Krešimir Mišak: Priče iz Europske unije - 1. dio

...........................................................................................................................................................................

17. ožujka 2011. - Izvor: 

http://www.svjetlost-online.com/kresimir-misak/

Bok svima!

U zadnje vrijeme se sve češće istinski naježim kad netko spomene Europsku uniju. Već par godina je jasno da ta stvar nadaleko smrdi, da je tisućama kilometara daleko od demokracije, da se (kao što je to dokumentirano u knjizi ‘Velika obmana – Tajna povijest Europske unije’ britanskih novinara Bookera  Northa) rado predstavlja falsificiranom poviješću i kiti tuđim perjem, u smislu da si još od samih začetaka Zajednice za ugljen i čelik i vremena Marshallovog plana pripisuje pozitivne gospodarske učinke koji su zapravo nastali zbog nekih sasvim drugih razloga ili prije implementiranja određenih nadnacionalnih ovlasti. Dakle, već je i prije bilo jasno da je posrijedi prava ‘praksa urote’, ali ipak se sustavnom propagandom ona nametnula kao prirodni ishod događaja, kao nešto što je jednostavno prije ii kasnije moralo nastati – naravno, to je tako samo prema nedokazanoj ‘teoriji spontanog razvoja događaja’, onoj koja govori da ratovi počinju sami od sebe, kao i ekonomske krize, da je otrov aspartam u kaugumama slučajno i sve u tom stilu, a to nije ona u koju vjerujemo, zar ne?         

Ta nevjerojatna mantra o potrebi ulaska u EU se svuda može čuti, i u rečenicama koje se bave tom temom, kao i onima usputnima („jednom kad uđemo u EU“, „..što je u skladu sa zahtjevima EU“ itd), a koja je  nekako općeprihvaćena. Zapravo, postavlja se pitanje koje koristi imamo od sveg ovog superbrzog globalnog komuniciranja kad do nas stižu samo komunikeji skuhani u tko zna kakvim sve nevidljivim korporatističkim ili iluminatskim kuhinjama. Sve mi se čini da je prijeko potrebno da se vratimo onim starim sustavima prenošenja novosti glasina od usta do usta, pony expresu ili bilo čemu sličnom. Časna riječ, bili bismo točnije i bolje informirani.

Recimo, dok u novinama uglavnom čitam izjave političke, ekonomske ili akademske stručne elite o nužnosti ulaska u EU radi nekog našeg apstraktnog boljitka (nikad zapravo objašnjenog), do mene ‘terenskim’ putem stižu potpuno drugačije informacije.

Recimo, moju hanumu je nazvala teta koja 45 godina živi u Parizu, danas već gospođa u godinama, poprilično apolitična, i u razgovoru se usput požalila kako u Francuskoj, zemlji koja je tradicionalno znala cijeniti uživanje u životu, nikad nije bilo gore nego otkad su ušli u Europsku uniju. Jedan drugi prijatelj je ispričao kako mu je prijatelj iz Češke ispričao da su navečer, onog dana kad je Češka ušla u EU, svi na ulicama slavili i mahali zastavama, a već doslovno drugog jutra svi su plakali – kad su vidjeli cijene koje su se odmah pojavile po dućanima. Jedan treći čovjek je pričao kako je poslovno bio u Mađarskoj i iznenadio se kad je vidio masovne demonstracije protiv Europske unije. Kad se začudio, njegov poslovni kolega, Mađar, rekao mu je da to nije ništa čudno, da se takve demonstracije stalno zbivaju. Zanimljivo, pomislio je i očekivao da će, vrativši se u Hrvatsku, u nekim novinama pročitati nešto o tim burnim zbivanjima u susjednoj državi. Na njegovo iznenađenje, ali ne i na naše – nigdje ni slovca.

Nadalje,  tu gdje živimo, na brežuljkastom kraju blizu Bregane i slovenske granice, hrvatski seljaci se i dalje često druže sa slovenskim kolegama, kao što čine već desetljećima, i iz prve ruke slušaju što im je Europska unija napravila. Predugo bi bilo da sve nabrajam, a i nisam siguran bih li se sjetio svega što pričaju, ali  – pogađate već – baš ništa dobro. I tako dalje, i tako dalje, takvih priča sam već čuo desetke i nijedna nije bila pozitivna.

Tako da ispada da su suvremene komunikacije podijelile ljude, umjesto da ih povežu. Što je logičan ishod činjenice da se sve one nalaze u piramidalnom vlasništvu svakojakih korporacija, koje se negdje visoko na vrhu zamotanom sivim oblacima, sve spajaju u jednu veliku korporaciju.

No, da vidimo može li se negdje u novinama možda iščitati između redova prava, korporatistička priroda EU?          Da ne zaboravim spomenuti – mjerit ćemo djela, a ne riječi.

Je li EU korporatistička država?

Što ne piše u vijestima, ponekad piše u kolumnama. Kad sam u Večernjaku, u ovom ožujku 2011, u kolumni Eurozov Stojana de Prata, pročitao naslov „I unija će izaći na ulice“, prvo sam pomislio kako i oni žele skidati hrvatsku vladu i već sam vidio sliku miješanog belgijsko-bugarsko-estonsko-francusko.poljskog itd.. društva kako maršira Vlaškom noseći višejezične transparente. Ipak, sinulo mi je, da 500 milijuna ljudi izađe na ulice zbog naše vlade, pa to bi ipak bilo malo previše, budimo realni.

Ustvari, kolumna se bavila planovima za blokadu svih pristupa glavnom gradu EU, kako šefovi država ili vlada EU ne bi 24. ožujka mogli stići na redoviti proljetni sastanak Europskoga vijeća. Europski kongres radničkih sindikata (ETUC) razmišljao je o toj blokadi, pisalo je, a čak i da se ne slože sindikati svih država članica, blokadu bi proveo Opći savez belgijskih radnika. Belgijanci bi štrajkom prekinuli željeznički i zračni promet i zatvorili zračne luke, dok bi radnici svojim tijelima zapriječili prometnice. Njemački sindikati se, rečeno je, nešto premišljaju, a francuski sindikati su već najavili da će im se pridružiti.

Čemu takav taktički pothvat širokih razmjera? Pa zato jer očito nitko u EU ne želi slušati. Nico Cue, glavni tajnik metalske sekcije belgijskog sindikata je rekao: „Da sa svih strana Europe u Bruxelless dovedemo i 100 000 radnika, ništa ne bismo promijenili. Jednostavno nas ne žele slušati.“

Dečki, pa koga još to iznenađuje?

„Zato ovaj put“, nastavio je Nico, „moramo učiniti nešto ozbiljno. Ako su zračne luke zatvorene, ako nema goriva za zrakoplove, ako kontrolori letenja ne rade, onda se neće moći sastati.“

Tko pita radnike. Sigurno ne EU, divovska korporatistička država (korporatizam je ona ekonomska strana fašizma u kojoj se spajaju visoka nedemokratska centralizirana vlada i korporacije) koju u šaci drži mali broj korporatista i sve što radi jest u njihovom interesu. To je ono što žulja radnike Europe, jer bi ovogodišnji proljetni summit EU na dnevnom redu trebao imati Pakt o konkurentnosti koji su sastavili okosničari Europe, Njemica Angela Merkl i Francuz Nicolas Sarkozy, koji i nisu toliko različiti kako se ponekad čini, pogotovo s obzirom na činjenicu da su i jedan i drugi zeleno svjetlo za preuzimanje vlasti na „demokratskim“ izborima u svojim zemljama dobili, kako piše Daniel Estulin u knjizi „Istinita priča o družbi Bilderberg“, upravo na sastancima skupine Bilderberg, koja je pak, kako je danas već više-manje poznato, jedno od operativnih tijela  onih koje se u nedostatku bolje naziva nekad naziva Elitom, nekad Iluminatima, nekad korporatistima, a ja predlažem naziv „oni šupci“.

Uglavnom, među šest predloženih točaka osovine Merkel- Sarkozy, dvije su posebno razljutile radnike, mada postojanje takvih točaka zapravo ne bi više nikoga trebalo iznenađivati jer Europska unija nije napravljena zato da radnicima bude bolje, nego zato da im se s vremenom oktroira ropski sustav. Te dvije točke, predmet ljutnje radnika, su ukidanje automatskog godišnjeg usklađivanja plaća s indeksom inflacije te sveeuropsko povećanje dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina. „Dorađena“ inačica tog prijedloga, piše dalje u kolumni, navodno uključuje i decentralizaciju kolektivnog pregovaranja – dakle, „ne bi više bilo kolektivnih ugovora na razinama višim od tvrtki, a ukinula bi se, tamo gdje postoji, zabrana zapošljavanja radnika koji nisu zaštićeni članstvom u sindikatu.“ 

Naravno, kaže se u novinama, Sarkozy je u jeku krize obećavao da će se globalno preslagivanje (uobičajena iluminatska igra riječima, koja zapravo znači globalno porobljavanje) iskoristiti za izgradnju „kapitalizma s ljudskim licem“, koji neće biti usmjeren samo na maksimiranje dobiti nego će i biti i društveno odgovoran.

To bih htio vidjeti! Ipak sve više dobivamo ‘kapitalizam s gmazovskim licem’, a Sarkozy jednostavno laže kad kaže da je cilj EU izgraditi „društveno-tržišno gospodarstvo“.

Pisalo je dalje da se taj francusko-njemački prijedlog temelji na liberalnom načelu rezanja troškova. To je klasični ublaženi izraz, jer u tim kategorijama su ljudi i njihove potrebe uvijek tek „troškovi“. Sve što može povisiti kvalitetu života ljudi su – „troškovi“.

No, takav su prijedlog proteklog vikenda na summitu u Helsinkiju podržali državnici iz osam zemalja u kojima je na vlasti Europska pučka stranka – očito još jedno nadržavno tijelo s pipcima u svakoj pojedinoj državi. Socijalisti su pak, pisalo je dalje, na svojem summitu u Ateni upozorili da „konzervativci, tjerajući države i građane da se međusobno natječu žrtvuju temeljno načelo EU: solidarnost i zajedničku sudbinu.“

Ovo je svakako točko, svima nam se nudi zajednička sudbina da solidarno pojedemo govno. Čelnik europskih socijalista Poul Nyrup Rasmusen je ispravno rekao: „Taj bi ultraneoliberalni prijedlog pretvorio države članice u podružnice jednog korporacijskog tijela i dodatno oslabio one već slabe. Siromašna država odgovara samo bogatima.“   

Je li rekao „korporacijsko tijelo“? Pa da, o tome se i radi kod EU, nema tu ništa više od tog.

Europski povjerenik za zapošljavanje, društvena pitanja i uključivost Laszlo Abdor je pak rekao da bi fiskalni rezovi doveli do gospodarskog rasta bez otvaranja novih radnih mjesta.

Ako je tako bajno u Europskoj uniji, kako to da se nitko ne zapita zbog čega onda svi ti ljudi prosvjeduju, zbog čega se svi oni spomenuti državni sindikati ponašaju prema upravnim tijelima EU kao da su im neprijateli, a ne njihova pravedno izabrana vlast. Možda zato jer ta vlast nije izabrana nego nametnuta, a pogotovo  ne pokazuje da su joj interesi ljudi, njihove slobode i standard života cilj.

A možda još postoji netko tko ne vjeruje da je EU izraz korporatizma?

Naravno, Uniji su puna usta pravde i jednakosti, ali i Hitleru su sredinom tridesetih godina 20. stoljeća bila pua usta mira, pa eto kako je završilo i koje su mu bile prave namjere.

Evo još jednog dobrog primjera kako razmišlja korporatistička nadnacionalna tvorevina EU – koja je uvijek na strani pravde (ako ćemo lagat’).

Naslov u novinama je bio u obliku klasičnog spina: „EU se obračunava s posebnim porezima na mobilne usluge, a u RH se koči razvoj telekoma.“  Ma nemojte! Pa da vidimo što piše u članku.

Ukratko, ovo: telekomunikacije, posebno mobilne, jedan su od rijetkih sektora koji nije na koljenima zbog krize te i dalje zbraja pozamašne profite, pa su, rečeno je u tekstu, zato ‘kažnjeni’ jer je „Vlada odlučila da joj je najlakše namaknuti dodatne izvore prihoda iz tog sektora“. U ljeto 2009. uveden je „krizni harač“ u vidu trošarina u obliku  6 posto prihoda na glasovne usluge i SMS, ali nije ukinut kao ostali oblici kriznog poreza.

A to, da smo u Europskoj uniji, Vlada ne bi smjela“ jer, pisalo je dalje, Europska komisija je za početak udarila na Mađarsku, koja je također uvela poreze na telekom-industriju (robinhudovski porezi, mogli bismo reći, uzmi bogatima i daj siromašnima), ali se sumnja da su ti propisi – u suprotnosti s regulativom EU. A ne možeš ti u svojoj kući raditi što ti hoćeš nego što Komisija kaže da smiješ. To se zove sloboda na europski način.

Mađarska je vlada od toge poreza prihodovati, ali je prema zakonima EU telekomunikacijama-korporacijama moguće nametnuti dodatne poreze jedino ako im je svrha plaćanje administrativnih i regularnih troškova vezanih za telekomunikacije. U mađarskom slučaju EU Komisija misli da to nije tako, pa su opomenuli Mađarsku, a ako Mađari ne odgovore, Komisija će formalizirati svoje zahtjeve te, kao i obično, tražiti da se usklade s „europskom pravnom stečevinom“.

Koja nije nikakva „stečevina“, kako si rado tepa, nego skup zakona i pravila koji su dekretom donijela neizabrana tijela EU.

Jadnim telekomunikacijski korporacijama su isto tako ružnu stvar napravili Francuzi i Španjolci, nametnuvši dodatne poreze još 2009, pa su prekršili regulativu EU i završili na europskom sudu. Kod njih je pak uvođenje tih poreza imalo svrhu sanacije šteta od jednog drugog korporatističkog zakona.

Naime, francuski i španjolski telekomi su nadoknađivali razliku zbog ukidanja plaćenih reklama na javnim nacionalnim televizijama, pa su i jedni i drugi plaćali 0,9 posto prihoda (niti jedan posto), ali tek nakon što prijeđu pet milijuna eura dobivenih od korsnika.

Naime, korporatisti ne posjeduju javne televizije, pa kako im nisu u direktnom dosegu, onda im žele smanjiti snagu i moću – opet apelirajući na pravdu, to jest na silnu nepravdu koje njihovim privatnim televizijama čine zločeste javne televizije u tim zemljama. Korporatistički uzorak je uvijek isti – svemu što pripada javnom ili državnom sektoru treba srezati krila, automomiju, financije i snagu, a svakoj pojedinoj krorporaciji što više olakšati posao skupog naplaćivanja svojih usluga. Naravno, telekomunikacijske tvrtke imaju neku svoju ispriku jer zbog tih nameta, pisalo je u novinama, one jadne gube na investicijskom potencijalu (hoće da progutamo priču da mi svi gubimo kad one gube), pa, kaže Hrvatski telekom,  „neće biti u mogućnosti pratiti ritam ulaganja koja su potrebna za razvoj mobilnih koumikacija, a naročito novih mobilnih mreža 4 generacije“. Pa što? Mobilne komuniacije su ionako već i predobro razvijene, možemo se malo i strpiti, trenutno ima i važnijih stvari za koje se treba pobrinuti, ne mislite li? 

Pozicija-opozicija

Nedavno mi je jedan prijatelj u raspravi oko EU rekao su oni ipak razvijeniji od nas i da nema ništa loše u tome da se kod nas živi sa standardom koji bi bio blizak njemačkom. To je još jedna od zabluda i zbrka koje se šire jer (osim što bi mi trebali tražiti usporedbe s novim članicama EU s istoka Europe)  Njemačka svoj standard nema zahvaljujući Europskoj uniji, pa ona je motor kontinentalne Europe stopedeset godina, a i duže ako uračunamo austoaugarska stoljeća.

Zbrka i zabluda ima još. Nedavno je na radio 101, u emisiji u kojoj su bili gosti predstavnici braniteljskih udruga koji su vodili prosvjede protv vlade, javio slušatelj, također branitelj, koji je rekao da što to oni pričaju o Europskoj uniji, pa da je on bio u ratu zato da bismo izašli s Balkana i ušli u Europu. Pitanje prvo jest zašto, ako već treba izaći iz balkanskih asocijacija, treba ući u neke druge, a točka  broj dva je još važnije – nepotrebno je poistovjećivati Europu i Europsku uniju. To su dva različita pojma, koje suprotstavljeniam čini baš nedemokratsko ponašanje neizabrane i prema tome nelegitimne europske uprave.

Europska unija je politički konstrukt, diktatura koja nameće zakone članicama i koja je nastala zakulisnim manipulacijama, u puno malih koraka kod kojih se nikada nije otkrivao krajnji cilj već se namjerno stvarao učinak da se takvo okrupnjavanje događa sponatno, nekom povijesnom logikom. Europa je pak nešto drugo – to je jedan divni kontinent prepun raznolikih jezika, tradicija i naroda. I naravno da svi ti ljudi, baš kao i svi ostali na svijetu, rado prihvaćaju ideju o zajedništvu i miru. Ali onda im se kroz floskule o zajedništvu progura diktatura. Pa nitko baš nije toliko glup da to prije ili kasnije ne uvidi, pogotovo kad osjeti na vlastitoj koži. Mi bar imamo sreće da to još gledamo izvana i da odlučimo ne otići tamo gdje nam se ne sviđa.

Ali zato se u zadnje vrijeme primjećuju koraci sustavne kampanje da se to ipak dogodi, koja pak dolazi od naše političke elite koja je vrijedni promotor europske dikature. Recimo, u zadnje se vrijeme može pratiti rasprava o tome hoće li se referendum održati prije ili poslije izbora.

Prvo je izvjestitelj Europskog parlamenta za Hrvatsku Hannes Swoboda prešao granice nemiješanja u unutarnje poslove drugih država, (na to se EU inače fura, miješanje i umiješavanje je njen glavni cilj) rekavši da Hrvatska treba najprije završiti pristupne pregovore s EU-om i tek onda odrediti datum parlamentarnih izbora ako želi što prije u EU.  A ako ne želi? Koja Hrvatska želi, koja ne želi? Ona koju ja znam ne želi, a ona o kojoj čitam u novinama silno želi.

U ožujku 2011, dakle, vode se rasprave oko datuma izbora. Recimo, predsjednik je rekao da bi se izbori trebali održati prije referenduma o ulasku u EU. I on, kao i onaj neki Swoboda strahuju da se ljudi ne bi, navodno, kroz referendum nešto osvećivali vladi. Predsjednikov stav, pisalo je dalje u novinama, razljutio je premijerku, ali ne iz razloga koje bismo mogli pozdraviti. Ništa nas manje jako ona ne vuče u EU, ali, pisalo je u novinama, „računa na izbornu pobjedu na krilima uspjeha referenduma o ulasku o EU“.

Tu bi trebalo malo pripaziti na izbor riječi.

Što to znači: „Uspjeh referenduma?“

Referendum će u svakom slučaju biti uspješan ako će pokazati volju građana, zar ne? On prema tome ne može biti neuspješan. Ali taj izraz „uspjeh referenduma“ jasno govori o namjeri, kao i o tome što politička elita smatra da je ulazak u EU nešto korisno i potrebno. Ali koga briga što bi se njima dopalo…

Za mene bi, recimo, uspjeh referenduma, bio kad bi rezultati, čak i usprkos ustavnih promjena koje su smanjile broj glasova potrebnih za ulazak u EU bar za pola,  pokazali da ovih jedva 25 posto građana koji su za EU ipak ne može biti dovoljno. Drugim riječima, osim za tih 25 posto ljudi, referendum bi bio uspješan kad građani ne bi „ratificirali“ svoj ulazak u EU, kojega nisu niti tražili niti htjeli.

Dakle, slažem se u tome s premijerkom – ja se isto nadam da će referendum biti uspješan…

Da se ne biste zavaravali oko toga da živimo u pluralizmu mišljenja i da višestranačje nije tek predstava u kojoj se između stranaka uvijek raspravlja o ne baš jako bitnim pitanjama, dok se oko bitnih svi slažu. Slaže se predsjednik, slaže se premijerka i stranka na vlasati, a slaže se i „oporba“. I veća i manja, i glavnine i manjine. Barem sudeći prema novinskom naslovu koji je citirao  predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca. A pisalo je: „Nama je najvažnije završiti pregovore s EU, a ne tko će potpisati pristupni pregvovor“.

Pa da, čovjek je u pravu, to stvarno nije bitno jednom kad šteta bude počinjena. U istim je novinama šef opozicije Zoran Milanović rekao da „izbori moraju biti prije referenduma jer bi se inače referendum pretvorio u izraz nezadovoljstva prema vladi i time bi se ugrozio uspješan završetak procesa pristupanja u EU.“

Valjda je htio reći –  neuspješan. Jer mada u suvremenoj demokraciji volja naroda više nije bitnoa, ipak postoji većina građana koji ne smatraju uspjehom isto ono što smatra šef opozicije. Još je u novnama šef SDP-a dodao da će njegova stranka aktivno pozivati ljude da izađu na referendum i glasuju za ulazak u EU.   

Uostalom, šef glavne „opozicijske“ stranke još je početkom veljača u javnost izašao sa slijedećim spinom, koji je bio i naslov novinskog teksta na jednom pertalu: „Kad uđemo u EU, više nego ikad odlučivat ćemo sami“.

Zorane, baš kao sad o ulasku o EU ili nekako drugačije?

Rekao je to kad se u sjedištu SDP-a održala  otvorena sjednica Savjeta SDP-a za međunarodne odnose na temu ‘Hrvatska u finišu pregovora s Europskom unijom’. Uvodna izlaganja održali su obavezni Zoran Milanović i Vesna Pusić, predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora koja se uvijek jako trudi da nas smjesti u EU, sa ili bez naše volje. Jer mi samo ne znamo zašto je to tako dobro, a da znamo, sigurno bismo htjeli isto što i ona.

„Ulazimo u finiš pregovora s Europskom unijom, što se osjeti po razini tenzija, kako u Hrvatskoj, tako u Bruxellesu, Strasboroughu i Budimpešti’, naglasio je Damir Grubiša na početku sjednice i nastavio: „Nažalost, kako metoda pregovaranja nije transparentna, javnost ne može djelovati kao katalizator“ i naglasio da se „Vlada trudi, ali sve je to pasivno; potreban je jedan proaktivni sustav koji bi bio dostupan svim razinama“. I još: „Ova se vlada u tom smislu više ponaša kao vlast, a ne kao pružatelj usluga’, zaključio je Grubiša.

Ali vlada i jest vlast. Ili sam ja nešto krivo do sad naučio?

Ovo je stvarno zanimljiva rečenica. Naučimo iz nje kako Europska unija vidi demokratski izabrane vlade – isključivo kao pružatelje usluga njima.  

Pa je Vesna Pusić u svom izlaganju istaknula da je na političkoj sceni jedini bitan politički konsenzus postignut oko ulaska Hrvatske u EU. Možda zato, Vesna, jer je to Uniji i jedino bitno pitanje uopće. Ostalo stiže poslije.

„Naša je zadaća informirati javnost o onome što nas u budućnosti čeka. Možda nisu svi zainteresirani za svaki sadržaj, ali svi žele da ih se tretira kao normalne i inteligentne građane“, naglasila je Pusić.

Pa i ja to želim, i  jedva čekam da vidim kad će gđa Pusić početi tretirati građane kao normalne i inteligentne ljude. U međuvremenu, molim vas dodajte mi onu moju vrećicu za povraćanje, ako nije već prepuna.

Jer je potom, ne trepnuvši, rekla da nas čeka ukidanje nulte stope PDV-a i uvođenju najmanje pet posto na sve vrste kruha, mlijeka, knjiga, znanstvenih časopisa i ortopedskih pomagala; uvođenje novih trošarina za električnu energiju, plin i duhanske proizvode te ukidanje posebnih poreznih olakšica. I još dodala da „nažalost nećemo uspjeti iskoristiti sav novac koji smo dobili od EU. Primjera radi, 40 posto svih poticaja koje Hrvatska isplaćuje su za poljoprivredu. A od 2007. godine za projekte u poljoprivredi iskoristili smo samo 5,9 posto onoga što smo dobili“.

O novcu potrebnom za članstvo u EU malo više u drugom nastavku. I druge nove države-članice su očekivali silni novci, ovako za reklamu, a u praksi se dogodilo da, iz ovih ili onih razloga, plaćaju u blagajnu EU više nego što iz nje dobivaju. Kod EU ništa nije onakvom kakvim se predstavlja, to treba stalno imati na umu. 

Zoran Milanović je na toj sjednici „rekao da je ova priča uglavnom gotova“.  Sretan je. I još ovo: „Trebamo uvjeriti građane da će im to donijeti samo dobro. Kada uđemo u EU, više nego ikada ćemo odlučivati sami. Ostajemo gazde, razlika je samo hoćemo li biti dobri ili loši gospodari“.

Zorane, stvarno jedva čekam da me uvjeriš u to. Mada će to biti teško po pitanju ove besramne izjave da ćemo „s ulaskom u EU više nego ikada odlučivati sami“. Nekoliko konkretnih primjera takvog „odlučivanja“ na raznim područjima, od osiguranja do hrane  (kod tog „odlučivanja“ jedino smiješ bespogovorno prihvatiti što ti se naredi usprkos svim vlastitim podacima, istraživanjima i ekspertima) naveo sam u knjizi „Sve  piše u novinama…“, a u slijedećem nastavku ovog teksta, za par dana, naći će se još pokoji primjer koji direktno demantira tu apsurdnu laž.

Što bi s onim da treba tretirati ljudi kao normalne i inteligentne? Ah, da, to je obećala Vesna (još čekamo da se obećanje ispuni), Zoran barem nikad nije tako nešto obećao. Što se i vidi iz navedene rečenice

I da, naglasio je da je dobro da se referendum odvija odvojeno od parlamentarnih izbora, ali to već znamo. Dodao je da „ukoliko Vlada bude priču oko EU koristila kao komunikacijsku strategiju u izbornoj kampanji, nećemo joj zamjeriti“. To je baš lijepo.

Uvijek je lijepo kad se ljudi slažu.

Zato je valjda Zoki slagao ljude.

Toliko za danas, ali nisam još gotov. Dapače, tek me krenulo i neću stati dok se ne ispucam. Očekujte bar još dva nastavka ovog trilera.

Čitamo se!

- nastavit će se -

Krešimir Mišak: Priče iz Europske unije – 2. dio

...........................................................................................................................................................................

9. travnja 2011. Izvor: http://www.svjetlost-online.com/kresimir-misak/ - Autor: Krešimir Mišak 

Pomalo sam u zadnje vrijeme opet listao novine po kafićima – mada sam sebi obećao da više neću, ali starih se navika teško riješiti. Pa sam morao poseći u džep za svojim ‘švicarcem’ i pomalo rezuckati biserje iz tiska. I onda sam, prije nekog vremena, počeo pisati jedan mali post na temu Europske unije. (To je još jedno prekršeno obećanje, jer sam sebi rekao da se neću više ni približiti ičemu što ima veze s bilo kakvom politikom. Ali nekim ljudima jednostavno ne možete vjerovati na riječ). Na vašu i moju žalost, tekst je tako nabujao da sam se ubio pišući, pa se nadam da se to neće dogoditi vama kod čitanja. Ma neće, razlomit ću ga u par dijelova. Kaj je – tu je, prvi dio te kobasice ste već mogli naći u predzadnjem postu. Evo i novog nastavka, a bit će i još pokoji, već spreman u glavnim crtama.

Uglavnom, sjećate se kako uvijek netko obećaje kako nikad o samima sebi nećemo odlučivati više nego kad uđemo u Uniju? To je stara mantra, ali pitanje je na kakvu slobodu misle dok to govore. Jer načelno govoreći, sloboda je izlizan pojam, koristili su ga svi od Hitlera do Mao Zedonga. Ona se vidi jedino u praksi, u puno malih i većih situacija s kojima se čovjek može susresti, i to na raznim poljima. Priča koja je slijedi je tipična, i nalik nekim drugima, koje sam naveo u svojoj knjizi, a sve to možete i sami pročitati u novinama – ako obratite pažnju i stavite prave naočale.

Obrazac je uvijek taj da se odjednom niotkuda, ignorirajući i domaća istraživanja, i domaće strukovne udruge i podatke koji govore u prilog tome da to baš nije dobro tako napraviti, donese neki zakon, protiv kojeg su svi koji imaju pojma o toj temi. Malo se žale, i to je to, zakon je donesen bez javne rasprave, prakitčki automatski, odnekud prepisan i importiran (uvijek iz istog smjera), vjerujem, u mnogim slučajevima i bez čitanja od strane saborskih zastupnika, i moraš ga prihvatiti. Demokracija suspendirana. Ovo je samo novi mali nastavak te „uvijek, uvijek iste priče“ (da citiram Đonija), a kao i obično sve se odvija ispred naših očiju i može se naći po novinama i news-portalima.

Recimo, na jednom portalu u ožujku je osvanuo naslov „Otpor zakonu – Odvjetnici ne žele otkrivati porijeklo novca svojih klijenata“.
Hrvatska odvjetnička komora upozorila je da europske odredbe o sprječavanju terorizma (ha, terorizma! Stvarnog kao i Crvenkapica. Ali dobar izgovor vrijedi zlata.) i pranja novca, koje je Hrvatska morala uvrstiti u svoje zakonodavstvo, ugrožavaju temeljna profesionalna načela čuvanja odvjetničke tajne te odnos povjerenja između stranke i njegova pravnog zastupnika. Prema novim zakonskim odredbama, odvjetnici su dužni utvrđivati podrijetlo novca svojih klijenata, čime ih se, kako ističu, želi pretvoriti u istražitelje i doušnike represivnog aparata.

To i jest jedan od princip svakog totalitarizma, da svako svakoga špijunira za državu, i skoji kroz svoje nametnute odredbe i zakone prije ili kasnije zakvači svakoga – od kumice na placu do odvjetnika.

„Hrvatski odvjetnici su protiv kršenja zakona i kao legalisti poštuju sve propise na snazi, ali ne mogu pristati da se zakonskim odredbama ugrožavaju temeljna načela odvjetničke profesije“, kazao je predsjednik HOK-a Leo Andreis.

Ali sve se može, prijatelji, kad se na ovaj način uvoze zakoni.

U HOK-u su istaknuli da iste stavove o ovoj problematici imaju i odvjetnici u zemljama Europske unije. Što je i logično jer isti zakoni diljem cijele EU gnječe ljude, bez obzira na nacionalnost ili državu. Zbog toga su na Danima odvjetništva, održanima u ožujku, seminar o problematici sprječavanja pranja novca organizirali s kolegama iz Pariške odvjetničke komore, dok su narednog dana o modelima donošenja zakona raspravljati s odvjetnicima iz Njemačke. Po Andreisovim riječima, odvjetnici se protive da se zakoni donose samo zato da se ‘riješi neki trenutni problem pa makar to bio i ulazak u EU’.

Lijepo je to, protiviti se, ali nažalost psi laju, karavane prolaze. U ovo slučaju na karavani piše EU.

Dalje je dobronamjerno pisalo:

‘Propisi se ne smiju donositi da idu u korist trenutnoj situaciji, oni moraju biti u službi pravne države i funkcioniranja sustava. Zakonodavstvo treba graditi za našu djecu, kako bi jednom živjela u pravnoj državi’, smatra predsjednik HOK-a, što je plemenito, ali pri tom očito nema u vidu da nadnacionalnoj grupaciji nije cilj graditi išta za ičiju djecu niti razvijati pravnu državu – osim u smislu kafkijanskog složenog centraliziranog pravnog sustava.

Komentirajući trenutnu praksu donošenja zakona, Andreis je kazao da su pravni stručnjaci u radnim skupinama u manjini zbog čega ih političari najčešće nadglasaju. Odvjetnici smatraju da se odredbama o sprječavanju pranja novca i terorizma krše temeljna ljudska prava na pružanje pravne pomoći. No, temeljna ljudska prava nikad nisu bila na srcu ni jednoj dktaturi, ili se varam?
Gost skupa, predsjednik Međunarodnog odjela Pariške komore Philippe Georgiades, također je ocijenio da takvi propisi odvjetnicima oduzimaju neovisnost, dok je njegov kolega Dominique Basdevant upozorio da se tome protive sve europske odvjetničke komore koje ‘političkom borbom’ žele upozoriti da se odnos povjerljivosti s klijentom ničim ne smije ugroziti.

I sad vi meni recite tko je tu lud? Sve europske odvjetničke komore se protive takvim propisima, ali to nema apsolutno nikakvog utjecaja na njihovo donošenje. Naravno, zato jer smo već cijelo desetljeća ispirani lažnim ratom protiv nepostojećeg terorizma, što je i izmišljeno da bi se koristilo kao isprika za nametanje zakona koje nitko ne želi, i koji oduzimaju slobodu za slobodom.

Tako to ide ovih dana – ljudi se bune, ali zakoni se donose.

Naviknite se na to.

Jer slijedi još jedna isti primjer.

Pod naslovom „Naš mozak u Bruxellesu“ novinar Tihomir Ponoš je u siječnju dao još jedna primjer toga kako ćemo, kako je rekao šef SDP iz pretprošlog posta, „sam odlučivati o svojoj sudbini“ kad uđemo u EU i kako to izgleda kad je, sad već u praksi, a uskoro i formalno, vlast negdje drugdje, i to takva vlast koja brine za korporativne interese, a ne za građane.

Ponoš je u svom odličnom tekstu napisao da se „naprosto sva odgovornost prebacuje Bruxellesu, jer na njemu je da misli i odlučuje, na nama je da se prilagožavamo i provodimo: „Nema druge nego nemoćno širiti ruke jer ‘Bruxelles su poručili’. Ništa nije toliko važno kao dobiti pohvalu iz Bruxellesa i ništa nije toliko važno kao dobivanje zelenog svjetla ili naputka iz Bruxellesa. Ima u tome nečega paradoksalnog: vladajućoj su političkoj eliti puna usta pune podrške političkih elita iz inozemstva, dočim im je kad se zbori po podršci na domaćem terenu prazna rečenica. Neprekidno slušamo kako Hrvatska dobiva podršku za ovo ili ono, za sudjelovanje u Afganistanu, napredak u pristupanju Europskoj uniji, stabilnost koju donosi u regiju.“

Tekst je pisan u vrijeme kad su se studenti i profesori bunili i prosvjedovali zbog zakona o obrazovanju koji će korporatizirati sveučilišta i suspendirati mnoge dobre, desetljećima provjerene tradicije.

Sjećate se još uopće toga?

Znam, znam, bilo je davno, prije više od dva mjeseca.

Tada je na Filozofskom fakultetu 55 profesora svojim potpisima podržalo organiziranje štrajka akademskih radnika protiv Zakona o sveučilištu, znanosti i visokom obrazovanju te izjavilo da će u njemu sudjelovati s drugim kolegama koji se također protive spornim zakonima. Njima su se pridružili i studenti, a tražili su potpuno povlačenje zakona te smatraju da je sramotno što je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa nastavilo sa njima iako su ih odbili svi fakulteti, instituti i HAZU. Usprotivili su uvođenju sustava financiranja sveučilišta i instituta putem tzv. programskih ugovora te uvođenju piramidalnog sustava radnih mjesta na sveučilištima i institutima jer smatraju da će to učiniti nesigurnim financiranje javnih ustanova, a mlade znastvenike moglo bi natjerati da napuste Hrvatsku. Također se protive i uvođenju upisnina umjesto školarina jer će tako visoko obrazovanje postati nedostupno sve širim slojevima društva.

Tihomir Ponoš je u nastavku svog članka (kojega veliki dio prenosim) napisao ovo lucidno viđenje stvari:
„ Ovotjedni naramak pohvala iz Bruxellesa je donio ministar Radovan Fuchs. U ponedjeljak se u budućem nam nadglavnom gradu sastao s europskom povjerenicom za istraživanja, inovacije i znanost Maire Geoghegan Quinn. Ne budi lijen predstavio joj je i paket znanstvenih i obrazovnih zakona o kojima se posljednjih mjeseci naveliko raspravlja u domovini, a služba za odnose s javnošću Ministarstva je marno prenijela kako je Quinn hrvatska nastojanja ocijenila iznimno pozitivnim i u cijelosti sukladnim nastojanjima Unije. Dapače, „ono što Vi radite u Hrvatskoj jest ono što se mi trudimo sprovesti u okviru Unije“. Zanimljivo je ovo „Vi“. Reklo bi se da se ono odnosi na Fuchsa, a ne na „nas“ u Hrvatskoj.
Već sljedećeg dana, čim je dobio pohvalu i blagoslov iz Bruxellesa i vratio se u domovinu, ministar Fuchs je izjavio da su novi zakoni nužni kako bi Hrvatska što kvalitetnije bila pripremljena za ulazak u EU. U tome je, dakle, štos. Nije važno što misli skoro cijelo selo, važno je što misli netko u gradu. A selo, u ovom slučaju hrvatska sveučilišna i znanstvena zajednica mahom je prijedloge zakona ocijenila besprimjerno neprimjerenima.
Međutim, ministar Fuchs je obavio svoje. Baš kao što se nekad po mišljenje i podršku išlo u komitet, on je po mišljenje i mrvicu podrške otišao u Bruxelles. I nije on u tome nikakva posebnost. Već godinama je uspostavljeno mjerilo vrijednosti ono što kaže Bruxelles, pri čemu zapravo nije toliko važno što se kaže nego tko kaže. U ovom slučaju nije jasno zašto je promjena (pa bude li sreće i poboljšanje) zakona koji reguliraju znanost i sveučilišta uopće bitna za Bruxelles i zašto se njega o tome uopće izvještava.
Prva zatvorena pregovaračka poglavlja su, gle čuda, znanost i istraživanje, te obrazovanje i kultura. Koliko je javnosti poznato nisu ponovno otvorena, dakle što se EU tiče, sve štima. No, vratimo se na odlaske u komitet, odnosno Bruxelles. Hrvatski političari ostavljaju dojam da u tome nisu ništa drugo nego transmisija (pogodne li riječi iz nepogodne socijalističke prošlosti). Možda i nije tako, ali se drugačije ne može zaključiti.
Pregovori su iznimno zatvoreni za javnost, jer valjda se pregovori tiču manekena Pisa, a ne nekoga tko živi na Trešnjevci ili Rujevici, u Skradinu ili Strizivojni. Priča s transmisijom ima i svoju vrlo zlokobnu stranu. Naprosto se sva odgovornost prebacuje Bruxellesu, jer na njemu je da misli i odlučuje, na nama je da se prilagođavamo i provodimo. Nema druge nego nemoćno širiti ruke jer ‚Bruxelles su poručili’…Dakle, što se tiče zakona za koje je ministar Fuchs dobio podršku u Bruxellesu: zašto se domaća sveučilišna i znanstvena javnost uopće uzbuđuje zbog toga kad je naš mozak ionako u Bruxellesu.”

Kraj citata iz članka.

Zato mi bi bilo zabavno (da nije bilo mučno) pročitati ciničnu prmjedbu izvjestitelja Europskog parlamenta za Hrvatsku Swobode u kojoj je, povodom prosvjeda u Hrvatskoj, rekao da je „legitimno pravo da ljudi prosvjeduju“ jer „to je Europa“ i „to je demokracija“.
A možda ne bi trebali prosvjedovati, kad bi postojali drugi kanali za promicanje njihovih želja?

Čekaj, čekaj, da prevedem Swobodine riječi. Donosit će se zakoni koje nitko ne želi, niti ih struke podržavaju, i bez ikakve javne rasprave, koji će se potom nametati ljudima kroz parlamente i vlade njihovih država već obavezanih svakojakim ugovorima potpisanim u tišini. I kad se provede sva ta nedemokratska procedura, onda nek’ ljudi protiv njih (uzalud) prosvjeduju, jer to je demokracija?! Znači, netko te baci u zatvor, a onda mu se ti kroz rešetke žališ, jer – to je sloboda.

Zato i nije iznenađujuće da je u jednim novinama osvanula kolumna s naslovom „Jesu li u vlaku za EU ostali još samo političari?“

Stvarno dobro pitanje. Taj je članak bio jedno od rijetkih lucidnih zapažanja o aktualnoj situaciji o ulasku u Europskoj uniji i referendumu. Evo nekoliko zanimljvih citata (uz pokoji moj komentar u zagradi):

„Na prvi pogled, sve se u Hrvatskoj, izuzmemo li prosvjede kao jedinu pravu novost u proteklih godinu i više dana, vrti oko tog EU-a. Sve su oči uprte prema Bruxellesu i porukama koji nam odande dolaze i svi se trude pokazati da su upravo oni, a ne oni drugi, najzaslužniji promotori ‘europske ideje’ u Hrvatskoj. (To ‘svi’ se tiče samo male grupice političara, op. K.M.) No, sve je to tako samo na prvi pogled. U stvarnosti – ispod radara medijske pozornosti i svijeta visoke politike – o ulasku u Europsku uniju jedva da itko više i razmišlja.
Pritisnuti krizom i brigom za vlastito preživljavanje, većina hrvatskih građana o porukama iz Bruxellesa razmišlja manje nego o lanjskome snijegu. Pregovori se, iz njihove perspektive, ionako događaju negdje ‘tamo gore’ i oni o njima niti što mogu, a u zadnje vrijeme i ne žele ništa znati. Europska je unija u Hrvatskoj naprosto postala tema iz koje su građani, negdje usput, potpuno ispali. (To je, vjerujem, potpuno namjerno, jer kad bi im se dalo prostora da se informiraju, ubrzo niti ovi koji su za ulazak u EU ne bi puno razmišljali, op, K.M.). Kako je do toga došlo? Ponajprije, sve se to s Europom nekako i previše otegnulo. Većina mladih koja ovih dana prosvjeduje po ulicama ne sjeća se Zagrebačkog samita, SSP-a i podnošenja zahtjeva za članstvo. Na tom dugom hrvatskom putu u EU stvorilo se toliko prepreka i poniženja, od potrage za odbjeglim Gotovinom, ZERP-a i slovenske blokade, da smo pomalo i zaboravili ne samo kamo smo se zaputili, nego zašto smo i otkud uopće i kretali. (Ako smo uopće ikada i znali, op. K.M.) Od krize iz 1999, nakon svih tih silnih reformi i prilagodbi, 10 godina poslije i opet smo u krizi, ništa manje dubokoj i bolnoj od one prijašnje.
I ne samo to, ni iz te nam Europe zadnjih godinu-dvije ne stižu baš puno ljepše vijesti – od Grčke i Irske do Portugala i Španjolske. (Pametnom bi trebalo biti dosta. op. K.M.) No, možda i više od svih tih vanjskih faktora, građane je od interesa za EU odbilo držanje ovih naših domaćih političkih elita. U tom silnom nastojanju da se prikažu većim Europljanima i od onih u Bruxellesu, naši su vladari i riječju i djelom toliko puta pokazivali da nema te cijene koju nisu u stanju platiti kako bi se domogli tog ‘strateškog cilja’. Doda li se tomu i činjenica da mnogi nepopularni potezi koje su pritom vukli zapravo nisu imali nikakve veze ni s pregovorima ni s europskim uvjetima, ali se vladajućima činilo da će ih lakše provesti pod plaštom Europe, ne treba čuditi što su ideju Europske unije uspjeli ogaditi i brojnim eurofilima.
Nisu tu, naravno, nevini ni mediji u kojima ni danas, pet i pol godina od otvaranja pregovora, još uvijek nije ni započela prava i argumentirana rasprava o pozitivnim i negativnim stranama članstva u EU-u. (Nikada nije bilo niti zamišljeno da postoji javna rasprava, jer to je jedini način da se bilo koju naciju izmanipulira da uđe u taj europski sustav vlasti – sjetimo se citata bivšeg premijera iz Novog lista 2004., kad je u neviđenom spinu rekao da treba pokrenuti javnu raspravu o ulasku u EU, ali „bez sučeljavanja euroskeptika i euroentuzijasta“ jer „EU nema alternativu“. op.K.M.)
I sad smo tu gdje jesmo: umorni od dugoga puta, iscrpljeni krizom i nepovjerenjem, neupućeni u sadržaj cilja koji nam se predstavlja kao stvarnost kojoj nema alternative. Navodno nadomak završetku pregovora i samo nekoliko mjeseci udaljeni od referenduma na kojemu će nam se ponuditi ZA i PROTIV. Kako Vlada uopće zamišlja taj referendum, prvi kojega uopće imamo nakon osamostaljenja? Hoće li građani na njega uopće izaći? I hoće li, ako izađu, umjesto odgovora na pitanje jesu li za ulazak u Europsku uniju, o kojoj jedva da išta znaju, ti isti građani referendum shvatiti kao priliku da se izjasne o nečemu drugom – o tome što misle o ovoj i ovakvoj vlasti, ali i oporbi, o kojima ipak znaju nešto više! Hoće li, kao što su jučer trgali i palili zastave HDZ-a, SDP-a i EU-a, sutra križati referendumske listiće kao simbole i jednog i drugog i trećeg, danas je teško reći. No, već i sama činjenica da se građane tako uporno zanemaruje čak i kad je riječ o tako važnoj, u posljednjih 20 godina najvažnijoj odluci koju nam valja donijeti, više nego zorno pokazuje kako se demokracija u Hrvatskoj shvaća i živi.“

Kraj citata.

Složio bih se s autorom po mišljenju o tome kako se demokracija živi u Hrvatskoj. Jedino bih dodao je to ono što mi imamo prilike osjetiti na svojoj koži i ispred svojih očiju, a nemamo prilike vidjeti kako je drugdje, bar ne kroz sredstva javnog komuniciranja, kao to sam već napisao u prethodnom nastavku. A ono što stiže ispod ‘medijskog radara’ iz drugih zemalja pokazuje da smo mi zapravo sasvim u trendu, jer se demokracija u drugim europskim državama, ako je ikad doista i postojala, pomalo povlači pred nadiranjem Europske unije.

I svakako bi se trebalo informirati o EU, ali zašto tog informiranja nema u toliko dugo godina? Samo šlampavost i lijenost? Zar zaista netko očekuje da se u to povjeruje?

Šlampavost je valjda samo izgovor, već se par godina po novinama mogu pratiti izjave političara-zagovornika ulaska u EU, kako se žale da slabu potporu za EU, a smatraju da je slaba jer nitko nije informirao građane o dobrobitima. No, sve te silne tekstove u kojima se na to žale nikad nisu iskoristili da kažu išta dobro, osim par deklarativnih izjava o pravdi, poštenju i slobodi i ponekad koju riječ o tome kako ćemo dobiti neki novac iz nekih poreznih fondova. Možda je to tako jer bi svako pravo informiranje oduzelo mogućnost dečkima iz korporacijske elite da svoj projekt zvan Europska unija ispod žita i natenane, kao jaram nametnu građanima Europe, koji ga nisu niti htjeli niti tražili niti im treba. Dapače, smatram da bi bolje živjeli bez njega. Ako treba, neka to bude jednako deklarativna misao kao i one o tome da će nam biti bolje u EU.

A evo i nove taktike koja je počela stizati kroz pamflete, tj. novine, u trenutku kad su se na prosvjedima počele paliti europske zastave i kad se prvi puta nešto čulo da je nešto rečeno protiv Europske unije – jer je bilo u sklopu vijesti s prosvjeda pa se nije moglo baš uvijek mimoići. (Ipak, bilo je zanimljivo gledati kako se uspješno obilazilo oko te teme u većini video-priloga. Kadrovi su pokazivali kolone prosvjednika koja marširaju po raznim gradovima mašući zastavama, i u skoro svakom od tih snimaka ispred objektiva je prošla i ona zastava s prekriženim znakom EU. A onda bi krenule ankete s prosvjednicima i nikad nikoga nisu upitali ništa o toj zastavi, zašto je nosi, što ga smeta)

Što se tiče male nove taktike, zastupnica u Europskom parlamentu Doris Pack je rekla: “Mislim da se u Vijeću nalazi jedna zemlja koja se odnosi jako neprijateljski prema Hrvatskoj i njezinu pristupanju Europskoj uniji i koja želi približiti Hrvatsku zajedničkom ulasku u Uniju sa Srbijom, što je nemoguće jer Srbija nije ni počela pregovore o članstvu”.

Uf, sav sam se naježio. Dajte brže bolje tu pristupnicu u EU da je potpišemo prije nego nas netko spriječi i da ne zaglavimo opet sa Srbijom. Pack je dala podršku premijerku (naravno, kad radi sav prljavi posao za njih) jer ima “ima vrlo težak posao, jer s jedne strane vodi borbu protiv korupcije u vlastitim redovima i u zemlji, a s druge strane pripreme za članstvo u EU. Zato zaslužuje punu potporu.“

Na prvi pogled ova rečenica zvuči kao da premijerka po tom pitanju zaslužuje našu potporu, ali zapravo je Doris htjela reći da zaslužuje potporu vlasnika Europske unije.

Na pitanje novinara o prosvjedima koji se održavaju u Hrvatskoj te o spaljivanju stranačkih zastava i zastava Europske unije, Doris Pack je odgovorila kako je “riječ o ljudima koji ne znaju što žele”. Možda, Doris, možda. Ali možda je riječ o ljudima koji bar znaju što svakako ne žele. Nemojte da vas takav njen stav čudi. Još od Edwarda Bernaysa i njegove „Propagande“ iz 1927. mase su glupe i Elita ih treba nadzirati i usmjeravati da ne bi donosile pogrešne odluke ili birale pogrešne ljude.

Još je Doris rekla: “Paljenje zastava u Europi se ne bi smjelo događati. Nepristojno je spaljivanje zastava stranaka koje su izabrane, a spaljuju i zastavu koja je simbol slobode i mira, a to je Europska unija“.

Značenje simbola jest u oku onog tko gleda. Recimo, kad ja vidim zastave Europske unije po Zagrebu, one su za mene simbol gubljenja slobode, a ne slobode. Pogotove ne slobode. Jer je riječ o državi kojoj su puna usta demokracije, ali njena vlastita vlast nije izabrana demokratski niti priznaje ishode demokratski provedenih referenduma u državama članicama ako joj ne idu prilog. Pa što je to, je li to sloboda? Ne odobravam nikakve agresivne činove, kao ni većina ljudi, ali ako mogu reći koju riječ u obranu onog tko je spalio zastavu EU, a potaknut komentarom ove Doris, onda jest to da on iz svoje persopektive možda nije spalio „simbol slobode i mira“, nego simbol manipulacijom nametnute vlasti čija se moć nalazi u rukama neizabranih nadnacionalnih i korporatističkih struktura.

Rekla je Doris Pack i pokoju o tim ljudima na ulicama od kojih neki, prema njoj, samo traže nerede, ali u veljači 2011, kao piše Nezavisne novine, ta ista Doris je u Sarajevu „pozvala mlade ljude iz BiH da izađu na ulice i tako domaće političare natjeraju da poboljšaju stanje u državi“. Valjda je još htjela dodati – u ime slobode i mira. Zanimljiv primjer dvostrukih mjerila i skakanja samom sebi u usta. Ali tako se rađa novi svjetski poredak, iz kaosa kojega prvo treba potaknuti. Dalje je opisalo: „Ovaj su poziv osudili predstavnici vodećih političkih stranaka u BiH, ocijenivši potez Doris Pack nediplomatskim i opasnim, a kritizirali su ga i predstavnici Studentskog parlamenta Sveučilišta u Sarajevu.“ Mora da su za Doris Pack i ti studenti protivnici slobode i mira.

Svi su se nekako uskomešali oko toga hoće li izbori biti prije referenduma ili poslije. Slutim neku nervozu oko toga da to „ratificiranje“, kako se to blago kaže implicirajući da je opredjeljivanje cijelog naroda oko ulaska pod nečiju tuđu vlast samo neka rutinska potvrda, neće proći tako rutinski.

Da, nervoza definitivno jest. Piše i u novinama: kad je (početkom ožujka) „predsjednica Vlade nedavno izjavila da je uspjeh kad god se završe pristupni pregovori s Europskom unijom…skočio je predsjednik Ivo Josipović koji je ponovo istaknuo kako je dovršetak pregovora u lipnju jedan od najvažnijih strateških ciljeva, toliko važan da ga se moralo i moglo ostvariti i davno prije“. Na jednom radiju je u intervjuu rekao da bi „idealan scenarij bio kada bi se izbore raspisalo prije referenduma o pristupanju Europskoj uniji” i „kako je važno da se izbori odvoji od referenduma o EU kako građani svoj izlazak na referendum ne bi vezali uz neku političku opciju“. Nadalje, osvrnuvši se na izjavu europskog izvjestitelja Hannesa Swobode da datum izbora treba odrediti nakon završetka pregovora, rekao je da je riječ o „prijateljskom savjetu, koji ne treba opterećivati nas u Hrvatskoj.“

Uz takve prijatelje, što će nam neprijatelji?

Nadalje, predsjednik za porast euroskepticizma u Hrvatskoj smatra da je „logičan odgovor na predugo trajanje pregovora, pa neki više ne vide cjelinu pogodnosti koje donosi ulazak u Uniju.“

Nekad su vidjeli?

Još je predsjednik rekao da je: “zadaća svih nas da građanima pokažemo sve prednosti ovoga puta, jer Hrvatska teško da bez Unije ima gospodarsku budućnost.”

Bla, bla, to smo već čuli.

Ali ovo je svejedno zanimljiva rečenica koja me navodi na zanimljiva pitanja.

Prvo pitanje je: koga to „svih njih“? Tko su to „oni“? Netko tko bi zapravo trebala predstavljati nas, ali zapravo sebe zove „nas“, a mi smo netko drugi? Drugo pitanje: ako je „njihova“ zadaća, tko je njima dao tu zadaću da nas uvjere u bilo što?

Ma svemu je kriv taj prokleti referendum, kažem vam ja. Samo problemi oko njega.

Na web-situ „http://europskaunija.yolasite.com“ (koji agitira protiv Europske Unije) dečki su izvadili zanimljiv citat, jedno razmišljanje Davora Božinović (za kojeg je pisalo da je „ministar obrane u euroatlantskim integracijama i da je još kao veleposlanik pri NATO-u, gdje je za potrebe i u korist briselske elite odradio propagandnu kampanju uoči utrpavanja Hrvatske u taj zločinački savez“) koje je izjavio za Novi List. 12. veljače. 2007. Pa evo prenosim taj citat D. B.-a:

„Referendum je pitanje izražavanja mišljenja građana. S jedne je strane ono sučeljeno s elementima predstavničke demokracije. Treba li nam predstavnička demokracija ako ćemo za sva važna pitanja sazivati referendum? Neke su stvari prekomplicirane da bi bile široko shvaćene. Tako je europski ustav pao na referendumu jer tko može očekivati da će prosječni građanin pročitati, proučiti i shvatiti njegovih 1.600 stranica? Uostalom, režim koji je organizirao najveći broj referenduma je režim Slobodana Miloševića”.

Imam i ja pitanje:

A tko može očekivati da je prosječni parlamentarni zastupnik ikada pročitao tih 1600 stranica?

A što vi mislite, je l je ili nije, ha?

Iz raznih izvora već je poznato da parlamenti uglavnom usvajaju bez čitanja, pa bih rekao da su možda za njih „te stvari prekomplicirane da bi bile shvaćene“. Pa se stoga ne bismo smjelu pouzdati u predstavničku demokraciju, ako ona radi ta na slijepo ili na temelju tko zna kakvog dogovora ispod stola.

U svakom slučaju, iz nekog razloga, osim deklarativnih izjava, izostala su detaljna objašnjanja o silnim dobrobitima koje članstvo u EU nosi. Zašto?

Možda je odgovor jednostavan. Možda se nema ništa dobro za reći.

Samo razmišljam na glas.

Čitamo se!

…i nastavlja se

Krešimir Mišak: Priče iz Europske unije – 3. dio

...........................................................................................................................................................................

16. travnja 2011. Izvor: http://www.svjetlost-online.com/kresimir-misak/ - Autor: Krešimir Mišak 

Evo nas opet, kakav će to predivan svijet biti jednoga dana kad nestane materijala za ovakve teme. Ali za sad, nikad kraja. Pa dobro, let’s go with the flow, ili „nek’ nas voda nosi“ to jest nek’ me voda nosi. Kuda već nosi, a nosi nas tamo gdje je usmeravaju, bar se tako čini. Ni bujice više nisu što su bile – divlje, neobuzdane i nepredvidljive. Ne, danas je sve na daljinsko upravljanje. Uglavnom, tema je – kao što piše u naslovu – još uvijek ista, čarobna kratica sastavljena od dva samoglasnika, koji inače sami po sebi nisu bili loši samoglasnici, ali ovako u kombinaciji…

U svakom slučaju, postoji jedan jedini argument za ulazak u tu korporativnu diktaturu koji bi imao smisla (i kojeg nikome ne bi trebalo posebno tumačiti jer taj jezik svi razumijemo), a to je – lova. Malo ljepšim rječnikom to se obično kaže: „standard“. Drugim riječima, kad se već odričemo suvereniteta, prava nad donošenjem zakona koji se tiču svakog aspekta našeg života, kad već omogućavamo da imućniji ljudi sa zapada, iz zemalja koje govore drugačijim jezicima, postanu vlasnici tla, vode, imanja i kuća i čak dobiju pravo glasa na izborima (za primjer vidi Španjolsku i apsurdne situacije gdje milijuni Britanaca usred Španjolkse glasaju o ljudima koji će Španjolcima odlučivati o životu) – što zapravo dobivamo?

Mislim, osim praznih obećanja i floskula. Dobivamo li nešto konkretno zauzvrat, što će nam svima podignuti životni standard? Recimo – lovu? A može i zlato, ili dijamante, ili platinu, svejedno, može bilo što, samo da gore navedeno odricanje barem ne bude zabadava. Da, stvarno, kakva je perspektiva povećanja standarda našeg života. Prema onome što kažu naši meni uvijek dragi susjedi Slovenci – nikakva:

Ali dobro, nećemo se sad informirati s yuotubea ili nekakvih knjiga o uroti. Predlažem da, ako i obično, prolistamo prave istinonoše – dnevne novine i portale. To su valjda dovoljno vjerodostojni izvori. Pa da vidimo što tamo piše, ili bar što se može iščitati. Recimo o …

…CIJENI ULASKA

U jednim novinama se u veljači oglasio i regionalni direktor Svjetske banke Peter Harrold u posjetu Hrvatskoj koji je za nas poučno rekao: „Mnogo je bolje provesti reforme prije ulaska u EU nego poslije, a to najbolje potvrđuje Bugarska koja sad ne može apsorbirati novac iz EU fondova pa je lani više uplatila u EU nego što je povukla.“

Sjetio sam se silnih milijardi koje nam proponenti EU u domaćim političkim redovima obećavaju, da bi nas privoljeli da kažemo „da“ na referendumu. Ali tako to bude, kao u Bugarskoj, ništa od obećanih para. Naravno, nije to zbog EU, nego su si sami krivi što nisu napravili reforme, koje im je, bez obzira na unutarnje okolnosti Bugareske, propisala… EU! Jer korporatisti koji vladaju u EU znaju što je najbolje ja Bugarsku i sve joj najbolje i žele. A priznajte, nije im loša zamisao – obećati novac, koji ćeš dobiti samo ako napraviš zahvate za koje se unaprijed zna da ih je nemoguće napraviti.

Tu i tamo se i kod nas čuje drugačiji glas. HSP-ovac Daniel Srb je na konferenciji za novinare u veljači pozvao građane da se na referendumu o ulasku u EU izjasne protiv ulaska Hrvatske u EU jer „po njihovom mišljenju za to nisu stvorene političke pretpostavke, obzirom da se Hrvatskoj stalno nameću novi uvjeti koji, kako je ocijenjeno, derogiraju isplativost ulaska Hrvatske u EU“.

„Hrvatskoj se u EU ne isplati ulaziti’, ustvrdio je predsjednik te stranke Daniel Srb dodavši kako mi možemo vlastitim snagama osigurati brži razvoj gospodarstva nego što je u EU. Za primjer je, pislao je u članku, naveo Tursku koja, kako je rekao, postiže veće stope gospodarskog razvoja od bilo koje članice EU. I cementirao misao sportom: „Ako hrvatski atletičari, skijaši i veslači mogu biti najbolji na svijetu, ne vidim razlog zašto to ne bi mogli biti i hrvatski proizvođači namještaja ili hrvatski bankari“, upitao je Srb.

Kad smo već kod sportaša, to svakako nije loš primjer.

Tako je Ante Kostelić, na prijemu u Vladi povodom trijumfa Ivice Kostelića, krajem ožujka održao razumni i istiniti govor koji su jedne dnevne novine, koje su se već u više primjera predstavile kao pamflet Elitine nadnacionalne politike (glavni je kolumnist je lijepo i otvoreno u jednoj svojoj kolumni rekao da su „ove novine oduvijek podržavale bezuvjetni ulazak u EU“, pa si vi razmislite o objektivnosti vijesti koja može stići iz novina koje se tako deklariraju), predstavile kao nespretni gaf našeg vrhunskog sportskog djelatnika.

Vraga nespretni gaf – Gips im je baš sve lijepo rekao kako i jest.

Recimo: „Ovakav uspjeh može poslužiti kao primjer kakva je naša zajednička sudbina kao malog naroda, ili kao zajednice koja ne mora imati oznake nacionalnog identiteta“.

Doista, Kostelićima nije trebala EU, niti ikakav pokrovitelj, da bi bili najbolji skijaši svijeta, sve su napravili sami. Tako se može i u svemu ostalome, a tako je i bilo u mnogim djelatnostima (brodogradnja, recimo).

Onda je Gips rekao i ovo: „Ja znam da ova naša sadašnja Vlada, i buduće i prošle, da su radile u okolnostima koje su često kontrolirane. (Može li išta biti točnije od toga, op. K.M.) Ne znam od koga, netko će reći od vanjskih neprijatelja, ne znam, od bilo koga.“

Tu izjavu, datu takvim svečanim povodom, od strane tog čovjeka, mediji nisu mogli ignorirati. Pa su onda u tom novinskom članku počeli kenjati. Prvo su, naravno, priznali zasluge Gipsu, rekavši da je on nedvojbeno jedna od najuspješnijih hrvatskih sportskih djelatnika, da je stvorio najveće sportske šampione koje je Hrvatska ikada dala, i da svi oni zaslužuju spomenik i ulicu, i to ne samo u Zagrebu i tako su mu malo pušili par redaka.

Naravno, znate da sad slijedi „ali…“ . I u pravu ste.

S obzirom da je Gips rekao nešto istine o velikoj laži u kojoj živimo, onaj isti komentator (koji se hvalio kako „ove novine oduvijek podržavaju bezuvjetni ulazak u EU“), ovog puta u ulozi pisca novinskog članka, napisao je: „Ali, stariji gospodin Kostelić strahovito je netalentiran u javnim nastupima; njegove političke i ideološke procjene izazivaju masovni podsmijeh.“

Kao prvo, to uopće nije točno. Ne znam nikoga tko je reagirao podsmijehom, svi koje znam smatrali su da je Gips rekao istinu. Ali političke i ideološke procjene tog mudrog novinara ono su što meni stalno izaziva podsmijeh. Ako ne i povraćanje. Ali da vidimo što je dalje nadrobio….ma zapravo mi se ne da više na te tendenciozne gluparije trošiti vrijeme. Još ću samo prenijeti da je novinar dobrohotno i snishodljivo, prethodno ga proglasivši čudakom i frikom, rekao da Anti Kosteliću ne treba zamjeriti te da bi „ovakve njegove istupe u javnost trebala tretirati kao benigne nepogode“.

Reče čovjek čiji su tektovi toliko propagandistički da se također mogu smatrati nepogodom, ali nikako benignom. Njemu treba zamjeriti.

Nadnaslov jednog članka u veljači bio je „Pravila igre EU – Nacionalne blagajne ostat će kratke za milijardu eura.“ A naslov: „Jedinstvena osnovica korporacijskog poreza“.

Što je sad to? O tome da je EU napravljena da zastupa korporativne interese, a ne interese građana već je bilo riječi u predzadnjem postu, uz par primjera, a te se primjere može proširiti i podacima iz novinskog teksta o raspravi i Zakonu o privatizaciji Ine. Naime, Vlada je nedavno htjela izmijeniti zakon tako da nitko ne može kupiti više od 49 posto njenih dionica, ali je povukla odluku zbog…Europske unije.

Štos je u tome da se tim zakonom htjelo izbjeći da off shore fondovi ispod stola, u ime nekih drugih, kupuju Inu. Izmjenama Zakona o privatizaciji htjelo se izbjeći da bilo tko stekne više od 49 posto naftne kompanije. U vladi se povela burna prepirka između onih koji su bili za zakon i onih koji su bili protiv zakona da ne bismo uvrijedili Europu. Ta rasprava nije završila zaključkom nego kompromisnom odgodom, ali zapravo je rezultat da zakon nije donesen. I sad, što ima loše u tome da jedna država želi zaštiti svoj utjecaj u državnoj naftnoj tvrtki? Pa to je zato jer je korporativna Europska unija počela ošto upozoravati Hrvatsku da bi takvom odlukom kršila kao neka „europska pravila“, pa još da si time ozbiljno ugrožavamo ulazak u EU, što mi uvijek tjera suze na oči.

Vratimo se na sadržaj one vijesti o jedinstvenoj osnovici korporacijskog poreza. Dakle evo citata iz članka:

„EU uvodi sve na jednom mjestu, ali će zbog toga štetu pretrpiti državne blagajne. Oko tri milijarde eura u godini ostat će više europskim tvrtkama koje posluju preko unutarnjih granica u Europskoj uniji kada se primijeni Zajednička pročišćena osnovica korporacijskog poreza (CCCTB), čiji je prijedlog sredinom ožujka predstavila Europska komisija (uvijek na strani građana Europe, op. K.M.). Zbog te bi uštede nacionalne blagajne u EU imale štetu od oko milijardu eura, a čak bi dvije milijarde tvrke uštedjele ukidanjem sadašnjih troškova prilagodbe propisima iz 27 različlitih poreznih sustava država članica.

Stvarno, nema smisla da korporacije pate.

A slijedi i nastavak članka, koji pokazuje poznatu taktiku malih koraka. Uvijek u malim koracima, da te nitko ne skuži, da svi zaborave prethodni korak, da netko ne pomisli da sve to namjerno slijedi jedno iza drugoga već da misli da je riječ o spontanom, prirodnom tijeku stvari.

Uvođenje CCCTB-a, pisalo je, bio bi prvi korak k usklađivanju poreznih politika u EU. Sada su porezi u isključivoj mjerodavnosti država članica, a na razini EU određuje se samo najniža stopa PDV-a. (A te države ih uvijek žuljaju, samo smetnja, baš kao i ona lijeva smetala – građani tih država)

Iako je u EU uspostavljeno jedinstveno tržište, pisalo je, ono u tom dijelu nije još dovršeno. Tako se jadne tvrtke koje posluju u više država članica suočavaju s velikim teškoćama pri izračunu porezne osnovice. Mora da su jako velike jer osjećam kako mi srce puca što u svakoj zemlji u kojoj rade moraju posebno obračunavati porez za prihod ostvaren u njoj, prema različlitim poreznim propisima u svakojn zemlji, pa moraju „unutar tvrtke voditi vrlo zapleteno knjigovodstvo. K tome, ne mogu prebiti dobit u jednoj s gubitkom u drugoj zemlji.“ Ovo zadnje je posebno zanimljivo. Zamišljam kako neka telekomunikacijska korporacija ostvari dobit u Hrvatskoj, prodajući građanima Hrvatske svoju robu, ali potom ne plati porez državi za tu dobit nego je prebije s gubicima u nekoj drugoj zemlji.

Još je pisalo da su takvu obračuni skupi za velike tvrtke, a male obeshrabruju u tome da posluju izvan države u kojoj su registrirane, a to, pisalo je u novinama, ograničava gospodarski rast pa se ne otvara onoliko radnih mjesta koliko bi moglo. CCCTB uvodi sve na jednom mjestu na temelju jednog jedinog niza propisa širom EU. Rasčisitit će zbrku, pisalo je, ali i omogućiti prebijanje dobiti iz jednih s gubicima iz drugih zemalja. Pročišćena porezna osnovica će se prema posebnoj formuli rasporediti među državama članicama u kojima tvrtka posluje, a svaka od njih će pripali joj dio oporezovati nacionalnom korporacijskom poreznom stopom. Većina država članica se već načelno usuglasila s ujednačavenjem te stope, jedino se Irska buni jer želi nastaviti niskim porezom privlačiti ulagače.

No, to da netko sam odlučuje o sebi, kao što bi Irci htjeli, a nama obećava predsjednik opozisijske stranke, lagano postaje prošlost.
Nadalje, što se tiče, financijskih dobrobiti ulaska u EU, jednom sam čak u našim medijima naletio na poučni podatak o cijeni našeg ulaska u EU. Izgleda da bi i nama moglo biti kao u Češkoj, o čemu sam pisao u pretprošlom postu, navečer će se slaviti, ujutro će se plakati.

Nadnaslov teksta na jednom portalu bio je „Euroulaznica od 600 milijuna eura“, a naslov „Nedostaje nam više od 200 milijuna eura za članarinu u EU“.

Riječ je o jednom novom zakonu. (Inače, prije koji mjesec u jednim novinama je osvanula vijest da je Hrvatska u zadnjih godinu dana izglasala najviše zakona u svojoj kratkoj povijesti! Nemojte misliti da ih je netko pročitao prije dizanja ruke, ili da oni koji su ih izglasali znaju koja su pravila prihvatili za nas. Namjerno je to sve tako zamršeno, pretvoreno u tisuće stranica tekstova koje članovi parlamenta, kako našeg tako i drugim zemlja, nemaju vremena pročlitati kad bi i htjeli, jer sve ide na brzaka. Hop-cup-poskočiću). A i lakše je izglasati bez gledanja pa na kavu, kad se tu ionako ne može ništa učiniti, zar ne?

Vjerojatno je jedan od tih brojnih zakona i nedavno doneseni Zakon o fiskalnoj odgovornosti, koji predviđa ograničavanje potrošnje na razini iz 2010, pisalo je u članku o ulaznici u EU. Ako se u EU uđe 2013. plaćamo članstvo i do 600 milijuna eura, otkriva časopis Lider, koji je poslužio kao izvor za taj članak u kojem je dalje pisalo ovo:

„ Kako će se nabaviti taj novac, a zadržati razinu rashoda nije poznato. Naime, spomenuti zakon predviđa ograničavanje potrošnje državnog proračuna na razinu 2010. u razdoblju koje se proteže čak na projekcije za 2014. U slučaju da Hrvatska uđe u Europsku uniju 2013, što je trenutačno popularna teza, morala bi svoju prvu godinu članstva platiti između 400 i 600 milijuna eura, a od EU bi, prema iskustvima prijašnjih članica, dobila znatno manje. Iz Ministarstva financija… objasnili su da predviđaju iznos od 484 milijuna eura za prvu godinu članstva, iako napominju da je riječ o projekcijama koje variraju ovisno o promjenama u gospodarskim kretanjima.
U isto vrijeme, prema projekcijama EU-a, Hrvatska bi trebala povući iz EU-a 170 milijuna eura za 2012. i samo 32 milijuna za 2013. u sklopu pomoći za novčani tok svježoj članici ošamućenoj skupoćom članstva. Kako je prva godina definitivno prekrižena kao godina stupanja u članstvo, prvotni iznos vjerojatno će biti primijenjen u 2013. godini, odnosno prvoj godini članstva, ako i ta bude prva. Prema procjenama, hrvatskom proračunu nedostaje više od 200 milijuna eura za članarinu, a kako će točno do tog novca doći i u isto vrijeme zadržati raznu rashoda iz 2010. u Ministarstvu financija nisu precizirali. Za tjednik Lider su ustvrdili da su u projekcijama proračuna za 2012. i 2013. predviđene uplate u europski proračun. Svoj doprinos Hrvatska će, kao i sve ostale članice, dati od nameta na šećer, carina i PDV-a, što znači manju prihodovnu i veću rashodovnu stranu. Taj golemi minus, pojasnili su, bit će nadomješten prihodima iz Europske unije i mehanizmima zaštite novih članica od ‘preplaćivanja’, odnosno uplaćivanja većeg iznosa u proračun EU nego povlačenja iz njega.
Realnost je pak nešto drukčija.
EU može avansirati članici oko 200 milijuna eura i pozajmiti novac za članarinu, a sve ostalo ovisi o vještini izvlačenja novca iz fondova EU, u čemu se sve dosadašnje nove članice pokazale relativno neuspješnima. Bugarske je, navodi Lider, četiri godine nakon članstva i dalje neto-platiteljica. Osim, činjenice da će Hrvatska više uplaćivati nego što će povlačiti od EU-a, nejasno je kako će se izvršiti te uplate, a da rashodi proračuna budu isti ili niži od onih u prošloj fiskalnoj godini u kojoj nije bilo nikakvih relevantnih uplata prema EU, ali je zato bilo deficita od 14 milijardi kuna samo da bi se uspjele ispuniti postojeće državne obveze.“

Kraj citata.

Skup hobi ta Europska unija!

Nakon svega nabrojanog, što predstavlja tek letimični pogled na cijelu situaciju, zašto ne izbjeći sve te probleme, u kojima će se tako malo dobiti ili ništa dobiti, a tako puno izgubiti? Tko nas tjera u EU – osim svih političkih stranaka, premijera, predsjednika, političkih analitičara, velikih medija…?

I može li me netko još jednom podsjetiti – čemu sva ta gungula i zašto Hrvatska uopće ulazi u EU? Zapravo ne još jednom , nego po prvi put, jer nikad nisam čuo ništa suvislo kao odgovor na to pitanje.

Slutim da je to zato jer i nema suvislog odgvora. To je sve jedna ogromna prevara, da nazovemo stvari pravim imenom. A oni koji je zagovaraju su, prema tome, obični prevaranti kojima ne bih dao ni da mi obrišu šajbu.

DIJALOŽENJE (TO JE ONO KAD TE DIJALEKTIČKI LOŽE)

Na jednom portalu u veljači je osvanuo naslov: „Neven Mimica upozorava – euroskepticizam je rezultat nerada Vlade“.
Učlanku je pisalo „da je potpora članstvu u Europskoj uniji pala je ispod 50 posto (malo vjerojatno, a najvjerojatnije netočno jer mnogi stručni izvori, koje sam naveo u svojoj knjizi, spominju 25 %, op K.M.) dok Vlada skriva rezultate pregovora, a komunikacija s građanima o prednostima članstva ni ne postoji“. Nadalje, pisalo je da je „ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković u nekoliko navrata najavio početak intenzivne kampanje u kojoj će se građanima dati odgovori na učestala pitanja, ali od toga još uvijek nema ništa. Državnim budžetom za 2011. godinu za informiranje hrvatskih građana o Europskoj uniji planirano je 15 milijuna kuna.“

O nedostatku komunikacije Vlade s građanima, pisalo je dalje, „svjedoči i potpuno pogrešna priča koja je odjeknula medijima po kojoj se nakon ulaska u Europsku uniju neće moći više saditi vinova loza i masline. Predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom Vesna Pusić kaže da su građani neinformirani i, naravno, onda slušaju one informacije do kojih mogu doći ili koje su im servirane bez obzira na njihovu istinitost. ‘Baš u spomenutim slučajevima izborili smo se za odgode primjene više nego što je to slučaj u EU-u’, napominje ona.“

Koliko ja razumijem smisao ove rečenice, Vesna je rekla da su se dogovorili za ODGODU primjene u spomenutim slučajevima, a nije rekla da se to neće dogoditi. Ispada je da je kod one „potpuno pogrešne priče“ da se nakon ulaska u EU neće moći više saditi vinova loza i masline, netočan samo onaj dio „nakon ulaska“. Odnosno, ispada da nije ni on netočan ako ga se ne shvaća kao „odmah nakon ulaska“.

Tekst je dalje navodio da se „s njom slaže i SDP-ov Neven Mimica koji kaže da je zatvorenost pregovaračkog procesa i neadekvatna komunikacija s građanima o Europi rezultat velikog broja euroskeptika. ‘Priča o tome da se nakon ulaska u Europsku uniju masline i vinova loza više neće moći saditi nije istinita, ali baš zbog nedovoljne transparentnosti u pregovaračkom procesu dolazi i do takvih stvari’, objašnjava Mimica.“ Saborski zastupnik HDZ-a Franjo Matušić, pisalo je dalje, rekao je da “saborski zastupnici kroz rad parlamenta stalno govore o prednostima koje nudi članstvo u Europskoj uniji, ali dodaje da svi moramo učiniti više kako bi se bolje sa svime upoznali građani, a u tom kontekstu je izdvojio u ulogu medija. U priči o maslinama i vinovoj lozi, kaže, očito je došlo do neobaviještenosti. ‘Mi smo prijavili kvote koje se odnose na naše proizvodne kapacitete u tim kategorijama, pa čak i neobrađene maslinike u Dalmaciji kojih je i dalje, nažalost, mnogo’, objašnjava Matušić dodajući da je riječ o polaznim kvotama i nema govora da se nakon ulaska u EU neće moći saditi novi nasadi.“

OK, bumo vidli. Ali zašto se uoće izlagati ikakvim rizicima i raspravama hoće li se ili neće saditi vinova loza. Nudim jednostavnije rješenje: da uopće ne uđemo u EU – i problem riješen.

Politolog Damir Grubiša je u tom tekstu rekao da se „paralelno s početkom pristupnih pregovora s Europskom unijom trebala započeti i informativna kampanja, tj. maksimalno izlaganje procesa kritičkom sudu javnosti je se „kod nas se ne taje samo izvješća EU-a, nego i mjerila o ispunjavanju kriterija koje prije toga Vlada šalje u Bruxelles“.

Svašta se taji, tu nema sumnje. Ali zašto? I je li „maksimalno izlaganje procesa kritičkom sudu javnosti“ doista ono što se želi? Ili je možda to novoorvelovski način da sami sebi kažu da su podbacili u propagandnoj kampanji.

Mada se N. M. već u slijedećoj rečenici složio da je „s komunikacijom o Europi trebalo započeti davno i da je veliki euroskepticizam rezultat nerada Vlade“ te da je „ovo što smo do sada imali neka vrsta propagande“, a „nama je potreban dijalog, a teško da će ga biti sada, u ovo malo vremena što je ostalo do referenduma“. Napomenuo je i to da se sve što je do sada napravljeno svodilo na neke konferencije pred uskim krugom ljudi ili letke, a prave informacije nisu došle do zainteresiranih poput ribara ili poljoprivrednika, koji žele znati kako će se to članstvo sutra konkretno odraziti na njihove živote i posao. Ali „vremena je malo i Mimica kaže da ga je, nažalost, ostalo samo za kampanju, a ne za dijalog.“

Eto, baš šteta, nema više vremena za dijalog, već samo za kampanju. Znači, opet prazne riječi. Tako se inače rade politički govori – tako da se zapravo ne kaže ništa, već se svakom rečenicom pobija ona prethodna,, a usputnom slušatelju koji ne analizira sadržaj rečenog tada se čini da se reklo bog-zna-što. To nisam izmislio nego pročitao u stručnim knjigama, i provjerio, a vi provjerite i sami.

Dalje je N.M, nastavio, na isti način koji sam sada opisao, pobivši prethodnu rečenicu, kojom je pak pobio onu prethodnu: „Ipak, koliko je god moguće, potrebno je reći ljudima što je dogovoreno u pregovaračkom procesu jer nitko ne govori o tome – transparentnost procesa i ne neki monolog o Europskoj uniji. Potreban je dijalog kroz koji će se ljudima dati odgovori na pitanja koja ih najviše zanimaju vezano uz EU“.

Pa ne, nije im potreban samo dijalog o nečemu što se već dogovorilo i predstavlja kao izvjesno, nego im je potrebna prava mogućnost izbora. Da ne bi opet bilo „samo vi uzalud prosvjedujte ili dijalogizirate – jer to je demokracija“. I tako me žarko zanima misli li N.M. da u tom dijalogu trebaju sudjelovati i euroskeptici ili zamišlja dijalog samo između svih onih koji ‘razumno’ razmišljaju i ne protive se EU. Je l’ netko za okladicu?

Dalje se navodi Matušić koji je rekao da „treba ljude uputiti na koji način će iskoristiti poticaje koji se nude ili pomoć za obnovu tehnologije“ (malo kratkoročnog podmićivanja, op. K.M.) i „nadamo se da će se u ovom kratkom vremenu i upoznati sa svim nužnim informacijama jer bi, u suprotnom, na referendumu bi moglo biti vrlo tijesno.“

U ovoj zadnjoj rečenici (jer istina u spinovima uvijek ide na kraju, kad više nitko ne čita niti ne misli) nalazi se cijela bit ove rasprave. Nije to rasprava o informiranost o EU, nego je jedini problem oko kojeg cijelo vrijeme raspravljaju – hoće li ljudi na referendumu plesati u skladu s manipulatorskim planom.

U svakom slučaju, čitamo se, jer, znate već……

….nastavlja se

Krešimir Mišak: Priče iz Europske unije – 4. dio

...........................................................................................................................................................................

8. svibnja 2011. Izvor: http://www.svjetlost-online.com/kresimir-misak/ - Autor: Krešimir Mišak 

Bok svima!

Još sam ostao sebi dužan ovaj dio tetralogije (kako je na kraju ispalo) razmišljanja nakon listanja novina. Tamo još uvijek sve piše, samo se nekako ne može isprva pročitati, kao da je pisano nevidljivom tintom. Ali i ona kao da nekako postaje sve manje nevidljiva. Što ima i svoj kontraproduktivni učinak, jer su moje kuverte s izrescima iz novina sve deblje, koliko god novine u ruke uzimam neredovito, a nije mi uvijek ugodno niti izrezivati ih u kafićima mojim švicarcem, netko bi mogao pomisliti da to ne radim iz dobrih namjera. A možda postoji I netko tko bi nakon mene još htio pročitati te iste novine, i to treba uzeti u obzir.

Ti izresci pokrivaju svakojake teme, ali barem sam se s ovih par nastavaka o Europskoj Uniji riješio jedne značajnije količine njih. Išlo je relativno brzo. Recimo, čim sam istresao sadržaj kuverte na pod, pažnju mi je privukao naslov „Vodstvo liberala snažno podupire RH na putu u EU”. Nije da je to nešto novo, ali pisalo je da je „predsjednica zastupničkog kluba HNS-a i HSU-a te potpredsjednica stranke europskih liberala Vesna Pusić nazočila summitu europskih premijera i zamjenika premijera iz liberalnih stranaka, koji se održao u sklopu summita EU-a u Bruxellesu” i tamo rekla to iz naslova.

Meni je bilo zanimljivo saznati što mi je pirje promaklo, da je osoba potpredsjednica stranke europskih liberala i da obnaša treći uzastopni mandat izabrane potpredsjednice, što je najviša dužnost koju neki hrvatski političar obnaša u nekoj od europskih stranaka.To ću svakako imati u vidu kad ću je slijedeći put slušati kako priča o tome što je najbolje za Hrvatsku kao predstavnica neke hrvatske stranke.

A inače, tom sastanku u organizaciji ELDR-a (Europske liberalno-demokratske i reformske stranke) te grupe ALDE (zastupnici liberalnih stranaka u Europskom parlamentu), pisalo je dalje, nazočio je i Siim Kallas, potpredsjednik Europske komisije. Pa to je baš prava družba. Obadvije te čudne kratice – ELDR i ALDE – pisalo je još dalje, „od samih početaka procesa pridruživanja Hrvatske EU snažno podupiru hrvatsko članstvo u Uniji te reforme, glavni cilj kojih je bolji život građana u Hrvatskoj”.

Dobro, dobro, vjerujem vam, je l’ sad u redu?

Kao što sam povjerovao kad sam u jednim dnevnim novinama-glasilu, na pune dvije strane čitao o silnim naporima male grupe oko političarke V.P. da nas do lipnja spoje s EU. Pa onda se, u propagandnom tonu, na slijedeće pune dvije strane prostirao reklamni tekst s nadnaslovom „Slovenski i poljski seljaci u EU su profitirali. Hoće li i pobunjeni hrvatski“.

Ne znam, ja čujem drugačije iz usta samih slovenskih seljaka. Ali znate kakvi su seljaci – nikad zadovoljni.

Sve to pozitivno što je – po ne znam kojem ključu, osim propagandnom – zaslužilo toliko prostora, nije pričao neki seljak nego bivši slovenski pregovarač za poljoprivredu Emil Erjavec i razbacivao se silnim brojkama, a od samih seljaka nije bilo nikakve izjave. Stvaranje privida i iluzije. Zar netko doista misli da je slovenski pregovarač za poljoprivredu objektivni izvor informacija da kaže kakvo je stanje slovenske poljoprivrede nakon ulaska u EU? Da će popljuvati samog sebe i svoj rad u bilo kojim okolnostima, čak i da je sve ispalo naopako?

A taj je pričao svakojake posotoke – da su obiteljska slovenska gospodarstva, po strukturi slična hrvatskima, profitirala s ulaskom u EU jer im se zbog većih poticaja povećao dohodak od poljoprivrede, a zajedničko tržište omogućilo da robu prodaju tamo gdje je skuplja, pa je dohodak seljaka navodno u prve tri godine povećan od pet do deset posto. Ne navodi se što je bilo kasnijih godina, a Sloveija je ušla u EU već dosta davno. Rekao je da je politika poticaja stara i da će je EU uskoro napustiti uskoro, te da kod njih seljaci artikuliraju svoje zahtjeve kroz poljoprivredne komore. Rekao je da su poljski seljaci supersretni jer su prvih pet godina članstva kroz razne programe Agencije za restruktiriranje i modernizaciju poljoprivrede dobili 12 milijardi eura iz europskih fondova, pa im se povećao izvoz, dohodak itd. To ne znam, nisam sreo niti jednog poljskog seljaka da ga pitam.

Na stranu sve, ali kako vjerovati u objektivnost novina koje kažu da „oduvijek podržavaju bezuvjetni ulazak u EU“? Kako vjerovati seljaku koji prodaje kravu kad vam priča o toj kravi? Ili narodski rečeno – svaki Cigo svoga konja hvali. Pa tako i ovi cigani.

Ali sam zato koji tjedan kasnije, u članku koji je obavještavao da je HBOR Vladu upozorio da seljaci ne vraćaju kredite i da im kreću zaplijeniti imovinu, pročitao ponešto o seljacima u srcu Europske unije – u Francuskoj.
Francusko ministarstvo poljoprivrede najavilo je uvođenje telefonsk SOS linije za psihološku pomoć seljacima u nevolji jer je u prošloj godini došlo do povećanj suicida među poljoprivrednicima zbog financijskih problema. Iako je, pisalo je dalje, Francuska jedna od najjačih poljoprivreda u EU, koja povlači najviše novca iz poljoprivrednog proračuna, „zbog drastičnog pada dohotka, najvećeg od Drugog svjetskog rata, protekle godine zabilježene je povećan broj suicida među poljoprivrednicima. Iako nema službenih procjena, postoje procjene da je samo 2010. svakog dana po jedna francuski seljak počinio suicid.“ (!)

Jer francuski seljaci sve teže vraćaju velike kredite, pred njih se postavljaju sve teži zahtjevi, rastu troškovi prozvodnje, a cijene proizvoda padaju, što je unijelo nemir i depresiju. A riječ je o državi na čije selo odlazi najvećio dio poticaja iz zajedničke EU-blagajne. Dat je i jedna primjer 35-godišnjeg poljoprivrednika Francoisa Vicharda kojima ima imanje od 200 hektara u Burgundiji i posjeduje oko 300 grla stoke. Kad je prije trinaest godina od svojih roditelja preuzeo posao, imanje je ostvarivalo zaradu, pa je sam mogao isplaćivati plaću od 1500 eura mjesečno, dok je taj iznos sad pao za 300 eura, pa sad nitko ne želi raditi tih 70-tak sato tjedno za tako malu plaću.

Najvjerojatnije tako po prilici zvuči slika o poljoprivrednicima u EU, a ne onako kao u onom letku koji sam gore citirao.
Pa onda se programiranje umova u vezi planova Elite nastavilo na slijedeće dvije strane, gdje je pisalo o Libiji, u sklopu kojih je bila i kolumna prodavača magle i propagande u svim njenim vidovima, s naslovom preko dvije strane: „Slučaj Gadafi: svijet će sigurno biti bolji bez još jednog diktatora.“

To ne znam, ali sigurno je da bi novine bile bolje bez još jednog ovakvog komentatora. Jer pozadina događaja koji se zbivaju u Africi i Bliskom istoku onakva kakvom se predstavlja. Pa sve smo to već vidjeli, koliko se još puta može prodati ista fora?
U pretprošlom postu sam pisao o puno pouzdanijoj tehnici stvaranja prave slike, a to više nije preko sredstava javnog priopćavanja nego ako imate sreće pa poznate nekoga tko je bio negdje živio. Tako nam je jedan poznanik od nekih šezdesetak godina, koji je dvadeset godina radio u Libiji, a zadnji put bio opet tamo prije par mjeseci, rekao da je apsurdno da se priča o Facebooku, kad u Libiji nitko živ nema kompjutor, ima ih svega na par mjesta u nekim institucijama. Još je rekao da je Gadafi napravio pozitivne pomake u mnogim područjima i da nije bio omrznut kod naroda. Dodao je da je u u Libiji uvijek bilo skupina koje su bile za Gadafija i onih koje su bile protiv. I to je to. Dakle, samo je trebalo pokrenuti te skupine i jedne nazvati borcima za slobodu, a druge braniteljima tiranije.

Tko ne uviđa neprirodnu usklađenost svih ovih pokreta na sjeveru Afrike i na Biskom istoku stvarno bi trebao provjeriti dioptriju. Tako je insider Sarkozy mogao ispasti vizionar priznavši libijske pobunjenike. Naslov jednog novinskog članka je bio „Velika diplomatska pobjeda predsjednika Sarkozyja.” Ali čovjek jednostavno zna plan i sudjeluje u njemu, to je sve. Pa je s lakoćom otrpio „val kritika kolega na nedavnom summitu EU“ zbog toga. Mnogi su europski državnici, pisalo je, tvrdili da to nije racionalna odluka, ali Sarkozy se nije dao. A onda su mu se, (ne)očekivano, pridružili iluminatski kolege David Cameron i Barack Obama. Za ovog potonjeg je u novinama pisalo da je „uslijedio pravi obrat kad se u Sarkozyjev brod ukrca Barrack Obama“. Da, baš obrat, pravi da ne može biti praviji. Obrat u igrokazu, koji je nov samo za publiku, scenaristi su ga odavno napisali. Ali puno više o toj temi, i s puno više detalja, mogli ste čitati u kolumni Davida Ickea u Nexusu.

Kad sam već zastao kod aktualne Libije, možda ste i vi dobili cirkularne e-mailove s podacima o životu u Libiji pod Gadafijem, koje zapravo potvrđuju ono što mi je poznanik pričao? Za one koji još nisu, evo podataka koji se u njemu navode. U Libiji ste pod tim Gadafijem „bez kojeg će svijet sigurno biti bolji“ dobivali beskamatne kredite, a tijekom studija primala se prosječna plaća zanimanja za koje studirate; ako ne nađeš posao nakon završenog fakulteta, država plaća kao da radiš u struci; po stupanju u bračnu zajednicu, država poklanja stan ili kuću; kupovina vozila po tvorničkoj cijeni; nikome ne duguju ni centa; besplatno zdravstvo i obrazovanje; 25% ljudi visoko obrazovano; 40 kruhova košta 0.15$.

U drugom e-mailu koji kruži stajalo je slijedeće: BNP po glavi stanovnika u Libiji iznosi 14.192 $; primanja na račun nezaposlenost iznose 730 $; Plaća jedne medicinske sestre iznosi oko 1.000 $ ; za svako novorođeno dijete država obitelji plaća 7.000 $; nakon sklapanja prvog braka svaki bračni par dobija 64.000 $ od države za kupovinu stana; prilikom otvaranja privatnog biznisa svaki građanin dobija 20.000 $ početnog kapitala od države; obrazovanje je u potpunosti besplatno; zdravstveno osiguranje za svakog državljanina u potpunosti je besplatno; cijene hrane su jako niske; električna energija za upotrebu u domaćinstvu je besplatna; država osigurava kredite za kupovinu stambenih objekata i vozila bez kamate, a prilikom kupovine automobila svakom građaninu država plaća 50% cijene vozila (pripadnicima oružanih snaga 65%); cijena goriva je minimalna, litra benzina košta oko 0.14 $.

A tako nešto slično je ispričao i ovaj čovjek:

Kad se gleda unatrag, sve je išlo postupno, malim koracima – prvo se navodno neće Ameri upletati pa su se upleli, pa se neće NATO upletati, pa se upleo, pa će dati potporu pobunjenicima, da bi na kraju počeli otvoreno govoriti da je „ubojstvo Gadafija jedino rješenje za Libiju“. A to je ono što su od početka imali na umu, samo nisu odmah rekli. To je metoda malih koraka, da ne skužiš kuda ideš dok ne bude kasno i sve gotovo.

Jer sad je gotovo, vojna mašinerija je pokrenuta, krv je pala na svim stranama, oni podaci odozgora već pripadaju prošlosti, za koju sam siguran da će je se stanovnici Libije već nakon vrlo malo vremena sjećati kao bolje prošlosti – u odnosu na ono što ih još čeka u iluminatskom planu. Ali opet, i svi ti ljudi na svim stranama su samo žrtve. Dobitnik Nobelove nagrade za mir, Henry Kissinger, jednom je lijepo rekao: „Military men are dumb, stupid animals to be used as pawns for foreign policy“. Uzmite rječnik pa si prevedite.

Nemojte pomisliti da sam neki posebni ljubitelj Gadafija ili bilo koga drugog. Ali to da svjetska vlada sa svojom svjetskom vojskom napada svaku zemlju koju poželi, prema vlastitom nahođenju i s izmišljenim razlozima, to ipak nije u redu, ne?

Ipak, činjenica je da gornje ovakve informacije kruže još dok se događaji odvijaju. Sjećam se da se to u vezi iračkog rata događalo tek par godina nakon što je završio, kad ste mogli usporediti sadašnji život u Iraku pod američkom okupacijom i pod Sadamom Huseinom. Prvu veliki štetu su počinile sankcije Iraku, a kako danas žive građani Iraka znate i sami. To je uvijek ta ista politika koja se može svesti u dvije riječi:„Stvori čudovište“. I potom udri po njemu, jer on je kriv za sve, pa nek’ svima bude što gore. Svakako ne treba zaboraviti da odijelo ne čini čovjeka i da su ti tipovi s vrhova vlasti, recimo američke vlasti, po svakoj mogućoj definiciji ratni zločinci jer planiraju i provode udruženi zločinački pothvat. Tu sam frazu naučio iz izvještaja s haškog suda, nisam je izmislio . Ti „fejkeri“ ne zaslužuju nikakvu pristojnost, a još manje poštovanje. Samo su lijepo obučeni i stalno na televiziji, nema tu ničeg drugog.
Sve su to razne fronte rata protiv čovječanstva, ako ga smijem tako nazvati. Često o njemu razmišljam i ponekad, kad sagledam širu sliku, čini mi se da on i nije tako strašan i bezizlazan kako se čini. Jedini problem kod tog rata jest što ga ljudi moraju voditi – mirom.

Jer treba imati na umu da su glavno oružje Elite manipulacija, dezinformacija, sveopća muljaža i zakulisne igre na svim područjima te povlačenje konaca iz sjene. Zato mi se čini da se odmah mogu otpisati svi oslobodilački “pokreti“, vođe i slično, pogotovo ako imaju, kako je uobičajeno, piramidalnu hijerarhijsku strukturu, koja je savršena za manipulaciju jer je potrebno upravljati samo s par ljudi na samom vrhu. Pa postoji velika vjerojatnost da će ti ljudi biti neka kukavičja jaja i sve odvući u krivom smjeru, u smjeru još većeg kaosa, nasilja i podjele.

Obično, kad ljudi postanu svjesni globalne manipulacije, frustrirano se pitaju što bi sad oni tu mogli učiniti. I zaista, pogotovo ako se odbace sve opcije organiziranja, čini se – ništa. To je zapravo dobro. Bar nitko tako neće napraviti nikakvu štetu, jer iz povijesti znate kako to ide i kako bi opet išlo: Netko plasira neku ideju, netko drugi se navuče na nju i pokuša je silom provesti u djelo, pa netko nastrada, pa onda tako netko gleda kako mu netko ubija nekoga iz obitelji, u njemu se budi osjećaj mržnje i osvete – i kreće nezaustavljiva spirala zla. Tako da bih odmah puknuo nogom u smeće sve pokrete, strane, organizacije, vođe i ideje. Očito, bolje je ne napraviti ništa nego nešto, pa da onda tako ispadne. Ali što sad?

Ispada da ipak postoji jedna stvar oko koje bi se svi mogli okupiti, koju svi posjedujemo, a to je osjećaj empatije. Ni oko čega drugog se ne moramo slagati, ali on nam je svima zajednički, i puno jači od raznih programa našeg mozga – ako dobije priliku.
Na tom temelju, ako će imati jasnu širu sliku, svatko će znati za svaku situaciju pravi odgovor i pravu reakciju, i to bez puno razmišljanja. Oni će proizaći iz te urođene ljudske osobine – empatije, ali ne mora to biti ništa grandiozno niti prelomno. Realizirat će se u puno sitnih koraka, detalja i odluka tijekom svakoga dana ili tjedna. Akumulacija takvih malih svakodnevnih postupaka od mnogo ljudi (temeljenih na temeljnoj mudrosti zvanoj empatija koja ne treba ni vođu ni pokret ni ideologiju), čini mi se, mogla bi u sebi kriti ogromnu snagu, takvu da može dovesti do urušavanja sustava kojem su jedina oružja laži, manipulacije i programiranje. Ali potrebno je imati točne ulazne podatke, jer kod ljudskog mozga vrijedi isto kao i kod računalne obrade podataka – ubaci sranje od podataka, dobit ćeš sranje od rješenja.

No, da, kad sam već kod ubacivanja sranja od podataka, gdje sam ono stao kod čitanja novina o EU?

E, pa da par dana kasnije, novine koje promoviraju sve poteze Elite (sjećam se naslovnica tih novina „MMF: propast ćete“, „Svjetska banka: Nema vam spasa“ itd. i druge sramotne varijacije) pridružile su se spašavanju projekta pripajanja Hrvatske Europskoj uniji. To su napravile pomoću vlastite ankete, koja me ispunjava dubokim povjerenjem i potpuno sam uvjeren da je bila napravljena netendenciozno. Podaci iz nje su toliko drugačiji od onih iz mnogih drugih pravih, službenih anketa koje su razne statističke instuticije provele zadnjih godina.

Uglavnom, u novinama je pisalo da danas 56 posto Hrvata podupire ulazak u EU, dok je u mandatu Sanadove vlade samo 32 posto podržavalo ulazak. To je jednostavno nevjerojatan podataka, jer se potpora za ulazak u EU u Hrvatskoj već godinama, prema službenim procjenama, kreće u rasponu od 24 do 27 posto, a prema neslužbenim, još je i manja.

Ali dobro, ovo je ta njihova telefionska anketica. Navodna. 56 posto kažu. Doduše, ne znam zašto je ta anketa zaslužila dvije stranice (jer nitko baš pažljivo ne zagleda izvor ankete, nego u svijest uđu samo naslovi i brojke), ali znam da i inače volim znanstvenu fantastiku. Prvo je slijedio red teksta: „Unatoč tome što euroskepticizam u Hrvatskoj vidljivo jača, potpora hrvatskih građana ulasku u EU – raste.“ To je zaključak ankete. Pomalo orvelovski novogovor, u kojemu se od čovjeka traži da povjeruje u dvomišljenje, to jest da prihvati dvije međusobo suprotne teze. No, možda i nije, da vidimo dalje. Anketa svojim autorima otkriva da „euroskepticizam kojem svjedočimo na antiglobalisitčkim i desničarskim (još jedna etiketa bez ikakvog smisla,op. K.M. ) prosvjedima u Zagrebu nema potporu većine građana“.

Pa najbolje onda da svatko napravi svoju anketu. Recimo, ja sam isto napravio anketu na uzorku od par desetaka ljudi koje znam. Znate kakvi su rezultati moje ankete? 0 (riječima: nula) posto građana podržava EU. Doista, nikome koga poznajem se ne sviđa ta ideja. Nađimo sad pola puta, te novine i ja, a to je 23 posto, i dobit ćemo brojku blisku službenim anketama.
Što se tiče strahova koje su građani u anketi nabrojali, oni su razumni i opravdani, mada ih se spominjalo intonacijom kao da se radi nerazumnim strahovima neinformiranih ljudi. Više od 32 posto ispitanih boji se produbljena socijalne krize zbog porasta cijena, a 13,8 posto se pribojava ulaska radne snage iz drugih zemalja. Potom, 21 posto se brine za državnu autonomiju jer smatraju da bi EU ugrozila hrvatske nacionalne interese, dok 18,7 posto strahuje od „direktiva EU“, odnosno političke supremacije nad hrvatskom vladom. Doduše, ta politička supremacija je već neko vrijeme sveprisutna.

Evo sad jednog primjera potpuno netendencioznog naslova. Baš nekako u to isto vrijeme na jednom portalu osvanuo je tekst naslovljen „Loš glas daleko se čuje – belgijski dnevnik o hrvatskom euroskepticizmu“. Pisalo je da se „ugledni belgijski dnevnik Der Standaard… osvrnuo i na hrvatsku konačnu ofenzivu za ulazak u Europsku uniju upozorivši na visok broj euroskeptika u zemlji… Gotovo polovica hrvatskih građana ne podupire članstvo zemlje u Uniji te je, piše Standaard, prošlog tjedna oko 10 tisuća građana izišlo na ulice tražeći nove izbore. Prosvjednici su zapalili zastavu EU-a, a Hrvati, piše list, ovu zajednicu ne smatraju spasiteljem ili izvorom novca već prijetnjom.“
Tako smo došli na loš glas.

Bar tako misli portal, jer je naslov mogao biti i: „Dobar glas se daleko čuje“, ako bi ove podatke iz belgijskog lista slušali oni silni ljudi koji po Europi neprestano prosvjeduju protiv Europske unije (od kojih jedva da kroz novine čujemo ikakav glas) ili protiv rezultata njenih dijela.

Jer tamo gdje nas se gura demonstracije su svakodnevica, a ljudi ne demonstriraju zato što im je dobro, nego zato što su manipulacijom dovedeni u situacije koje im ugrožavaju egzistenciju .U ožujku 2011., u jednoj od država EU, u Londonu, 400 000 prosvjednika je prosvjedovalo protiv smanjenja budžeta, to su bili jedni od najvećih britanskih prosvjeda uopće, ili barem od 2003.. Samo na ulicama Londona bilo je 250 000 ljudi, a Britanci su stizali u prijestolnicu iz svih dijelova zemlje, buneći se protiv „mjera štednje“ kojima su u budžetu za 2011. skresane socijalne olakšice i davanja, koje su okrivljene da su dovele zemlju u financijsku situaciju u kojoj se trenutno nalazi. Korporatistima su uvijek krive socijalne olakšice, nakon što umjetno izazivo krizu potezima u financijskom sustavu, ili pokretanjem rata ili na neki treći način.

Tako je to u bogatim zemljama EU, poput Velike Britanije ili Francuske, gdje se seljaci ubijaju. U siromašnijima je iluminatska čizma polučila i bolje („za njih“) rezultate. Jedan tekst iz veljače 2011. pisao je o štrajkovima u Grčkoj koji su se zbivali uoči presudnog summita EU tijekom kojeg se razgovaralo o financijskoj pomoći Grčkoj. Zapravo, riječ je o zaduženjima za puno novca, na puno godina i s puno kamata, ali tako se danas naziva „pomoć“. EU i MMF spremali su se pristati restrukturirati grčki dug od 330 milijardi eura – ako se provedu reforme,

U Ateni je tih dana zaustavljen javni prijevoz, pa se štrajkaška obitelj proširila a liječnika i pravnika i na vozače. Plaće u javnom sektoru su drastično smanjene, porezi i nameti narasli, a za to je vrijeme, pisalo je, „vlada primala pohvale u inozemstvu za prve korake smanjenja proračunskog deficita“. Potom su ljudi počeli odbijati plaćati cestarine, troškove bolničkog liječenja i prijevoza koji je poskupio 40 posto, a ti neplatiše su oformile i grupu pod imenom „Odbor putnika“.

Bio je onaj portal u pravu, loš glas se ipak doista daleko čuje – barem ako se misli na loš glas Europske unije. Baš zbog dobrog glasa, ja ne bih puhao u isti rog s Barossom, Sarkozyjem i drugim dečkima iz te škvadre.

Ali vratimo se na ankete.

Tek što smo novine i ja napravili svoje ankete, isto je, krajem ožujka, napravio i jedan portal. Od 276 čitatelja tog portala preko facebooka, 86 posto njih je odgvorilo da bi na referendumu zaokružili „NE“.

(No, pisalo je i to da „za razliku od javnog mnijenja na Facebooku, prema posljednjem istraživanju Crodemoskopa, samo je 41 posto građana protiv članstva u Europskoj uniji, dok potporu članstvu daje 48,9 posto građana“ te da je „u posljednjih dvanaest mjeseci najveća potpora zabilježena u lipnju 2010. godine, 53,1 posto, a u posljednjih pola godine nijedan mjesec nije zabilježena natpolovična potpora članstvu.“)

Anketirani čitatelji portala, ti „ne-gativci“, su i obrazložili svoje razloge od kojih su neki bili objavljeni, pa ću djeliće njih ovdje prenijeti, i to u puno manje emotivnom obliku od onog u izvorniku. Jedan je čitatelj objasnio da „ima puno školovanih prijatelja koji žive u zemljama Europske unije i svaki od njih mu kaže da se malim zemljama ne isplati ulaziti ni pod koju cijenu, jer će nas iskoristiti i oguliti do gole kože“ te da „ne želi biti rob u vlastitoj državi“, a da nas „političari guraju u tu zločinačku organizaciju samo radi svoje koristi i interesa, a svi vi koji ste za Europsku uniju ili ste neuki i neobrazovani ili ste kupljeni od strane medija koji su prodani zemljama Europske unije i veličaju njihovu ideologiju, i tu i tamo napišu koju pozitivnu riječ o Europskoj uniji.“

Jedna je čitateljica, između ostalog, napisala da nam je „zadnja slamka spasa naša nacionalna, suverena država“, a da „potkupljivi sluge u Saboru i Vladi… ne misle za dobrobit naroda, raduju se samo foteljama i plaćama koje im nudi EU“. Čitateljica je još napisala: „ Ne slušajte njihovu propagandu. EU je fašistička, globalistička, umjetna – nadnacionalna tvorevina, nitko ne želi biti rob bez ljudskih prava, pazite se njihovih indoktrinacija o blagostanju, to je mudar način da vas porobe i oduzmu ljudsko dostojanstvo. Dokažimo kao i Švicarska i Norveška da možemo biti uspješni i bogati, a ne naivni kao Španjolska i Grčka te pristupiti u EU ropstvo“.
Druga čitateljica je dodala da u EU „manjina vlada većinom“ i da „jedino što njih zanima su naše prirodne ljepote i more.“ Drugi čitatelj je razumno primijetio da nam „asocijacije kroz povijest nisu nikad donijele ništa dobroga. Koliko još puta trebamo dobiti nogom u stražnjicu da bismo se opametili!?“

I dr. Bernd Fischer, veleposlanik Savezne Republike Njemačke u Hrvatskoj misli da se trebamo opametiti, ali u suprotnom smislu. Jer je u novinskom intrevjuu na pitanje: „Hrvatska svejedno još ima veliki broj euroskeptika. Neki kažu i do polovine stanovništva. Što im poručujete?“ rekao: „Vidim da su prednosti članstva toliko velike da sam siguran da će svi oni koji misle na budućnost obitelji i djece, kad se bolje informiraju, biti za ulazak i tako glasati na referendumu. Teško je zamisliti kako će Hrvatska prosperirati i imati solidnu budućnost izvan EU-a.’
Gospon Fischer, meni to nije baš tako teško zamisliti. Pogotovo kad vidim vijesti poput ove, koja, doduše, nije zauzimala dvije stranice novina, pa čak niti jednu ili pola, već je bila mali kvadratić negdje uz rub. Vijest je bila iz Bruxellesa, a naslov: „Prosvjedi zbiog krhke Eurozone“.

Toliko je bila kratka da ću je cijelu prepisati: „Summit članica Europske unije, koje traže rješenje za stabilizaciju eura, popratile su demonstracije u Bruxellesu, tijekom kojih je izbio sukob s policijom. Pad portugalske vlade donio je novu nesigurnost u eurozoni, a demonstranti ne vjeruju politici čelnika EU.“

I to je sve, ne može se reći da nas nisu informirali, a sami smo si krivi što kod čitanja novina sa sobom ne nosimo povećalo.

Osim toga, ako ti demonstranti, koji žive u EU, ne vjeruju, zašto bismo mi morali, i to još na neviđeno?

Kad smo već kod vjere i nevjere, jedna je kolumnist u Večernjaku, pišući o svim ovim zbivanjima oko presude generalu Gotovini iznio zanimljivo razmišljanje. Naime, primijetili ste da nas novine nas iz dana u dan pumpaju time da presuda Gotovini nikako ne bi trebala utjecati na naš izbor na referendumu, a onda jedan po jedan stižu i strani predstavnici svih mogućih institucija pa nam to isto govore. A vlada pak govori da je sve s Haagom činila „zbog ulaska u EU“, a nije se jednom moglo pročitati kako iz EU motre surađujemo li s haškim sudom ili ne.

Dakle, taj kolumnist je napisao slijedeće pitanje. „Kakve bi veze imao Haaški su s EU ako nije politički sud? Ako ga je osnovao UN, što onda on ima s EU? Da bi vršila politički pritisak na Hrvatsku, Europska unija koristi sud i drži nam lekcije o neovisnom sudstvu.“
Svakako, logična pitanja. Postoji i logični odgovor – i UN i EU su organizacije iza kojih stoje isti osnivači i koje su osnovane sa sasvim drugim ciljevima od onih koje proklamiraju. Ovakvima kakve se može iščitati i iz ovih presuda.

U novinama je osvanuo i slijedeći naslov: „Dok potpora EU pada, šanse za lipanj sve veće“. Svi su se zbog toga uzvrtili, pa je naš ministar vanjskih poslova po kratkom postupku dobio podršku NATO-ovih ministara vanjskih poslova zemalja članica EU, pa čak i američke državne tajnice Hillary Clinton. Evo opet logičnog pitanja – zašto bi se Amerikanka brinula oko toga hoće li Hrvatska ući u EU (a SAD nisu jedanput izrazili podršku našem primanju u EU ili našoj vladi na njenin naporima tom smjeru). Jedan logičan odgovor je: zato jer se EU, UN, MMF, itd pa i vlada korporacije zvane SAD na vrhu jedna te ista organizacija, koja provodi isti plan. Pa to je onda tako očekivano.

Zato travanjske novine i mogu prenijeti kako će sredinom svibnja Hrvatsku posjetiti stručnjazi iz Europske komisije i iz država članica, koji će provjeriti stanje u 23. poglavlju, pa da konačno u lipnju zatvorimo sva preostala poglavlja. Zato svibanj pripada i Sergeu Brammertzu, glavnom haškom tužitelju, koji stiže istim poslom sanacije štete. Zato u travnju čitamo i da dužnosnici EU misle da bi hrvatska vlada trebala zaključiti pregovore s Europskom unijom, a tek nakon toga održati izbore. To je rekao povjerenik EU za proširenje Štefan Fule na zatvorenom sastanku u Europskom parlamentu, koji je pak siguran da će Hrvatska ove godine zaključiti pregovore.

Kad se u svibnju našao u Zagrebu na konferenciji „Speak Up!““, koju je ogranizirala Europska komisija povodom „Međunarodnog dana slobode medija“ (nemojte da vas naslovi zavaraju), Štefan je rekao da je vrlo optimističan jer da vidi da Hrvatska ostvrauje vidljiv napedak iz dana u dan te da je našooj vladi više stalo do realizacije pregovora nego do vlastitog imidža u javnosti.
U svibnju se oglasio i predsjednik Hrvatske, koji je, unatoč padu potpore ulasku Hrvatske u EU, kako je pisalo, „nastojao poslati optimistične poruke iz Osijeka, gdje je, u pratnji šefa delegacije EU u Hrvatskoj Paula Vandorena, bio na proslavi Dana Europe“. Pa evo kako predsjednik Hrvatske doživljava optimizam: „Budimi optimisti. Manji je postotak onih koji su protiv, a postoji jedan broj onih čije je stajalište nedefinirano i upravo se za njih moramo boriti.“

Baš bih htio znati na koga je predsjednik mislio kad je rekao „Budimo optimisti“.
Taj se „mi“ sigurno ne odnosi na mene, to znam stoposto, a mislim da ni vi koji ovo čitate uglavnom niste uračunati u taj „mi“. Taj „mi“ su zapravo neki tamo „oni“, kojima je je stalo do toga da se vlast nedemokratski izabrane Europske komisije proširi i na Hrvatsku. Uključeni u taj „mi“ su i sve one skupine ljudi koje zakulisno usmjeravaju svijet, a za koje ste jedva čuli.

Općenito sam u životu primijetio da svaki onaj koji me ubacio u neki „mi“ uvijek htio prevariti – osim u slučajevima kad je „mi“ predstavljalo malu grupu prijatelja, bend ili obitelj. Ako je predsjednik po pitanju EU optimist, onda građani Hrvatske imaju poprilično razloga da budu pesimisti, jer se već odavno interesi vlasti i građana kod nas, a i u drugim europskim državama, ne podudaraju.

Predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora Vesna pusić je, na našu žalost, sredinom travnja isto bila „bila puno optimisitčnija nego prije tjedan dana i smatra kako se Hrvatska ponovno vratila na put da pregovore završi u lipnju.“ Ona se, naime, pisalo je, srela s britanskim ministrom pravosuđa Kennethom Clarkeom. Ali nitko zapravo tu nije jako siguran u ishod, ali imamo sreće jer je na našoj strani i poljski premijer britanskog imena Donald Tusk (koji je zamijenio onu neposlušnu poljsku vladu koja se srušila u avionu u nikad od kraja razjašnjenoj nesreći) jer se sredinom travnja zapitao, kako su preniele jedne novine: „Može li mi netko objasniti zašto bi Hrvatska trebala biti žrtva zbog Gadafija?“ Htio je reći da nas Iluminati nisu zaboravili, mada sam se na trenutak ponadao.

Uostalom, jesu li i Finci glupi kao mi, kad je Timo Soini i njegova antieuropska stranka „Pravi Finci“ dobila 19 posto glasova i postala treća politička snaga u političkom parlamentu s 39 mjesta. Mada se znalo pisati da se stranka Pravi Finci protivi financijskoj pomoći Portugalu i drugim europskim zemljama koje prolaze kroz tešku financijsku krizu, u izjavi za jedne irske novine Soini je istaknuo da se ne protivi pomoći Irskoj, nego da je njegovo neslaganje više okrenuto MMF-u i EU koji propisuju državama što trebaju činiti. Također, rekao je da će uvjeriti svjetsku javnost da nije protiv stranaca, kojih u Finskoj ionako ima malo (samo oko 130 000), jer ga se odmah, naravno, počelo optuživati i za ksenofobiju. Općenito, ako kažete bilo što što nije u skladu s planom sustava, slijedi vam neka etiketa – ksenofob, teoretičar urote, pseudoznanstvenik, desničar, ekstremist, terorist….Sve je to bullshit.

Tako je to, dakle, o stranci Pravi Finci pisalo u jednim umjerenim dnevnim novinama. Umjereno, kako i jest. Kad se pusti čovjeka da sam kaže što ima za reći, stvari imaju sasvim drugačiji ton.

U drugim novinama, onima neskriveno propagandističkima kad je riječ o EU i općenito bilo kakvoj agendi nadnacionalne elite, nadnaslov preko dvije stranice je glasio ovako: „Finci imaju najefikasniji obrazovni sustav u Europi. Njezin rastući šovinizam nije rezultat neobrazovanosti. (Kao što je to kod nas? Op. K.M.) Utoliko je priča alarmantnija.“

Pitanje jest: za koga alarmantnija? Za „njih“ ili „nas“? Pa dokle ovakvo baljezganje? A još moraš platiti sedam kuna da bi se izlagao ovakvoj propagandi.

Upitao bih te novine ovo: Ne kunete li se neprekidno u demokraciju? Pa onda, pustite demokraciju da radi, i onda kad izražava volju naroda ili dijela naorda, a ne samo volju nadnacionalne korporatističke elite. I onda kad se pokaže da ta volja nije potpuna ista kao ono što smatrate da bi trebalo biti.

Naravno, ako niste za EU, onda ćete odmah dobiti etikete kakvih je taj članak bio pun: „ekstremisti“; „populizam s elementima ekstremne desnice“; „autoritarne i šovinističke promjene ustava“: „trend opasan sa stajališta osjetljivih ravnoteža u Europskoj uniji“: „rasistička retorika“: „ksenofobna desnica“…
Naravno, autor i nije mogao izvući drugačije zaključke, kad je krenuo od pogrešnih pretpostavki, rekavši da su takve promjene suprotne duhu Europske unije i negativne za Europu, zbog dva, po njemu, očita razloga: prvi je taj da je , prema njemu, Europska unija osnovan da bi suradnjom temeljenom na dogovorima i kompromisim udaljila opasnost od novog rata, poslije dvaju prošlostoljetnih koji su pobili 120 milijuna ljudi, a drugi je taj da stečevinu Euroske unije ponajprije predstavljaju norme ljudskih prava i norme pravne države.

Nažalost, oba navedene razloga su tek pogrešne pretpostavke, proizvedene na temelju one „službene“, općeprihvaćene povijesti. Svjetski ratovi su bili zakulisne kuhinje Elite, bili su ciljano i namjerno pokrenuti, s ciljem da se stvori patnja i problemi koji će dovesti do veće centralizacije moći. Kako je i zašto zaista nastala sama EU, vidi knjigu Bookera i Northa, a kakav je rezultat EU po pitanju sloboda vidi na temelju razloga svih ovih demonstracija, odbacivanja referenduma o (ne)prihvaćanju Ustava EU u raznim državama i beskonačnih primjera nametnutih zakona koji su nadjačali demokratski donesene zakone država i bili u suprotnosti s mišljenima struke. Ovako iz glave sjećam se zakona o osiguravajućim društvima, zakona o socijalnoj skrbi, zakona o odvjetničkim diskrecijama prema klijentima, zakona o visokim učilištima…ili na blogu ili u knjizi „Sve piše u novinama“ su opisani ti događaji, koji uvijek imaju isti uzorak – a to je da ih je struka ocijenila lošima, ali Vlada ih je prepisala iz Bruxellesa i to je gotova stvar.

Evo, recimo, nedavno, početkom svibnja, su dekani svih četiriju Pravnih fakulteta u zemlji zatražili od premijerke da povuče iz procedure paket zakona iz područja znanosti i visokog školstva koje je pripremilo ministarstvo obrazovanja Radovana Fuchsa (prema napucima iz Bruxellesa). Dekani su potpisali i zajedničku izjavu u kojoj navode zašto se protive zakonskim rješenjima, a glavne su zamjerke kršenje autonomije Sveučilišta i pogodovanje interesima kapitala te strah od gubitka financijske autonomije.

Bilo je u novinama i jedna zanimljiva vijest, neobična ali logična. Roko Šikić iz udruge „Volim Hrvatsku – ne u EU“ DORH-u je podnijela krivičnu prijavu zbog nezakonita isticanja zastave EU na javnim mjestima i državnim institucijama protiv nepoznatog počinitelja, za kojeg sumnjaju da je još u Vladi. Naime, kaže Šikić, EU je zasnovana na Lisabonskom sporazumu, nema status države i nema službenu zastavu i grb. Njegova udruga traži skidanje zastava EU s navedenih mjesta, otkrivanje i kažnjavanje malogodavca njena postavljanja te puštanje i obustavu kaznenih i prekršajnih postupaka protiv svih koji su u Zagrebu uhićeni zbog skidanja zastave EU.

Zaista, bodu oči te silne plave zastave sa žutim zvjezdama koje vise po cijelom gradu iz posve nejasnih razloga. Osim ako opet nije riječ o programiranju i nametanju jedne lažne stvarnosti tamo gdje je jedino ima smisla nametati – u umove ljudi. Kad umovi prihvate „stvarnost“, tek onda ona to i postaje.

I kao što je rekao predsjednik – budimo optimisti!

Čitamo se! (ali o nekoj drugoj temi)

 Europska unija i velika nevolja koja dolazi, 2011.