Uvodne napomene

Na ovoj stranici u cijelosti prenosimo temat o Europskoj uniji pod zajedničkim naslovom S onu stranu Schengena iz lista Zarez br. 302 od 3. veljače 2011. godine u kojem je objavljen čitav niz izvrsnih članaka skupine autora koji Uniju, njene institucije, procedure, fondove i politike promatraju na način na koji se to u nas rijetko ili nikako čini. Kvalitetnom i argumentiranom kritičkom analizom potkrijepljenom konkretnim podacima i jasnim primjerima autori uspješno skidaju veo s pravog stanja ekonomske i političke europske situacije, otkrivajući na taj način zainteresiranom čitatelju istine i zablude o temeljima europske demokracije. 

Autori obrađuju doista širok spektar tema - od manjkavosti mehanizama europskog zakonodavnog procesa, preko boljki europske inačice neoliberalne doktrine i pravih ciljeva liberalizacije i deregulacije, antidemokratske monetarne politike, nepravedne zajedničke poljoprivredne politike, zamki europskih fondova, kriminalne proturadničke politike Unije, pa sve do brodogradnje, obrazovanja i manjinskih pitanja. 

Iako je od njihova objavljivanja u Zarezu prošlo već izvjesno vrijeme, držimo da su ovi članci i danas aktualni, te ih Redakcija portala Europska unija i velika nevolja koja dolazi od srca preporuča svojim čitateljima. Oprema tekstova ilustracijama je redakcijska.



Europska unija – politička ekonomija i demokracija

...........................................................................................................................................................................


Ulazak Hrvatske u Europsku uniju trebao bi predstavljati konačnu ovjeru demokratske zrelosti stečene kroz tranzicijski proces. Demokratska zrelost se procjenjuje kroz uspješnost dekontaminacijskog procesa obračunavanja s ostacima socijalističkog mentaliteta i nacionalističkih eskapada. Odrađena dekontaminacija ulaznica je u institucionalni poredak nadiđenih političkih antagonizama i socijalnog blagostanja garantiranog nesmetanim odvijanjem tržišnih procesa. Skicirana tranzicijska agenda konsenzualno je prihvaćena od svih parlamentarnih stranaka pod geslom nepostojanja validne alternative. Kao jedina drukčija putanja konstruirana je historijska avet parazitizma javnog sektora, korumpiranih državnih poduzeća i uvijek prijetećih nacionalističkih ratova. Tekstovi sadržani u ovom tematu pokušavaju ukazati na ideološku motivaciju i konkretne materijalne interese u pozadini navodno neutralno predstavljene alternative.

Usprkos proklamiranim demokratskim težnjama pristupanja Europskoj uniji, upravo je demokratski deficit ključna odrednica procesa pristupanja i samih ugovornih aranžmana koji konstituiraju EU. Demokratska participacija u pristupnim pregovorima u potpunosti je eliminirana i jedine informacije koje javnost dobiva sporadične su izjave državnih birokrata o zaključivanju pojedinih poglavlja vezanih uz sektore ekonomije i uprave. Izostanak demokratskog odlučivanja o političkim odlukama koje se evidentno donose na štetu većine stanovništva u službi je legitimacijskih procedura na dvije razine. Pod ideološkom aurom ekspertizma Europskih upravljača političke odluke s dalekosežnim negativnim posljedicama za poziciju rada u odnosu na kapital i funkcioniranje javnih resursa pravdaju se dijagnozom naše vlastite neučinkovitosti i nesposobnosti da sami sobom upravljamo i eklatantan su primjer rasističkog odnosa prema vlastitom narodu, vrlo raširenog u domaćim liberalnim krugovima. Druga razina je obećanje o nužnim mjerama koje će u budućnosti, nakon što uđemo u EU, rezultirati općim blagostanjem i demokratskim procvatom. Samo letimičan uvid u nedemokratski status Europske komisije i Europske centralne banke u upravljačkim strukturama EU, krizu monetarne unije kojoj se ne nazire kraj i sudbinu tranzicijskih zemalja poput baltičkih ili Mađarske nakon ulaska u EU dovoljno je ne samo za sumnju, već i za potpunu diskreditaciju ponuđenog obrasca. 

Mjere štednje, fiskalna disciplina, likvidacija javnog sustava i socijalizacija efekata krize unutar Europske unije dovoljan su putokaz za nužnost reartikulacije alternative – ne bira se između uređene Europe i zaostalog Balkana, već između interesa vladajućih elita i interesa širokih narodnih masa. Interesi grčkog radnika jednaki suinteresima njemačkog radnika kao što su jednaki interesima hrvatskog radnika. I ti interesi čine svako nacional-romantičarsko protivljenje ulasku u EU, kao dosad jedinu opoziciju prisutnu u javnom prostoru, izlišnom i kontraproduktivnom. Artikulacija interesa mora poći od konkretnih analiza konkretnih situacija u pojedinim ekonomskim i upravljačkim sektorima Europske unije. Detektirani gotovo potpuni izostanak analiza, osim onih kvazistručnih u apologetske svrhe, tekstovi koji slijede nastoje promijeniti.




Vodič kroz europsku demokraciju

Demontaža mita o demokratskoj legitimaciji Europske unije

...........................................................................................................................................................................

Europska komisija, tzv. “motor europske integracije”, institucija je unutar koje je koncentrirana najveća moć donošenja odluka, a to je ujedno i tijelo koje je najmanje odgovorno volji građana ili podložno njihovom nadzoru.

...........................................................................................................................................................................

Izvor: Zarez - Autor: Jelena Miloš 


                 Zgrada Europske komisije (autor: JLogan, izvor: Wikipedija)


Vladajuće elite i mainstream mediji dosad su pitanje ulaska Hrvatske u Europsku uniju tretirali kao nužan i neizbježan civilizacijski čin koji će nas napokon uvesti u obećanu europsku zemlju mira, prosperiteta i istinske demokracije. Takav diskurs uglavnom je vršio ulogu propagandnih mitova koji su kao efekt imali gušenje bilo kakve ozbiljne rasprave ili kritičkog promišljanja o Europskoj uniji. Jedan od takvih mitova koji se u ovom članku obrađuje jest i pitanje demokracije unutar Europske unije. 

Jednom kad se razloži institucionalni okvir djelovanja, strukture odlučivanja i politike koje iz takvih struktura proizlaze, samorazumljiva demokracija unije polako se počinje pretvarati u ozbiljan problem demokratskog deficita koji se koristi za donošenje velikog broja problematičnih odluka daleko od očiju građana, i često protivnih njihovoj volji.

Stoga bi ovaj članak trebao poslužiti kao kratka i zbog samog opsega članka tek parcijalna analiza nedemokratskog odlučivanja u Europskoj uniji, kao i politike koja se pomoću takvog modela “efikasno” provodi.

Zakonski okvir: ovlasti Europske unije 

Europska unija politička je, ekonomska i monetarna zajednica koja se, kako se opetovano ponavlja u njezinim obvezujućim ugovorima, zasniva na četiri fundamentalne “slobode”: slobodnom protoku robe, usluga, kapitala i ljudi. Te “slobode” u dosadašnjoj praksi uglavnom su se pokazale kao izlika za otvaranje granica krupnom kapitalu, deregulaciju i liberalizaciju tržišta te, posljedično, sveopću privatizaciju javnog sektora popraćenu demontiranjem socijalne države u obliku pružanja sve manje socijalne zaštite građanima, rezanja radničkih prava i sl.

Kako bi uspješno i neometano mogla provoditi takvu politiku koja opravdano nailazi na velik otpor građana, EU morala je sebi priskrbiti snažan institucionalni okvir djelovanja. Stoga su europske institucije (u prvom redu Europska komisija) postepeno i nizom obvezujućih ugovora stekle zakonske ovlasti odlučivanja u gotovo svim ekonomskim pitanjima koja su prethodno bila isključivo u nadležnosti nacionalnih parlamenata.

Danas Europska unija ima ekskluzivno pravo odlučivanja u pitanjima carinske i monetarne politike, zajedničke trgovinske politike te, naravno, politike tržišnog natjecanja [1], što znači da u tim sferama njezine države-članice više ne mogu samostalno donositi odluke. Zato se recimo primjeri poput restrukturiranja (odnosno smanjivanja kapaciteta i privatizacije) hrvatskih brodogradilišta u ime zadovoljenja principa “poštenog” tržišnog natjecanja ne mogu, kako se to zna tumačiti, smatrati tek jednim od rijetkih i iracionalnih diktata Europske unije koji će prestati jednom kad postanemo punopravni članovi (nakon čega će, naravno, nastupiti razdoblje općeg blagostanja), već je tu riječ o provođenju fundamentalne i uobičajene politike na koju samoprozvana Europa ima i formalno zakonsko pravo.

Uz navedena ekskluzivna prava odlučivanja EU ima i druge, tzv. “podijeljene ovlasti” s državama-članicama u nekim od važnijih gospodarskih područja poput unutarnjeg tržišta, poljoprivrede i ribarstva, energije, transporta, socijalne i teritorijalne kohezije itd. [2]

Premda sam naziv tih nadležnosti implicira zajedničko odlučivanje između zemalja-članica i EU-a, situacija je ipak nešto drugačija. Naime, u slučaju takvih ovlasti zemlje-članice smiju samostalno donositi odluke ukoliko EU u tim istim područjima ne odluči donijeti svoje zakone ili, jednostavnije rečeno, država-članica može djelovati samostalno dok EU ne odluči drugačije.


Na kraju, postoji i treća kategorija ovlasti, tzv. “komplementarne ovlasti” prema kojima unija može samo koordinirati, dopunjavati ili podupirati aktivnosti država-članica, a koja pokriva područja poput kulture, obrazovanja, turizma, civilne zaštite itd. [3] Premda se zbog specifičnog statusa obrazovanja unutar zakonodavstva EU-a, formalni utjecaj Europske unije na ta područja ne može jasno pokazati, neformalne tendencije uvođenja tržišne politike u polje obrazovanja unutar EU-a svakako se mogu iščitati iz politike koju trenutno provode njezine članice (dobar primjer je restrukturiranje talijanskih sveučilišta u svrhu veće kompetitivnosti ili uvođenje komercijalizacije u obrazovni sustav putem školarina, što je nedavno bio slučaj sa skandaloznim povećanjem školarina u Velikoj Britaniji).



Europsko vijeće i Europska komisija

S obzirom na prikazani dio opsega ovlasti koje prisvaja EU, jasno je, ukoliko se Hrvatska odluči priključiti Europskoj uniji, da se velik dio ključnih odluka za hrvatsko gospodarstvo i društvo u cjelini više neće donositi na sjednicama Vlade ili Sabora RH te će sukladno tome i zahtjevi (pa i štrajkovi, prosvjedi, javne kampanje i sl.) hrvatskih građana morati biti upućeni institucijama Europske unije. U tom smislu, prije donošenja bilo kakve odluke proizašle isključivo iz mitova o europskoj demokraciji, potrebno je procijeniti koliki stvarni utjecaj građani Europske unije zapravo imaju na svoje institucije, koje su to institucije koje odlučuju u ime sada gotovo pola milijarde stanovnika i kakve odluke one donose.

Glavne institucije Europske unije koje sudjeluju u procesu donošenju odluka su Europsko vijeće, Europska komisija, Vijeće ministara te Europski parlament.

Europsko vijeće [4] tijelo je koje se sastoji od predsjednika ili premijera (ovisno o političkom ustroju) svih država-članica, a koje ima ulogu krojenja glavnih smjernica i političkih ciljeva Europske unije. Zanimljivo je da to tijelo, premda od iznimne važnosti, prije Lisabonskog ugovora nije ni postojalo kao službena institucija EU-a, već tek kao neformalna skupina čelnih državnih ljudi koji su se često sastajali na javnosti zatvorenim sjednicama, i odlučivali o budućnosti Europe. No, mjestimičnu sklonost “neformalnim” i zatvorenim sastancima Europsko vijeće zadržalo je do danas.

Europska komisija, tzv. “motor europske integracije”, institucija je unutar koje je koncentrirana najveća moć donošenja odluka, a to je ujedno i tijelo koje je najmanje odgovorno volji građana ili podložno njihovom nadzoru.

Europska komisija [5] jedina od svih institucija EU-a ima pravo iniciranja zakonskih prijedloga, predlaže, upravlja i vrši nadzor nad proračunom EU-a te može pokrenuti postupak protiv odluka država-članica koje po njezinom mišljenju ne slijede vrijednosti i propise EU-a (službeni, i politički korektan, naziv za pokretanje takvog postupka je tzv. “čuvanje ugovora”). Sve te odluke leže u rukama samo 27 povjerenika (po jedan iz svake države) kojima u svakodnevnom radu pomaže snažna mašinerija od preko 25 000 tzv. stručnjaka i administrativnih djelatnika. Njihov zajednički rad često je teško nadgledati ili uopće pratiti, što zbog nedovoljne transparentnosti i otvorenosti, što zbog same hiperprodukcije propisa pisanih gotovo neprobojnim administrativno-pravnim žargonom (što je inače i problem s ostalim institucijama EU-a).

Istovremeno, tih 27 povjerenika ne biraju građani unije, nego o njihovom sastavu prvo odlučuje Europsko vijeće, na način da ono predloži Europskom parlamentu predsjednika Komisije, koji, ako ga Parlament odobri, sam izabire svoje suradnike s popisa kandidata koji su mu ponudile zemlje-članice (a taj kandidat ostavlja se u diskreciji zemalja-članica, obično ga bira premijer). Nakon toga popis se prvo šalje na odobrenje Vijeću ministara, a na kraju te procedure traži se i “blagoslov” Parlamenta kojemu ostaje opcija da prihvati ili odbije cijeli “paket” povjerenika. U cjelokupnom procesu oko pola milijarde građana koje ti neizabrani povjerenici zastupaju nema pravo glasa.



Legalizirana korupcija

Situacija ne postaje bolja ni jednom kad se Komisija izabere. Naime, nakon samog imenovanja, povjerenici Komisije postaju u svom radu neovisni, odnosno Lisabonskim ugovorom propisano je da povjerenici “ne smiju tražiti ni uzimati naputke od svojih vlada [6]”, što znači da građani ni posrednim utjecajem svojih ionako nedemokratskih parlamentarnih institucija ne mogu doprijeti do dobro utvrđene Komisije te da njihovi “predstavnici” u EK ne samo da nisu izabrani nego ih više čak ni nominalno ne zastupaju.

Demokratski deficit Europske komisije često je spominjana tema, međutim dosad se on uglavnom pravdao postojanjem specifične nadnacionalne, mastodontske strukture za koju je tobože potrebna određena stručnost i efikasnost koja nadilazi mogućnosti dobre procjene građana, i koje stoga mogu osigurati jedino političke elite potpomognute snažnom birokratskom i tehnokratskom mašinerijom. Istovremeno se javnost konstantno uvjerava da će Europska komisija zajedno s ostalim institucijama uvijek raditi u najboljem interesu građana, neprestano osluškujući njihove želje i zahtjeve. No to se naravno u praksi nije pokazalo točnim.

Europska komisija često djeluje isključivo u interesu stvaranja profita velikim korporacijama tako da putem svojih propisa forsira liberalizaciju tržišta [7] (telekomunikacija, transporta, čak i opskrbe električnom energijom i plinom itd.) koja dovodi do privatizacija državnih firmi i rezanja životnog standarda stanovništva. Uostalom, stara je vijest da su sve europske institucije, pogotovo Europska komisija, pod velikim utjecajem lobističkih grupa koje utječu na kreiranje njezine politike (poznati primjer toga je “neformalna” grupacija europskih multinacionalnih kompanija čije je prijedloge EK usvajala gotovo bez ikakvih prigovora). Pretpostavlja se da je u Bruxellesu danas situirano oko 15 000 lobističkih grupa [8], većinom u službi korporacija [9] (poput British Petroleuma ili Philip Morrisa). Točan broj ne može se znati budući da ne postoji zakon koji bi prisilio korporacije da se registriraju kao interesne grupe. Vrsta lobiranja koju takv korporacije provode nije ništa drugo nego legalizirana korupcija.

Koliko EK djeluje isključivo u interesu građana pokazuje i recentni potez Komisije koja je svoje spomenuto pravo “čuvanja ugovora” iskoristila tako da je pokrenula istragu protiv Mađarske koja je, jer se mađarska vlast boji gubitka izbora, odlučila teret krize umjesto na građane djelomično prebaciti i na korporacije kojima je nametnula veće krizne poreze. Istragu je Komisija odlučila pokrenuti, kako kaže, na temelju pritužbi trinaest vodećih europskih (znači, multinacionalnih) tvrtki.



Vijeće ministara i europski parlament

Osim spomenutog Europskog vijeća i Europske komisije još su dvije institucije koje u manjoj mjeri sudjeluju u donošenju odluka: Vijeće ministara i Europski parlament.

Vijeće ministara [10], tzv. “glas država-članica”, između ostalog ima ovlasti da koordinira gospodarsku i socijalnu politiku država-članica, sklapa međunarodne ugovore te zajedno s Europskim parlamentom usvaja, odbija ili nudi amandmane na zakone ili proračun koji mu je ponudila Komisija. Međutim samo tijelo ne može samostalno inicirati zakone ili proračunske stavke.

Sastoji se od 27 ministara (po jedan iz svake države) koji se stalno mijenjaju ovisno o području koje se na Vijeću raspravlja (primjerice, ukoliko se raspravlja o pravosudnoj politici, sastaju se ministri pravosuđa, ukoliko se raspravlja o financijskoj politici, sastaju se ministri financija itd.). Ministri također iza sebe imaju jak administrativno-birokratski aparat koji za njih priprema odluke, a koji se sastoji od preko 150 stalnih delegata država-članica (tzv. Corepera) koji su opet podijeljeni u preko 150 odbora i radnih skupina. Kao i s Komisijom, proces odlučivanja tog tijela teško je nadgledati, pogotovo zato što se zna dogoditi da se on do samog čina donošenja odluka zbiva iza zatvorenih vrata.

Svaki ministar u vijeću nema jednak broj glasova, odnosno dodijeljen mu je broj glasova ovisno o veličini populacije zemlje iz koje dolazi. Tako trenutno veće zemlje poput Francuske ili Njemačke imaju veći broj glasova (29), dok recimo Irska ili Slovačka imaju znatno manji broj glasova (7). Hrvatska je u pregovorima s Europskom unijom uspjela dobiti 7 glasova. Sustav glasovanja u Vijeću poprilično je kompleksno razrađen, ali u principu, osim rijetkih iznimki za koje je potreban konsenzus (primjerice iz područja zajedničke vanjske i sigurnosne politike), većina odluka donosi se tzv. “kvalificiranom većinom” (za što je potrebno 255 od ukupno 345 glasova u vijeću, s tim da većina država mora glasati za odluku). Kako se broj glasova pojedine države određuje prema postotku populacije države-članice unutar EU-a i kako to stvara velike diskrepancije između broja glasova pojedinih zemalja, zanimljivo pitanje koje ostaje otvoreno jest u kojoj se mjeri glas manjih država uopće čuje.

I konačno, na dnu hijerarhije s najmanjom moći donošenja odluka dolazi i tobožnji “glas građana”, odnosno Europski parlament [11], čije zastupnike Europljani, konačno, izravno biraju. Kao što je već rečeno, Europski parlament dijeli s Vijećem ministara ovlasti usvajanja ili odbijanja ili davanja amandmana na zakone i proračun, s tim da Vijeće u odnosu na Parlament ima prednost odlučivanja u nekim pitanjima. Zanimljivo je da je Parlament i te funkcije dobio tek krajem 2009. godine stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora, a prethodno tome većinom je u važnim pitanjima zakona i proračuna imao tek ornamentalnu, odnosno tzv. savjetodavnu funkciju.

No ni tim “ustupcima” iz Lisabonskog ugovora Parlament i dalje ne igra važnu ulogu u kreiranju politike EU te zbog toga ni ne izaziva pretjeran interes građana. Naime, na posljednja tri izbora (od 1999. do 2009.) odaziv građana na izbore za Parlament bio je manji od 50%. Na posljednje izbore 2009. godine izašlo je tek 43 % birača, s tim da je najslabiji odaziv, čak ispod 30 %, bio kod novijih članica poput Slovenije, Slovačke, Češke, Rumunjske ili Poljske [12].

Parlament se trenutno sastoji od 736 članova, a broj članova po zemlji ponovno ovisi o njezinoj demografskoj slici (usporedbe radi, Francuska u trenutnom sazivu ima 72 predstavnika, Slovenija 7). Članovi u Parlamentu nisu organizirani po državi iz koje dolaze, već se grupiraju po političkim strankama. Trenutno postoji 7 političkih stranaka, od kojih najveći broj mjesta u Parlamentu drže demokršćani (265), socijaldemokrati (184) i liberali (84).



Od hrvatskog do 'europskog' demokratskog deficita

U parlamentarnoj demokraciji u kakvoj živimo, građani svake četiri godine izabiru svoje predstavnike koji ničim nisu obvezni provoditi odluke onih koji su ih izabrali. No, cinične tvrdnje da nas ulaskom u Europsku uniju čeka demokratska utopija potpuno su deplasirane, s obzirom na činjenicu da većinu odluka (koje u pravilu služe interesu političko-ekonomskih elita) u EU-u donose neizabrani eurobirokrati izmješteni daleko od dohvata građana.

Mogućnost utjecaja običnih ljudi na takvu politiku znatno je smanjena u odnosu na već sitne moći koje su građani imali prema svojim vladama i parlamentima. S druge strane, destruktivna politika hrvatske vlade u vidu privatizacije državnih tvrtki i konstantnog rezanja socijalnih prava u svojim trendovima ne razlikuje se od političke slike Europske unije. Stoga bi se i hrvatski radnici, umirovljenici, studenti i seljaci uskoro mogli pridružiti nezadovoljnim francuskim, britanskim i talijanskim drugovima u još zahtjevnijoj europskoj bitci za demokraciju i svoja prava.


Bilješke:

[1] Informacija preuzeta iz Lisabonskog ugovora, poglavlja Categories and areas of Union competence, članka 2 B.
[2] Informacija preuzeta iz Lisabonskog ugovora, poglavlja Categories and areas of Union competence, članka 2 C.
[3] Informacija preuzeta iz Lisabonskog ugovora, poglavlja Categories and areas of Union competence, članka 2 E.
[4]
 Sastav i ciljevi Europskog vijeća te informacija o uspostavi Europskog vijeća kao službenog tijela EU-a (no ne i komentari) preuzeti s njihove službene stranice: www.european-council.europa.eu te iz teksta Lisabonskog ugovora (poglavlja Provisions on theinstitutions, članka 9 B).
[5] Informacije o ovlastima, sastavu, izboru te radu Europskekomisije (no ne i komentari) preuzete s njezinih službenih stranica http://ec.europa.eu/atwork/basicfacts/index_en.htmslužbenih stranica Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija: http://www.mvpei.hr/ei/default.asp?ru=504&gl=200610090000006&sid=&jezik=1 te iz teksta Lisabonskog ugovora (poglavlja Provisions on the institutions, članka 9D).
[6] vidi Lisabonski ugovor, poglavlje Provisions on the institutions, članak 9 D.
[7]
 Za argumentaciju EK o liberalizaciji tržišta te informaciju o propisima koje je EK u tu svrhu donijela vidi: http://ec.europa.eu/competition/liberalisation/overview_en.html
[8] Informacija o ukupnom broju lobista u Bruxellesu preuzeta iz nacrta izvještaja Europskog parlamenta o razvoju (institucionalnog) okvira za aktivnosti lobiranja u Europskog uniji: http://www.europarl.europa.eu/meetdocs/2004_2009/documents/pr/692/692569/692569en.pdf
[9] Detaljnije informacije o postotku pojedinih "interesnih grupa" u EU-u mogu se pronaći u studiji Lobbying in the European Unionkoju je naručio jedan od odbora Europskog parlamenta: http://www.europarl.europa.eu/activities/committees/studies/download.do?file=18208
[10] Informacije o ovlastima, sastavu i glasovima u Vijeću mini-stara (no ne i komentari) preuzete s njihove službene stranice http://www.consilium.europa.eu/showPage.aspx?id=&lang=enstranice Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracije: http://www.mvpei.hr/ei/default.asp?ru=504&gl=200610090000006&sid=&jezik=1 te iz teksta Lisabonskog ugovora (poglavlja Provisions on the institutions, članka 9C).
[11] Informacije o ovlastima, sastavu i izboru Europskog parla-menta (no ne i komentari) preuzete su s njihove službene stranice http://www.europarl.europa.eu/parliament/expert/staticDisplay.do?id=52&language=en i stranice Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija: http://www.mvpei.hr/ei/default.asp?ru=504&gl=200610090000006&sid=&jezik=1 te iz teksta Lisabonskog ugovora (poglavlja Provisions on the institutions, članka 9A).
[12] Službeni podaci o odazivu birača na izbore mogu se vidjeti naslužbenoj stranici Europskog parlamenta: http://www.europarl.europa.eu/parliament/archive/elections2009/en/turnout_en_txt.html



 

Europska unija kao neoliberalna tvorevina

Kratka povijest suvremenih eurointegracijskih procesa

...........................................................................................................................................................................

Za razliku od fiskalno-monetarnih pitanja, nema kazni za članice koje imaju preveliku nezaposlenost – socijalna politika ostaje na nacionalnoj razini. — 80% bankarskog sustava istočne Europe je u stranom vlasništvu. Proizvodnja se iz najmoćnije industrijske zemlje, Njemačke, seli na periferiju gdje su troškovi rada jeftiniji. — Problem za europske elite je što ideja o političkoj federalnoj uniji nema potpore među europskim stanovništvom

...........................................................................................................................................................................

Izvor: Zarez - Autor: Mate Kapović



Neoliberalizam je doktrina koja zagovara podvrgavanje svih aspekata društva tržištu i logici profta. Javlja se nakon završetka “kejnzijanskog kompromisa” (1945.–70.), obilježenog državnim intervencionizmom, težnjom punoj zaposlenosti i socijalnom državom. D. Harvey neoliberalizam opisuje kao globalni projekt ponovnog uspostavljanja kapitalističke klasne nadmoći, čime dolazi do rasta društvene nejednakosti i gomilanja bogatstva u rukama kapitalističke elite. Počeci se neoliberalizma obično smještaju u Thatcheričinu Veliku Britaniju od 1979. te u Reaganov SAD od 1981., a on se u Europi najviše širi kroz institucije EU i produbljavanje eurointegracije. Ovdje dajemo pregled povijesti EU kao neoliberalnog projekta, pritom misleći na realno postojeći neoliberalizam – neoliberalne prakse se u stvarnosti uvijek provode koliko to okolnosti dopuštaju i kada je to u interesu elitâ. U trenutnoj je gospodarskoj krizi jasan princip socijalizma za bogate (npr. javno saniranje privatnih dugova banaka), kapitalizma za siromašne (prebacivanje tereta krize na obične građane).

 

Proturječan proces

Do eurointegracije je došlo iz geopolitičkih razloga. Francuska je nakon 2. svjetskog rata htjela Njemačku držati pod kontrolom, gdje bi u procesu dugoročne integracije interesâ različitih vladajućih klasa na kontinentu ona preuzela političko vodstvo, dok bi Njemačka osiguravala najveći dio ekonomske snage. Nakon razornog 2. svjetskog rata, postojala je nužnost ponovne izgradnje europskih ekonomija. Najveća opasnost je bila globalna konkurencija kapitalizmu – realsocijalizam SSSR-a. Stalna prijetnja širenja SSSR-ova političko-ekonomskog modela, kao i poslijeratna militantnost radnikâ, zahtijevala je oprez Zapada i pristanak na određene ustupke radništvu. 

O jedinstvenom europskom tržištu se u liberalnim krugovima raspravlja još za rata, no ekonomski je liberalizam u poraću diskreditiran zbog Velike depresije 1930-ih te su pri osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik 1951. (Njemačka, Francuska, Italija i Beneluks) na početku prevladavale kejnzijanske ideje o ekonomskoj koordinaciji i suradnji. Eurointegracija je bila reakcija na međunarodnu gospodarsku konkurenciju i odgovor američkom kapitalu – Europa mora ujediniti svoje resurse da bi bila konkurentna na svjetskoj razini jer su tržišta pojedinih zemalja premala. Krajem 1950-ih, s Rimskim ugovorima, ideja slobodne trgovine, još ograničena, u Europi se institucionalizira i postaje dominantna.

U 1970-ima i 1980-ima dolazi do koncentracije kapitala uz protutendencije protekcionizma i nacionalne kapitalističke konsolidacije. Eurointegracija je proturječan proces ujedinjavanja različitih nacionalnih frakcija europskog kapitala uz istodobno traženje povlaštena položaja u svojim državama od strane nacionalnih grupacija kapitala.

Od kraja 1970-ih s krizom kejnzijanskoga kompromisa u Velikoj Britaniji dolazi do neoliberalne kontrarevolucije te u cijeloj Europi dolazi do napada na socijalnu državu, privatizacijâ, polarizacije plaćâ, smanjivanja radničkih prava i drugih neoliberalnih mjera. To je bio odgovor kapitala na krizu u 1970-ima, čiji je uzrok bila i niska razina profitnih stopa u realnoj ekonomiji kao posljedica povećane konkurentnosti i viška proizvodnih kapaciteta na svjetskoj razini. Neoliberalizam je omogućio ponovni rast profitnih stopa (no ne i iste stope gospodarskog rasta) – pritiskom na radničke plaće i prava (što povećava profit kapitalistâ), bijegom iz proizvodne ekonomije u financije (gdje je brža i veća mogućnost zarade) te seljenjem proizvodnje u zemlje s jeftinijom radnom snagom i manje (npr. ekoloških) propisa. 

Za neoliberalizma udio profita u društvenom proizvodu raste, dok udio rada pada. Između 1981. i 2003. udio profita raste npr. u Francuskoj s 20,6% na 30,7%, dok udio rada u društvenom proizvodu od 1971.-80. do 2001.-05. u Europi pada sa 73,9% na 68,3%. Prihodi su pak 1% najbogatijih u Velikoj Britaniji skočili sa 6,5% 1982. na 13% 2000. Što se tiče privatizacije, u Velikoj Britaniji je prema 20% udjela javnoga sektora u BDP-u 1975. godine do 2000. godine praktički sve privatizirano.

 

Zaštititi najbogatije

U Francuskoj je 1981. na vlast došao F. Mitterand iz Socijalističke partije na osnovi izrazito socijaldemokratsko-kejnzijanske platforme koju je i provodio do 1983. (nacionalizacije, povećanje minimalne plaće, produženje godišnjeg odmora, smanjenje radnog vremena, solidarni porez na bogatstvo itd.), no 1983., pod pritiskom Europe, dolazi do tzv. zaokreta prema štednji, tj. neoliberalne politike, koju u okviru EEZ-a jedna zemlja nije mogla ne provoditi.

1983. nastaje ERT (European Roundtable of Industrialists), najmoćniji kapitalistički lobi u Europi, koji snažno zagovara eurointegraciju i jako utječe na službenu europsku politiku. Europska komisija je više puta doslovce preuzimala njihove dokumente i prijedloge. Godine 1987. pet najvećih europskih kompanija osniva AMUE (Association for the Monetary Union of Europe), lobističku grupu (danas s većinom članova iz bankarsko-financijskih krugova) koja gura ideju monetarne unije.

1986.-87. na snagu dolazi SEA (Single European Act), s ciljem ukidanja svih trgovinskih barijera do 1992. Europski projekt otada postaje izrazito neoliberalan. Od kraja 1980-ih Europska komisija inzistira na liberalizaciji javnih usluga – donose se različite direktive za liberalizaciju: telekomunikacije (1990.), željeznica (1991.), struja (1996.), pošta (1997.), plin (1998.).

S Maastriškim ugovorom 1993. nastaje ime EU, a ustrojava se i Ekonomska monetarna unija (EMU). EU nakon Maastrichta, prema S. Aminu, postaje najglobaliziranija u svijetu u smislu marginalizacije nacionalne autonomije. Strategija nakon Maastrichta uključuje koherentnost u monetarnoj i fiskalnoj politici radi regulacije zajedničkog tržišta, pritisak na radničku klasu (u Njemačkoj uspješno,u Francuskoj baš i ne) i regionalnu konsolidaciju kapitala. Stvara se i Europska centralna banka (ECB), neovisna o politici i izvršnoj vlasti (no zato podčinjena interesima kapitala), što je standardna neoliberalna praksa jer je monetarna politika tako sigurna od mogućih političkih pritisaka radništva. Glavni je cilj ECB-a kontrola cijenâ, tj. zadržavanje inflacije na manje od 2% godišnje, što štiti one koji od inflacije mogu najviše izgubiti – najbogatije.

Postavljeni su tzv. Maastriški kriteriji – uvjeti za ulazak u EMU i uvođenje eura: inflacija ne smije biti višaod 1,5% od prosjeka triju zemalja s najnižom inflacijom, budžetski deficit veći od 3% BDP-a, a javni dug više od 60% BDP-a. Dogovorene su kazne za nepoštivanje kriterijâ (0,2–0,5% BDP-a). Godine 2003. su Francuska i Njemačka imale deficit veći od 3% pa su umjesto da plate kazne promijenile pravila. Za razliku od monetarno-fiskalnih pravila za koje postoje izravne kazne (tzv. „disciplinski neoliberalizam”), nema ih za druge „prekršaje” (npr. diskriminatorno ponašanje na tržištu, neprovođenje liberalizacije u javnom sektoru i sl.) – to se regulira tužbama na europskim sudovima.

Liberalizacija/privatizacija javnog sektora je od sredine 1990-ih u sljedećih 10 godina dovela do ukidanja 40% radnih mjesta te do pogoršavanja radnih uvjeta i smanjenja plaća. Za razliku od fiskalno-monetarnih pitanja, nema kazni za članice koje imaju preveliku nezaposlenost – socijalna politika ostaje na nacionalnoj razini. U Švedskoj je ulazak u EU 1995. bio projekt elitâ kojim su htjele olakšati svoje napade na visoka radnička i socijalna prava u Švedskoj, što im je samo djelomično uspjelo zbog otpora građana.

Europska strategija za zaposlenost iz 1996.-97. potiče fleksibilizaciju tržišta rada (tj. manje propisa koji štite radnike) i smanjenje radničkih prava, kao i Lisabonska strategija iz 2000., redovito se potiču i diferencijacija plaćâ te ukidanje minimalne plaće, a u Kokovu izvještaju (2004.) i rad na određeno (bez socijalnih i mirovinskih davanja itd.) – to se potiče na razini EU, ali se provodi na nacionalnim razinama, gdje se u praksi javljaju različite prepreke.

  

Centar i (polu)periferija

Uvođenje je eura 2002. bilo dobro za gospodarske elite – stabilna im valuta garantira da im imetak i investicije, uključujući i one izvan matične zemlje, neće nestati. Slabijim je zemljama (npr. Grčkoj) uvođenje eura bilo korisno jer su tako dolazile u istu ligu s Njemačkom, što im je davalo kredibilitet i omogućavalo lakše zaduživanje na međunarodnim financijskim tržištima. To je dovelo i do precijenjene kreditne sposobnosti periferije eurozone (Portugal, Španjolska i Grčka) i stvaranja špekulativnih mjehura, što se u sadašnjoj krizi obilo o glavu Španjolskoj i Irskoj. Gubitak monetarne samostalnosti značio je i gubitak mogućnosti manipulacije valutom radi npr. povećanja izvoza ili u slučaju krize, što se pokazalo lošim za Grčku u krizi 2010.

Europska komisija je vodila politiku stroge fiskalne discipline i stabilnosti cijenâ govoreći da će to pridonijeti gospodarskom rastu, no zapravo je rast bio spor, a nezaposlenost velika (prosječno viša od 8%). Općenito se EU-politika svodi na race to the bottom – “fleksibilizaciju” rada, stagnaciju plaća (EK 2003. u svojim Broad Economic Policy Guidlines napominje da bi rast plaćâ trebao i dalje ostati umjeren), rad na određeno itd. Njemačka na račun periferije eurozone ostvaruje velik trgovinski suficit jer je uspjela najviše stisnuti radnike – tamo u zadnjih 20 godina najmanje raste trošak rada, a udio radničkih plaća u BDP-u se sve više smanjuje. Tome je pridonijelo i ujedinjenje 1990. (u istočnoj Njemačkoj nije bilo sindikata), kao i otvaranje istočne Europe čiji jeftini radnici omogućuju pritisak na radnike u Njemačkoj. Dobro sindikalno organizirane radnike je u Portugalu, Italiji, Španjolskoj i Grčkoj daleko teže stisnuti (za razliku od npr. Irske na periferiji ili Njemačke u jezgri). Kako se periferija eurozone, zbog nemogućnosti da stisne radnike, nije mogla natjecati s jezgrom u konkurentnosti u realnom sektoru, ondje je došlo do rasta potrošnje na dug, na temelju zajmova banaka iz jezgre, i napuhavanja nekretninskog mjehura (u Španjolskoj), što je, kada je kriza eksplodirala, dovelo do sadašnjih problema.

Zemljama pristupnicama se već u pretpristupnim pregovorima nameće neoliberalna politika kao uvjet ulaska u još strožem obliku nego u zapadnoj Europi. U EU se razlikuju tri područja – jezgra (Njemačka, Francuska, Nizozemska...), poluperiferija (ili periferija eurozone – Portugal, Španjolska, Grčka...) i periferija (nove istočnoeuropske članice). Europska (polu)periferija o jezgri ovisi slično južnoameričkoj neokolonijalnoj ovisnosti o SAD-u. Tako je 80% bankarskog sustava istočne Europe u stranom vlasništvu. Proizvodnja se iz najmoćnije industrijske zemlje, Njemačke, sve više seli na periferiju gdje su troškovi rada jeftiniji.

Njemačka ima najveći suficit platne bilance (višak izvoza u odnosu na uvoz) koji ubacuje u eurozonu izravnim stranim ulaganjima i zajmovima koji ostatku Europe pomažu i dalje kupovati njemačke proizvode. Njemački je suficit tako izravno povezan s deficitom drugih europskih zemalja. Banke iz jezgre (Njemačke, Francuske, Nizozemske, Belgije) pak posuđuju zemljama europske poluperiferije: tzv.zemljama PI(I)GS-a (Portugal, Irska, Grčka, Španjolska i u manjoj mjeri Italija).


Vrzino kolo štednje

2005. EU potresa odbijanje ratifikacije neoliberalnog Europskog ustava na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj, koji pak uskrsava u neznatno promijenjenu obliku kao Lisabonski ugovor 2009., ovaj put ratificiran bez referendumâ, osim u Irskoj, gdje je referendum nakon prvog “ne” ponovljen.

Od 2005. do 2007. tzv. pribaltički neoliberalni tigrovi imaju najbrže prosječne godišnje stope rasta u EU – Latvija 10,8%, Litva i Estonija 8,8%, no bez prave koristi za većinu stanovništva – profitira samo manjina, dok radnici imaju najduži radni tjedan i najniži standard življenja uz najpolariziraniju nejednakost prihodâ u Europi. Narav tog “razvoja” se očituje nakon izbijanja svjetske ekonomske krize 2008. – u Latviji BDP u 2009. pada 18% (u Estoniji 14,1%, u Litvi 14,8%), a nezaposlenost je u prvom kvartalu 2010. 20% (u Estoniji 19%, u Litvi 17,3%).

Ekonomska kriza od 2008. nadalje puno teže pogađa južnu Europu nego Njemačku. Pridržavanje fiskalnih pravila EU nije previše pomoglo “uzornim” državama kao što su Irska i Španjolska, dok su Njemačka, Francuska i Italija s puno češćim i većim prethodnim deficitima u puno manjim problemima. 2008.-09. dolazi do bailouta banaka čime se troškovi krize, kao i drugdje, prebacuju napleća građana.

Istočna Europa je, kao subprime (nesigurno) tržište, krizom jako pogođena, što utječe i na pad izvoza iz zapadne Europe. Poljska i Češka nisu imale velike mjehure nekretninâ kao pribaltičke zemlje pa ih kriza nije tako jako pogodila, a Poljska, osim toga, za razliku od npr. Mađarske ne ovisi toliko o izvozu. No ni u Poljskoj situacija nije blistava. Ondje, recimo, 44% stanovništva zarađuje manje od 75% prosječne plaće, nejednakost je u stalnom porastu, 27% radnika radi na neodređeno (najviše u Europi), a nezaposlenost je 9,8% (23% kod mladih!). Dubina krize u istočnoj Europi varira između zemalja ovisno o razmjeru balonâ cijenâ nekretninâ, razini ovisnosti o izvozu, veličini deficita u javnom sektoru i imaju li fluktuirajući tečaj za stjecanje prednosti nad konkurentskim zemljama.

Kako zbog EMU nacionalna monetarna i fiskalna politika nije moguća, teret krize pada na radnike. U cijeloj Europi se uvode mjere štednje iako su upravo one dovele do zaoštravanja krize nakon 1929.-30. Dolazi do vrzina kola – zbog krize pada potrošnja, pada prikupljeni iznos porezâ i povećavaju se socijalni troškovi, što dovodi do proračunskog deficita, na što se odgovara mjerama štednje, što opet dovodi do pada potrošnje... U proljeće/ljeto 2010. Grčka je zbog dugova pred bankrotom. Na kraju Njemačka pristaje na zajam uz uvjet pristanka na MMF i mjere štednje. Zajam Grčkoj nije odobren da bi joj se pomoglo – grčki bi bankrot zapravo značio da Grčka više neće moći vraćati dugove uglavnom njemačkim i francuskim bankama što bi dovelo Njemačku i Francusku do velikih problema. Stoga je Njemačka dala zajam Grčkoj da bi ona mogla nastaviti vraćati dugove njemačkim bankama, sve nauštrb grčkih radnika koji će to plaćati mjerama štednje, smanjenim plaćama, smanjenim socijalnim davanjima itd.

Jedan od osnovnih problema EU je različit stupanjrazvoja njezinih članica, različite plaće, razina socijalne sigurnosti i porezâ, kao i teško funkcioniranje ekonomske bez prave političke unije. Problem za europske elite je što ideja o političkoj federalnoj uniji nema potpore među europskim stanovništvom. No sigurno je da EU ne odustaje od neoliberalne politike koja pogoduje kapitalističkim elitama na štetu većine stanovništva.

 


 

Europska monetarna politika i demokracija

Demokratski deficit je strukturalni dio ekonomske politike EU-a

...........................................................................................................................................................................

Granice ekstenzivnosti liberalno pojmljene demokracije nisu samo granice koherentnosti liberalne teorije već granice održivosti kapitalističkog načina proizvodnje. — Politika cjenovne stabilnosti nije distributivno neutralna već je direktno interesno vođena i fundamentalno antidemokratska

...........................................................................................................................................................................

Izvor: Zarez - Autor: Marko Kostanić

 


Dominantna sintagma u kritičkim raspravama o funkcioniranju Europske unije je demokratski defcit [1]. Izostanak procedura koje služe demokratskoj legitimaciji uočljiv je u minimalnoj i gotovo zanemarivoj izloženosti upravljačkih struktura elektoralnom procesu. Kritičke prigovore je moguće artikulirati i iz dominantnog liberalnog shvaćanja demokracije kao predstavničke. Varijante odgovora na prigovore vrte se oko naglašavanja specifčnih prepreka dosezanju optimizacije i efkasnosti upravljanja kompleksnom nadnacionalnom strukturom kao što je Europska unija. Slični odgovori prisutni su i prilikom ukazivanja na demokratski defcit u vođenju europske monetarne politike. Ali, problematika demokratičnosti u sferi monetarne politike pretpostavlja drukčiji artikulacijski okvir i drugu vrstu političke presudnosti. Logika kapitalističke akumulacije i uvjeti reprodukcije strukturalno su ovisni o eliminaciji demokratske participacije iz svojih mehanizma. Granice ekstenzivnosti liberalno pojmljene demokracije nisu samo granice koherentnosti liberalne teorije već granice  održivosti kapitalističkog načina proizvodnje. Ne u smislu logičkog kolapsa zakonitosti kapitalizma, već demokratizacija radničke participacije neminovno vodi političkoj nestabilnosti. Upravo je odnos ekonomskih teorija i realnih povijesnih zbivanja privilegirani artikulacijski rakurs legitimiranja i funkcioniranja granica demokracije u ekonomskom sektoru. Monetarna politika koja je gotovo proverbijalno shvaćena isključivo kao polje ekspertize i Europska unija koja je u nekim optimističnijm vremenima važila za ultimativnu inkarnaciju kraja povijesti epistemološki su najpoželjnija kombinacija za izlaganje problematike.

  

Iluzija koherentnosti

Ekonomska znanost svojom socijalnom ulogom nije ograničena samo na objašnjavanje svijeta, već je direktno uključena u proizvodne mehanizme tog svijeta. Znanje o ekonomiji posjeduje performativni karakter. Da bi se omogućila performativnost posebne ekonomske teorije moraju biti zadovoljeni politički i institucionalni uvjeti.  To vrijedi i za današnji monopol neoklasične ili ortodoksne teorije. Status privilegirane forme znanja o ekonomiji neoklasična ekonomika nije stekla pobjedničkim ishodom u neutralnoj akademskoj debati ovjerenim ahistorijskim kriterijima. Istovremeno je funkcionirala kao kognitivni aparat u političkim borbama nakon sloma države blagostanja i kejnzijanskog modela i usput je kroz političke rezultate realnih ekonomskih zbivanja proizvodila verifikatore svojih naizgled neutralnih iskaza. Kriteriji koji služe procjeni validnosti određenih ekonomskih postavki i teorema nisu metafizičke provenijencije, to jest posjeduju specifičnu povijesnu genezu i ishod su konkretnih političkih borbi koje su imale direktne posljedice na živote stanovništva. Današnja legitimnost kriterija uspješnosti ekonomske znanosti i politike neodvojiva je od materijalnih uvjeta političkih odluka neoliberalne kontrarevolucije – deregulacija financijskog tržišta, liberalizacija tokova kapitala, stagnacija realnih plaća, likvidacija države blagostanja i privatizacija javnog sektora. Iako je legitimnost poprilično uzdrmana najvećom ekonomskom krizom u posljednjih osamdeset godina i dalje tržište funkcionira kao ultimativna verifikativna instanca. Tržište kao mjesto dokazivanja uspješnosti ili neuspješnosti ekonomske doktrine isključivanjem ostalih ekonomskih elemenata uspostavlja granice legitimnosti političkog upliva u ekonomiju u svrhu eliminacije distrakcija pri funkcioniranju mehanizama tržišnih zakonitosti. Radi se o političkoj operaciji motiviranoj konkretnim materijalnim interesima kojoj je cilj omeđiti polje istraživanja stvarajući pritom iluziju koherentnosti ekonomskog modela. Koherentnost iziskuje političku, akademsku i medijsku povijest brisanja relevantnosti određenih ciljeva poput pravedne distribucije čije kriterije pravednosti formira demokratska participacija kao znanstveno nekalkulabilne i samim tim izlišne u makroekonomskim politikama. To jest,  pravednost ne posjeduje političko programatski status (npr. u ciljevima monetarne politike Europske centralne banke nije navedena puna zaposlenost), već je podložna restriktivnim fiskalnim mjerama. Poljuljana koherentnost modela i ekvilibrija kao u slučaju trenutne krize uzroke pronalazi u egzogenim nedaćama kao što su pohlepnost bankara, lijenost radnika ili fiskalna neodgovornost države. Oni onda kroz specifične političke mjere snose i posljedice korekcije. Bankari su tu izuzeti, dovoljna je moralna prodika osjetljivih kolumnista i zabrinutih vlastodržaca.

  

Naciljaj inflaciju

Europska unija, kao što je vidljivo iz njezinih konstitutivnih ugovornih aranžmana, dio je tog povijesnog procesa. [2] Iz specifičnih historijskih i ideoloških razloga njezina formacija još više učvršćuje legitimnost demokratskog deficita koji je strukturalni dio prakticirajuće ekonomske politike. Ideološka prtljaga prisutna u diskusijama o Europskoj uniji bazira se na mutnim predodžbama o uspješnom nadilaženju ograničenja nacija-država i nerješivih političkih antagonizama koji je oblikuju i ulaska u zajednicu koja politiku pretvara u logiku temeljenu na neprijepornim vrijednostima i dosezima suvremene civilizacije. Ta perspektiva je poglavito izražena u pristupnim težnjama tranzicijskih država. Demokratski deficit je svima prihvatljiva cijena koju za to plaćamo. Makroekonomska politika EU svojem funkcioniranju pridodaje i dodatni legitimacijski sloj koji je čini dodatno udaljenom od demokratske participacije. Riječ je o pretpostavljenoj nužnosti tehničke ekspertize koja je neophodna za tretiranje brzih fluktuacija na tržištu na koje dostupnija javna debata nije u stanju odgovoriti zbog manjka vremena na raspolaganju za adekvatnu reakciju. Uz to, širim slojevima stanovništva manjka i potrebno znanje o financijskim procesima koje nije svodivo na brigu o vlastitom blagostanju. Europska unija nije po mnogome drugačija od monetarne politike ostalih svjetskih država, no karakter njezine formacije i historijski uvjeti činili su tu politiku legitimacijski plauzibilnijom. 

Osnova monetarne politike Europske unije su njezin jedini proklamirani cilj – cjenovna stabilnost i mehanizam za postizanje tog cilja – potpuno od svih drugih upravljačkih tijela, bilo nacionalnih bilo nadnacionalnih, nezavisno funkcioniranje Europske centralne banke. Cjenovna stabilnost postiže se ciljanom inflacijom od 2% i za odstupanja pojedinih država u veličini od 1,5% od prosjeka triju članica s najmanjom inflacijom predviđena je penalizacija. Monetarna politika poduprta je fiskalnim obvezama za svaku članicu – limit fiskalnog  deficita na 3% i limit javnog duga na 60% BDP-a. Geopolitičke i ekonomske disproporcije unutar EU poslužile su primjerice Francuskoj i Njemačkoj da se nekažnjeno provuku u slučajevima prekoračenja fiskalnog deficita. I u mainstream raspravama odavno je uočen strukturni problem političke konstitucije Europske unije koji je ekonomskom krizom izašao na vidjelo kao nerješiva prepreka – izostanak koordinacije monetarne i fiskalne politike. Monetarna politika nije poduprta zajedničkim proračunom koji bi omogućavao fiskalno recikliranje, već se restriktivnom politikom fiskalnog deficita i javnog duga nadala konvergenciji potpuno drukčijih ekonomija u pojedinim članicama Eurozone. Također, Maastrichtskim ugovorom je Europskoj centralnoj banci onemogućena monetizacija javnog duga članica, to jest kupovanje njihovih državnih obveznica. Ugovor je prekršen kupovanjem grčkih državnih obveznica koje su na financijskim tržištima dosegle status junka, ali prvenstveni razlog tome je bila iznimna izloženost banaka europske jezgre vrijednostima grčkih obveznica. Krizi Eurozone ne nazire se kraj i jedinošto je izgledno je da su sve snage vladajućih elita usmjerene u nastojanju da teret krize snosi radni narod kroz fiskalne mjere štednje i smanjenje nadnica. A vrhunac institucionalnog cinizma monetarnih vlasti vidljiv je ako odete na web stranicu Europske centralne banke. Tamo se nalazi web igrica u kojoj s ponuđenim instrumentima, prvenstveno razinom kamatnih stopa, ciljate inflaciju ispod 2%. U vrijeme potpunog kolapsa europske monetarne politike ECB se hvali uspjesima kroz popularizaciju i “demokratizaciju” monetarnog znanja.

  

Cjenovna stabilnost

Institucionalni cinizam direktna je posljedica gore navedenih socijalno-epistemoloških zasada ekonomske politike i njezinih direktnih veza sa stupnjem demokracije. Monetarna odluka o cjenovnoj stabilnosti kao jedinom cilju vrlo dobro ilustrira vezu. Koherentnost doktrine na kojoj se temelji monetarna odluka i njezina politička legitimacija zasnovani su na eliminaciji historijske geneze uz koju su vezane aktivirane postavke o nezaposlenosti i definicije novca i inflacije. Zanemarena je i direktna korist koju financijski kapital (centralna banka i financijski sektor nalaze se u situaciji konvergencije interesa između regulatora i reguliranog sektora u literaturi poznatoj kao agency capture) pokušava steći niskom stopom inflacije i čvrstom i oskudnom valutom – imperijalistički motivirano preuzimanje uloge rezervne svjetske valute i sredstva plaćanja ključnih sirovina poput nafte u čemu euro nije uspio, očuvanje stabilnosti vrijednosti dugova i reduciranost prostora radnicima u borbi za visinu plaća. Također, cjenovna stabilnost je vezana isključivo za cijene “običnih” roba i usluga koje su vezane prvenstveno uz radničke plaće i inflacija se cilja jedino u toj sferi. Imovinska inflacija (asset inflation) je potpuno izuzeta iz modela i definicije novca zbog pretpostavke o nemiješanju u financijska tržišta. Iako je upravo ta inflacija generator trenutne krize i kolapsa financijskog tržišta. Ciljana inflacija kao model monetarne politike historijski je proizašla iz specifičnih povijesnih okolnosti. Početkom sedamdesetih došlo je raspada kejnzijanskog modela države blagostanja i do raspada Bretton Woods režima kojega je dio bio i fiksni razmjenski tečaj usidren u paritetu dolara i zlata, to jest zlatnoj konvertibilnosti dolara. Volatilnost valutnih tržišta, rastuća inflacija i pad profitnih stopa postali su ključni problemi. Kao odgovor uslijedila je neoliberalna kontrarevolucija inaugurirana “Volckerovim šokom”, američkim ekstremnim dizanjem kamatnih stopa u svrhu borbe protiv inflacije koji je posljedično vodio smanjenju ekonomskih aktivnosti i povećanju nezaposlenosti. Paralelno kao međuovisni procesi događali su se deregulacija financijskih tržišta, slamanje sindikalizma i pritisak na plaće, koji je bio efekt povećane nezaposlenosti, i urušavanje javnog sektora. Održavanje niske inflacije u direktnoj je vezi sa stagnacijom realnih plaća kao klasnim interesom i takva politika direktno zastupa interese financijskog sektora. Stanovništvo se zbog nedostatnosti dohotka za održavanje standarda prisiljeno zaduživati kroz hipoteke na kuću, kupovinu auta, kreditne kartice ili studentske zajmove. Restriktivna monetarna politika za svoju osnovu uzima radničke plaće kao jedino mjesto amortizacije eksternih šokova poput pucanja imovinskog balona. I kroz povećano zaduživanje ponovno formiranje balona. Politika cjenovne stabilnosti nije distributivno neutralna, već je direktno interesno vođena i fundamentalno antidemokratska.

Nije riječ o tome da inflacija cijena nije nikakav problem, već da je on u proteklih petnaestak godina potpuno nebitan. Također i u zemljama koje nisu vodile eksplicitnu monetarnu politiku ciljanja inflacije. Radi se o tome da se on ne može sagledavati odvojeno samo kroz prizmu tehničke ekspertize teorema ortodoksne ekonomike, već da je usko vezan uz šire političko-ekonomske trendove i da ovisno historijskim okolnostima i uzrocima inflacije postoje dručije metode borbe koje uključuju i proširenje njezine definicije kao političkog akta. Širu sliku moguće je steći jedino kroz obustavu nezavisnosti centralnih banaka pa tako i Europske, i podvrći je demokratskoj participaciji i odlučivanju u korist većine. No, za to postići potrebno je promijeniti konstitutivne aranžmane europskog projekta.

  

Bilješke:

[1] Više u tekstu Jelene Miloš u ovom tematu.

[2] Više o povijesti EU u tekstu Mate Kapovića u ovom tematu. 




Zajednička agrarna politika nejednakosti

...........................................................................................................................................................................

Iza ponavljanja egida o modernizaciji tehnološkom i održivom razvoju kriju se, bez ustezanja, kolonizatorska rješenja, koja se prešućuju u medijskom diskursu. — Nemiri i prosvjedi naših seljaka tek su početak jedinstvene bune protiv jedinstvenog tržišta i mjera deregulacije i liberalizacije. — Poglavlje 11 jedno je od onih šest poglavlja koja još nisu zatvorena, a prema iskustvu postsocijalističkih zemalja koje su prošle ovaj proces, ispregovarano zasigurno neće biti u interesu malih proizvođača

...........................................................................................................................................................................

Izvor: Zarez - Autor: Mario Kikaš

  


Periodična (a opet višegodišnja) blokada cesta i prosvjedi hrvatskih poljoprivrednika te prošlotjedno ponovno dizanje ribara u lukama jadranskih gradova jasno upućuju na to da resor poljoprivrede i ribarstva nije zaobišao tranzicijski diktat provođenja strukturnih prilagodbi u procesu integracije u Evropsku uniju i samim tim Zajedničku poljoprivrednu politiku (Common Agricultural Policy) koja je jedna od starijih invencija “europskog projekta”, a cilj joj je bio stvaranje stabilnog tržišta hranom uz zadržavanje visokih poticaja seljacima (kao svojevrsnu kompenzaciju za smanjenje cijena). Međutim, širenje “europskog projekta” na bivše komunističke države značilo je i promjenu europske politike u svim sektorima pa i u onom agrarnom. Zapravo, nije se toliko radilo o prilagodbi europskih administrativnih i ekonomskih rješenja zemljama u procesu pristupanja koliko se radilo o stvaranju politike dvostrukih mjerila na jedinstvenom tržištu: dakle zadržavanju (dosada) stabilne politike visokih subvencija za stare zemlje članice (EU 15) i promjenu, tj. prilagodbu pa i značajno smanjenje subvencija za zemlje Nove Europe (u briselskom birokratskom pojmovniku: EU 12) u kojoj je u nekim zemljama primarni sektor pri ulasku u EU činio 30% zaposlenih što je bio slučaj s Rumunjskom (Bugarska 20%, Poljska 17%).

  

Vjera u koga i seljačka sloga?

Kad govorimo o Hrvatskoj, onda i pregovori u području poljoprivrede i ruralnog razvoja (poglavlje broj 11) nisu ništa manje zavijeni velom birokratske tajne od ostalih poglavlja, što je jedan od razloga neočekivano (za političke elite) male potpore naroda pristupanju ovoj, prije svega ekonomskoj, zajednici država. Međutim, poglavlje 11 jedno je od onih šest poglavlja koja još nisu zatvorena, a prema iskustvu postsocijalističkih zemalja koje su prošle ovaj proces, ispregovarano zasigurno neće biti u interesu malih proizvođača koji prema rješenjima u agrarnoj politici svoju budućnost moraju tražiti u diversifikaciji ekonomske aktivnosti ili proletarizaciji koja se kod nas već događa kao posljedica masovne privatizacije PIK-ova, što hrvatska Vlada u dokumentima i analizama ovog sektora (prema EU) ističe kao najveće uspjehe u području industrije hrane (pa samim tim i poljoprivrede). Naravno, uspjeh se prije svega mjerio rastom proizvodnje s obzirom na ratne devedesete bez usporedbe s periodom prije novog društveno-ekonomskog ustroja u kojem su PIK-ovi bili uspješniji radni kolektivi. Naznake smjera agrarne politike u budućnosti postaju sve jasnije s obzirom na smanjenje državnih poticaja (koji se ne mogu tek tako zamijeniti pretpristupnim fondovima IPARD, a prije toga SAPARD) u ukupnom iznosu od malo više od milijardu kuna s obzirom da navedene subvencije nisu uvjetovane nacionalnim socijalnim i ekonomskim  pokazateljima nego za svrhu, prije svega, imaju prilagodbu malih i srednjih gospodarstava uvjetima EU-a. To ne znači i zagovaranje trenutnog načina subvencioniranja poljoprivrede, koje je često kratkoročno i u politikantske svrhe, prije svega, održavanja relativno stabilne glasačke baze stranke koja se voli kititi apozicijama “zaštitnika” sela (HSS). Sličan princip održavanja tradicionalne glasačke baze vidljiv je i u najvećem agraru EU 15 – Francuskoj, gdje vladajuća degolistička UMP zajedno s manjim regionalnim seljačkim strankama “umiruje” ili preciznije - “potplaćuje” konzervativno glasačko tijelo francuskog sela. Visoka razina razvijenije petnaestorice, a to vidimo iz iskustva članica koje su u EU ušle 2004. i 2007., neće biti dosegnuta ni poticajima, a ni administrativnim rješenjima koji će proizaći iz pregovora s Europskom komisijom. U konačnici, riječ je o matrici kojoj svjedočimo i u drugim sektorima: prilagodba bez uzimanja u obzir pojedinačnih socijalnih i ekonomskih specifičnosti zemalja pristupnica. Iza ponavljanih egida o modernizaciji, tehnološkom i održivom razvoju kriju se, bez ustezanja – kolonizatorska rješenja, koja se prešućuju u medijskom diskursu jer je lakše provariti narativ o tobožnjem progresu i ruralnom razvoju, nego se upustiti u analizu stanja i neuravnotežene politike EU-a koja produbljuje razlike između novih i starih članica, a i proizvođača unutar njih. Masovne reakcije seljaka i ribara, samo su početak borbe protiv jedinstvenog tržišta na koje seljak iz Danske i onaj iz Rumunjske ulaze s drugačijih startnih pozicija. Drugim riječima, jedinstveno tržište ne podrazumijeva jednakost. Posljedice takvog “jedinstvenog tržišta s različitim startnim pozicijama” jasne su i iz Izvješća EU-a o ruralnom razvoju prema kojem se u novim zemljama članicama (npr. Poljska i Litva) značajnije smanjuje broj zaposlenihu ovom sektoru.


Ruralni (i globalni razvoj) za velike igrače

Najveći dio proračuna EU-a (oko 40% s tendencijom smanjenja) se izdvaja za Zajedničku poljoprivrednu politiku, tj. za poticaje (što izravne što proizvodne) i provedbu politike, ili preciznije: projekta ruralnog razvoja. Distribucijski učinak ZPP-a je takav da veliki proizvođači (što uključuje i velike prehrambene korporacije) ubiru najviše novca dok srednjima i malim proizvođačima ostaju mrvice. Socijalna dimenzija, dakle, nikad nije bila bitan element u ovakvoj politici. U Hrvatskoj veliki proizvođači nisu čekali ulazak u EU da bi pokušali zahvatiti iznose iz pretpristupnih fondova. Još u veljači prošle godine Hrvatska udruga poslodavaca je tražila od Ministarstva poljoprivrede da izmijeni politiku plasiranja sredstava iz IPARD-a koja su dotad bila rezervirana samo za male i srednje proizvođače i to odlukom Europske komisije. Ministarstvo poljoprivrede prihvatilo je ovu “sugestiju” i poslalo odluku na odobrenje u Bruxelles. Ako su domaći tržišni igrači odlučili već u ranoj fazi strukturnih prilagodbi drsko tražiti od države pristup sredstvima koja nisu namijenjena prehrambenoj industriji nego seoskim gospodarstvima (i to ne svima nego onima koji ispunjavaju vrlo stroge uvjete EU-a), onda je jasno kamo će ovakva državna politika i bez europskih nametanja tržišnih principa, dovesti. Najveća (prehrambena) korporacija u državi, neovisno o europskim fondovima, i danas uzima najveći dio proračunskog kolača za poticaje u poljoprivredi – tako su brojni PIK-ovi, sada u vlasništvu Todorićeva Agrokora, u 2007. od države dobili108 milijuna kuna poticaja. Ministarstvo poljoprivrede na svom europskom putu se ponaša kao uzoran štreber koji gradivo uči unaprijed što bi nam trebalo, valjda, olakšati porodiljne muke izlaska na jedinstveno tržište. Domaći provoditelji europskih politika revno prate izjave europskih povjerenika i odluke koje vode dodatnoj deregulaciji i promicanju konkurentnosti. Baš na tim principima se gradi i tzv. politika ruralnog razvoja na koju bi se prema dugoročnim proračunskim procjenama Povjerenstva za poljoprivredu i ruralni razvoj EU-a trebala oslanjati daljnja proračunska izdvajanja za ZPP. Drugim riječima, dogodit će se smanjenje izravnih poticaja i provoditi politika koja za deklarativan cilj ima stvaranje održivih seoskih zajednica s kompetitivnim i diverzificiranim gospodarstvima koja će držati do zaštite okoliša. Takva projekcija budućnosti seoske zajednice u Europi bazirana je na ideji stvaranja malobrojnih seoskih poljoprivrednih kućanstva koja će po mogućnosti biti i turističke atrakcije jer u idealnim seoskim zajednicama Europe budućnosti seljak ne može biti samo seljak, već i menadžer i uslužni djelatnik. Naravno, realno stanje bitno je drugačije od navedenog i to ne samo u već spomenutom odnosu Istoka i Zapada Europe, nego i unutar samih članica. Politika neuravnoteženosti i nejednakosti u izdvajanju poticaja kao i logika maksimizacije profita (korporacija i velikih obiteljskih gospodarstava) vodi pauperizaciji sela. Umjesto da ih se zaštiti od jače konkurencije, mali se proizvođači ostavljaju tržištu. Ovakvu logiku europske agrarne politike valja, stoga, staviti u kontekst katastrofalnih neoliberalnih rješenja u prehrambenom sektoru. Zajedno sa SAD-om i Japanom, EU je svojom protekcionističkom politikom i istovremenim zagovorom liberalizacije tržišta hrane u zemljama Trećeg svijeta dovela do sada sve učestalijih nestašica i poskupljenja hrane te propasti lokalne poljoprivrede u pojedinim dijelovima svijeta (npr. Africi). Riječ je o primjeni vrlo slične logike kao one koja se implementira na unutarnje odnose novih i starih članica EU-a: visoke subvencije vlastitim proizvođačima i zagovaranje liberalizacije tržišta tehnološki nerazvijenijih gospodarstava u kojima većina stanovništva radi u primarnom sektoru što je u konačnici dovelo do stvaranja nekolicine velikih moderniziranih farmera i eliminacije nekompetitivnih malih proizvođača. Globalna slika sektora proizvodnje hrane je dihotomija između dominantnog Sjevera i marginaliziranog Juga (kako primjećuje ekonomist Samir Amin) – riječ je o nejednakosti većoj nego u drugim privrednim sektorima. U oba slučaja – odnosa prema Trećem svijetu i prema novim članicama – europska politika se postavila odveć ignorantski ne uzimajući u obzir strukturne, geografske i historijske razlike i činjenicu da zemlje Trećeg svijeta nisu imale europski gospodarski model i razvoj kroz stoljeće i pol, kao ni specifičnosti postsocijalističkih zemalja koje su se pokušale zatomiti naglom tranzicijskom privatizacijom i liberalizacijom što je propagirala i europska parlamentarna desnica i trećeputaška ljevica, uz provedbu vlastitih nacionalnih korporacijskih perjanica.

  

Subvencija nije regulacija

Bez obzira na poticaje proizvođačima, kao što vidimo, europski agrarni sektor je sve samo ne reguliran. Riječ je o poticajima koji su jasno raspoređeni po principu produktivnosti pri čemu se socijalna dimenzija i činjenica da ovakav sustav poticaja (koji će u budućnosti biti dodatno unakažen) vodi uništenju većine poljoprivrednih proizvođača i koncentraciji profita u prehrambenim korporacijama i malobrojnim poljoprivrednim kućanstvima, nisu uzeti u obzir. Prateći najnovije dokumente i projekcije, kao i izjave povjerenika za poljoprivredu i ruralni razvoj Daciana Ciolosa (čija je zemlja – Rumunjska – vjerojatno najpogođenija ovakvim “strukturnim rješenjima”) unapređenje ZPP-a bi trebalo voditi stvaranju uvjeta za ravnopravno natjecanje proizvođača iz budućih zemalja članica na jedinstvenom europskom tržištu (dakle provođenje iste, ako ne i gore politike prema sadašnjim državama kandidatima) te izgradnja triju “stupova” politike ruralnog razvoja: kompetitivnost, diversifikacija i zaštita okoliša. Uvažavajući zaštitu okoliša kao bitan politički doseg, teško je vidjeti društveni progres u zelenim i relativno praznim krajobrazima u kojima će malobrojni uživati u blagodatima i ponudama ruralnog turizma. Možemo bez puno ustezanja ustanoviti da će hrvatski poljoprivrednici biti, doslovno, progutani pri izlasku na europsko jedinstveno tržište, a tome svjedoči današnje stanje u, npr. mađarskim selima i tržištu hrane koje su preplavili proizvođači i proizvodi iz Zapadne Europe onemogućivši domaćim proizvođačima ne samo ravnopravnu tržišnu utakmicu na jedinstvenom europskom tržištu, nego i u domaćim okvirima. Spomenuti nemiri i prosvjedi naših seljaka tek su početak jedinstvene bune protiv jedinstvenog tržišta i mjera deregulacije i liberalizacije. Jedino pitanje koje ostaje otvorenim u kontekstu stalnog odugovlačenja ulaska u tzv. “zajednicu europskih naroda”: u kojem će se trenutku ovog procesa artikulirati otpor naših radnika i seljaka na način da će odigrati historijsku ulogu za budućnost ovog društva i moguće okončavanje budućnosti ovakve “zajednice europskih naroda”. 




Europski fondovi: što, kako i za koga

...........................................................................................................................................................................

Novci Europske unije nemaju proklamiranu funkciju pomoći, nego vrlo jasno usmjeravaju državna sredstva prema postizanju ciljeva koji su od koristi vladajućim klasama EU-a, a ne i građanima pojedine države. — Siromašnije zemlje ne uspijevaju iskoristiti deklarativno dodijeljena sredstva, koja se nakon dvije ili tri godine moraju vratiti te će to vjerojatno umanjiti iznos dodijeljen u idućem razdoblju. — Kako je trajanje svakog projekta ograničeno, sigurni je rezultat projektnog financiranja nastanak cijele klase neizvjesno zaposlenih ljudi. — Dobivanje sredstava iz svih fondova uvjetovano je pristajanjem na ciljeve EU-a, što je osobito značajno za ona područja javnih politika koja EU izravno ne regulira

...........................................................................................................................................................................

Izvor: Zarez - Autori: Ivona Grgurinović i Ruža Lukšić

  

 

Kao glavni razlog što žurnijeg ulaska Hrvatske u Europsku uniju često se navodi mogućnost korištenja sredstava iz strukturnih fondova, iz kojih bismo već u prve dvije godine od pristupanja trebali dobiti 2,2 milijarde eura bespovratnih sredstava. Ovo je pozamašna svota novca ako znamo da je od 2000. Hrvatska ukupno od EU-a na raspolaganje dobila oko milijardu eura. Novac ipak ništa ne znači sam po sebi – važno je vidjeti otkud on dolazi, u koje svrhe se može iskoristiti, i tko bi od njega mogao imati koristi.

Sve aktivnosti Europske unije, pa tako i fondovi, financiraju se iz proračuna EU-a, koji se puni carinama na trgovinu s trećim zemljama i određenim postotkom PDV-a i bruto nacionalnog dohotka svake od država članica. Kako se radi o relativnim iznosima, najviše daju bogate stare države-članice, Njemačka, Italija, Velika Britanija, Francuska, Nizozemska i Švedska. Konzervativni euroskeptici u ovim zemljama često se bune protiv ovakve robinhudovske velikodušnosti svojih država pa Europska komisija zato na svojim stranicama objašnjava da se radi o novcu koji pripada “Europskoj uniji, a države članice ga samo prikupljaju (…); proračun nije mehanizam financijske redistribucije” od bogatih prema siromašnima. Što onda jest?

 

Čemu služi proračun Europske unije?

Europska unija je kao ekonomski projekt od početka za cilj imala zajedničko tržište u svrhu povećanja konkurentnosti europskih tvrtki na globalnom tržištu nauštrb radničkih prava i životnog standarda građana, uz ideološko opravdanje da će to dovesti do općeg prosperiteta što se, dakako, nije ostvarilo. Stvaranje zajedničkog tržišta i postizanje njegove globalne konkurentnosti zahtijevalo je izmjene regulative, odnosno ukidanje unutarnjih granica i prepreka za kretanje roba, kapitala i radne snage, ali, kako se pokazalo već 50-ih godina, i konkretne, centralno administrirane novčane poticaje. Svaka je država naravno zastupala parcijalne, kratkoročne interese vlastitih vladajućih klasa – postizanje zajedničkog dugoročnog cilja zahtijevalo je izvor financiranja koji bi bio izvanjski svakoj od njih. Tako se započelo s izdvajanjem novca u zajednički proračun, za što su formalne osnove postavljene Ugovorom u Rimu 1957.

Zajedničko se tržište trebalo produbiti, ali i širiti na susjedne zemlje, radi pristupa novim potrošačima i jeftinijoj radnoj snazi te političke stabilnosti. Unija se tako našla pred dvojakim političkim zadatkom – uvjeriti vlastite građane u uspjeh europskog projekta, i privući u njega i građane drugih zemalja. Fondovi EU-a pokazali su se idealnim sredstvom za ovu svrhu. Snažno promovirani, oni imaju udjela u financiranju  provedbe svih politika EU, a izvan njezinih granica su omogućavali stvaranje slike Europske unije kao izvora novca za ekologiju, potrošačka i ženska prava, obrazovanje, inovacije, pomoć siromašnim regijama i smanjenje međunacionalnih tenzija, istovremeno implicirajući da bez nje ničeg od toga ne bi bilo. Članstvo u EU-u se ideološki (a Schengenskim granicama, dakako, i fizički) izjednačilo s europejstvom pa su tako povijesno i zemljopisno europske države poput najnovijih članica Bugarske i Rumunjske ipak slavile pristupanje Europskoj uniji kao ulazak u Europu.

Uređenje fondova se stalno kozmetički mijenjalo, dijelom radi izmjena u institucionalnom okviru, a dijelom i zato što su ova sredstva, kako smo već spomenule, iako zanemariva u usporedbi s ukupnim BDP-om EU-a, pod stalnom prismotrom elita iz bogatijih država članica koje mogu uživati u blagodatima zajedničkog tržišta na koje se ona zapravo troše i istovremeno kriviti te zanemarive izdatke za sve nedaće u zemlji.

U trenutno važećem institucionalnom uređenju EU-a, proračunske izdatke osmišljava Europska komisija financijskim planom za razdoblje od više godina (MFF – Multiannual Financial Framework), a odobravaju Europsko vijeće i Parlament. Deklarativni cilj i tekućeg financijskog plana, za razdoblje od 2007. do 2013., je “smanjenje razlika u razvijenosti između različitih regija Europske unije, povećanje konkurentnosti te razvoj poduzetništva i inovacija”, a predviđa rashode od preko 800 milijardi eura. Od toga će u Kohezijski, Strukturne i fondove namijenjene zemljama izvan EU-a otići oko 40% proračuna, gotovo polovina sredstava bit će utrošena na “zajedničku europsku poljoprivrednu politiku”, oko 6% na birokraciju same unije, a oko 1% na aktivnosti “zaštite slobode i pravde” (borba protiv terorizma, ilegalne imigracije i kriminala) i “građanstva” (kulturne aktivnosti s ciljem stvaranja “Europe kao velike obitelji”, zaštita potrošača, zdravstvo). Već je iz navedenog vidljiva razlika između izrečenih ciljeva i onog na što se oni zapravo odnose, međutim, da bismo vidjeli što se može s fondovima, trebat ćemo navesti i primjere.

  

Fondovi u praksi

Kohezijski fond financira velike infrastrukturne projekte usmjerene prema zaštiti okoliša i transeuropskih transportnih putova u članicama s BDP-om manjim od 90% europskog prosjeka. Usmjerenost na BDP ga međutim čini slijepim za stvarno stanje u nekom području, jer se u porast BDP-a računa primjerice i pretvaranje samoodrživog seoskog kraja u jeftin radni pogon neke multinacionalke. Dok izgradnja transeuropskih putova ima jasnu korist za spomenute multinacionalne tvrtke, u činjenici da se upravo u siromašnijim krajevima inzistira na pridržavanju najstrožih ekoloških standarda primjećujemo licemjerje svojstveno globalnim ekološkim politikama. Strukturni fondovi se za razliku od Kohezijskog orijentiraju na regije, a najvažniji su Europski socijalni fond, usmjeren na ljudske resurse, i Europski fond za regionalni razvoj koji pomaže gospodarstvu u regijama s nižim BDP-om, uz obvezu međuregionalne suradnje.

Dobivanje sredstava iz svih fondova uvjetovano je dakle pristajanjem na ciljeve EU-a, što je osobito značajno za ona područja javnih politika koja EU izravno ne regulira, poput obrazovanja ili pomoći nezaposlenima. Ovim se i na mikrorazini osigurava smanjenje uloge države i privatizacija javnih dobara, već uvjetovana fiskalnim politikama. Sveučilištima se tako neće davati sredstva koja ne doprinose njihovoj integraciji, suradnji s tržištem, ostvarenju veće zarade od školarina ili “odgovornosti”shvaćene kao proizvodnje većeg broja uporabne radne snage i profitabilnog poslovanja. Programi pomoći neza poslenim ženama usmjerit će se na njihovo “osnaživanje” bez da se uzmu u obzir njihov klasni status ili stvarnu korist koju će imati od ciljanog zaposlenja. Kulturni projekti izravno će poticati stvaranje pan-europskog građanstva inzistiranjem na međunarodnoj suradnji, a znanstveni će se uspjeh vrednovati brojem utrženih patenata; područja istraživanja bit će omeđena prioritetima unije.

Irska se često navodi kao primjer zemlje uspješne u iskorištavanju sredstava iz fondova za razvoj gospodarstva i privlačenje stranih investicija. Naravno, nemoguće je utvrditi koliko su tome doprinijela sredstva iz fondova, a koliko zakonski poticaji poduzetništvu i porezne olakšice tvrtkama. Međutim, to se samo nakratko odrazilo na porast životnog standarda građana – na dulji rok, država je postala toliko ovisna o privatnom sektoru i stranim ulagačima da je danas prisiljena snižavati standard da bi iskupila dugove privatnih banaka, i ima vrlo malo pregovaračkog prostora s kapitalom jer bi podizanje poreza značilo i njegov bijeg u neke povoljnije države, protiv čega ne postoji zaštitna regulacija.

Također, Irska je i prije otvaranja fondova imala uređenu institucionalnu strukturu. U zemljama i regijama sa slabije organiziranim državnim službama fondovi nisu doveli do željenog rasta, štoviše: pokazalo se da ove države ne uspijevaju u pregovaranju s Europskom komisijom dogovoriti da se sredstva iz fondova usmjere u već postojeće državne prioritete. Pod pritiskom da se ti novci ipak potroše, zapravo su rasipale obvezno državno sufinanciranje na projekte projekata radi, što u konačnici nije imalo utjecaja na gospodarske pokazatelje, a u nekim je državama i negativno utjecalo na postotak izravnih stranih investicija.

 

Problem profesionalizacije korištenja fondova

Radi obveze da se sva sredstva iz fondova predfinanciraju (tj. da se troškovi plaćaju unaprijed, a da se od EU kasnije dobiva refundacija), što zahtijeva zaduživanje na tržištima, i sufinanciraju državnim sredstvima (u iznosu od 5% za državne projekte pa sve do75% ako se radi o tvrtkama), Poljska danas krivi uspjeh u povlačenju sredstava za deficit od 8%. Siromašnije zemlje ne uspijevaju iskoristiti deklarativno dodijeljena sredstva, koja se nakon 2 ili 3 godine moraju vratiti te će to vjerojatno umanjiti iznos dodijeljen u idućem razdoblju. Primjerice, Bugarsku je predsjednik Europske komisije Barroso kritizirao radi iskorištavanja samo 6% sredstava predviđenih za tu zemlju.

Čak je i proklamirana korist od projekata nejasna: iako se redovito provode evaluacije i studije učinkovitosti, one se uglavnom rade iščitavanjem projektne dokumentacije i anketama među provoditeljima projekata, kojima je dakako u interesu reći sve najbolje o uspjehu projekta, a vrlo rijetko uvidom u stanje na terenu i neovisnim ispitivanjem ciljnih skupina. Za običnog građanina koji pokušava dobiti sredstva, najuočljiviji je problem profesionalizacije korištenja fondova – radi silnog truda oko stvaranja barem privida transparentnosti, razvijena je šuma žargonom napisane dokumentacije kroz koju se treba probiti potencijalni prijavitelj, što je vrlo teško bez završavanja specijaliziranih tečajeva koji se opet, ne provodi li ih državna uprava, skupo naplaćuju. Pregled dokumentacije često će potencijalnom prijavitelju otkriti i druge detalje s kojima nije računao: primjerice, da mora naći partnera u drugoj europskoj zemlji, da je financiranje namijenjeno uskom popisu aktivnosti, kao i da će zapravo svejedno morati posegnuti za komercijalnim kreditom – jer će mu novac biti isplaćen tek nakon provedbe projekta, jer ga pravila sprečavaju da dio aktivnosti nužnih za projekt financira iz dodijeljenih sredstava, i radi obveze sufinanciranja. Države svuda u Europi osnivaju regionalne agencije i druge organizacije čija je svrha pomagati građanima u dobivanju sredstava iz fondova – zaposlenici ovih agencija, kao i zaposlenici na projektima u drugim organizacijama koje koriste sredstva EU, poput civilnih udruga, često su plaćeni minimalcem i od njih se očekuje da većinu svojih prihoda zarade sami uspješnim prijavljivanjem projekata – što je još jedan razlog da se prijavljuju projekti smisleni samo na papiru. Kako je trajanje svakog projekta ograničeno, sigurni je rezultat projektnog financiranja nastanak cijele klase neizvjesno zaposlenih ljudi – konzultanata koji su od projekta do projekta odlično plaćeni, i administratora koji su prisiljeni stalno tražiti nove projekte u nadi da će i sami jednom doći do statusa konzultanta, prodajući znanje i usluge kakvoj manje iskusnoj instituciji ili novoj državi članici.

Uz dvojben uspjeh politika fondova u poboljšanju života običnih ljudi, fondove muči i druga boljka koju smo navikli ne asocirati s Europskom unijom – korupcija. Provođenje svakog projekta zahtijeva poštivanje skupa pravila, od nacionalnog i zakonskog okvira EU do onih koja se odnose samo na pojedini natječaj. U praksi se pravila i smjernice često krše, ne samo zato što se korisnici ne uspijevaju snaći u opsežnoj regulativi. Kako već neko vrijeme upozorava OLAF, revizorska služba Europske komisije, vrlo je teško pratiti na što se zapravo troši novac. Iako je svaki projekt obvezan voditi opsežnu dokumentaciju o svim provedenim javnim natječajima, nabavama i aktivnostima, istu je lako krivotvoriti, a državne revizije lako zažmire na jedno oko smatrajući da se ne radi o njihovim novcima. Dodatno stvar otežava to što su provoditelji projekata obvezni kao nepravilnost prijaviti sve što odudara od planiranog – radilo se o kupnji prijenosnog umjesto stolnog računala ili utaji milijuna eura – kao i činjenica da se velik dio projekata obvezno provodi u suradnji organizacija iz barem dvije države, a često i više njih.

 

Što s Hrvatskom?

Hrvatska je dosad bila relativno uspješna u povlačenju sredstava iz predpristupnih fondova CARDS i PHARE, međutim oni su velikim dijelom bili namijenjeni “jačanju” državne uprave u suradnji s institucijama i tvrtkama iz EU-a. Ovi su fondovi zahtijevali samo sufinanciranje, a ne i predfinanciranje – također, samo je fond IPA iz kojeg se trenutno povlače sredstva upravljačkom strukturom i prioritetima bio modeliran prema fondovima za države članice, a podaci o njegovom uspjehu još nisu poznati. Činjenica je da su državne službe loše organizirane, da je zapošljavanje u njima ograničeno na poslove izravne suradnje s EU-om, a strateški okviri vlade nemaju planova osim ulaska u EU i sveopće privatizacije.

Dokazivale smo da novci Europske unije nemaju proklamiranu funkciju pomoći, nego vrlo jasno usmjeravaju državna sredstva prema postizanju ciljeva koji su od koristi vladajućim klasama EU-a, a ne i građanima pojedine države. Vješt provoditelj projekta će možda i uspjeti pregovarati u svoju korist, zaobići pravila i iskoristiti novac za boljitak, primjerice, lokalne zajednice, međutim to je iznimka, ne pravilo. Politička prisila na “bolju apsorpciju” u hrvatskim uvjetima znači usmjeravanje ionako malog postotka obrazovnih zaposlenika javnih i državnih službi na fondove, gdje će biti nagrađivani po iznosima sredstava koje “povuku” – bez obzira u koju svrhu. Hrvatski dužnosnici tako dobivaju zadovoljniju Europsku komisiju, više javnih natječaja za jatake iz privrede (kojima će se pridružiti i kolege iz unije, jer će javne nabave biti otvorene za tvrtke iz svih država članica), ljepše brojke na izbornim kampanjama i, bude li sreće, ugodnu mirovinu na kakvoj dobro plaćenoj konzultantskoj poziciji u uniji. Građanima je vrijeme da sjednu i razmisle što oni imaju od toga.

 

  


Fajrunt za hrvatsku brodogradnju

Zašto eliminirati proizvodnu granu koja je među prvih pet u Europi i prvih petnaest u svijetu?

...........................................................................................................................................................................

Brodogradnja je samoodrživa jer vraća višak u proračun pa se ne može reći da živi na račun poreznih obveznika. — Ono što se danas događa brodogradnji u Europi proizlazi iz činjenice da se radi o društveno vrijednoj, ali nisko profitnoj industriji koja ne privlači ulagače željne visokih profita. — Brodogradilište Uljanik, jedino koje posluje bez gubitaka pa je stoga izuzeto iz privatizacijskog paketa, moglo bi biti putokaz što učiniti i s ostalima. — Prva pouka koju valja izvući jest da hrvatska brodogradnja porezne obveznike godišnje olakša za 1,160 milijardi kuna, ali da u proračun i fondove temeljem potrošnje koja se ostvari u zemlji vrati 1,285 milijardi kuna što je više od 1% godišnjeg državnog prihoda (državni prihod u 2011. je procijenjen na 106 milijardi kn)

...........................................................................................................................................................................

Izvor: Zarez - Autor: Jovica Lončar

  

                                          Foto: M. Gracin / Novi list


Sudbinu hrvatske brodogradnje, naše najjače izvozne grane, diktira poglavlje 8 pristupnih pregovora s EU (Politika tržišnog natjecanja) te domaća Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja. Posebno je zanimljivo pratiti priču oko ukidanja poticaja i privatizacije hrvatske brodogradnje. Sve do otvaranja dotičnog poglavlja 30. lipnja 2010. poput mantre se ponavljalo da je uvjet za otvaranje poglavlja privatizacija ili stečaj. Potom se nedugo prije samog otvaranja krenulo s pričom da stečaj nije preduvjet, ali da se poglavlja neće moći zatvoriti dok se stvar ne riješi, da bi EU-povjerenik za proširenje Stefan Füle početkom studenog izjavio da privatizacija neće biti uvjet za pristup. Nameće se pitanje tko je ovdje lud i što je na kraju istina? Početkom 2008. Ljubo Jurčić za Poslovni dnevnik tvrdi da EU od nas ne traži privatizaciju, nego smanjenje izravnih subvencija, tj. povećanje efkasnosti kako se subvencije ne bi koristile za pokrivanje gubitaka. Zašto se onda Vlada odlučila za privatizaciju? Pretpostavka je da efkasnija proizvodnja nije moguća bez tehnološke modernizacije za koju mi nemamo novaca pa je cilj privući stranog ulagača. To bi u konačnici dovelo do porasta proizvodnosti i konkurentnosti, kako se, naime,  u suvremenom svijetu naziva smanjenje/eliminacija proizvodnje i masovna otpuštanja. Da bismo shvatili što se krije iza ovih privatizacijsko-pristupnih procesa, nužno se pozabaviti stanjem u svjetskoj  brodogradnji te industrijskom politikom EU-a i RH.

 

Najjača izvozna grana

Spornih šest državnih brodogradilišta (Uljanik, 3. maj, Kraljevica, Brodotrogir, Brodosplit i BSO) članovi su krovne organizacije hrvatske brodogradnje, Hrvatska brodogradnja-Jadranbrod, poduzeća koje je osnovano 1997. spajanjem firme Hrvatska brodogradnja koju je osnovala Vlada početkom ‘90-ih, s udruženjem hrvatske brodograđevne industrije Jadranbrod koje datira još iz 1960-ih.  Proklamirana svrha ovog tijela jest nadzor državnih sredstava u brodogradnji.

Navedenih šest brodogradilišta zapošljava 9300 vlastitih radnika, 4000 kooperanata te indirektno još 25 000 kod raznih dobavljača. Budući je u Hrvatskoj zaposlen 1 od 4 stanovnika, to znači da 38 000 radnika vezanih uz državna brodogradilišta osigurava egzistenciju 150 000 stanovnika.

Pribrojimo li velikoj šestorci i veliko remontno brodogradilište Viktor Lenac te 14 srednjih i 352 mala brodogradilišta, broj zaposlenih je 2007. godine iznosio 16 500 radnika. Iste godine hrvatska je brodogradnja uprihodila 8,8 milijardi kuna dok su ukupne subvencije i jamstva iznosila 7,1 milijardu.

Brodogradnja je s 12-15% ukupnog izvoza naša najjača izvozna grana. Radi se o posljednjoj tehnološki složenoj industriji koja je preživjela raspad Jugoslavije, a koja ima snažne multiplikativne efekte na privredu pa se tako kaže da svaki radnik u brodogradnji zapošljava još tri do pet u pratećoj industriji, odnosno s multiplikativnim faktorom oko 3 na 4 milijarde prihoda ostvari se 12 milijardi godišnje potrošnje. Važno je napomenuti da su multiplikativni učinci to veći što je veći udio domaće proizvodnje. Struktura troškova proizvodnje brodova u Hrvatskoj je sljedeća: na rad u brodogradilištu otpada 30%, na materijal otpada 60%, a 10% na ostale troškove (energenti, amortizacija itd). Doda li se radu ostvarenom u samom brodogradilištu rad ostvaren na proizvodnji domaćih materijala, dolazimo do 48% (oko 2 milijarde kuna) dodane vrijednosti, ili čak 61% ako se ne računacijena čelika, koja se ostvari u RH.

Državne potpore su u iznosu od 8-10% od ugovorene cijene broda (u to nisu uračunata jamstva) što bi značilo da uz godišnji prihod od 4 milijarde kuna potpore iznose oko 360 milijuna kuna. Ako se potporama pribroje godišnji gubici koji iznose oko 800 milijuna kuna, a koji se saniraju državnim jamstvima, ispada da ukupna izdvajanja na godišnjoj razini iznose oko milijardu i 160 milijuna kuna ili 30% ugovorene cijene broda.

Prva pouka koju valja izvući jest da hrvatska brodogradnja porezne obveznike godišnje olakša za 1,160 milijardi kuna, ali da u proračun i fondove temeljem potrošnje koja se ostvari u zemlji vrati 1,285 milijardi kuna što je više od 1% godišnjeg državnog prihoda (državni prihod u 2011. je procijenjen na 106 milijardi kn). Prema tome, brodogradnja je samoodrživa jer vraća višak u proračun pa se ne može reći da živi na račun poreznih obveznika.

  

Antiindustrijska politika

Gašenjem brodogradnje ostalo bi se bez 12-15% godišnjeg izvoza, 12 milijardi kuna godišnje potrošnje u zemlji, 1,285 milijardi poreza te 38 000 radnih mjesta.

Hrvatska je 2008. proizvela 0,92% svih svjetskih brodova što je u konkurenciji EU-27 (7,28% svjetske proizvodnje) stavlja na visoko 4. mjesto iza Njemačke (2,01%), Italije (1,04) i Poljske (1%), a ispred Rumunjske, Danske, Finske, Francuske, Španjolske itd. Za usporedbu tri vodeće brodograđevne nacije, Južna Koreja (38,9%), Japan (27,8%) i Kina (20,4%), su iste godine držali 88,1% proizvodnje.

Naredne godine stajali smo još bolje budući smo pretekli Poljsku koja je u sklopu ulaska u EU morala smanjiti proizvodnju za oko 40% što je 2009. nakon neuspješne borbe protiv europskih direktiva o subvencijama stiglo na naplatu. Od nas se trenutno zahtijeva “velikodušno”smanjenje od samo 20%.

Treba napomenuti da su i EU-27 i Hrvatska bilježili negativan trend i u knjizi narudžbi (EU: -0,5%, RH: -0,35%) i u novim narudžbama (EU: -2,71%, RH:-0,49%). U oba segmenta najveći porast bilježi kineska brodogradnja.

U uvjetima za brodogradnju izuzetno nepovoljne klime gdje s jedne strane EU traži privatizaciju kako bi se riješila konkurencije jedne od vodećih brodograđevnih sila u Europi (prema isporukama u 2009. bili smo treći u Europi i 14. u svijetu) te domaće antiindustrijske politike koja iz oportunizma i privatnih interesa želi upokojiti našu posljednju visokotehnološku industrijsku granu koja godišnje uprihodi, ovisno o godini i metodi izračuna, između 500 milijuna i milijardu eura, posebno je važno stvarnim brojkama opovrgnuti zlonamjerno pisanje pojedinih tiskovina, zlonamjernih državnih činovnika i sindikalnih lidera. Krajem 2008. u sklopu ofenzive “ili privatizacija ili obustavljanje pristupnih pregovora”, Jutarnji list objavljuje da je brodogradnja od 1995. pojela 15 milijardi dolara. Da se puno nije promijenilo niti u naredne dvije godine potvrđuje izjava jednog sindikalnog čelnika da Hrvatska sa 6,3 milijarde kuna ima najveće subvencije poljoprivredi, željeznici i brodogradnji u Europi dok se u pravu inovativnu proizvodnju ulaže samo 300 milijuna. Neistinu iz Jutarnjeg je u jednom od svojih istupa opovrgao Gvozden Rukavina, bivši direktor riječkog 3. maja, koji navodi da je od 1992.-2009. Hrvatska u brodogradnju uložila 25,6 milijardi kuna, a da je u istom razdoblju isporučeno 254 brodova ukupne vrijednosti 40,1 milijardi kuna. Sindikalnom čelniku nitko nije rekao da EU potroši pola svog godišnjeg proračuna na poljoprivredu (50 milijardi eura 2006.) dok je ovih 6,3milijarde kn niti 6% hrvatskog proračuna.

  

Daleki istok i EU

Tri zemlje Dalekog istoka (Južna Koreja, Japan i Kina) drže danas više od 85% svjetske proizvodnje brodova. Udio europske proizvodnje (EU-25) od 1975. do 1995. smanjio se s 39 na 7%. Europska brodogradnja je od kraja 70-ih do danas ostala bez dvije trećine brodogradilišta i oko 320 000 radnih mjesta (1975: 460; 2007: 138.). No ono što valja imati na umu jest da Europa proizvodi tehnološki zahtjevnije brodove koji imaju veću dodanu vrijednost tako da je primjerice 2004. EU-25 ostvarila 10% viši promet od Južne Koreje koja je iste godine isporučila duplo više brodova. Udruženje europskih brodograditelja CESA (Community of European Shipyards’ Associations) okuplja preko 300 brodogradilišta iz 14 zemalja EU, Norveške i Hrvatske, predstavlja 85% proizvodnje svih europskih brodova i 20% ukupnog svjetskog proizvodnog kapaciteta trgovačkih brodova te zapošljava oko 138.000 radnika.

Azija trenutno drži prevlast u proizvodnji tehnološki manje zahtjevnih brodova (tankeri i veliki kontejnerski brodovi) dok Europa dominira tehnološki zahtjevnijim putničkim brodovima, trajektima te brodovima za posebne namjene. Ali s ubrzanim razvojem Kine koja preuzima velik dio tržišta jednostavnijih brodova, Južna se Koreja planira više usredotočiti na proizvodnju luksuznih putničkih brodova što predstavlja direktnu opasnost za Europu. Tako dolazimo do sistema brodograđevnih subvencija i onoga što se u Europi zove nelojalnom konkurencijom, a u Aziji zamašnjakom ubrzane industrijalizacije.

Europska unija razlikuje tri vrste državnih potpora:

a) potpore za horizontalne ciljeve (istraživanje i razvoj, ekologija, malo i srednje poduzetništvo, kultura itd.)

b) sektorske potpore (poticanje određenih privrednih grana – čelik, poljoprivreda, brodogradnja itd.)

c) regionalne potpore (razvoj područja s niskim standardom i visokom nezaposlenošću)

Državne su subvencije 1980-ih predstavljale 2% BDP-a EU da bi 2007. ta brojka pala na 0,5-0,6%, od čega je 80% namijenjeno horizontalnim ciljevima. U brodogradnji to znači da je pomoć s jedne milijarde eura godišnje u razdoblju 2002.-2004. smanjena na 313 milijuna godišnje u razdoblju 2005.-2007.

Tokom zadnjih 20 godina EU je donijela više uredbi koje reguliraju tzv. tržišnu utakmicu na području brodogradnje. Prema direktivi iz 1990. država smije davati dvije vrste potpore: za proizvodnju i za restrukturiranje. Pomoć za proizvodnju utvrđuje se u postotku dogovorene cijene broda, a plafon se određuje usporedbom najkonkurentnijeg brodogradilišta EU s tri azijska konkurenta. Pomoć za restrukturiranje dobiva se u obliku investicija, pomoći pri zatvaranju i pomoći za istraživanje i razvoj. Svaku državnu pomoć mora odobriti Europska komisija. Vijeće ministara 1998. donosi uredbu koja propisuje dopuštene oblike pomoći, tj. potpora brodogradnji (inovacije, razvoj, zatvaranje, zapošljavanje, regionalna pomoć za nadogradnju i modernizaciju, ali ne za financijsko restrukturiranje). Uredbi koja je trebala važiti do 2007. trajanje je produženo do kraja 2011.

EU na svjetsku proizvodnju, odnosno implementaciju svoje privredne politike utječe preko OECD-a i WTO-a. Oni se zalažu za postizanje multilateralnog sporazuma o ukidanju subvencija i promociji tržišnih mehanizama kroz dokumente kao što je Sporazum o smjernicama za službeno dopuštene izvozne kredite za brodove iz 2000. ili tijela poput Radne grupa za brodogradnju unutar OECD-a koja je jedino međunarodno tijelo za izradu ekonomskih analiza različitih sektora brodogradnje. Naravno, pravi cilj je natjerati azijske zemlje da smanje subvencije. Budući da to uglavnom ne ide, EU radi iznimke pa Vijeće ministara 2002. donosi uredbu kojom se dopušta 6% veća direktna subvencija na ugovorenu cijenu određenih tipova brodova (onih koji su primarni za interese EU, a to su tehnološki zahtjevniji LNG brodovi, kontejnerski te oni za prijevoz posebnih kemikalija) kad se za njih natječu i korejska brodogradilišta.

Europska komisija je, za promicanje antiindustrijske politike u svom dvorištu, 2003. izradila dokument LeaderSHIP 2015 što predstavlja strategiju razvoja brodogradnje do 2015. koji na tragu lisabonske strategije promovira uobičajeno maglovit koncept dinamičnog razvoja zasnovanog na znanju i inovacijama. Tu se naravno ne govori o zaobilaženju subvencijskih ograničenja kroz financiranje brodogradnje putem horizontalnih i regionalnih subvencija te kamufliranja pod proizvodnju u vojne svrhe. Tako se velik broj europskih brodogradilišta počeo naglo brinuti za zaštitu okoliša, inovaciju, otvaranje novih radnih mjesta, cjeloživotno obrazovanje i slične problematike koje se kvalificiraju za horizontalne potpore ili dijelove redovne proizvodnje kamuflirati kao proizvodnju u vojne svrhe.Proizvodnja za vojsku ne podliježe sistemu subvencijskih ograničenja pa je tim čudnija najava Vlade da se u Kraljevici i BSO, koji su osposobljeni za gradnju vojnih plovila, neće inzistirati na nastavku tog tipa proizvodnje.

 

Poljski poučak 

Primjer poljske brodogradnje trebao bi nam biti posebno instruktivan. Prije ulaska u EU Poljska ima 26 brodogradilišta sa 16 000 zaposlenih, drži 3% svjetske proizvodnje brodova, predstavlja, iza Njemačke, drugu brodograđevnu silu Evrope, a brodogradnja joj čini 4% nacionalnog robnog izvoza. Brodogradilišta su u državnom vlasništvu, proizvode se većinom brodovi za prijevoz kontejnera koji se smatraju tehnološki srednje složenima, a Poljska ih proizvodi 10% od ukupne svjetske proizvodnje.

Dva najveća brodogradilišta, Gdynia i Szcecin, nalaze se u top 15 europskih proizvođača prema narudžbama.

Godine 2009. od 26 preživjelo je samo 9 brodogradilišta, broj radnika je opao više nego duplo (na 7100), poljski udio u svjetskoj proizvodnji je pao s 3 na 1%, u Europi ih je 2008. prestigla Italija, Hrvatska se gotovo izjednačila da bi u posljednje dvije godine potpuno potonuli. Većina brodogradilišta je privatizirana. Dva najveća, Gdynia i Szcecin, nisu našli kupca, a prema odluci Europske komisije moraju vratiti dodijeljene potpore tako da ih čeka eliminacija i rasprodaja na dražbi.

Na primjeru Poljske najbolje se može vidjeti kamo će nas odvesti privatizacija brodogradilišta. Poljaci su ‘90-ih reformu svoje brodogradnje temeljili na privatizaciji i razjedinjavanju ostalih djelatnosti od brodogradnje pri čemu su ključne odrednice bile otpuštanja, outsourcingproizvodna specijalizacija, automatizacija procesa te rješavanje dugova. Kroz cijele ‘90. brodogradilišta u Gdyniji i Szeczinu bila su hvaljena kao primjeri uspješnog restrukturiranja dok se istovremeno treće veliko brodogradilište, ono u Gdańsku, optuživalo da ne želi u restrukturiranje i da koristi povezanost s najvišim političkim strukturama (jedno vrijeme predsjednik Poljske je bio Lech Wałęsa, bivši radnik i vođa sindikata u Gdańsku) kako bi izbjeglo “neizbježne” reforme. No usprkos “uspješnom” restrukturiranju, brodogradilištau Gdyniji i Szczecinu su i dalje ostala neprofitabilna u mjeri da bi mogla preživjeti bez državnih potpora te im prijeti eliminacija. Gdańsk još uvijek funkcionira.

  

Primjer Uljanika

Ono što se danas događa brodogradnji u Europi proizlazi iz činjenice da se radi o društveno vrijednoj, ali nisko profitnoj industriji koja ne privlači ulagače željne visokih profita. To, drugim riječima, znači da su sve priče o tehnološkoj inovaciji i znanju šuplje te da se ne slijedi model koji brodogradnju smatra motorom industrijskog razvoja, a temelji se na državnim potporama i okrupnjavanju proizvodnih kapaciteta. Radi se o modelu koji je nekad dobro funkcionirao u Europi, a još uvijek dobro funkcionira u Japanu, Južnoj Koreji i Kini. Slučaj Poljske nam zorno svjedoči da privatizacija brodogradnje ne vodi revitalizaciji nego eliminaciji. Brodogradilište Uljanik, jedino koje posluje bez gubitaka pa je stoga izuzeto iz privatizacijskog paketa, moglo bi biti putokaz što učiniti i s ostalima. Ono što valja imati na umu jest da je prilikom posljednje sanacije hrvatske brodogradnje 2002. samo jedno brodogradilište dokapitalizirano što mu je omogućilo veći manevarski prostor u nastupu prema naručiteljima i kreditorima. Vjerojatno pogađate, riječ je o Uljaniku. Pristati na diktat za smanjenjem proizvodnje i eliminacijom proizvodne grane koja je trenutačno, unatoč svim problemima s kojima se susretala u proteklih 20-ak godina, u prvih 5 u Europi i prvih 15 u svijetu bilo bi izvan svake pameti.

 

 

   

Europska unija, neizvjesni rad i fleksigurnost

Službeni stavovi EU-a o reguliranju tržišta rada donose neoliberalnu politiku u socijaldemokratskom ruhu

...........................................................................................................................................................................

Potrebno je očuvati ZOR ovakvim kakav jest, jer on je još uvijek dosta protektivan prema radničkoj klasi, pogotovo kada ga usporedimo sa zemljama EU. — U jeku današnje krize kapitalističke ekonomije, Europska unija je proglasila fleksigurnost strategijom za izlaz iz krize, što ide ruku pod ruku s rezovima radničkih i socijalnih prava. — Ne treba nasjedati na propagandu EU, koja svoju kriminalnu antiradničku politiku skriva iza lijepih fraza prava. — No potrebno je napraviti razliku između propagande i stvarnosti jer Europska unija je poznata po svojoj neoliberalnoj propagandi u socijaldemokratskom ruhu

...........................................................................................................................................................................

Izvor: Zarez - Autor: Juraj Katalenac



Kada govorimo o Europskoj uniji, mnogi ljudi, a posebice mladi i visokoobrazovani, misle kako će ulaskom u nju dobiti veće mogućnosti zapošljavanja, kako će moći ići raditi u druge države članice, kako će im porasti životni standard te kako će im općenito “cvjetati ruže”. Nažalost, ovo je samo propaganda, dok je realnost, kao i uvijek – druga priča.

Cilj ovog članka je pružiti uvid u europsku strategiju zapošljavanja te objasniti pojmove neizvjesni rad i fleksigurnost, pojmove koji objašnjavaju što nas to točno čeka u Europskoj uniji.

  

Što je to neizvjesni rad?

Neizvjesni rad (eng. precarious work), u akademskim krugovima poznati pod nazivom prekarni rad, je termin koji se koristi kako bi se opisao rad koji je nestalan, nezaštićen, slabo plaćen, s kojim se ne može ili jedva može uzdržavati kućanstvo te koji se često ne regulira Zakonom o radu. Neizvjesni rad najčešće se veže uz pojmove kao što su npr. rad na određeno, privremeni rad, povremeni rad, studentski rad, rad imigranata (bauštela) itd., dakle, radi se o onim poslovima gdje je radnik zaposlen na kratko vrijeme, dok ugovor ne istekne, a nakon toga mora ponovno tražiti posao.

Posao se najčešće ugovara preko tzv. agencija za privremeno zapošljavanje, kao što su, u Hrvatskoj, Dekra, Adecco, UPS d.o.o., Kadus d.o.o. itd. Agencija je u Zakonu o radu (NN 149/09) definirana kao “poslodavac koji na temelju sporazuma ustupa radnika drugom poslodavcu za obavljanje privremenih poslova”. Znači, radnik je zaposlenik agencije, koja ga iznamljuje drugim poslodavcima za obavljanje određenih poslova. Poslodavci vrlo rado unajmljuju radnike preko agencija jer dobiju radnu snagu za manji novac, a ne snose gotovo nikakvu odgovornost prema radnicima. Radnici najčešće rade preko ugovora na određeno, u puno lošijim uvjetima rada od radnika koji su direktno zaposleni kod poslodavca, za manju plaću, a najčešće nisu sindikalno organizirani jer sindikati nemaju interesa za radnicima čija je budućnost, i time plaćanje sindikalne članarine, neizvjesna, a koji donose puno “problema”. U slučaju da imaju problema, radnici se neće odlučiti za akciju, jer su svjesni da im poslodavac, ako mu se zamjere, neće produžiti ugovor kao i da uvijek postoji “masa nezaposlenih” koja čeka na njihovo radno mjesto. Organiziranje radnika znatno otežava i činjenica da se na ovakvim poslovima radnici brzo izmjenjuju.

Neizvjesni rad je globalni fenomen koji je svoje korijenje pustio u Ujedinjenom Kraljevstvu ‘80-ih, nakon što je vlada Margaret Thatcher ugasila pobune i masovne štrajkove rudara. Uslijedilo je prenošenje teške industrije u nerazvijene zemlje u kojima je jeftinija radna snaga, a naglasak prelazi na sektor usluga. Samim prenošenjem teške industrije u druge države stvorena je masa nezaposlenih, čime je omogućeno razvijanje neizvjesnog rada s fleksibilnim ugovorima koji su više odgovarali poslodavcima. Svaki radnički bunt je onemogućen restriktivnim sindikalnim zakonima. Nekadašnje mantre o “poslu za cijeli život” zamijenjene su novim mantrama o “fleksibilizaciji tržišta radne snage” te o“konkurentnosti u globalnoj ekonomiji”. Dakle, kako je riječ o globalnom trendu, on je već prisutan u Hrvatskoj. Samo pristupanje Hrvatske Europskoj uniji više nam neće donijeti prevelikih izmjena. Naime, sve one su već više-manje uvedene kroz različita ekonomska prilagođavanja Hrvatske EU u tzv. pregovorima, a pod pritiskom neoliberalizma bile bi uvedene prije ili kasnije. EU je sama po sebi  zagovornik neizvjesnog rada, tj. fleksibilizacije, utječući na politički i ekonomski slabije države koje (još) nisu u EU da se prilagode. Zbog toga, vrlo je važno predstaviti navedeni model, kako bismo prepoznali promjene koje nosi u idejama naše političke elite te pružili otpor. Isto tako, vrlo je važno naglasiti kako Hrvatska ima, s obzirom na okolnosti, prilično dobar Zakon o radu, koji štiti radnike u mnogim segmentima u kojima radnici nisu zaštićeni u EU te ga je potrebno očuvati u ovakvom obliku.


Zakon o radu, privremeni rad i agencije

U Zakonu o radu privremeno zapošljavanje u Hrvatskoj opisano je između 24. i 32. članka. Tu stoji kako agencija mora radniku ponuditi precizan ugovor te kako taj ugovor mora biti u pisanom obliku, kako se agenciji zabranjuje ustupanje radnika poslodavcu kod kojeg su radnici u štrajku, kako je agencija obvezna isplaćivati radnika u vremenu kada nije ustupljen drugom poslodavcu, kako plaća i uvjeti rada radnika zaposlenih preko agencije trebaju biti jednaki onima kakve imaju svi radnici zaposleni kod tog poslodavca, a u slučaju daje to nemoguće, potrebno ih je definirati u “sporazumu o ustupanju radnika” itd. Agencija ne smije ustupati radnika korisniku za obavljanje istih poslova za neprekinuto razdoblje duže od jedne godine te je dužna upoznati radnika sa znanjima ili vještinama koje bi trebao obavljati kod korisnika, dakako o trošku agencije. Vrlo važno je naglasiti i kako je agencija dužna ustupljenom radniku isplatiti ugovorenu plaću za obavljeni rad kod korisnika i u slučaju kada korisnik ne ispostavi agenciji obračun za isplatu plaće. Sam korisnik, pak, mora jednom godišnje obavijestiti radničko vijeće, odnosno predstavnika radnika koje zapošljava, o razlozima uzimanja radnika preko agencije, a isto tako mora obavijestiti radnike koje uzima preko agencije o slobodnim radnim mjestima za koje ispunjavaju uvjete.

Osim zapošljavanja preko agencija, sam poslodavac može uzeti radnika na ugovor na određeno, no taj ugovor može produžiti samo dva puta nakon čega je dužan radniku dati ugovor na neodređeno.

No vrlo je važno naglasiti jednu stvar, a to je da papir svašta podnosi. Sasvim je jasno da se ove odrednice ZOR-a, kao na kraju krajeva i sve ostale koje su u korist radnika, gotovo stalno krše, no svejedno je potrebno očuvati zakon ovakvim kakav jest, jer on je još uvijek dosta protektivan prema radničkoj klasi, pogotovo kada ga usporedimo sa zemljama EU. Npr. u Poljskoj postoje tzv. “civilni ugovori” koji su stavljeni izvan ingerencije njihovog ZOR-a, pošto je riječ o “sporazumu” između dva građanina te mnogi radnici rade preko takvih ugovora. Isto tako, u Poljskoj poslodavci mogu zapošljavati radnike preko agencija dok su u njihovom poduzeću radnici u štrajku, a posebno se iskorištava studente koje poslodavci plaćaju i 20% ispod minimalne plaće. U Portugalu radnici moraju plaćati agencijama “njihov dio”, čak i onda kada su bez posla. Ujedinjeno Kraljevstvo ima seriju antisindikalnih zakona (eng. anti-union laws), kojima se ograničava pravo radnika na štrajk, dok je nedavno španjolska vlada krenula s paketom reformi kojima bi se olakšalo otpuštanje radnika, zanemarili kolektivni ugovori, ograničila moć sindikata te omogućilo agencijama za privremeno zapošljavanje da aktivnije sudjeluju u strategijama zapošljavanja. Zvučili vam ovo poznato?

  

Europska strategija zapošljavanja

Glavne ideje europske strategije zapošljavanja moguće je pronaći već u samoj Lisabonskoj strategiji. Ključne “ideje” tog dokumenta su fleksibilnost i “životno učenje”. Iako bi se ovo moglo protumačiti kao nešto pozitivno, a to je upravo ono što naši eurofili rade, poanta ovih “ideja” je to da se radnici prilagođavaju tržištu rada, pristajanjem na konstantnu nesigurnost, otkaze i prekvalifikacije. Nakon toga EU je usvojila dokument pod nazivom Integralne smjernice za rast i radna mje-sta (2005.-2008.) u kojem se ističe nužnost provođenja politike usmjerene prema postizanju “punog zaposlenja” i poboljšanja kvalitete i produktivnosti rada. Ono što nije navedeno u ovom dokumentu je način na koji se to namjerava postići, a to je dakako kroz neizvjesni rad. Naime, kada EU govori o “potpunom zaposlenju”,ne misli se na to da svaki radnik ima osigurano radno mjesto na kojem će raditi do kraja radnog vijeka, već se misli na to da radnici popunjavaju tržište rada svojim kvalifikacijama te da je poslodavcima lakše pronaći radnu snagu. Godine 2004., nizozemski laburist Wim Kok, podnio je izvješće poznato pod imenom Kokovo izvješće. U izvješću Kok poziva na to da se „standardni ugovori”, pod kojima se dakako misli na kolektivne ugovore i sve ostale ugovore koje sklapaju poslodavac i radnik, pregledaju i fleksibiliziraju te smatra da je čak potrebno uvesti i druge vrste ugovora koji bi bili fleksibilniji, kao i fleksibilnije radno vrijeme. Također, ističe i “potrebu” da se ukinu  prepreke za rad agencija za privremeno zapošljavanje, posebice među državama članicama, nužnost poboljšanja “privlačnosti” privremenog rada te prilagodba sustava socijalne zaštite u svrhu povećanja mobilnosti radnika. Prva Barossova komisija je pokušala u praksi provesti neke od ovih ideja, odnosno razvila je ideju fleksigurnosti.

Fleksigurnost (eng. flexicurity) možemo uzeti kao službenu europsku politiku zapošljavanja. Sam pojam fleksigurnost je nastao spajanjem pojmova sigurnost i fleksibilnost, uravnotežavanjem istih, odnosno želje za fleksibilnim poslovima i sigurnim prijelazom između poslova. Fleksibilnost se odnosi na razvijanje fleksibilnih uvjeta rada, gdje bi se ljudi cijelo vrijeme školovali, imali fleksibilnije radno vrijeme te se lakše zapošljavali i prekidali ugovore. Sigurnost bi se trebala odnositi na socijalne benificije za one koji izgube posao, uz koje je inkorporirano i “cjeloživotno učenje”,tj. prekvalifikacije, a cilj EU nije zadržati radnika na poslu već na tržištu, omogućujući mu da glatko mijenja karijere i napreduje u njima. Isto tako, ističe se kako fleksigurnost popravlja kompetitivnost u EU, omogućuje da tržišta u europskim zemljama budu inkluzivnija te ruši segregaciju na tržištu rada između tzv. insajdera (radnika koji rade na neodređeno, na sigurnim i dobro plaćenim poslovima) i autsajdera (nezaposlenih ili neizvjesnih radnika).

  

Perspektiva Hrvatske

No potrebno je napraviti razliku između propagande i stvarnosti jer Europska unija je poznata po svojoj neoliberalnoj propagandi u socijaldemokratskom ruhu. Fleksigurnost u teoriji jako dobro zvuči, no u praksi je sasvim jasno da radnik i poslodavac nisu ravnopravni, odnosno da radnik ne može samo tako “kliziti” s jednog posla na drugi, ugovoriti si radno vrijeme i uvjete kakve želi ili prekinuti ugovor kada želi. Da bi to napravio, potrebna mu je određena moć, koju on nema jer je ona u rukama poslodavaca. Poslodavci su u poziciji u kojoj mogu radnika ucjenjivati i pritiskati masom nezaposlenih te mu nametnuti radno vrijeme i uvjete rada po svojim kriterijima. Ako uzmemo u obzir da fleksigurnost teži zaobilaženju kolektivnih ugovora, ali i zakonskih odredbi o minimalnoj plaći, kao i još nekih drugih odredbi koje se vežu uz prava radnika, a postoje npr. u hrvatskom ZOR-u, sasvim nam je jasno kako ova socijalna politika ide direktno protiv interesa radnika. Sama politika fleksigurnosti se upravo trudi smanjiti broj sigurnih zaposlenja, koja postoje u znatnom broju u državama koje su se nekoć nalazile iza tzv. “željezne zastave” te povećati broj neizvjesnih radnika svojim upornim inzistiranjem na fleksibilnosti. Zanimljivo je to i da je u jeku današnje krize kapitalističke ekonomije, EU proglasila fleksigurnost strategijom za izlaz iz krize, što ide ruku pod ruku s rezovima radničkih i socijalnih prava. U ožujku 2002. Europska komisija je donijela direktivu o radu agencija za privremeno zapošljavanje, po kojoj bi se trebali izjednačiti uvjeti tržišnog natjecanja za sve agencije u EU. Za svoj cilj je proglasila izjednačavanje prava privremenih i stalno zaposlenih radnika te prepoznavanje “potencijala” privremenog rada od strane radnika, no zapravo je bila riječ o implementiranju politike fleksigurnosti u države članice koje ju još nisu počele provoditi.  Prema ovoj direktivi država članica bi trebala “pregledati” i “obrazložiti” restrikcije vezane uz agencije za privremeno zapošljavanje. One se mogu održati ako su od “općeg interesa”, a omogućena je određena autonomija državama članicama vezana uz odstupanja od kolektivnih ugovora te ugovora među socijalnim partnerima. Agencije za privremeno zapošljavanje su s vremenom znatno ojačale te sve više utječu na kreiranje nacionalnih politika zapošljavanja. Npr. u izvještaju Adeccoa iz lipnja 2008. možemo pročitati kako se hvali Francuska koja je smanjila protekciju stalno zaposlenih radnika, dok se oštro kritizira protekcionizam u španjolskoj građevinskoj industriji te uslužnom sektoru Španjolske i Belgije.

Zanimljiv je i tzv. zeleni papir na ZOR, usvojen 12.ožujka 2007. godine od strane švedske vlade i Švedske sindikalne konfederacije (Landsorganisationen i Sverige – LO), vodećeg švedskog “žutog” sindikata. U ovom dokumentu se naglašava “suradnja” između socijalnih partnera te iako Vlada donosi zakone, smatra se da je u određenim situacijama (npr. kriza), ili među određenim sektorima, neke stvari potrebno brže mijenjati pregovorima između socijalnih partnera. Takav “kombinirani sustav” je, prema potpisnicima zelenog papira, snažan instrument za povećanje fleksibilnosti i prilagodbe sektorskim/regionalnim uvjetima. Drugim riječima, ovime se omogućava da se kolektivni ugovori lakše mijenjaju, prema interesima poslodavaca. Isto tako, u ovom dokumentu je naglašena i ideja za jedinstvenim ZOR-om na razini EU. U slučaju da se ideja o jedinstvenom ZOR-u na razini EU realizira u praksi te Hrvatska uđe u EU, to bi nanijelo nepovratnu štetu hrvatskim radnicima koji bi izgubili mnoga prava koja su im osigurana našim zakonom jer se u Hrvatskoj ipak još uvijek teži stalnom zaposlenju radnika.

  

Otpor? 

Neizvjesni rad se svakodnevno potiho prikrada u naše živote i radna mjesta. “Žuti” sindikati i njihovi sindikalni birokrati nemaju dovoljno snage i/ili volje da se bore za radnička prava te gledaju u svemu svoj osobni interes umjesto interesa radničke klase. Radnici svakodnevno rade u sve gorim uvjetima, u sve većem stresu i brizi za sutrašnjicu – hoće li imati posao ili neće, dok sva radnička prava za koja su se generacije kroz povijest borile, jednostavno nestaju izmjenama zakona, dogovorima “socijalnih partnera” i direktivama EU. Rijetko gdje ćemo naići na kritiku neizvjesnog rada, fleksigurnosti ili drugih europskih ekonomskih strategija, već od naših ekonomskih stručnjaka možemo samo čuti kako će nam biti bolje, kako ćemo se moći zaposliti u EU, kako ćemo imati veći standard itd. Iskustva članica EU, posebice država iza nekadašnje “željezne zavjese”, govore nam o sasvim drugim iskustvima. Zbog toga ne treba nasjedati na propagandu EU, koja svoju kriminalnu antiradničku politiku skriva iza lijepih fraza. Potrebno ju je kritizirati te pružati aktivan otpor svim reformama koje bi mogle trajno oštetiti položaj radničke klase.


 

  

Obrazovanje u EU između tržišnog i javnog dobra

...........................................................................................................................................................................

Doktrina o neupitnoj poželjnosti tržišne isplativosti sveučilišta znači da je država spremna izdvajati sve manje sredstava za visoko obrazovanje te da se sveučilišta usmjeravaju prema drugim izvorima sredstava koja bi trebala pronaći na tržištu. — Promijenili su se prioriteti - umjesto zemlje znanja sad pokušavamo biti konkurentni i tržišno orijentirani. — Nacionalna izvješća zemalja Europske unije govore da se danas mobilnost potiče i provodi ponajprije motivirana ekonomskim i financijskim razlozima koji su integralni dio svih politika visokog obrazovanja. — Razne institucije i agencije aktivno rade na regrutaciji studenata koji plaćaju visoke školarine kako bi se sveučilišta učinila tržišno isplativima. — U pravilu je mjera odstupanja od liberalne agende usko vezana uz stupanj organiziranog otpora stanovništva protiv nje.

...........................................................................................................................................................................

Izvor: Zarez - Autor: Andrea Milat

 

 

Nesumnjivo je da je diljem svijeta, Europe i Hrvatske zadnjih desetak godina na djelu revolucija u pristupu obrazovanju, pogotovo visokom (obrazovanju), i znanosti. Tržište obrazovanja drugo [1] je najveće tržište među tržištima usluga, odmah nakon zdravstva. Profiti ostvareni u trgovini obrazovanjem mjere se u milijardama dolara. Najveći proft ostvaruje se putem mobilnosti – znanstvenika, predavača, studenata i same usluge. Sve europske zemlje inzistiraju na mobilnosti, što je ujedno i jedno od osnovnih načela bolonjskog procesa. Na bojnom polju politike visokog obrazovanja i znanosti sukobljavaju se dva suprotna ideološka koncepta, a osnovu sukoba čini oprečno poimanje obrazovanja i znanosti kao javnog dobra odnosno kao robe. U sukob su involvirani veliki igrači. Na strani obrazovanja kao javnog dobra diljem svijeta nalaze se u prvom redu studenti – posljednje tri do četiri godine jedva da je prošao koji tjedan u kojem nije bilo vijesti o protestu ili blokadi iz nekog više ili manje udaljenog kutka svijeta. Njima bok uz bok često stoje akademski radnici i razne organizacije kao što su UNESCO, ESIB (odnosno ESU), Friends of Earth ili GATS WATCH koji je združeni projekt preko 30 svjetskih što obrazovnih što drugih vrsta organizacijâ. Nasuprot zagovornikâ obrazovanja kao javnog dobra stoji manja, no mnogo moćnija interesna, ekonomsko-politička skupina koju predvodi WTO, a u stopu prate organizacije poput Svjetske banke i vlade nacionalnih država članicâ WTO-a. Oni zagovaraju obrazovanje kao robu, odnosno uslugu kojom se može i treba trgovati.

 

Globalizacija i internacionalizacija

Nekoliko je procesa o kojima se često može čuti u javnom diskursu s pozitivnim ili negativnim predznacima. Najvažniji su globalizacija, internacionalizacija (mobilnost) i komercijalizacija. Neki autori [2] smatraju da se mobilnost događa otkad postoje sveučilišta (npr. Nalanda u Taxili u Indiji u 5. st. n. e.) no da se odvijala samo u fizičkom obliku sa znanstveno obrazovnim ciljem (dolaskom učitelja ili učenika iz drugih kulturnih sredina i prepisivanjem tekstova) te da stoga mobilnost sama po sebi nije nikakav negativan ili pozitivan proces. No, danas se mobilnost smatra izvorom najveće zarade raznih “dionika” na “tržištu” obrazovanja. Dva su različita procesa putem kojih se mobilnost može odvijati: globalizacija i internacionalizacija. U istraživanju [3] koje je provela Europska komisija u sedam europskih zemalja pokazalo se da sedam različitih zemalja ima sedam različitih stavova o tome što su točno i u kakvom su odnosu globalizacija i internacionalizacija. Van der Wende (2003.) [4] objašnjava internacionalizaciju kao međusobno povezani sustav više nacionalnih obrazovnih sustava u kojima granice i nacionalni autoriteti nisu dovedeni u pitanje. Globalizaciju opisuje kao proces povećane konvergencije i međuovisnosti ekonomijâ te progresivne liberalizacije trgovine i tržišta. Teichler and Yağcı (2009.) [5] smatraju da se internacionalizacija odnosi na fizičku mobilnost, akademsku suradnju  i transfer znanja, dok globalizacija ističe nestalnost granicâ nacionalnih država, ona se povezuje s kompeticijom, konkurentnošću i tržišnim principima transnacionalnog obrazovanja i komercijalnog transfera znanja. Također, internacionalizacija s jedne strane podrazumijeva mobilnost fizičkih osoba, globalizacija podrazumijeva i mobilnost čitavih sveučilišta. Izvješće EK kaže da se poti canje internacionalizacije obrazovanja može promatrati iz nekoliko perspektiva: poticanja mobilnosti, slanja studenata iz zemlje programima mobilnosti i privlačenja studenata u zemlju istim programima. Obzirom na ta tri aspekta država se pozicionira u međunarodnoj sferi kao primatelj ili pošiljatelj razvojne pomoći, afirmira svoj status u odnosima s drugim zemljama (npr. bivšim kolonijama) i podiže razinu ekonomskog napretka razvijajući nacionalni visokoobrazovni sustav tako da odgovara (nacionalnoj) socijalnoj potražnji za visokim obrazovanjem.

 

Mobilnost kao tržišni element

Isto izvješće EK također kaže da se do 1980-ih regrutacija stranih studenata vršila zbog socijalnih, političkih i kulturnih razloga. Nacionalna izvješća zemalja Europske unije govore da se danas mobilnost potiče i provodi ponajprije motivirana ekonomskim i financijskim razlozima koji su integralni dio svih politika visokog obrazovanja. Ekonomska načela očituju se u dvama različitima no komplementarnim procesima: politike su usmjerene na privlačenje stranih studenata s ciljem generiranja prihoda visokim učilištima te pružanjem usluga transnacionalnog obrazovanja putem“off-shore” aktivnosti, uglavnom franšizama ili učenjem na daljinu. Primjera radi, navedimo da su Grčka i  Portugal, zemlje koje se smatraju “uvoznicama obrazovanja” donijele zakone protiv ugovora o franšizama jer se smatra da to opasno narušava kvalitetu. Europske zemlje zajedno imaju najveći broj stranih studenata, veći čak i od SAD-a. Samo obrazovno tržište UK, Njemačke i Francuske je veće od tržišta SAD-a, no više od pola tih studenata dolaze iz zemalja unutar EU, a njima se u pravilu naplaćuju manje školarine nego studentima izvan EU. Austrija, Njemačka, Nizozemska i  ponajviše Velika Britanija primaju više studenata nego što ih šalju u inozemstvo. OECD zemlje u prosjeku imaju dva pridošla strana studenta na jednog otišlog. ERASMUS, SOCRATES, DA VINCI, TEMPUS, DIES, NORDPLUS i drugi slični programi mobilnosti su važni programi poticanja mobilnosti kako studenata tako i znanstvenika. Studenti biraju jedan od programa za koji je njihova vlada platila godišnju članarinu. Tako je npr. ERASMUS u Hrvatskoj kasnio nekoliko godina jer u “zemlji znanja” nije bilo sredstava za članarinu. Od tih se članarina stvara fond iz kojeg se studentima u obliku stipendije financiraju troškovi studija i života u ciljnoj zemlji. Nadalje, većina zemalja ima dvostruke cijene školarine: niže ili nikakve za državljane i više – dvostruko pa i više od toga – za strance. Stoga je cilj sveučilišta privući što veći broj inozemnih studenata. U Europi se skupina studenata koji imaju pravo na niže školarine širi na “EU studente”. S obzirom na to da se najveći postotak studentske razmjene u Europi događa unutar EU, među nacionalnim državama, može se reći da je europsko tržište obrazovanjem ipak većim dijelom unutarnje tržište te stoga širenje tržišta za EU znači privlačenje što većeg broja npr. azijskih studenata koje se smatra studentima dobre platežne moći. Tu funkciju obavljaju državne institucije i različite agencije. 

http://www.studyineurope.eu/blog/how-many-international-students-are-there-in-europe

 

Politike i organizacije zadužene za mobilnost

U svih sedam zemalja o kojima govori Izvješće (Austrija, Njemačka, Grčka, Portugal, UK, Norveška, Nizozemska) ministri obrazovanja imaju glavnu riječ u obrazovnoj politici, no (osim što se u različitim zemljama različito zovu njihove točne funkcije, kao npr: znanosti, istraživanja, kulture, zaposlenja, vještina), osim njih glas imaju i ministri vanjskih poslova, gospodarstva, financija, trgovine i industrije, unutarnjih poslova, gospodarskog razvitka itd. Ministar vanjskih poslova u Nizozemskoj dotiče se obrazovne politike na način da pazi da je internacionalizacija visokog obrazovanja u skladu s Nizozemskom općom politikom vanjskih poslova. Nizozemsko ministarstvo gospodarstva bavi se internacionalizacijom obrazovanja na način da je zaduženo za pregovore vezane uz GATS, koji regulira tržište svim uslugama pa tako i obrazovnim, a Nizozemska trgovinska agencija (EVD) pomaže u promociji nizozemskog obrazovanja izvan zemlje. Ministarstvo pravosuđa odgovorno je za vize i boravišne dozvole. Ministarstvo socijalne skrbi zaduženo je za radne dozvole, a ponekad je uključeno u rad na posebnim aktivnostima, kao npr. zapošljivosti diplomanata. Ministarstvo poljoprivrede zaduženo je za visoko obrazovanje u području agrikulture. Postoje i brojne agencije koje se bave internacionalizacijom obrazovanja, kao npr. u Velikoj Britaniji British Council, prema kojem “postoji duga tradicija korištenja (...) visokoškolskog obrazovanja, kao instrumenta vanjske politike i međunarodnih odnosa”. Cilj British Councila u velikoj mjeri je “poboljšanje ugleda Velike Britanije u svijetu njegovanjem odnosa s drugim zemaljama u području umjetnosti, obrazovanja, nastave engleskog jezika te znanosti i tehnologija”. No, osim toga BC se aktivno bavi regrutacijom inozemnih studenata te pomaže britanskim sveučilištima da bolje kotiraju u natjecanju za internacionalne projekte.Pandane BC-a imaju sve zemlje. U Austriji to je ÖAD, u Njemačkoj DAAD, u Norveškoj Centar za internacionalnu sveučilišnu suradnju (Centre for International University Cooperation in Norway) itd.Indikator promjene percepcije visokog obrazovanja je i činjenica da razne institucije i agencije aktivno rade na regrutaciji studenata koji plaćaju visoke školarine kako bi se sveučilišta učinila tržišno isplativima. Cilj EU stoga je postati globalno najatraktivnijim “prostorom visokog obrazovanja” odnosno postati prvim tržištem za mobilnost, koje osim bodova, financija i profita kao posljedicu ima i odljev mozgova.

  

Odljev mozgova vs. cirkulacija mozgova

Atraktivno tržište, npr. (zapadna) Europa, tako dvostruko profitira: dobiva mlade visokoobrazovane stručnjake i znanstvenike i njihove ekstravisoke školarine. Pored toga, te iste mlade inozemne znanstvenike onda nacionalna europska gospodarstva zapošljavaju, no po jeftinijoj cijeni rada od domaće, jednako obrazovane radne snage. Intrizična vrijednost mobilnosti ne dovodi se u pitanje, no većina zemalja ima neke dvojbe o koristima mobilnosti i potencijalnom gubitku visokoobrazovanog kadra znanstvenika. Nizozemsko izvješće npr. kaže da se politika marketinga u visokom obrazovanju treba promatrati s obzirom na širi društveni kontekst i debatu o priljevu/odljevu mozgova jer strani studenti mogu doprinijeti istraživačkim kapacitetima u pojedinim područjima, npr. znanosti i tehnologiji. Austrijsko izvješće kaže da se mora djelovati na nekoliko razina – povećati mobilnost austrijskih istraživača i smanjiti odljev mozgova. No, dvojba je, kaže izvješće EK, najjasnije izražena u portugalskom izvješću: “Cilj je portugalske vlade da se doktorandi i postdoktorandi koji čine dio ukupne mobilnosti koja napušta zemlju, u zemlju vrate... no također je prepoznato da prisutnost portugalskih studenata i istraživača u inozemstvu doprinosi internacionalizaciji portugalskog visokog obrazovanja, prvenstveno olakšavajući umrežavanje”. Već nekoliko stoljeća mobilnost u Europi kreće se iz zemalja istočne i središnje Europe prema zapadnoj. Austrijsko izvješće uvršteno u Izvještaj EK kaže da se postotak stranih studenata iz istočne i središnje Europe u devedesetima učetverostručio, a apsolutni broj studenata od 1990. do 2001. se povećao šest puta.

Stavimo Hrvatsku u ovaj kontekst. Prisjetimo se osnovnih načela Bolonjskog procesa: mobilnost i uspostava jedinstvenog europskog prostora tržišta rada. Odljev mozgova koji je do prije nekoliko godina bio čest predmet javnih rasprava, nerijetko formuliran u tonu nacionalno-moralne panike, više se ne spominje. Zamijenili su ga nekritični hvalospjevi idealu mobilnosti, koja međutim predstavlja tek drugu stranu iste medalje. Promijenili su se prioriteti – umjesto zemlje znanja sad pokušavamo biti konkurentni i tržišno orijentirani. Načelo konkurentnosti se nastoji semantički izjednačiti s kvalitetom, ograničavajući time koncept kvalitete samo na konkurentnost, a zanemarujući kooperaciju kao alternativni model postizanja kvalitete. 

Norveška, naprimjer, umjesto poticanja mobilnosti promiče model kooperacije stvarajući sa svojim strateškim partnerima bilateralne sporazume u mjeri većoj nego štoje uobičajeno u ostatku Europe, zaobilazeći tako u internacionalizaciji obrazovanja kompeticiju.

  

Školarine i krediti

Doktrina o neupitnoj poželjnosti tržišne isplativosti sveučilišta znači da je država spremna izdvajati sve manje sredstava za visoko obrazovanje te da se sveučilišta usmjeravaju prema drugim izvorima sredstava (tzv. vlastiti prihodi) koja bi trebala pronaći na tržištu. Pod vlastite prihode ubrajaju se i svi prihodi od školarina. Stoga je logično da će u sustavu u kojem imaju mogućnost stranim studentima naplaćivati višestruko veće školarine nego vlastitima nastati mnogi različiti mehanizmi za privlačenje stranih studenata. No, smanjenje javnih izdavanja za visoko obrazovanje ne znači samo naplaćivanje školarina stranim studentima već i svojim državljanima. Prebacivanje tereta obrazovanja s države na pojedinca u obliku sve većih školarina društveni je problem: osim što očito otežava napredak društva, potpuno zanemaruje postojanje bilo kakve socijalne dimenzije. Dok je sustav stipendija dobro razrađen za međunarodnu mobilnost, u nacionalnim sustavima u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, stipendije za domaće studente nisu toliko sveobuhvatne što znači da čak i ako potpuno pokrivaju troškove studiranja, upitno je koliki broj studenata će ih na koncu doista primati i do koje će mjere njima biti pokriveni širi životni troškovi, iznad užih troškova studiranja. Domaće studente pogađaju osim rezanja troškova u javnom sektoru visokog obrazovanja i rezanje socijalnih prava (prehrana, smještaj, prijevoz) kao i rezovi u zdravstvu. Dok svijet bruji o mobilnosti, većina studenata sve teže podnosi teret školovanja. No, studenti nisu izolirane socijalne monade. Teret troškova kojima su izloženi, nužno se prenosi na njihove roditelje (ili staratelje). U tom svjetlu, ne treba čuditi da u sve češćim studentskim prosvjedima i blokadama fakulteta u Europi sve aktivniju ulogu igraju i potonji, ali i solidarni profesori i druge socijalno progresivne društvene skupine i akteri.

Omasovljenje pristupa visokom obrazovanju događa se progresivno od sredine 20. stoljeća i izravni je produkt razvoja socijalne države koja je snosila financijski teret obrazovanja. Propadanjem socijalne države i prebacivanjem tereta obrazovanja na pojedince, obrazovanje ponovno postaje manje dostupno upravo onim dijelovima društva koji mu imaju pristup tek zadnje dvije generacije. No, tržišni sustav i za to ima rješenje – tko školarinu ne može platiti iz vlastitih prihoda, može uzeti kredit. No, time je problem tek prividno “riješen”. Iskustva zemalja s uhodanom praksom studentskih kredita svjedoče o kroničnom problemu rastućih studentskih dugova, kojih se, pokazuje praksa, gotovo nemoguće riješiti. Školarine nisu oduvijek postojale. Neke zemlje ih nemaju uopće, neke ih imaju na višim razinama obrazovanja. Neke su ih uvele pa ih ponovno ukinule. Neke ih pokušavaju povisiti, druge ih se pod pritiskom studenata ne usuđuju povisiti. Zajedničko im je da predstavljaju dio vala širih “struktunih reformi” koje se sve agresivnije provode i u nekoć pokaznim socijalnim državama zapadne Europe. No, kao što smo vidjeli, i tu postoje međudržavne razlike. Bilo bi brzopleto pozitivnije primjere pripisati tek većem stupnju socijalne “prosvijećenosti” političkih elita pojedine države. U pravilu je mjera odstupanja od neoliberalne agende usko vezana uz stupanj organiziranog otpora stanovništva protiv nje. “Prosvijećenost” elita češće je dakle posljedica nego uzrok u doba u kojemu tržište figurira kao krajnji, neupitni arbitar svih društvenih vrijednosti. Ona se neće dogoditi bez šire mobilizacije odozdo. Cijena zaborava te povijesne lekcije je daljnje zaoštravanje socijalne polarizacije. I nema sumnje tko će je biti prisiljen platiti.

 

Bilješke:

[1] http://www.companiesandmarkets.com/Market-Report/global-education-sector-and-changing-trends-474498.asp

[2] http://www.scribd.com/doc/17348780/GATS-globalization-and-internationalization-of-education

[3] EUROPEAN COMMISSION, Directorate-General for Research2007 Citizen and Governance in a knowledge-based society EUR 22369

EN. EU RESEARCH ON SOCIAL SCIENCES AND HUMANI-TIES Higher Education Institutions’ Responses to Europeanisation, 

Internationalisation and Globalisation. European Commission Issued 

in June 2005 Coordinator of project: Institution Center for Higher 

Education and Policy Studies (CEPS), University of Twente Enschede,The Netherlands Prof.Dr. M.C. van der Wende 

http://cordis.europa.eu/documents/documentlibrary/100124101EN6.pdf

[4] Marijk C. van der Wende, Globalisation and Access to Higher Education 

http://jsi.sagepub.com/content/7/2/193.abstract

[5] Teichler U and Yağcı Y 2009 Changing challenges of academic work: concepts and observations in V L Meek, U Teichler andM-L Kearney (eds) Higher Education, Research and Innovation:Changing Dynamics Report on the UNESCO Forum on Higher Education, Research and Knowledge 2001-2009, International Centre for Higher Education Research – Kassel (INCHER-Kassel) pp 85 – 145 http://www.studyineurope.eu/blog/how-many-international-students-are-there-in-europe



 

Ujedinjeni u različitosti?

Nacionalne manjine i politika Europske unije

...........................................................................................................................................................................

Umjesto proklamirane uloge „meke sile“ koja štiti ljudska prava u svijetu, EU je pokazala samo krajnju nedosljednost u vanjskoj politici. — Iza samopredstavljanja EU institucija kao nekoga tko „potiče“ manjinska prava zapravo se krije realpolitičko priznanje kako EU nema nikakvog motiva ni ambicije izravno intervenirati protiv otvorenog kršenja manjinskih prava, pogotovo ako ga provode velike zemlje. — Nema nikakve sumnje da Zapadna Europa ima potrebe za radnom snagom, pogotovo mlađom i pogotovo onom koja će za najmanju nadnicu obavljati najteže poslove, a koja će istodobno, zadržavajući status „stranaca“ puno teže ući u neki oblik političke borbe za vlastite interese. — Umjesto mita o strancima koji „otimaju zemlju“ imamo realnost u kojoj stranci čine desetak ili više postotaka stanovništva, ali čine znatno veći postotak radne snage, posebno u proizvodnim djelatnostima, a istodobno nikako ili marginalno sudjeluju u političkom životu, što je velikom dijelu privremenih radnika bez državljanstva i „ilegalnih“ imigranata čak i formalno onemogućeno 

...........................................................................................................................................................................

Izvor: Zarez - Autor: Nikola Vukobratović

 


Pitanje međunacionalnih odnosa i državne politike prema manjinskim nacionalnim zajednicama posebno je traumatično na našim prostorima, prije svega zbog posljednjih ratnih sukoba. Tijekom sukoba, kao i procesa stabilizacije novih država, “vanjski faktor” je igrao važnu, a negdje i odučujuću ulogu. Kao što je poznato, već početkom izbijanja “jugoslavenske krize” došlo je do nekoliko pokušaja medijacije u konfliktu od strane tadašnje Europske zajednice čije su se članice kasnije zajedno s SAD-om uključivale u sve faze posredovanja u sukobima na postjugoslavenskom prostoru, ali i izravno u vojnom sukobu 1995. u BiH te 1999. na Kosovu. Uloga “međunarodne zajednice” kao jedine instance koja prijetnjom ili silom može natjerati zaraćene strane na mir (npr. Washingtonski i Daytonski sporazum) potakla je oživljavanje raznih neokolonijalnih i autokolonijalnih aspekata orijentalističkih mitova, kako u stranim medijima i među stranim političarima, tako i među domaćim liberalnim “intelektualcima”. Tako je intervencija stranog faktora (bez obzira na njegove motive i rezlutate) shvaćana kao nužna i jedina moguća barijera međusobnom istrebljenju podivljalih balkanskih plemena.

  

Njemačka i Francuska

Dakako, takvom shvaćanju uloge “stranog faktora” u postjugoslavenskom prostoru pomogla je i ovisnost ljudskopravaškog NGO-sektora o pravnoj zaštiti, a još više o financijskom izdržavanju i pomoći koje su mu u sukobu s “nacionalističkim” režimima pružale razne strane vlade ili zaklade na ovaj ili onaj način povezane s vladama. Sveto znatno je doprinijelo dojmu kako je Europska unija zajednica koja, nakon što je oslobodila sebe nacionalističkog ludila, jedina može i nas natjerati da učinimo isto. Uz to, takav dojam je i posljedica onih poruka koje o sebi odašilje EU. U eri nacionalnih država, EU je višenacionalna zajednica i to takva zajednica koja je omogućila da ono što je stoljećima bilo “kontinent” rata postane “kontinent” međusobne suradnje, pri čemu je primjer Njemačke i Francuske najčešće citiran. I sve je to postignuto bez ugrožavanja nacionalnih posebnosti pojedinih naroda (odatle parola “ujedinjeni u različitosti”). No, koje su razlike između pravne regulacije nacionalnih prava i stvarne ugroženosti manjinskih nacija između Hrvatske i EU?

Prema zakonskoj regulaciji, RH ima 22 priznate nacionalne manjine koje prema zadnjem popisu stanovništva čine oko 7,5% stanovništva. Svaka od tih manjina ima pravo na državno obrazovanje na materinjem jeziku, prisutnost manjinskog jezika u medijima, kao i pravo na upotrebu manjinskog jezika kao službenog u jedinicama lokalne samouprave u kojima čini barem trećinu stanovništva. Također, svaka manjina je zastupljena u Saboru (iako nema svaka po jednog zastupnika), a zastupljenost u lokalnim političkim tijelima mora biti sukladna zastupljenosti u stanovništvu. Jedna stranka nacionalne manjine ima predstavnike i u Vladi.

Najveća i najutjecajnija članica EU, Njemačka, također ima zakonski regulirana prava nacionalnih manjina. No Njemačka kao nacionalne manjine priznaje samo četiri “autohtona” naroda na svom području: Frize, Dance, Lužičke Srbe i Sinti-Rome. Ti narodi zajedno imaju u Njemačkoj oko 200 000 pripadnika što čini oko 0,003% stanovništva. Ipak, Njemačka nije ni blizu homogena kako bi joj sugeriralo manjinsko zakonodavstvo. Njemački savezni statistički ured procjenjuje kako je oko 10% državljana Njemačke “nenjemačkog” porijekla, a osim njih u Njemačkoj živi i gotovo 7,5 milijuna ljudi bez državljanstva što čini oko 9% ukupnog stanovništva. “Stanovništvo migracionog porijekla”, koje je 2007. činilo 19,6% stanovništva, nema nikakvu državnu zaštitu ili poticaj poštovanja i razvijanja vlastite kulture, a još manje posebna politička prava. Naravno, moglo bi se, kao što to čine neki autori, napraviti distinkciju između “autohtonih” nacionalnih manjina iimigracije, ali ono što je u tim podjelama nejasno jest koliko točno generacija mora proći dok neka nacionalna zajednica postane “autohtona” i što to naposljetku znači za pripadnike nacionalne zajednice koji žele njegovati vlastitu posebnu kulturu?

No Njemačka koja priznaje koncept nacionalne manjine (iako ga ne priznaje velikim manjinskim zajednicama) zapravo je izuzetak među zapadnoeuropskim zemljama. Drugi “veliki motor EU”, Francuska, uopće ne priznaje koncept nacionalne manjine. To se odnosi, dakako, na državljane Francuske “stranog porijekla” jednako kao i na “strance” od kojih i jedna i druga kategorija imaju vrlo slične udjele u ukupnom stanovništvu kao i u Njemačkoj. Međutim, u Francuskoj se ovo negiranje nacionalnih manjina odnosi i na razne “regionalne” nacionalne identitete i jezike koje Francuska ne priznaje, već ih pogrdno naziva „patois”, narječjima francuskog. Međutim, to nikako ne može vrijediti za baskijski ili bretonski koji uopće nisu romanski jezici niti su te nacionalne zajednice “neautohtone” na području Francuske.

 

Nacionalizam u političkom mainstreamu

Očito je da postoje velike razlike u zakonskom odnosu prema nacionalnim manjinama između Hrvatske i velikih zemalja EU. Različiti standardi za velike i male, stare i nove članice EU rijetko će koga iznenaditi, ali ipak valja primijetiti kako su dvostruki standardi ovdje čak i formalno postavljeni za različite članice. To je napravljeno tzv. kopenhaškim kriterijima, dokumentom iz 1993. kojim se postavljaju uvjeti za svaku zemlju kandidata za EU i u kojem se prvi put u povijesti europskih integracija spominju prava nacionalnih manjina, što se stoga često spominje kao veliki napredak u manjinskim pravima. Pri tome se često zaboravlja spomenuti kako on ima jednu značajnu manu – naime, odnosi se samo na nove članice, ali ne i one koje su postale članice prije 1993. i koje prema svojim manjinama nemaju nikakvih obaveza pa čak ni obavezu da priznaju njihovo postojanje. No to ne znači da su ovi kriteriji donijeli neki napredak u zaštiti manjinskih prava u tzv. novoj Europi. Među tim zemljama nacionalne manjine priznaju samo Slovačka, Rumunjska i Slovenija. Bez manjinskih (a često i bez građanskih) prava ostala je velika ruska manjina koja u Latviji čini 28%, a u Estoniji 25% stanovništva, turska manjina koja čini gotovo 10% stanovništva u Bugarskoj i romska manjina u Mađarskoj čiju je veličinu teško odrediti, da navedemo samo neke najistaknutije.

Dakako, ovdje govorimo samo o zakonskoj zaštiti nacionalnih prava što ne kaže gotovo ništa o rasizmu ili nasilju kojem su izložene pojedine zajednice. Oni koji očekuju da je EU instrument koji se obračunava s ekstremnom desnicom mogli bi se razočarati. Naime, utjecaj i snaga rasističkih političkih stranaka (tako ćemo nazivati one stranke koje se zalažu za sustavnu državnu diskriminaciju određenih nacionalnih zajednica) u EU je u stalnom porastu. Dok je potpora hrvatskoj ekstremnoj desnici (koja u usporedbi s nekim europskim strankama i nije posebno ekstremna) na posljednjim izborima bila oko 4%, u Švedskoj ona iznosi 6%, u Bugarskoj 8%, Belgiji 10%, Danskoj 14%, Nizozemskoj 15,5%, Mađarskoj 17%, a Austriji čak 29%. Prema zadnjim istraživanjima, ekstremno desna stranka Pravi Finci na ovogodišnjim izborima mogla bi dobiti preko 15% glasova i znatan utjecaj pri formiranju vlasti. Taj utjecaj već sad imaju nizozemski i austrijski ekstremni desničari o čijoj potpori ovise tamošnje vlade.

Još je opasniji proces koji se događa u političkom mainstreamu. Nedavno je veliku pažnju privuklo Sarkozyjevo protjerivanje Roma iz Francuske isključivo po nacionalnoj osnovi, ali često se zaboravlja da je on izbore i dobio nimalo suptilnim rasističkim obećanjima kako će očistiti ulice igrajući na kartu straha “pravih Francuza” od njihovih tamnijih i puno siromašnijih susjeda. Zapravo je silan porast tzv. populističke ekstremne desnice (čijim se uzrocima ne može ovdje posvetiti zaslužena pažnja) ono što politički mainstream gura prema prihvaćanju iste retorike, što je nedavno pokazala Angela Merkel govoreći o “propasti multikulturalizma”, kao i socijaldemokratski političar Thilo Sarrazin svojom knjigom o “nestanku Njemačke”. U svakom slučaju, čak i ovakav letimičan pogled na političku scenu EU dovoljan je da razbije iluzije o “europskoj politici”kao opoziciji “nacionalističkoj politici”.

Ovakvoj ocjeni moglo bi se prigovoriti kako ne uzima u obzir da su te tendencije možda suprotne težnjama EU institucija, ali samo oni naivni mogu misliti da je EU nešto iznad ili izvan zemalja koje ga vode. Iza samopredstavljanja EU institucija kao nekoga tko “potiče” manjinska prava zapravo se krije realpolitičko priznanje kako EU nema nikakvog motiva ni ambicije izravno intervenirati protiv otvorenog kršenja manjinskih prava, pogotovo ako ga provode velike zemlje. Taj cinizam još je vidljiviji na području politike migracija pri čemu EU institucije nemaju nikakvih problema istobodno inzistirati na “slobodnom protoku roba i usluga”, ali ograničavati slobodan protok ljudi, čak i unutar vlastitih granica. No zapadnoeuropske zemlje svakako dopuštaju imigraciju, u mjeri u kojoj ona izravno koristi tamošnjem kapitalu. Nema nikakve sumnje da Zapadna Europa ima potrebe za radnom snagom, pogotovo mlađom i pogotovo onom koja će za najmanju nadnicu obavljati najteže poslove, a koja će istobodno, zadržavajući status “stranaca”, puno teže ući u neki oblik političke borbe za vlastite interese. Umjesto mita o strancima koji “otimaju zemlju” imamo realnost u kojoj stranci čine desetak ili više postotaka stanovništva, ali čine znatno veći (nažalost statistički neutvrđen) postotak radne snage, posebno u proizvodnim djelatnostima, a istodobno nikako ili marginalno sudjeluju u političkom životu, što je velikom dijelu privremenih radnika bez državljanstva i “ilegalnih” imigranata čak i formalno onemogućeno. S obzirom na povijest hrvatskog sudjelovanja u gastarbajterstvu, začuđuje razina ignoriranja ovog fenomena u domaćim javnim polemikama.

  

Zara, H&M i somalski gusari

Osim rada “stranih radnika” u tvrtkama u Europi, europski biznis zapošljava i velik broj radnika u izvaneuropskim zemljama, pri čemu će se Europska komisija posebno pohvaliti politikom izbjegavanja poslovanja s “trećim zemljama” koje krše ljudska prava. Naravno, ta politika može poslužiti kao koristan izgovor za ustupke od politike “slobodnog tržišta” i prema potrebi eliminiranja konkurencije iz Irana ili Kine, ali istodobno ta politika znači da EU ni na koji način ne kažnjava one za koje bi trebala biti nadležna, tj. europske tvrtke. Zanimljiv primjer mogu biti u Hrvatskoj dobro poznate tvrtke kao što su španjolska Zara ili švedski H&M, da navedemo samo neke, koje su u nekoliko navrata uhvaćene u korištenju robovskog i dječjeg rada u Aziji bez ikakvih posljedica. Umjesto proklamirane uloge “meke sile” koja štiti ljudska prava u svijetu, EU je pokazala samo krajnju nedosljednost u vanjskoj politici. Petnaest od njezinih 27 članica sudjelovalo je u međunarodnopravno ilegalnoj invaziji na Irak, bez da je to izazvalo komešanje. No to je bilo u vremenu kada EU još nije imala zajedničke vojne intervencije. To se nedavno promijenilo pa pod zastavom EU traje pohod protiv somalskih gusara, istih onih kojima su europske velike ribarske firme prvo oduzele izvor preživljavanja pa im onda zagadile more radioaktivnim otpadom, o čemu su bili obaviješteni i vodeći talijanski političari, bez ikakvih posljedica, naravno. 

No čak i kad politika EU ne bi bila u sukobu s ljudskim pravima, ostaje pitanje jesu li europsko ujedinjenje i koncept europejstva progresivni? Ako je stoljećima europsko nejedinstvo imalo za posljedicu periodične sukobe velikih sila i razvoj nacionalnih netrpeljivosti koje ih slijede, čini se da su se glavna proturječja danas premjestila negdje drugdje. Je li u toj situaciji točno da europski identitet doista prelazi uske “nacionalističke”granice i, naposljetku, znači li on “zajedništvo u raznolikosti” kada je najznačajnija i najpotlačenija europska manjina zapravo zbog vlastitog “izvaneuropskog porijekla” (imigranti) isključena iz tog identiteta? Teško. Prije će biti da je njegov nestanak preduvjet nacionalne ravnopravnosti i slobodne međusobne suradnje.


...........................................................................................................................................................................

Ne propustite pročitati:

S onu stranu Schengena 2

Prenosimo i drugi “Zarezov” temat o Europskoj uniji od 24. studenoga 2011. godine u kojem Mate Kapović, Marko Kostanić, Mislav Žitko, Nikola Vukobratović, Stipe Ćurković i Andreja Živković pišu o krizi eurozone, demokratskom deficitu Unije, perspektivama europskog radništva i drugim temama. Svojim tekstovima na stručan i argumentiran način nastavljaju ocrtavati pravo lice Europske unije. Preporučamo!



Europska unija i velika nevolja koja dolazi, 2011. 


This free website was made using Yola.

No HTML skills required. Build your website in minutes.

Go to www.yola.com and sign up today!

Make a free website with Yola