišljali o tome da na referendumu zaokružite DA, iz bilo kojeg sustava očekivanja o kojima sam pisao u ovom postu, čak i ako se ne slažete sa svim iznijetim informacijama, upitajte se želite li podržavati ovakav sistem hijerarhije i ovakve moćnike na putu prema izobilju, dok će naše generacije naslijediti robovlasnički sistem kakvoga smo sami odabrali. Ljudi su presudni, o nama sve ovisi.

Informacije o Europskoj uniji - jeste li sigurni da znate baš sve?

...............................................................................................................................................

29. prosinca 2011. – Izvor: www.duh-vremena.bloger.hr

Pitam se, je li vas zadovoljio informativni program naše televizije s svojim odgovorima na goruća pitanja o EU? Ako nije, vjerujte, potrudit će se i to debelo, pod svaku cijenu, što ćemo svi platiti kao porezni obveznici, u predstojećih otprilike mjesec dana prije izlaska na referendum. Te propagandne filmiće i emisije koje će vam plasirati ´1001 laž o Europskoj uniji´ će građani sami platiti oko 15 milijuna kn!

Stoga je već i započela, agresivna, nepopustljiva, histerična propaganda koja će dati sve od sebe, pod svaku cijenu, kako ne bi ostavila ravnodušnim nikoga od vas, te kako bi vas s temeljitim metodama pranja mozga uvjerila da je EU ono što vama treba, EU je vaš spas, zemlja izobilja, zemlja zaposlenja, zemlja obrazovanja, zemlja ljubavi i mira.

Ovaj video je s razlogom odmah na početku. Neil Farage, usred Europskog parlamenta, govori o tome kako se Hrvatsku mitom i silom ugurava u EU

Narod je dokazao da inteligenciju više nema, sudeći po prošlim izborima. Upravo tako, ovaj narod se odrekao svoje inteligencije i razmišljanja. On više ne razmišlja, sada smo samo soj bezglavih tjelesa koji besciljno šeće ulicama sudarajući se međusobno. Takvu sliku o sebi smo stvorili glasajući i birajući onog eurokrata i lizoguza Milanovića koji ima jedan jedini ultimativni cilj; sve vas skupa izgnati u ponor EU kraljevine bogatih patokrata koji neće imati milost, kako ni za građane ostalih Zemalja (Italije, Grčke, Njemačke, itd.) pa tako ni za građane ove male, bijedne državice.

Još Horvatska ni propala 
dok mi živimo,  
al´nisko se bude spala 
kad u EU uniđemo!

Veliki se Ljudevit Gaj zacijelo okreće u grobu kad promatra što to njegova ´braća Hrvati i Hrvatice´čine sami sebi 

Želite nešto poduzeti? svi će te imati priliku za to krajem siječnja. 

Potpisivanje pristupnog ugovora Europskoj Uniji

Izabrana bogataška elita, potpisala je sramotni, izdajnički i ilegalni ugovor o aneksiji ove zemlje nedemokratskoj europskoj federaciji, 9. prosinca 2011. Kako je to itko mogao odobriti? Kako je to moglo proći nekažnjeno, kako je to uopće moglo proći? To je evidentan dokaz u kakvom prevarantskom i izokrenutom društvu uistinu živimo, u kojemu su zakoni i pravila podređeni prevarama i veleizdaji te prosperitetu pojedinaca na račun svekolikog naroda. Najveći paradoks jest što narod iste podržava i održava na vlasti! Nitko nije postavio pitanja glede toga! Unatoč tome, odgovore ćete pronaći u ovom postu.

Mi s Europskom unijom nismo uopće „pregovarali“, nego slušali njen diktat, sada pretočen u formalni akt. Pa, kamo nas žele odvesti naši nasmijani političari? Kakvu nam je to sudbinu namijenilo izdajničko pero koje je potpisalo sramotni sporazum o aneksiji?

Eufiličarka Kosorica, predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy i aktuelni predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso

Potpisavši ugovor o aneksiji Hrvatske Europskoj uniji, formaliziran je postupak dovođenja naše zemlje u položaj podređenosti odnosno ovisnosti o toj federaciji. No to je (zasad) tek zadnji čin ove otužne drame, u kojoj se jedan od bitnih zapleta dogodio 16. lipnja 2010. kada je Hrvatski sabor po četvrti puta izmijenio Ustav Republike Hrvatske. Za izmjene Ustava glasovalo je 133 zastupnika, četiri su bila protiv, a jedan suzdržan. Što se to točno izmijenilo? 

U studenom 2010. Sabor je dao potporu izmjenama Deklaracije iz 2005. o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji čija je točka 8. govorila o nužnosti referenduma prije pristupanja Uniji. Ta je točka promijenjena (protiv je bio samo jedan zastupnik, D. Lesar), pa je Sabor donio odluku da se referendum održi u roku od 30 dana nakon što se potpiše ugovor o pristupanju. Dakle, o pristupanju se odlučuje nakon što se ono već dogodilo. Osim što je ova odluka izvan zdrave pameti, njome se jasno daje do znanja građanima da, ako su kojim slučajem do tada gajili nadu da će imati makar minimalni utjecaj na odluke političkih stranaka, ovim je potezom Sabora ta nada trajno ugašena. To je namjerno širenje defetizma u mislećih ljudi, podmetanjem lažne sugestije da je „ionako sve odlučeno“. 

No, kad su vidjeli da će promijenjeni rok iz Deklaracije (30 dana od potpisivanja sporazuma) biti prekratak da bi nam kroz to vrijeme servirali dovoljnu količinu odabranih bajki o Europskoj uniji, odlučili su se, obavijestio nas je o tome unionist Mimica, ipak vratiti Ustavu, koji, u članku 142. stavku 5. izrijekom propisuje: „Referendum se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Hrvatskoga sabora.“ 

Takva je odredba, inače, oduvijek u Ustavu (od 1990. godine), a time što su joj se „vratili“ priznali su da je Deklaracija iz 2005. u pogledu roka za referendum bila malčice protuustavna! Ali, nikom ništa. Ustav u ovoj zemlji ionako služi trenutno vladajućoj garnituri (ma koja to garnitura trenutno bila) za upravljanje vlastitim „povijesnim ciljevima“, pri čemu su građani oduvijek tretirani samo kao statisti. Ili to oni samo tako misle. 

Odluka Hrvatskog sabora o izmjeni Deklaracije o temeljnim načelima pregovora za punopravno članstvo Hrvatske u Europskoj uniji iz 2005. jedna je od najnakaradnijih odluka u povijesti predstavničkog tijela svih građana Hrvatske. I prošla je prilično nezapaženo: zastupnici su je donijeli, mediji ovlaš spomenuli, Vlada „opravdala”, a građane kao da je baš briga za to. Nije li zapanjujuća posvemašnja nezainteresiranost građana u pogledu činjenice da se ovakvo što uopće dogodilo? 

Nitko se javno nije pobunio i televizija nije ništa govorila protiv potpisivanja ugovora. Dapače, domaći korporatistički, državni i ulizivački mediji popratili su to pompozno i trijumfalistički. No cijeli je ovaj događaj čista farsa. Potpisivanje pristupnog ugovora s Europskom unijom prije očitovanja volje naroda na referendumu, već je to nacionalna izdaja. Izdajnička elita Hrvatsku pretvara u puku administrativnu jedinicu ogromne paukove mreže unijske birokracije i utrpava nas u federativnu diktaturu korporativnih interesa. 

Ovaj datum, 9. prosinca 2011., doista će ući u povijest, u povijest sramotnih poteza recentne garniture narodnih izdajnika. Na taj dan je izdajničkim nalivperom, kojega je, nasmijanoj eufiličarki Kosorici poklonio gramzljivi papa Benedikt, ona zajedno s nasmijanim eufilom Josipovićem potpisala aneksiju ove zemlje Europskoj Uniji. Udžbenici povijesti za dvadesetak godina znat će cijeniti istinsku vrijednost sramnog potpisa na taj sporazum i ponašanje svih aktera ovog gnusnog čina. U takvu bezidejnu i urušavajuću Uniju želi nas uvući izdajničko pero domaćih vazalskih unionista. I to je taj briljantan uspjeh kojim se hvali eufiličarka Kosor. I to je to na čemu joj „odaje priznanje“ njezin ´nasljednik´ eufil Milanović. Zbilja spektakularno. 

Vladino idiotsko objašnjenje ovakvog poteza je bilo da će “građani na referendumu biti upućeniji i informiraniji po završetku pregovora i potpisivanju ugovora o pristupanju kada će biti poznati i rezultati pregovora te svi uvjeti članstva u EU”. No, umjesto kvalitetnog informiranja i javne rasprave, građanima su pod krinkom obavještavanja o ljepotama Unije ponudili najobičniju indoktrinacijsku kampanju u kojoj prednjače idiotski tv-spotovi. Čitavu tu indoktrinacijsku kampanju u 15 milijuna kn, plaćaju, dakako, sami građani. 


Intelektualna šutnja?

Čitav svijet shvaća da je u Uniji nešto trulo. Znaju to, naravno, i pripadnici udružene hrvatske oligarhije. Ali, kad bi građanima Hrvatske iskreno rekli što se zbiva, ostali bi bez svojega povijesnog cilja – unijskih fotelja. Svi sve znaju, osim možda onih naših građana koji su na žalost podlegli frenetičnoj indoktrinacijskoj kampanji. Zapravo je vrlo čudno da su joj podlegli, jer dovoljan je tek letimičan pogled u novine ili na ekran, pa da se vidi da je eurozona (a posljedično i Unija) na rubu kolapsa. 

Najinteresantniji su hrvatski intelektualci, pravnici i ˝ljudi od fakulteta i znanja˝, kako se vole predstavljati, kojekakvi predsjednici, suci i ostali glavonje koji kruto zagovaraju EU s argumentima koje su šturo naštrebali na svojim fakultetima. A što je pak s ljudima u ovoj zemlji koji bi već prema svom stručnom znanju i obrazovanju, a i dužnostima koje obnašaju, mogli i morali nešto reći o pravom licu Unije građanima Hrvatske. Gdje su ti intelektualni potencijali – sveučilišne profesori i znanstvenici. Što je s hrvatskom inteligencijom? Ne vjerujemo da su se baš svi, poput unionističkog ideologa prof. Damira Grubiše na primjer, svrstali u petokolonaške redove eurokolaboracionista. Vjerojatnije je da su se samo pasivizirali. A to je u ovom trenutku ne samo pogubno, nego i sramotno. 

Već i osoba s tri razreda osnovne škole može uvidjeti da se u slučaju Europske unije nikako ne može raditi o parlamentarnoj demokraciji. Ipak, sigurno bi veći učinak globalne naobrazbe ovog naroda učinilo istupanje npr. profesora europskog javnog i međunarodnog prava, stručnjaka za ustavno pravo, naših akademika i znanstvenika, pravnika, politologa i mnogih drugih. Gdje su? Zašto svi, osim rijetkih iznimaka, šute? 

Šutjeti je ovaj puta nepojmljiv konformizam i nedjelo ravno zločinu protiv vlastitog naroda. Jer, kad bi ustali svi uvaženi „stupovi“ našega društva, kad bi, recimo, građanima objasnili da je europska demokracija čista farsa, ili da naprosto nije moguće očekivati razvoj demokracije u saveznoj državi poput EU u kojoj zakonodavni proces nije pod nadzorom narodne volje putem predstavničke demokracije nego u vlasti neizabranog diktatorskog komiteta Europske komisije, kad bi takvo što učinili, učinili bi dobro svome narodu i svim građanima Hrvatske i na taj način efikasno začepili usta zlonamjernoj hrvatskoj unionističkoj oligarhiji koja pjeva hvalospjeve Uniji, nadajući se da će u njenim raskošnima naći pribježište od gnjeva naroda kojeg svjesno i namjerno odvlači u propast. Gdje su ti ljudi? Zacijelo su odabrali oprez za slučaj da se obistini naš´ulazak´kako im se ne bi ugrozio dio njihovog kolača. 

Pitam se i gdje su svi ti gorljivi antikapitalisti i anarhisti? To je taj zlokobni ego koji ne dozvoljava prekoračenje pravila u sklopu svog imidža. Taj golemi ego koji će radije odabrati inat i prkos kako nebi ugrozio svoj imidž anarhista i aktivista ako stane rame uz rame s ljudima koji nešto konkretno rade na trgu ili na nekoj drugoj javnoj površini (ili se pridružili bilo kojoj drugoj anti-EU inicijativi). Sada kada se može učiniti nešto konkretno u svom okruženju, kada se može organizirati u direktne akcije, onih koji takve ideologije zagovaraju je najmanje (čast izuzecima). No kada treba komentirati aktualne antielitaške prosvjede tada se svatko bori za svoj komentar. Kada treba kritizirati neku od akcija Građanske inicijative ili Saveza za promjene, svi se razbacuju s terminima i osudama istih kao ustaša, desničara, demagoga itd. To govorim ja koji sam prvi protiv bilo koje nacionalne opredijeljenosti, bilo koje stranke i pripadanju nekoj ideologiji, no unatoč mojim neslaganjima s potonjim idejama jednog Krčmareka, Pernara ili Roka Šikića, takve ljude ću podržati upravo zbog toga jer oni barem nešto konkretno rade.

Inicijativa ´Volim Hrvatsku´ je prezrena od svekolike gomile pomodarskih aktivista i boraca za istinu. Na forumima i portalima su svi aktivni u komentarima, dislajkanjima, replikama i kritiziranjima, no, moje pitanje je: što ste vi to konkretno učinili?

Nasilna agresivna indoktrinacija kompletnog naroda 

Ako niste primijetili, protiv građana ove države se provodi indoktrinirajuća kampanja od strane cjelokupne hrvatske elite potpomognute kolaboracionistima i Jutarnjim listom, što je eurofilska tiskovina tabloidno-senzacionalističkog tipa pod utjecajem stranog kapitala. U Hrvatskoj ne postoji slobodan tisak - u Hrvatskoj ne postoji nacionalna debata o ulasku Hrvatske u EU! Tiskovina Jutarnji list objavila je poprilično nevjerojatno "veliko istraživanje" prema kojem bi na referendumu o ulasku u EU čak 56 posto građana glasovalo za, dok bi 37 posto njih bilo protiv. Koga li su samo anketirali kako bi došli do takvih rezultata? Članove Vlade? Bankare? Krupne kapitaliste? 

Od svibnja Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija lansiralo je informativnu kampanju o ulasku Hrvatske u Europsku uniju kojoj je nije cilj informirati građane o EU, već ih nagovarati da budu za ulazak.

Kampanja se sastoji od čak tisuću promidžbenih spotova o ljepotama i prednostima Europske Unije, kratkih emisija u kojima će se odgovarati na 50 aktualnih pitanja od strane građana, te čak i nekoliko dužih emisija koje će se baviti prezentacijom dobara i izobilja koje će nam pružiti ovo dušobrižničko prospretitetno kulturno društvo, te će se odgovarati na pitanjima koja najčešće tište ljude kad je u pitanju pristupanje Uniji. Stoga, ukoliko upalite televiziju, čuti će te termin ´EU´ gotovo svakih pola sata. Ako neki film traje duže, tada će se spomenuti unutar reklama u pauzama. Govori se o predrasudama i zabludama koje vladaju u Hrvatskoj, primjerice, hoće li ulaskom u EU nekretnine biti rasprodane, hoće li Hrvatska izgubiti suverenitet, hoće li biti zabranjeni tradicionalni proizvodi i običaji poput kolinja, što će se dogoditi s ribarskom flotom, postoji li u EU beneficirani radni staž, hoće li ulaskom u EU stranci pokupovati sve nekretnine u Hrvatskoj? Na ta i tome slična pitanja hrvatski građani odnedavno mogu pronaći uljepšane odgovore. Kampanja se naravno koncentrirala na sve slojeve stanovništva i objavljuje spotove u kojima će »obični« građani, nalik na poštene i radišne pripadnike radničke klase, ´onakve profile s kojima bi se saki Hrvat poistovjetio´ postaviti pitanje i dobiti odgovor. Spotovi bi trebali izgledati kao svojevrsna anketa na ulici. 

No, tu nema nikakvih odgovora na važna i bitna pitanja, poput onog hoće li građani u određenim rubnim članicama Unije (među kojima bismo se i mi našli utrpaju li nas u EU) uskoro pasti travu. Oni odgovori koji se i plasiraju su najjobičnije prozirne laži i nelogičnosti koje bi trebao razotkriti svatko tko upotrebljava svoj mozak. Oni ne služe za to da bi građanima olakšali izbor na skorašnjem referendumu, nego kako bi na referendumu mogli donijeti odluku u korist političke elite - ulaska Hrvatske u EU. Ti spotovi, dakle nisu objektivni ni popunjeni informacijama. Oni su jednostrani i isključivo usmjereni na to kako bi građani na referendumu kao odgovor na referendumsko pitanje zaokružili „za“. I to je to. Prema tome, ti spotovi nisu informativni, oni su indoktrinativni.

Koja to pitanja oligarhija uopće ne dotiče? Točnije, koje to činjenice i pitanja oligarhija namjerno skriva od svojih građana, kako ne bi masovno popljuvali i njih i njihovu Europsku uniju? 

Sva „rasprava“ o EU dosad se (u doslovce svim srednjostrujaškim medijima i šire) svodila na hvalospjeve, ode, budnice i davorije usmjerene veličanju „povijesnog cilja“ hrvatske oligarhije (ne i građanki i građana Republike Hrvatske) u pogledu ulaska u Europsku uniju. 

Radovali bismo se kad bi javnost konačno, u sklopu kvalitetne rasprave, bila informirana namjesto indoktrinirana. No gotovo da i ne postoji emisija koja je u svom studiju omogućila kvalitetnu raspravu s dvije strane različitih stajališta koji će imati priliku jednako izlagati svoj stav. 

Da bi se to postiglo, moralo bi se, primjerice, govoriti o: 

• zakonodavnom postupku Unije u kojem parlament ne donosi zakone (!!) iz čega slijedi apsolutno neoboriv zaključak da ustavno-pravno gledano Europska unija naprosto nije niti može biti parlamentarna demokracija. Nitko nikad u Hrvatskoj nije javnosti objasnio temelje europskog prava koje donosimo na našoj stranici EU Danas

• UK korekciji, koju plaćaju zbog dogovorenog smanjenog doprinosa Ujedinjenog Kraljevstva sve zemlje članice. Slovenija će u proračun EU ove godine uplatiti 14,3 milijuna eura za Ujedinjeno Kraljevstvo – znamo li koliko će milijuna eura plaćati Hrvatska uđe li kojom nesrećom u Uniju?

• više nego zanimljivoj biografiji prvog predsjednika Europske komisije W. Hallsteina, povezanog s nacizmom (link na tekst o tome) i biografije ostalih „otaca Europe“ više su nego zanimljive!

•    postupku izbora predsjednika Europskog vijeća (kojeg – nepojmljivo – ne bira narod niti ikome služe na raspolaganju bilo kakvi instrumenti kako bi ga smijenili u slučaju da ne obavlja svoj posao kako treba, što je upravo besramno)

• činjenici da eurozastupnici ne zastupaju zemlje iz koje potječu nego nadnacionalne europske stranke kojima pripadaju (ova konstatacija bez srama navodi se čak u sveučilišnom udžbeniku Osnove prava Europske unije, autora T. Ćapete i S. Rodina)

• činjenici da će građani EU radosno izdvojiti 5,25 milijuna eura samo za službene automobile prebogatih dužnosnika EU, sudjelovati u financiranju spašavanja Grčke i općenito sudjelovati u podmirivanju općeg troška goleme unijske birokracije (samo Komisija ima preko 30.000 djelatnika!) u ukupnom godišnjem iznosu od 1.147.885.101.616 eura! Misli li itko da nam federacija koja stvara trošak od preko trilijun eura može donijeti išta dobra?

• činjenici da će pune poticaje u poljoprivredi poljoprivrednici ostvariti tek za 7-10 godina. Je li ih itko o tome obavijestio? Je li im itko rekao da bogatije i starije članice dobivaju veće poticaje? Ako je godišnji poticaj po hektaru u Letoniji 83 €, a u Belgiji 447 €, kako bi uopće letonski seljak mogao biti konkurentan belgijskom? Je li se ikada govorilo o tome kako će se hrvatski seljak snaći u zajedničkoj poljoprivrednoj politici EU (tzv. CAP). Je li se ikada istražilo hoće li dobivati poticaje slične belgijskima ili možda ipak prije one sličnije letonskima?

To je samo nekoliko primjera. Ima ih još puno... Problem je u tome što su građanima nepoznate mnoge činjenice o Europskoj uniji, a kad su im nepoznate činjenice, onda teško mogu postaviti prava pitanja, zar ne? Slobodno napravite pokus, pa nazovite besplatni Vladin info telefon „Sve što vas zanima o EU“, broj 0800 622 622. Pa vidite hoće li Lea, Lili, Tea, Ela i ostale polu informirane operaterke koje ondje rade (i imaju nadimke kao na nekakvom chatu) znati odgovoriti na gornja pitanja. Pitajte ih i je li istina da će se Hrvati moći zapošljavati u EU tek nakon sedam godina od pristupanja i je li točno da će nas članstvo u EU za 2012. koštati 647,5 milijuna eura, a možete ih i zamoliti da vas obavijeste gdje možete dobiti tzv. Lisabonski ugovor (ustavni akt EU) na hrvatskom. Uživajte u njihovim odgovorima. 

Marionetski hrvatski političari danomice ponavljaju kako se ulaskom u Uniju „Hrvatska vraća kući“. Doista, uđe li u EU, vraća li se Hrvatska kući? Ne, unionisti se vraćaju kući! Kao što nam je poznato, sve su veće hrvatske stranke članice širih, unijskih partija i one samo izvršavaju zadaće svojih središnjica. Tako, SDP izvršava zadaću iz centrale europskih socijalista (PES), HDZ radi što im kažu u europskoj pučkoj partiji (EPP), Vesna Pusić čak je u drugom mandatu predsjednica europske partije ELDR. Pa jasno da se oni vraćaju kući! Problem je u tome što mi nemamo drugi dom. 

Glasovanje protiv pridruživanja EU

Pritom, ne bi trebalo biti ništa neobično i treba vjerovati da će se upravo to i dogoditi, da narod koji je na parlamentarnim izborima glasao protiv stranke HDZ koja je ovu zemlju temeljito opelješila, glasujući na referendumu protiv utrpavanja Hrvatske u Europsku uniju očita bukvicu i izbornim pobjednicima. Zašto ne? Pokopajmo nade gramzljivih političara: glasajmo protiv pristupanja Europskoj uniji i izmaknimo im crveni tepih ispod nogu. Već se ionako ondje predugo šepire.

Znam da među vama i ima onih koji će radije odabrati pasivan pristup i reći´nije ni kod nas bolje nego tamo (u EU), pa nam je svejedno´. Ovakne fascinantne odgovore dati će 90% ljudi koji žele glasovati DA, kada im ponestane argumenata, a argumenata često nema dovoljno (nije ni čudo). Neki će imati i malodušni stav ´moj glas ionako neće ništa promijeniti, u EU ulazimo sigurno´. U tom slučaju, umjesto da birate takav stav, počnite snositi odgovornost za svoja djela i za svoj život, mijenjajte sebe, pokrenite inicijative u svojoj sredini, budite vi promjena koju želite vidjeti ( i koju tvrdite da ne vidite u okolini), inzistirajte na promjeni našeg društva, počevši od inzistiranja da promijenite sebe i da ukažete drugima da čine isto, umjesto da se prepustite strujanjima unutarnje i vanjske politike koja igra i pleše onako kako to odgovara povlaštenoj eliti za koju smo mi samo izrabljiva roba. Stav malodušja i pasivizacije se danas ne smije dozvoliti. Ono nije samo izdaja naroda već i samoga sebe te svih budućih generacija. Učinite to i zbog sebe, glasajte protiv.

EU neće popraviti situaciju u sistemu, u obrazovanju, u zaposlenju i u svim ostalim državnim institucijama, već će ju potpuno uništiti. No, ukoliko ne uđemo u EU, barem ćemo imati drugu šansu da uredimo vlastito društvo i popravimo štete koje je nanijela politička vladavina zadnjih 10 godina. Bilo kako bilo, u tom pogledu ćemo barem imati šansu. U protivnom, prokockali ste sve i gubimo sve. Nemojte podržavati bogate elite jer zaokruživanjem DA, podržavate korporatistički sistem i vladavinu političara koji opstaju upravo zahvaljujući ljudskom neznanju. Imajte stav i recite NE. 

Držite li da ovaj blog također propagira i prodaje laži i priče kako bi vas obmanuo i zaveo? Mislite da vas nastojim zbuniti i onemogućiti pri donošenju racionalne odluke na referendumu? Ako je tako, zar zaista mislite da će vam televizija, školstvo i ostali´edukativni´državni preparati dati istinu i stvarni uvid u to što će te dobiti s EU? Ako i mislite tako, dozvolite si proučiti i druge izvore kako bi dobili uvid u obje strane a ne samo onu jednu, jer, jednu stranu ste dobili putem svih službenih izvora (oni su isključivo jednostrani). Osnovna razlika jest u tome što sam ja (i ljudi koji su pisali izvore koje sam koristio u sastavljanju posta) proučio obje strane i upravo zato ovdje nudim vjerodostojne zaključke - debelo potkrijepljene i dokumentirane. I garantiram, svatko tko je obje verzije proučio jednako, bez izuzetka, biti će protiv EU. Na kraju posta su priloženi izvori i informacije. Ako pogledate samo ova četiri priložena filmića, to bi već trebalo biti dovoljno.

Povrh svega, odgovorite mi na pitanje: što je s anti EU prosvjednicima diljem Europskih zemalja koji prosvjeduju protiv EU?! Reći će te da je to sasvim uobičajena i normalna stvar? - kao što to prodaje eufilična politička elita i hrvatski mediji? Milijarde ovih ljudi koji viču na ulicama zbog kršenja ljudskih prava zaista ilustriraju zemlju izobilja i potpunog ostvarenja istih prava?

Za razliku od mnogih ovih prosvjednika, vi još niste u EU i simbolički, odmah na ulazu u 2012. godinu imate izbor donijeti veliku odluku za sebe i sve generacije iza vas. Ne samo donijeti odluku, već i proslijediti informaciju drugima. Koristite svoj mail i prosljeđujte tekstove o EU svim kontaktima koje posjedujete. 

Koristite svoj facebook u ovom slučaju, on sada može konačno biti od konkretne koristi. Kopirajte članke i linkove na wall, informirajte druge ljude. Što da vam kažem još osim da vam želim puno zdravlja u 2012. godini i sretan neulazak u Europsku uniju :) 

Europska unija: Hoćemo li, ne uđemo li u Uniju, ostati izolirani i propasti i koja je alternativa?

...............................................................................................................................................

3. siječnja 2012. – Izvor: www.duh-vremena.bloger.hr

Često nam se poručuje sa svih strana, i mnogi ljudi vjeruju u to, da je jedina alternativa EU ostajanje u svojim nacionalnim granicama i izolacija, dok će se oni koji su protiv ulaska Hrvatske u EU etiketirati kao "nazadnjake", "primitivce" i "ljude koji nisu spremni na promjenu". No, cijela je debata postavljena u dihotomiji: EU ili izolacija. Takva dihotomija i takav stav je ciljano stvoren kako bi unaprijed negirali cijeli spektar alternativa koje se mogu izgraditi. Ukoliko ostanemo u toj dihotomiji čini se kako zaista nema alternative.

Zato treba izaći iz nje i naglasiti činjenicu kako povijest i društvena kretanja nisu neka sila izvan ljudi ili neka "nevidljiva ruka" koja nas usmjerava, već su djelo čovjeka kao društvenog aktera. Svaki društveni kontekst djelo je samih ljudi i njihovo odabira. U tom smislu alternativa ima onoliko dokle seže ljudska i politička imaginacija. O tebi sve ovisi.

O tebi ovisi hoćeš li biti jedan od mnogih u stadu, pa ´kud svi tamo i mali Mujo´te pokleknuti dihotomiji i inertnim stavovima poput:´moramo se pokloniti većini´, kao da većina i postoji? U to ćete vjerovati ako gledate televiziju i vjerujete njihovim neslužbenim istraživanjima koja govore da je više od 50% građana za EU. To ne iznenađuje s obzirom na hvalospjevnu kampanju o EU koja je danonoćno okupirala promidžbeni i obrazovni program.

Posebice u zadnjih godinu dana možemo svjedočiti o sve većem organiziranju europskih i svjetskih radnika, studenata i nezaposlenih te njihovom sve većem otporu kako europskim i svjetskim, tako i domaćim elitama. Upravo među njima leži klica naše alternative. Alternativa EU i izolaciji je internacionalna solidarnost i borba. Internacionalnost je posebno važna danas kada je kapitalizam, više no ikada ranije, zaista "globalni sistem". Možemo se organizirati i preuzeti odgovornost nad svojim životima.

Hoćemo li, ne uđemo li u Uniju, ostati posve izolirani i propasti? 

Prije nego nekome postavite to pitanje, upitajte sami sebe bismo li trebali ući u tu novu federaciju samo zato što bi nas ona u suprotnom satrla i pokopala? Što to govori o samoj Uniji i njezinim principima? Ali, ako glasamo protiv, imamo li što ponuditi zauzvrat? Ako smo protiv nečeg, za što smo? Ne možemo biti samo protiv, moramo biti i za nešto, zar ne?

Jedno je sigurno: u slučaju da ne uđemo u EU (čak štoviše, isključivo i jedino u tom slučaju) doista bi se hrvatska politička scena morala hitno i temeljito izmijeniti, a čitava oligarhija morala bi priznati poraz nametljivog podmetanja svojeg „svetoga povijesnog cilja“ kao općenacionalnog i toga se jedino i boje. Nasuprot tome, eventualnim ulaskom Hrvatske u Uniju, političarski eufili, završit će u Bruxellesu umjesto u mračnom kutku hrvatske političke povijesti! 

Stoga, okrenimo se bitnim činjenicama. Ulaskom u EU, a u skladu s Lisabonskom ugovoru, Hrvatska bi izgubila gotovo sve atribute samostalne države i, s obzirom na svoje pučanstvo od 4,3 milijuna građana, postala bi jedna od manjih provincija unutar te goleme multinacionalne federacije.

Ljudi kao da to ne shvaćaju, te se prema referendumu, kao i prema ideji o ulasku u EU odnose kao da smo zemlja u rangu s Norveškom i da ćemo biti iznenada toliko uspješni. Ljudi zaista vjeruju da je namjera EU-a da rješava tuđe probleme. To je dokaz koliko ljudi slijepo vjeruju indoktrinacijskim kampanjama u medijima koji vas nagovaraju da zaokružite da. 

Zašto se Hrvatska ne može mjeriti s jednom Norveškom? Glede toga, sami smo si krivi. Naša izabrana elita je potkradala i svojski upropaštavala zemlju desetljećima, dok se u  Norveškoj to nije dogodilo. Ako pogledate primjere ostalih zemalja, uvidjet ćete da Unija ustavno-pravno proždire svoje „članice“ iz prostog razloga. Princip djelovanja Europske unije je vrlo jasan: centralizacija moći radi lakšeg nadziranja. Njeni zakoni imaju uvijek primat nad zakonodavstvom “države-članice” (zapravo točnije bi bilo reći provincije). Dvije su temeljne osobine pravnog poretka EU u odnosu na države članice: (1) izravni učinak i (2) nadređenost. Uz to, europski pravni poredak ima i jednu nezgodnu naviku: „proždire“ pravni poredak država članica. Pedantni su Nijemci izračunali da europsko pravo čini 85% njihovog pravnog poretka. 

Očekujemo da će Unija biti ta koja će nas riješiti tih problema? Mnogi vjeruju u fondove, no uopće nisu upoznati s njihovom naravi.

Fondovi Europske Unije: Razriješimo se zabluda već jednom! 

EU nije Caritas i ne dijeli novce siromašnima i nerazvijenima iz dobrote. EU je organizacija koja djeluje u interesu kapitala, ponajprije onoga iz razvijene zapadne jezgre EU (Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Nizozemska). Osim toga, EU fondovi nisu "dijeljenje novaca" bez ikakvih uvjeta kako se to često predstavlja u javnosti. Novac iz fondova se može trošiti samo ciljano, u skladu s pravilima koja postavlja EU i uz njenu dozvolu, na aktivnosti koje EU procijeni da idu u korist zajedničkog tržišta, a ne građana zemlje kojoj je navodno namijenjen. Zbog toga, kao i često zastrašujuće birokracije koja prati svaki euro iz fondova, reklamirane svote se nikad ne iskoriste u potpunosti.

Pregovarački jake i dobro organizirane države uspijevaju dobiveni novac upotrijebiti kao nadopunu već planiranim aktivnostima. Pregovarački slabe i birokratski neorganizirane države kao što je Hrvatska u startu ostanu bez velikog dijela za njih predviđenog novca.

Istraživanja tako pokazuju da novac iz fondova u konačnici ima negativan učinak na ekonomski boljitak država poput Grčke ili Bugarske.

Glede poticaja, vlada razvikana dogma: ´Ali, iz EU fondova dobit ćemo 3,5 mlrd €!´ Tako je, to svi ističu. U prve tri godine od našeg slavnog ulaska u EU trebali bismo dobiti točno toliko. Premda nije sigurno da ćemo ikad vidjeti sav taj novac, sigurno je da smo, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u periodu od 2001.-2008. u trgovinskoj razmjeni s Unijom izgubili 52,1 milijarde dolara. Toliko, naime, iznosi naš deficit u tom razdoblju. I tko tu gubi, a tko dobiva? Odgovor možemo dobiti u sljedećim činjenicama, koje ovore da tu divnu Uniju treba i plaćati, tako bi samo naš ulazak koštao između 2,5 i 4,3 milijarde kuna (cijena tzv. restrukturiranja gospodarstva i harmonizacije nacionalnog zakonodavstva). I to, naravno, nije sve: na ime PDV-a i dijela carina godišnje bismo Uniji morali uplatiti čak 1,9 milijardi kuna!

Ukupni godišnji trošak EU iznosi 1.147.885.101.616 €. Toliko moraju izdvojiti njezine članice, ili bolje reći, toliko moraju izdvojiti građani EU!  Od toga 281.977.916.466 € otpada na troškove provedbe zakona, 93.992.638.822 € su PDV i ostale europske porezne prijevare, 46.996.319.411 € više cijene hrane po Zajedničkoj poljoprivrednoj politici, 35.247.239.558 € plaća se za EU-službenike u zemljama članicama, 7.049.447.911 € su troškovi administracije, a 118.665.706.513€ su ostali troškovi. (izvor: Taxpayers Alliance/Daily Express)

Još zanimljivosti glede EU fondova

1. EU nikada ne daje novce u cijelosti, nego financira 50-90% projekta, dok ostatak mora namaknuti primatelj novaca iz fonda (npr. država). Ako dotična država nema novaca, kao npr. Hrvatska, i ako je riječ o većim ulaganjima, novci za dio koji država sama mora platiti se često mogu namaknuti samo uzimanjem kredita od banaka. Banke su pak, i u slučaju Hrvatske i cijele istočnoeuropske periferije, najvećim dijelom u vlasništvu inozemnih zapadnih banaka. Tako banke iz jezgre EU profitiraju od EU fondova čak i kad novci iz fondova idu siromašnijim državama. U fondovima za države članice EU uopće ne daje novce unaprijed nego ih (dijelom) uplaćuje tek nakon završetka projekta (tzv. predfinanciranje), što znači da zaduženje i kamate moraju biti još veće.

2. Novci iz EU fondova nisu poklonjeni novci. Hrvatska će, kao članica (a u nekim slučajevima i kao pristupnica), morati uplaćivati u te fondove iz kojih će se onda dijeliti sredstva. Prema trenutnim procjenama, u prvoj godini članstva ćemo u proračun EU morati uplatiti između 400 i 600 milijuna eura; od EU ćemo u tu svrhu moći dobiti do 200 milijuna, a ostatak ćemo morati namaknuti sami (vjerojatno daljnjim komercijalnim zaduživanjem i povećanjem javnog duga). Već iduće godine ćemo moći dobiti samo 30-ak milijuna pomoći, i nakon toga ništa. Sav ostali novac koji dobijemo od EU dobivat će se projektnim financiranjem u kojem vjerojatno nećemo biti uspješni. Spomenimo tu primjer Bugarske koja kao siromašna zemlja teoretski ima pravo na sve postojeće oblike pomoći pa je ipak od ulaska svake godine više dala EU nego što je do nje dobila.

3. Velik dio novaca dodijeljenih siromašnim zemljama preko EU fondova zapravo ide za nerazvijene regije bogatih, a i ono što se načelno da siromašnima se vrlo brzo vraća u zapadnoeuropske zemlje i tako što se uvjetuje da se tim novcima moraju npr. kupovati proizvodi i usluge njihovih državno protežiranih tvrtki koje uspijevaju ponuditi najmanje cijene na javnim nabavama i sl. Tako ta sredstva za "pomoć" manjim zemljama zapravo služe i kao subvencije gospodarstvima razvijenih EU zemalja.

4. Iz EU fondova se teoretski može povući jako puno sredstava, no namjerno je zamišljeno tako da se u praksi to ne događa.

5. EU preko fondova manjim zemljama diktira čime se mogu baviti, a čime ne, u što i kako trebaju ulagati te na taj način provodi nadzor nad dijelovima gospodarstva i društva koja nisu regulirana zakonima EU i koja drukčije ne može kontrolirati. Takav je nadzor u konačnici uvijek ne u interesu društva ili većine stanovnika manjih zemalja, nego u interesu ekonomskih elita pretežno najmoćnijih država europske jezgre.

Uostalom, zašto bi itko bolje živio u nekoj superdržavi nego izvan nje? Stvar je u tome što hrvatski političari uopće ne vode nikakvu politiku: njihova je jedina pseudo-politika ulazak u EU. Pa je onda logično da to stalno ističu, kako i izravno, tako i neizravno putem vlastitih privatnih medija. Kako uopće itko od građana može pomisliti da će ih spasiti baš ono što im naši  nesposobni i loši političari nude kao spas? Zar nismo ništa naučili? Ako vam pripadnici domaće političke elite kažu što biste trebali učiniti ili kamo biste morali ići – bježite glavom bez obzira na suprotnu stranu i ne osvrćite se! Zar to nije logično? Zar nismo ništa naučili do sada?!?

Europsko je pravo nekada bilo klasično međunarodno pravo i temeljilo se na međunarodnim ugovorima (Pariškim i Rimskim). No od 60-ih godina, Europski sud je „predložio“ drukčije viđenje europskog pravnog poretka, pa tako europsko pravo nije više međunarodno pravo nego samostalni pravni poredak. Kao takvo prihvaćaju ga države članice (točnije prihvaćaju ga njihove marionetske vlade), kao i nacionalni sudovi. 

Budući da europsko pravo nije međunarodno pravo, njegovi subjekti nisu samo države, već i njihovi građani. Građani država članica kao subjekti prava EU mogu biti nositelji subjektivnih prava koja se izvode direktno iz pravnog poretka EU; otuda i doktrina izravnog učinka prava EU. 

Novi pravni poredak EU sam kreira pravila o učinku vlastitih pravnih pravila u pravnim porecima svake države članice. Prema tome, kontrola nad učincima prava EU u domaćim pravnim sustavima više nije u rukama nacionalnih sustava, već u rukama samog prava EU! Stoga se govori i o konstitucionalizaciji unijskog prava, tj. na europskoj razini stvara se temeljna ustavna norma koja određuje status svih ostalih pravnih normi unutar tog poretka. Drugim riječima, jasno je da se Europska unija od zajednice za ugljen i čelik, preko ekonomske zajednice transformirala u političku uniju – saveznu državu.

Što nam je učiniti – koja je alternativa?

Neulazak Hrvatske u Europsku uniju ne znači ni izoliranost, ni izopćenost, niti išta slično. Hrvatska, istina, nije ni Švicarska ni Norveška, ali to je nije trebalo sprečavati da, umjesto da ulazi u tu federaciju, njeguje dobre gospodarske odnose s europskim državama i s njima (pa i sa samom Unijom) sklapa odgovarajuće ugovore i tako olakša trgovinsku razmjenu, slobodno kretanje roba, ljudi itd.

Sve ono što navode domaći izdajnici i propaganda se može postići i bez da postajemo članica te federacije; beskrajna putovanja u Bugarsku, trgovanje s Estonijom, studiranje na Oxfordu ili štoveć. Pa ne mora se zato ući u EU, postoje i drugi načini da se to izvede, a da se ne završi u „izolaciji“. Mi smo previše slaba zemlja da bi se oduprli takvom zakonodavnom birokratskom pritisku i vrijeme je da shvatimo da postoji golema razlika između nas, te ostalih zemlje poput Švicarske ili Norveške. Ljudi, zatrovani pred indoktrinacijskim medijima ne vide zbivanja u susjednim zemljama poput Slovenije koja ulazi u neviđene gospodarske krize zahvaljujući EU.

Što će se tek dogoditi nama ako uđemo u EU? Hrvatska će nesumnjivo doživjeti grčki scenarij, u najmanju ruku.  Postoji mnogo zemalja na svijetu koje nisu našle za shodno da se udruže u nekakvu saveznu državu kao što je Europska unija, a opet žive sasvim solidno. Ili ne, ali to je stvar umješnosti njihove politike i gospodarstva, a ne stvar podređivanja nekim federalnim autoritetima.

Umjesto da glasamo za mobilnost školstva i studiranje u inozemstvu, što će biti znakoviti udarac za naša sveučilišta koja će zbog protoka i odljeva mozgova povisiti (već ionako visoke) članarine, zašto ne bismo inzistirali na tome da počistimo smeće u svom dvorištu? Možemo ulagati u vlastito školstvo i vršiti organizirane pritiske na vlast da izmjeni obrazovni sistem.

U situaciji smo da imamo s jedne strane vrlo čvrsto ujedinjene članove transnacionalne kapitalističke klase (superklase - 1%), a s druge strane imamo masu ljudi (nas 99%) s pristupom gotovo svim bitnim informacijama, što nam pak omogućava tehnološka revolucija, razvoj interneta i društvenih mreža, općenito razvoj sustava masovne komunikacije. Stoga to treba iskoristiti za prosljeđivanje informacija i organiziranje.

Možemo i prestati surađivati sa sustavom. Najgora noćna mora čitavog sustava je naša nenasilna nesuradnja. Odbijemo li se pokoriti u bilo kojem obliku, sustav se s time ne bi mogao nositi, osobito ako je takva „buna“ masovna, pri čemu oni koji nisu osobno pogođeni nekom nepravdom moraju dati aktivnu potporu onima koji jesu. Potreban je neposluh ljudi s čvrstim načelima pravednosti, onih koji će stajati na strani pravednosti makar se nebo srušilo.

Možemo odlučiti da ne podupiremo Europsku uniju i da ne pristajemo na vlastito porobljavaje.  Možemo glasati protiv, možemo biti nepokorni njihovu kontrolnom sustavu, ne podržavati njezine bogate, iskorumpirane krupne kapitaliste, čelnike i institucije. Da biste sve to shvatili ne morate čak niti pročitati nerazumljive unijske propise, a ima ih podosta, preko 170.000 stranica (nisu ih pročitali ni eufilični političari).

Nakon što je poskupljenje kruha i mlijeka postalo izvjesno zbog unijske zapovijedi i opterećenja s najmanje 5% PDV-a, može li uistinu postojati netko tko će reći da? Nasumice, reći ´da´ može pojedinac koji je podlegao pranju mozga putem TV-a, ili pripada manjinskom bogataškom sloju u ovoj državi.

Nadziranje referenduma!

Jedan od načina jest i sudjelovanje u nadziranju referenduma! Ako niste znali, u tijeku je organizacija nadziranja referenduma nakon što se GONG pokazao nevjerodostojnim s obzirom da je na dosadašnjim izborima glasovao velik broj nepostojećih birača. GONG, udrugu koja je zadužena za izbore i referendum o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju, izravno sufinanciraju Vlada Republike Hrvatske, Europska komisija te iste one političke elite koje nas bez objašnjenja  i javne rasprave  na silu uvlače u Europsku Uniju.

Sada imamo priliku doprinijeti pravdi te napokon uzeti stvari u svoje ruke. Pozovite sve zainteresirane na sudjelovanje u ovim važnim demokratskim procesima koji imaju izravan ili neizravan utjecaj na sve nas. Postoji nekolicina hrvatskih organizacija (“Hrvati Organizirano Nadziru Izbore”, „Građanska solidarnost“, “I mene se pita” i dr.) koji imaju spreman plan nadziranja.

Za kvalitetno nadziranje potrebno nam je više tisuća ljudi, dobrovoljaca diljem države. Zato je iznimno važno da se svi odazovete i pozovete druge. Organizacija kontrole referenduma plod je interakcije i sinergije nekoliko udruga građana i nezavisnih aktivista diljem države, a vremena je jako malo, pa molimo sve osviještene građane da se što prije jave područnim koordinatorima, zavisno kojoj regiji pripadaju:

ZAGREB I ZAGREBAČKA ŽUPANIJA (Jadranka Šipuš)  jsipus.zg@gmail.com
SREDIŠNJA HRVATSKA (Nada Tušak) nadasisak@gmail.com
ZAPADNA HRVATSKA (Tihomir Kraljek)  tihomir.kraljek47@gmail.com
SJEVERNA HRVATSKA (Davor Vikert) davor.vikert@ck.t-com.hr
DALMACIJA (Anita Barišić) anita.bare11@gmail.com
SLAVONIJA I BARANJA (Drago Rubil) drgs57@gmail.com
DIJASPORA/BIH (Romano Sole) romano.sole@gmx.de

Informacije možete dobiti i telefonskim putem, a ako ste u Zagrebu, možete se i direktno obratiti na sljedeću adresu: URED ZA NADGLEDANJE REFERENDUMA (Šubićeva 55, Zagreb): 01 4641-405

Ponavljam, kopirajte članak, dijelite ga. Koritite svoj facebook profil(baš sada) i širite informacije!

´Tko nije svjestan da nije slobodan, rado će služiti diktaturi.´ 

 Europska unija i velika nevolja koja dolazi, 2011.