Novi pravni poredak Europske unije

...........................................................................................................................................................................

Princip djelovanja Europske unije je vrlo jasan: centralizacija moći radi lakšeg nadziranja. Njeni zakoni imaju uvijek primat nad zakonodavstvom “države-članice” (točnije: provincije). Dvije su temeljne osobine pravnog poretka EU u odnosu na države članice: (1) izravni učinak i (2) nadređenost. Uz to, europski pravni poredak ima i jednu nezgodnu naviku: "proždire" pravni poredak država članica. Nijemci su izračunali da europsko pravo čini 85% njihovog pravnog poretka. 

Europsko je pravo nekada bilo klasično međunarodno pravo i temeljilo se na međunarodnim ugovorima Pariškom i Rimskim ugovorima. No od 60-ih godina, Europski sud je "predložio" drukčije viđenje europskog pravnog poretka, pa tako europsko pravo nije više međunarodno pravo nego samostalni pravni poredak. Kao takvo prihvaćaju ga države članice (točnije prihvaćaju ga njihove marionetske vlade), kao i nacionalni sudovi. 

Budući da europsko pravo nije međunarodno pravo, njegovi subjekti nisu samo države, već i njihovi građani. Građani država članica kao subjekti prava EU mogu biti nositelji subjektivnih prava koja se izvode direktno iz pravnog poretka EU; otuda i doktrina izravnog učinka prava EU. 

Novi pravni poredak EU sam kreira pravila o učinku vlastitih pravnih pravila u pravnim porecima svake države članice. Prema tome, kontrola nad učincima prava EU u domaćim pravnim sustavima više nije u rukama nacionalnih sustava, već u rukama samog prava EU! Stoga se govori i o konstitucionalizaciji unijskog prava, tj. na europskoj razini stvara se temeljna ustavna norma koja određuje status svih ostalih pravnih normi unutar tog poretka. Drugim riječima, jasno je da se Europska unija od zajednice za ugljen i čelik, preko ekonomske zajednice transformirala u političku uniju - saveznu državu.

Europa je federalna višenacionalna država. Možete li se sjetiti neke federalne višenacionalne države u povijesti koja nije sadržavala bar neke elemente diktature?

Ako postoji mnogo točaka odluka onaj tko je na vrhu ima problema s nadziranjem svih točaka. Ako se stvar znatno pojednostavi, centralizacija bi omogućila lakši nadzor. Ovaj put centralizacija ima ime: ”globalizacija”. I “Europa”. I “demokracija”.  Ili štoveć. Floskule. Uvijena u celofan građanima Europe prodaje se diktatura.

Svaki dosadašnji oblik diktature, poput fašizma ili staljinizma, težio je prema centralizaciji moći koja diktira sve. Nekolicina odlučuje što će ostatak ljudi raditi. Da nije posve tragično, bilo bi gotovo komično da ljudi, nakon II. svjetskog rata koji je odnio preko 60 milijuna žrtava, te nacističkog pokušaja centralizacije Europe, ne uviđaju da se identična stvar događa i dan-danas, samo na mnogo suptilnijim i skrivenijim principima zahvaljujući poboljšanim tehnikama manipulacije. Naravno, postavlja se pitanje koji je krajnji cilj cijelog tog projekta i kako se upravlja procesima pomoću kojih ga se nastoji ostvariti...

Problem - reakcija - rješenje

...........................................................................................................................................................................

U povijesnom dijelu već smo upoznali korporatizam kao način upravljanja superdržavama poput Europe. U korporatističkom sustavu političari ne rade u korist svojih građana, već provode politiku koju stvaraju neizabrane skupine  (tzv. think tankovi i organizacije Novog svjetskog poretka). Tako oblikuju svijet na način koji odgovara onima koji kontroliraju velike korporacije. 

Korporatizam kao način upravljanja državom značajan nam je osobito s obzirom na današnje stanje sveopće krize. To zato, što su je oni i proizveli radi svog dobitka. Vidljive se vlasti građanima prikazuju kao sile dobra, ali su u stvari one samo vidljivi dio stvarne korporatističke vlasti koja ih koristi radi ostvarenja vlastitih sebičnih interesa (bogaćenja) na štetu upravo tih građana kojima je namijenila posvemašnju bijedu.

Korporatizam stvara određeni problem (gospodarska kriza, kriza okoliša, terorizam, bolest, rat, globalno zatopljenje i slično), a potom vidljive vlasti (pod utjecajem korporatista) uz pomoć medija (također pod utjecajem korporatista) izmišljaju razlog koji je navodno izazvao problem te sugeriraju rješenje koje se uglavnom svodi na to da operušaju građane za novac koji će navodno riješiti problem prema određenom planu (npr. programi gospodarskog oporavka, povećani izdaci za borbu protiv terorizma, za rat na drugom kraju svijeta itd.) 

Problem se na kraju uvijek pokaže preteškim, a vlasti prikazuju kako su pokušale riješiti, ali eto nisu uspjele. Naravno da neće javno reći da su opljačkali građane rješavajući problem koji je i izazvala sila koja kontrolira vlasti. Glavni je cilj takvog upravljanja ostvarenje zarade na strani korporatista i provođenje nadzora.

No, ima još jedan način upravljanja. Taj je perfidniji i opasniji, jer stvara lažni dojam da su rješenje problema koji stvara elita tražili sami građani! Taj način postupanja elite nazivamo "problem - reakcija - rješenje", a funkcionira ovako:

1. Problem

“Današnja globalna vladavina”

Kako princip “problem-reakcija-rješenje” funkcionira u praksi? Kao ilustraciju promotrimo primjer djelovanja predsjednika Europske središnje banke Jeana-Claudea Tricheta (člana Družbe Bilderberg) koji je kao ključna osoba sudjelovao u financijskom spašavanju starog kontinenta koje je samo po sebi osmišljeno kao poticaj za bankrot Europe. On se nedavno pozabavio pitanjem regulacije svjetskog ekonomskog kolapsa (problem) kojeg su njegovi kolege iz Bilderberga pomogli stvoriti. Dakako da je takav kolaps izazvao revolt građana (reakcija), pa je stoga Trichet “ponudio izlaz” iz takve situacije na način da je pozvao na osnivanje svjetske vlade (rješenje) kako bi se ekonomska kriza prevladala.

U svom govoru “Današnja globalna vladavina” pred Vijećem za vanjske odnose, Jean-Claude Trichet proglašava kako elita mora nametnuti skup pravila, institucija, obrazovnih grupa i kooperacijskih mehanizama koje nazivamo “globalna vladavina”. Tijekom govora, Trichet je koristio pojam “globalna vladavina” više od deset puta naglašavajući kako je “globalna vladavina” od ključne važnosti za izbjegavanje nove financijske krize. Prvi dio govora nosi naslov “Zašto trebamo globalnu vladavinu”, nakon čega počinje opravdavanje ekonomskom katastrofom za davanje ovlasti upravljanja nedemokratskim i korumpiranim nadnacionalnim globalnim institucijama. Isti pojam “globalne vladavine” rabio je i Rompuy na samitu G-20 u Kopenhagenu kada je sebe i svoje elitno društvo predstavio kao “globalnu vlast“, a godinu 2009. označio kao prvu godinu “globalne vladavine”.

Model svestranog djelovanja

Usko vezan uz princip “problem-reakcija-rješenje” jest i model svestranog djelovanja elite. Sastoji se uglavnom u tome da se financijsko-političkom manipulacijom podupiru sve temeljne sastavnice određenog događaja radi ostvarivanja unaprijed zacrtanog cilja. Drugim riječima, ništa se ne prepušta slučaju, a jedini stvarni “pobjednik” uvijek je sama elita. Evo jednog takvog primjera: 

Podjela uloga u Novom svjetskom poretku

Današnjim globalnim društvom, uz Družbu Bilderberg, naftne i farmaceutske kartele, prehrambene megakorporacije i druge korporativne elemente, - dominira elitni kartel vlasnika monetarnog i financijskog sustava kojeg sačinjavaju nacionalne središnje banke, nadnacionalne središnje banke kao što je Europska središnja banka, Banka za međunarodna poravnanja (BIS), Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska banka i Svjetska trgovačka organizacija (WTO). 

Usponi i padovi u svjetskom gospodarstvu nisu rezultat nikakvih ciklusa, periodičnih ponavljanja i sličnih gluposti. Navedena elita  mehanizmom beskonačnog duga (sav je novac zapravo dug) čovječanstvu oduzima kupovnu moć kontrolom količine novca u opticaju i kontrolom kamatnih stopa. Tako se krize ne događaju slučajno, već elita namjerno izaziva naizmjenične gospodarske uzlete i krize, kako bi prisilili tvrtke, države i štediše na rasprodaju njihove imovine po niskim cijenama i tako zagospodarili realnom ekonomijom, nametnuli ekonomske i socijalne reforme radi ostvarenja konačne zamisli, prisilili države na zaduživanje kako bi ih učinili ovisnim o bankarskom sustavu te destabilizirali vlade koje se protive ovakvoj njihovoj politici. Koja je u tome uloga suvremenih institucija države?

Uloga stupova vlasti i njihovih institucija

Parlamenti ozakonjuju sustav moći koji zabacuje obvezu poštivanja volje suverenog naroda te preuzimaju političku i moralnu odgovornost za neuspjehe, nepravde i neefikasnosti. Proračunski propisi koje donose ozakonjuju javna zaduživanja prema bankarskom kartelu radi financiranja državne potrošnje. U tu svrhu odobravaju i porezne pristojbe, donose zakone i reforme koje pogoduju bankarskom kartelu, prebacuju ekonomske suverenitete s država na nadnacionalne autokratske subjekte kao što su Europska središnja banka, WTO, MMF, Svjetska banka i slični, a koji su izuzeti od bilo kakve vrste kontrole. 

Uz to, parlamenti preuzimaju  političke trzavice koje se stvaraju zbog nezadovoljstva opće populacije, ali zato zastupnicima dodjeljuju primjerene povlastice i štite ih od bijesa naroda sve dok vjerno obavljaju gore navedene funkcije.

Pravosuđe štiti zakone i poredak, ali pravdu samo do određenog nivoa. Najrelevantnije slučajeve odbija procesuirati (iako se s nekima, kada je riječ o konkretnim kaznenim djelima u slučajevima koji privlače pozornost javnosti, ipak mora uhvatiti ukoštac), ili ih ni ne može procesuirati. Tako u narodu razvija osjećaj malodušnosti.

Izvršna vlast aktivno osigurava usklađivanje nacionalnih politika s interesima ekspozitura Novog svjetskog poretka (Europske unije, korporacija itd.) i brine se o tome kako nakaradnom sustavu priskrbiti suglasnost šire populacije. U tu svrhu političari građanima podastiru razne “ideologije” koje sve zapravo vode k istom cilju, fabriciraju međusobne napetosti, a političku borbu (koja to nije) drže unutar granica kontrole i upravljivosti. Jeste li zapazili da se zapravo svi relevantniji politički faktori o krucijalnim temama izvrsno slažu? Je li itko od njih zucnuo išta protiv svetog cilja—ulaska u EU, primjerice? 

Radi se o tome da se stvara lažnu sliku o postojanju više opcija, ali koju god izaberete ona vodi k ostvarenju njihova zadanog cilja. Tako je svaka priča o demokraciji zapravo farsa. U obavljanju svega navedenoga politički pastiri pritom se još služe novcem građana (ovce). Njihova je odgovornost minimalna, osim ako je riječ o konkretnim kaznenim djelima. Ali tko je odgovarao zato što je ekonomski upropastio zemlju i prodao je Novom svjetskom poretku? Iako teško da se može zamisliti gora, ružnija i besramnija veleizdaja, za takvo što nikakva odgovornost nije uopće predviđena. To je i logično. S obzirom na činjenicu da je čitav sustav u igri, nije ni za očekivati da kažnjava sam sebe.

Uloga školstva, medija, znanosti i društva

Uloga obrazovnog i informativnog sustava je indoktrinacijska. Sustav školstva i sustav medija vrlo su povezani i usklađeni sustavi. Oni imaju za cilj pružiti subjektima koji im se podvrgavaju, a to su mahom svi građani, određeni pogled na svijet. Svako suprotno mišljenje se zabacuje, a primjedbe se ne prihvaćaju. Opseg onoga što građani, po njihovu mišljenju, trebaju shvatiti i uočiti znatno se sužava. Uostalom, ionako su u funkciji transfera poželjnih informacija pri čemu se građani tretiraju nesposobnima da shvate “neke stvari”, koje u stvarnosti predstavljaju više ciljeve elite. 

U tu se svrhu sprečava spoznaju o stvarnom funkcioniranju društvene zajednice i ekonomije i stvara “profesionalce” uvjerene u primljeno znanje i dodijeljene im uloge. Svaka se sumnja u to “primljeno znanje” ridikulizira. Zadatak je škola i medija prenositi i ucjepljivati “općeprihvaćene” stavove, ideje i interpretacije činjenica te izazivati “poželjne” strahove i nade. Kad je to eliti potrebno, izazivaju “reakciju”, trude se da podastrta “rješenja” (primjerice provedbu potrebnih “reformi”, skupoću ili uključivanje u ratove) građani usvoje kao svoja vlastita gledišta. Na taj način sprečavaju samostalno i kritičko razmišljanje i prednost daju ovisnom i zajedničkom razmišljanju (princip krda). Trude se poticati razvoj ponašanja i stavova koji pogoduju sustavu, a sve ostale ocrnjuju, kriminaliziraju, ismijavaju, omalovažavaju, diskreditiraju ili – uopće ne spominju.

Znanost i tehnologija u funkciji su istraživanja i razvoja metoda za stvaranje konsenzusa, kontrole misli i određivanja ponašanja te mentalne i biološke manipulacije. Sustav zdravstva u posvemašnjoj je ovisnosti od farmaceutskih kartela i drugih institucija Novog svjetskog poretka. Znanost pokazuje zapanjujuću nemoć u borbi protiv “suvremenih pošasti” kao što su pogubne bolesti, svjetske krize i slično, ali zato točno zna što čini kad elaborira i širi lažne informacije (posebice u gospodarskom području) kako bi se spriječilo razumijevanje stvarnih makroekonomskih operacija, omogućile najveće prevare te gubitak kupovne moći štediša, radnika i ulagača.

Radni ljudi i građani su u funkciji rada i proizvođenja enormnog bogatstva ne za sebe nego za elitu, plaćanja poreza i ostalih davanja, povjeravanja štednje financijskom sustavu, ozakonjivanja čitavog ovog sustava glasovanjem na izborima (i da po mogućnosti šute kao ribe sljedeće četiri godine) te opskrbe vojnicima u ratovima u kojima sudjeluje njihova zemlja. 

Ukratko, dužnost je građana da žive, rade, investiraju i glasaju, no ne trebaju raspolagati informacijama kojima raspolaže elita. Vladajuća oligarhija daje im savjete i informacije za koje smatra da im je dužna dati, a zauzvrat im oduzima najveći dio vrijednosti stvorenih njihovim radom, uglavnom pomoću instrumenata koje oni od kojih se uzima ne razumiju. Vladajuća elita osjetno se, i što dalje to više, razlikuje od građana – kako bogatstvom, tako i moći i znanjem. Ako vam se čini da vladajuća elita “živi u nekom drugom svijetu” – to nije slučajno, nego samo svjedoči o postupnom dovršenju procesa potpune diferencijacije.

Dobro došli u Novi svjetski poredak!

Unatoč raširenom mišljenju da su termin Novi svjetski poredak razvili neki teoretičari zavjere, istina je da su ga zapravo skovali sami političari nakon svjetskih ratova. Otada taj termin rabe utjecajne svjetske ličnosti kad opisuju potrebu za uspostavom globalne svjetske uprave utemeljene na načelima zapadnog svijeta.

Globalizacija danas usmjerava svaku značajniju stranku u svakoj zemlji, pa stranačke politike zapravo postaju sve više nepotrebne. Tako se danas moramo odmaknuti od tradicionalnog poimanja pojmova poput ljevice i desnice u politici. Nema toga više, razlike se sastoje samo u nebitnim nijansama. U globaliziranom svijetu bespotrebno je prilijepiti se uz neku političku stranku i navijati za nju kao za nogometnu momčad. Ako to učinimo, bit ćemo suučesnici u vlastitom padu ukalupljujući se u prethodno oblikovane pakete na koje se lijepe etikete kao što su hadezeovac ili esdepeovac, laburist ili konzervativac, republikanac ili demokrat - kako u kojoj zemlji. 

Još je 1966. u knjizi "Tragedija i nada: povijest svijeta u naše doba" američki povjesničar i teoretičar evolucije civilizacija profesor Carrol Quigley isticao kako snage financijskog kapitalizma imaju dalekosežni cilj da stvore svjetski sustav financijske kontrole u privatnim rukama koji će biti u mogućnosti dominirati političkim sustavom svake zemlje i svjetskom ekonomijom u cjelini. Tim se sustavom ima upravljati u feudalističkoj maniri, od strane središnjih banaka koje će djelovati orkestrirano u skladu sa nejavnim sporazumima koji će se sklapati na čestim sastancima i konferencijama. 

Kako bismo razumjeli Novi svjetski poredak, moramo postaviti tri bitna pitanja i na njih odgovoriti:

1. Tko kontrolira glavne svjetske monetarne sustave? Bankari. 

2. Tko (barem se tako čini) donosi odluke na planu vanjske politike i zakonodavstva? Vlasti. 

3. Tko kontrolira svjetske resurse i proizvodi sve naše potrepštine, materijalna dobra i medijsku potrošnju? Korporatistički svijet.

Kada se zna da je to tako, onda i nema rasprave o tome tko kontrolira svijet. One mogu biti lijeve ili desne, ali su to u svakom slučaju gore navedene grupe. Prava rasprava vodi se oko pitanja povjerenja. Neki ljudi povjeravaju svoj način života bankarima, biznismenima i vladama, misleći pritom da tim skupinama na srcu leži naša dobrobit. Drugi pak misle da su te skupine postale krajnje korumpirane i da zlorabe svoju moć, vlast i sustav koji ih je postavio ondje gdje jesu.

Neizbježan civilizacijski napredak ili općesvjetska tiranija?

Ako im vjerujete, mogli biste na globalizaciju gledati kao na proces neizbježnog progresa čovječanstva, i kad političari pozivaju na jedinstveno svjetsko upravljanje mogli biste to vidjeti kao na časnu misiju održavanja svjetskoga mira. Ipak, zapazite li da se tijekom tog procesa vaše slobode sve više ograničavaju, da se nezakoniti ratovi šire unatoč sve većim prosvjedima javnosti i da se smišljaju nove krize, tada biste možda globalizaciju mogli nazvati tiranskim Novim svjetskim poretkom. 

Riječ je o tome kako gledate na stvar. Svatko opaža globalizaciju na drukčiji način, već prema svojem sustavu vjerovanja. Ali je u svakom slučaju opaža. Glasate li za lijeve ili desne (ili uopće ne glasate), nije važno: ova priča uključuje i vas i vašu obitelj. U najmanju ruku trebali bismo imati široke javne rasprave o prednostima i nedostacima globalnog upravljanja prije no što se ostvari u potpunosti. Ali je to prilično iluzorno očekivati kada vidimo da ni o Europskoj uniji nema prave i opsežne javne rasprave. Europski, pa tako i općeglobalizacijski ciljevi predstavljaju se kao neka povijesna misija ostvarenja nekakvog značajnog cilja. Samo kakvog?

                  Neizbježan civilizacijski napredak?

                                    Fotografija: wideshut.co.uk 

Smisao Novog svjetskog poretka nije uopće složen. Nije to neki misterij ni tajna, a nije ni neka komplicirana teorija zavjere. Novi svjetski poredak jednostavno znači novi poredak u okviru svijeta, novu strukturu vlasti, novi način upravljanja globusom. To je ono što donosi globalizacija. Pojmom globalizacije opisuje se tekući proces integracije regionalnih ekonomija, društava i kultura pomoću općesvjetskih mreža komunikacije i trgovinske razmjene.

Prije no što se globalizacija razmahala, čovječanstvom se uglavnom upravljalo pomoću poredaka odvojenih zemalja i nacija, s njihovim vlastitim kulturnim, političkim i religijskim sustavima te sustavima hijerarhijske kontrole, uz sklapanje sporazuma radi razmjene proizvoda i zemaljskih resursa. Ove suverene zemlje odgovarale su samo samima sebi i svojim narodima, i sve dok ne bi nasrnule jedna na drugu, na taj se način održavala ravnoteža. Ako bi jedna zemlja počela prijetiti drugoj ili bi joj se prohtjelo uspostaviti svjetski imperij, kao što je to pokušao Hitler, ostatak bi se svijeta ujedinio kako bi je spriječio da u tome uspije. Oduvijek je bilo elemenata pohlepe i nepravde u svijetu, no zbog razdvojenosti nacija nijedna nepravda nije se uspjela proširiti čitavim svijetom. Stoga je ironično što je upravo Hitler, koji je pisao o Novom svjetskom poretku i radio na njegovu uspostavljanju, postao katalizatorom nastajanja Ujedinjenih naroda i Novog svjetskog poretka kako ga opisuju George Bush stariji i njemu slični. Još je više ironično što je Prescott Bush bio povezan s Hitlerovim financijama preko Union Banking korporacije.

Novi svjetski poredak koji izranja iz suvremene globalizacije teži uklanjanju svih suverenih zemalja i njihovu ujedinjenju u centralizirani sustav kontrole. Kao što je rekao predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy: “U svakoj zemlji članici postoje ljudi koji misle da njihova zemlja može preživjeti sama u globaliziranom svijetu. To je više od iluzije – to je laž.”

Europska unija ni ne krije svoj cilj. Njen je glavni cilj progresivna integracija ekonomskih i političkih sustava zemalja članica i uspostava jedinstvenog tržišta utemeljenog na slobodnom protoku roba, ljudi, novca i usluga. Kako bi se to ostvarilo, njene zemlje članice ustupaju dio svojega suvereniteta u skladu s Ugovorom o funkcioniranju Europske unije koji daje institucijama Europske unije moć da donosi zakone.

Iako globalna vladavina napreduje, može se zadržati zastave i identitete tradicionalnih nacija, jer se u ovom slučaju uspostave modernog imperija ne radi o superdržavi uspostavljenoj primjenom brutalne sile, kako se to radilo u prošlosti. Ovaj novi imperij razvio se kroz ekonomiju, međunarodne poslovne kartele i institucije kao što su Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Ujedinjeni narodi i Europska unija. 

“Više od čitavog stoljeća ideološki ekstremisti s oba kraja političkog spektra hvatali su se za objavljene događaje kako bi napadali obitelj Rockefeller kako bi joj imputirali neopravdani utjecaj koji navodno imamo na američke političke i ekonomske institucije. Neki su čak povjerovali da smo dio tajnog društva koje radi protiv interesa Sjedinjenih Država, karakterizirajući moju obitelj i mene kao 'internacionaliste' koji su se udružili s drugima širom svijeta kako bi izgradili integriranu globalnu političku i ekonomsku strukturu - ujedinjeni svijet, ako hoćete. Ako je to optužba, priznajem svoju krivnju i ponosan sam na to.”  (David Rockefeller, Memoari, 2002.)

Kako ujediniti svijet?

Kroz čitavu modernu povijest društvo je vješto manipulirano kako bi postupno predalo svoju slobodu koju je imalo u sklopu staroga poretka bankarima, biznismenima i političarima Novoga svjetskog poretka. Krajnji je cilj globalna vlada, globalno bankarstvo, globalni korporacijski monopolistički sustav gdje bi mala neizabrana moćna elita imala posvemašnju kontrolu nad ostatkom čovječanstva. Nije važno kako će se to nazvati, no u svakom slučaju pokušat će se uvjeriti ljude da će samo takav Novi svjetski poredak spasiti naš planet ratova, globalnog zagrijavanja, terorizma i financijskih kriza. No u osnovi se radi o dobrom starom fašizmu. Nikada nećemo glasati ili raspravljati o globalnoj vladavini, a resursi i bogatstva sasvim sigurno se ne raspodjeljuju ravnomjerno; bankari će uvijek dobiti svoje bonuse. 

“Dajte mi kontrolu nad narodnim novcem i baš me briga tko donosi zakone”, rekao je Mayer Amschel Rotschild u pogledu koruptivne vladavine svoje obitelji putem privatnoga bankarskog sustava.

Kako bi lakše uspostavila Novi svjetski poredak, elita je sklona iznalaženju novih neprijatelja čovječanstva (problem) kako bi izazvala reakciju ljudi koja bi uvjetovala lakše prihvaćanje rješenja kojeg je sama ta elita u početku zamislila. Klasična shema "problem - reakcija - rješenje". U tu je svrhu ekspozitura Novog svjetskog poretka, Rimski klub, istaknula kako je u potrazi za novim neprijateljima koji bi ujedinili svijet prepoznala zagađenje, globalno zagrijavanje, nestašice vode, glad i tome slično kao odlične kandidate.

Tko je ta svjetska elita koja si je stavila u zadatak da na opisani način ujedini svijet? Mnoge od skupina kojima članovi elite pripadaju nisu naročito tajnovite (s izuzetkom Družbe Bilderberg) i imaju sasvim otvorene nazive i svrhu. Organizacije poput Vijeća za vanjske poslove (CFR), Kraljevskog instituta za međunarodne odnose (RIIA), Trilateralne komisije, Rimskog kluba, Družbe Bilderberg - većinom imaju svoje mrežne stranice, popise pripadnika itd. Neke od njih čak emitiraju svoje konferencije na televiziji i internetu. No sve dok se redovito ne pojavljuju na programima glavnih televizijskih kuća, kritički ne analiziraju od strane treće strane, ne objašnjavaju običnom građaninu - devedeset posto svijeta neće biti upoznato s njihovim zajedničkim ciljevima. A i teško da će ih glavni mediji o tome informirati, kad su svi u vlasništvu te iste elite koja pohađa globalističke sastanke Vijeća za vanjske poslove, Družbe Bilderberg i dr.

Razni teoretičari nazivaju ih iluminatima, bratstvom, elitistima, korporatistima, globalistima i slično. Oni nisu uvijek i neizbježno povezani s nekim krvnim lozama, niti religijskim uvjerenjima (premda neki nedvojbeno jesu), no svi zajedno marljivo rade kako bi promovirali ideju jedne svjetske vlade ili Novog svjetskog poretka kroz svoje bezbrojne korporacije, organizacije i sustave kontrole. Mreže banaka, biznisa, dobrotvornih udruga, društava i think tankova koje su se polako razvijale kroz sustav zapadnjačkog monopolističkog kapitalizma, mogu se pohvaliti ogromnim globalnim utjecajem koji već sad može u višoj ili manjoj mjeri zaobići sva naša demokratska građanska prava. Elita ima utjecaja u obrazovnim sustavima, medijima i zabavnoj industriji, pa joj zato i nije teško upravljati stupnjem spoznaja širokih narodnih masa.

Ipak se ideja o jedinstvenom svjetskom upravljanju, odnosno Novom svjetskom poretku, u javnosti u posljednje vrijeme čuje sve češće. To zato, što oni koji iza nje stoje žele da to bude tako, jer polako pripremaju ostatak stanovništva za događaje za koje se nadaju da će, prema njihovu planu, nastupiti. Tako od političara, ekonomista i drugih medijskih ličnosti sve više možemo slušati o jedinstvenom upravljanju u kontekstu gospodarstva, klimatskih promjena ili Europske unije.

Elita manipulira stanovništvom na način da ih uvjerava u postojanje izvanjskih prijetnji kao što su terorizam ili globalno zatopljenje, kako bi mu oduzela slobodu, odnosno čak kako bi stanovništvo samo zatražilo da bude lišeno određenih svojih temeljnih prava u ime vlastite sigurnosti. Nema sumnje da su određene terorističke prijetnje stvarne, no ni u kom slučaju ne zahtijevaju tako dramatično mijenjanje svakodnevnog života, ni tako drakonske mjere s kakvima se danas suočavamo. Na primjer, u Britaniji nadzornih kamera ima više nego ljudi, čak 62 milijuna! Prosječni će turist prilikom obilaska tradicionalnih turističkih znamenitosti u Londonu nadzornim kamerama biti snimljen više od 300 puta. Jača li se tom množinom kamera sigurnost ljudi vrlo je upitno (nikad nitko nije dokazao njihovu efikasnost na planu suzbijanja kriminala odnosno terorizma), ali je zato sigurno da od privatnosti uskoro neće ostati ni p. 

U Zagrebu je tijekom studenoga 2011. na 75 lokacija počelo postavljanje čak 225 nadzornih kamera s impresivnim mogućnostima snimanja najsitnijih detalja koje bilježe svaki korak žitelja hrvatske metropole. U svrhu pretvaranja centra grada u Big Brother spiskat će se 16 milijuna kuna. One koji će to platiti ništa se, dakako, nije pitalo.

Europska unija i Novi svjetski poredak

Važan izraz iluminatskog plana, smatra britanski teoretičar D. Icke, način je na koji kulturnu raznolikost proždire univerzalna, isprazna pustoš poznata kao “moderan način života”. To je zemlja brze hrane i brzih (pritom i kvalitetno isfabriciranih) vijesti, instant kave i instant mišljenja, obožavanja slavnih i nebitnih banalnosti. Cilj je stvoriti društvo korporacijskog identiteta u kojem su “Ples sa zvijezdama” i “Šeherezada” važniji od razmišljanja o vlastitoj slobodi.

Globalna razina: rat protiv svih

Cijeli smisao planirane globalne diktature jest dovršenje ciklusa ove “robotske uniformnosti” kroz mikročipirano stanovništvo podvrgnuto svjetskoj vladi u visokokorporatiziranom društvu s jednom središnjom bankom, jedinstvenom (u konačnici elektronskom) valutom, općesvjetskom vojskom koja će time nesumnjivo dobiti značajke globalne milicije, uz jednu sinkretističku religiju.

Ono što zovemo globalizacijom osmišljeno je kako bi potkopalo suverenost država, spriječilo ih da budu spontane i donose odluke u skladu s njihovim specifičnim željama i potrebama. U tom pravilima i regulama premreženom svijetu ne smijete raditi ovo, ili ćete se suočiti novčanom kaznom Europske unije, i ne smijete raditi ono, ili će vas stići kazna Svjetske trgovinske organizacije, ova odluka ne smije se donijeti bez dopuštenja MMF-a, a po onoj odluci ne možete djelovati bez sankcija Svjetske banke. Cilj je bankarskog sustava, kojeg u potpunosti kontroliraju iluminati, gušiti mogućnost izbora pretvarajući svaku odluku ovisnom o “novcu” kojim oni upravljaju. Izbor je povezan s novcem, a novac kontroliraju banke, tako da banke kontroliraju izbor. Smisao je u tome da se stanovništvu nametnu okovi stalne potrebe za zarađivanjem novca kako bi se preživjelo još jedan dan, tjedan ili mjesec. 

• Liječnici uništavaju zdravlje zato što su raspačavači pilula za farmaceutske kartele koji ljude žele kontrolirati – a ne liječiti.
• Pravnici uništavaju pravdu zato što je “pravo”, zajedno s bankarstvom, još jedno važno sredstvo kontrole i obuzdavanja.
• Sveučilišta uništavaju znanje zato što iluminati žele neuko stanovništvo programirano da vjeruje da je iluzija stvarna.
• Vlade uništavaju slobodu zato što su one iluminatske korporacije uređene da upravljaju ljudima – a ne da im služe.
• Glavni mediji uništavaju informacije zato što je njihova uloga da zaokupljaju pet osjetila i prodaju iluziju.
• Religije uništavaju duhovnost zato što nisu stvorene da oslobađaju duh, nego da ga zarobe u mreži straha, ograničenja i neznanja.

Novim Zakonom o trošarinama (čl. 53. i dalje), donijetim pod utjecajem Europske unije, žena na slici gore, iako ne namjerava prodavati svoj proizvod, proglašena je malim proizvođačem šljivovice i morat će platiti trošarinu Carinskoj upravi na “proizvodnju” rakije, odluči li ispeći rakiju za potrebe svoje obitelji, od vlastitih šljiva ubranih s osam stabala koja rastu u njezinu vlastitom dvorištu. Izričito su propisali da se trošarina plaća sve i ako se proizvodnja odnosi na isključivo osobne potrebe. Ako se takva “proizvodnja” ne prijavi, slijedi globa do 10.000 kuna. I kotao za pečenje rakije mora se – uz plaćanje paušala – prijaviti, pod prijetnjom oduzimanja istog. Dodatno, prijavi li ta žena svoju “proizvodnju”, morat će navesti i porijeklo kotla u kojem je ispekla rakiju i tako posljedično usositi svoju susjedu od koje ga već godinama posuđuje. Nema što, iluminatskom svevidećem oku Unije ništa ne može promaknuti! 

Na ovaj način dolazi do brisanja kulturoloških i običajnih značajki naroda s ciljem kompliciranja života “malih proizvođača za osobne potrebe” koji će tako biti natjerani da čak ni za svoje potrebe nikada ništa ne proizvedu, nego da kupuju u trgovinama, što u konačnici i jest interes države (i Unije i članice), interes velikih proizvođača i uvoznika. Drugim riječima, ovakvi su potezi EU u funkciji ekonomske okupacije (kolonizacije) zemlje članice i njezinih stanovnika te u funkciji pogodovanja multinacionalnim koncernima (korporatistima). Ako Unija misli na svaku šljivu, što li nam se još priprema? 

Mnogo toga. Europska je unija samo dio plana, a konačni cilj je posvemašnja centralizacija i kontrola visokokorporativnog društva kroz uspostavljanje jedne svjetske vlade, jedne središnje banke, jedne valute i jedne vojske. Ali to i nije neka nova ideja. Još je Jean Monnet, kralj konjaka i jedan od "otaca Europe", izjavio: “Suvereni narodi prošlosti više ne mogu rješavati probleme sadašnjosti: oni ne mogu osigurati svoj napredak ni kontrolirati svoju budućnost. I sama Zajednica tek je etapa na putu prema organiziranom svijetu sutrašnjice.” 

                                                            Novi svjetski poredak: EU je samo dio plana 

I papa za svjetsku vladu

Papsko vijeće za mir i pravdu načinilo je dokument, koji je listopada 2011. predstavljen novinarima akreditiranima pri Svetoj Stolici, za reformu financijskog i monetarnog sustava. I papa, kao i ostali svjetski vlastodršci, vidi se i iz tog dokumenta, neumorno radi na uspostavi jedne svjetske vlade i jednog, novog, svjetskog poretka.

Benedikt je još 2009. u enciklici Caritas in Veritate napisao je da 'zabrinjava složenost i težina aktualne ekonomske situacije', ali je potrebna duboka obnova koja bi 'ponovno otkrila temeljne vrijednosti na kojima će stvarati bolju budućnost'. 'Kriza nas obvezuje na ponovno i drugačije projektiranje našeg hoda. Potrebna su nova pravila i potrebno je pronaći nove oblike zauzimanja, uzimati pozitivna iskustva i odbacivati negativna. Kriza na taj način postaje prilika za nove projekte', piše papa u svojoj enciklici. 

To su temelji na kojima je papsko vijeće za mir i pravdu načinilo svoj dokument u kojem poziva Ujedinjene narode, zbog mogućnosti da okupi sve države svijeta, na stvaranje svjetske financijske vlasti. Potrebno je da UN preuzme na sebe stvaranje nove financijsko-monetarne vlasti nakon što su propale institucije kao što je sustav iz Bretton Woodsa (iz tog sustava nastali su MMF i Svjetska banka, ali to očito više nije dovoljno), zatim G8 i G20 itd.


Potreban je sustav vlasti super partes, odnosno onaj koji bi horizontalno koordinirao među državama. Ta bi vlast na demokratski način odlučivala i kažnjavala u skladu s pravom. Riječ je o 'svjetskoj vladi' koja pak ne smije napustiti multilateralizam kako na diplomatskom tako i na razvojnom planu te joj na prvom mjestu mora biti mir. Novim zahtjevima ne mogu odgovoriti ni G7 ni G20, drži Vatikan, jer te organizacije nisu vođene logikom UN-a. Države koji čine G20 ne mogu predstavljati sve narode. Nemaju ni zakonske ovlasti. 

Zbog toga je potrebno uključiti organizaciju UN-a, a MMF i Svjetsku banku treba temeljito obnoviti kako bi u tim ustanovama bili predstavnici svih zemalja, a ne samo pojedinih. Svjetska bi banka trebala postati nekom vrstom središnje svjetske banke. Svjetska vlada bi trebala upravljati financijskom situacijom.

Zašto je sve ovo važno znati? 

Zato jer je znanje naša jedina moć i obrana. Da, znanje. Koja bismo još sredstva mogli upotrijebiti?

(1) Jedno od njih mogla bi biti promjena vlasti. Ali, ništa nije moguće promijeniti “promjenom” vlasti, ako se tu uopće i može govoriti o mogućnostima korjenite promjene. To je teritorij iluminata, elitne svjetske vladajuće oligarhije. Oni upravljaju svim stranama i glavnim političkim opcijama koje se nude, one su njihove i u suštini se zapravo ni ne razlikuju. U današnje doba ovo je vrlo očito. Koga god izaberete na vlast: on je njihov, i ne radi za vas nego za elitu. Ako i ima koja razumna opcija, onda se sigurno neće popeti na vlast, jer joj to neće biti dopušteno, a ako joj i bude dopušteno, ubrzo će početi pjevati onu pjesmu koju elitna oligarhija jedino želi čuti: njihovu pjesmu. A ako je neće pjevati, onda bi joj se mogla dogoditi “strašna nesreća”.

(2) Bune, ratovi i revolucije također su vrlo problematična mogućnost. Ratovi, prolijevanje krvi i zlo ionako nisu svojstveni našoj prirodi, nego njihovoj. Uostalom, oni upravo žele (a redovito sami i proizvode) ratove, nemire i oružane pobune. Uz to, korporatokratska elita na ratovima koji se vode u njihovoj orkestraciji, kao i na recesijama i krizama, još i masno zarađuje. Dakle, poput političke sfere, i ovo je njihovo područje i tu teško da ćemo pobijediti.

(3) Znanje ostaje kao naše najvažnije oružje kojim se možemo suprotstaviti. Jedino prava spoznaja može nam omogućiti donošenje ispravnih odluka. Jedino svijest o prirodi stvarnosti i o tome što se zaista događa može nam pomoći izbjeći veliku nevolju koja dolazi i spriječiti ono što elitna svjetska oligarhija želi od nas učiniti: bezvoljne robote programiranog uma. Nedajmo im to zadovoljstvo.

Globalno buđenje

Mislite da je to nedostatno? Zadnjih godina, kako se znanje povećava, a narod prosvjetljuje, vladajućoj oligarhijskoj eliti, kako na domaćem, tako i na europskom, pa i na svjetskom planu ide sve lošije. Planirali su, tako, do 2000. uspostaviti Američku uniju. Deset godina kasnije vidimo da nisu uspjeli. Sastanke Družbe Bilderberg koje su desetljećima držali u strogoj tajnosti sad opsjeda čitava vojska novinara, a informacije cure na sve strane. Činjenica je: što je znanje veće, eliti sve lošije ide. 

Živimo u teškim i turbulentnim, izrazito stresnim, a kadšto i pogubnim, no nesumnjivo vrlo zanimljivim vremenima. I Europa i svijet definitivno su u teškim problemima i velike su promjene na pomolu. No što je pritom najpotrebnije? 

“Najveća potreba svijeta je potreba za ljudima: ljudima koji se ne daju ni kupiti ni prodati, ljudima koji su u dubini svoje duše pošteni i časni, ljudima koji se ne boje nazvati grijeh njegovim pravim imenom, ljudima čija je savjest vjerna dužnosti kao magnetska igla polu, ljudima koji će ostati na strani pravednosti makar se nebo srušilo.” (E. G. White)

Istina je da su elite danas, iako malobrojne, još vrlo snažne i utjecajne, no one nipošto nisu svemoguće. Jer i elite su sastavljene samo od ljudi, a oni imaju i teških mana, baš kao i ideje koje propagiraju i ciljevi kojima teže. Što je još gore po njih, u današnjem se svijetu događa nešto novo i posebno. Ponajprije tu je razvoj ljudske povijesti koji je po svojem obujmu i dosegu bez presedana, a tu je i najveća prijetnja svim globalističkim elitama - tzv "globalno buđenje". 

Termin "globalno buđenje" smislio je trilateralac i član Družbe Bilderberg Zbigniew Brzezinski koji je 16. prosinca 2008. u New York Timesu napisao sljedeće: “Po prvi put u povijesti skoro se cijelo čovječanstvo politički aktiviralo, osvijestilo i sudjeluje u političkoj interakciji. Globalni aktivizam rađa novu snagu u potrazi za poštovanjem kulture i ekonomskih mogućnosti u svijetu koji je još pun ožiljaka od kolonijalne i imperijalne dominacije.” Globalizacija koju elita sprovodi zbog svojih uskih sebičnih interesa očito je, po samom priznanju jednog od globalističkih elitista, iznjedrila i određene po elitiste i korporatiste negativne "nuspojave", od kojih je svakako najveća spoznaja koja se nevjerojatno brzo širi među ljudima. 

Tako masovni globalni aktivizam počinje predstavljati najveći izazov organiziranim globalističko-korporatističkim strukturama - od multinacionalnih korporacija preko središnjih banaka do superdržava poput Europske unije. I tako smo sada u situaciji da imamo s jedne strane vrlo čvrsto ujedinjene članove transnacionalne kapitalističke klase (superklase), ali s druge strane imamo spoznajom obogaćene ljude svijeta. Stvarajući globalni Novi svjetski poredak, elita je uspjela i u nečemu u čemu jamačno i nije željela uspjeti - stvorila je globalizirano stanovništvo. Tehnološka revolucija, razvoj interneta i društvenih mreža, općenito razvoj sustava masovne komunikacije, ovome su procesu svakako pomogli, omogućavajući ljudima brzu međusobnu komunikaciju i dobivanje pristupa informacijama u najkraćem vremenu.

Što možemo učiniti?

• Možemo odlučiti da ne podupiremo Europsku uniju i NATO ni na koji način.
• Možemo glasati protiv pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.
• Možemo ne podržavati čelnike i institucije Novog svjetskog poretka i ne vjerovati im.
• Možemo primjereno se oduprijeti svim iluminatskim pokušajima pokoravanja.
• Možemo permanentno se informirati i biti uvijek spremni razotkriti njihove prave namjere.
• Možemo dijeliti svoje spoznaje i udružiti rad s drugima koji su željni istine i slobode.
• Možemo pobjeći iz Babilona.

Umjesto zaključka: uvijek iste ideje

Europska se unija nastoji prikazati važnom i nezaobilaznom, kao da se bez nje u "globaliziranom" svijetu ne može (što primjer Norveške odlično opovrgava). Ideju o europskom ujedinjenju, zaobilazeći neugodne činjenice iz povijesti te ideje, nastoji se prikazati velikom. Ali što stoji iza toga? Kakve blagodati imaju narodi Europe od toga, obični građani? Ako ostavimo po strani lijepe priče o ukidanju granica i slobodnoj trgovini (na kojoj korporatisti zarađuju milijarde), što se konkretno promijenilo za obične ljude? Uzrokuje li ta "velika" ideja da ljudi budu sretniji? Doprinosi li njihovu blagostanju?

U propagandnom pamfletu Ureda za publikacije Opće uprave za tisak i komunikacije Europske komisije od srpnja 2009. stoji: “Europska unija se promijenila. [...] Nakon nekoliko desetljeća rata koji je uzeo milijun života, osnivanje Europske unije obilježilo je početak nove ere u kojoj europske zemlje probleme rješavaju razgovorom, a ne borbom.” Zanimljivo, no gdje su se već mogle čuti slične ideje?

Pod krinkom realizacije velikih ideja, borbe za mir i prosperitet, sveopćeg boljitka i unapređivanja međusobnih odnosa krije se sasvim drukčija zamisao. Jer, koje su to velike ideje doista realizirane? Je li možda stvaranje gigantske europske superdržave s golemom birokracijom velika ideja? Kao da ljudima nije dosta njihovih skupih nacionalnih birokracija, sad se moraju suočiti i s europskom. I financijski je, dakako, obilato podupirati. Zbilja velika ideja, samo za koga? 

Može li se govoriti o miru ako vojnici (i) iz europskih zemalja ratuju na udaljenim ratištima? U ratovima u Iraku i Afganistanu poginulo je milijun ljudi, je li to možda mir? Gradi li se mir tako što se vodi rat? Kakva glupost. 

A gdje je taj zamišljeni i obećavani boljitak i prosperitet koji nikako da se dogodi? Što nam je donijela namjerno izazvana recentna ekonomska kriza? Boljitak? Jesmo li prosperirali? Kako tko. Radnice "Kamenskog", primjerice, nisu prosperirale. A ni stanovništvo Grčke. 

Što je najgore, ljude se nastoji potaknuti da misle da je ovaj svijet u kojem živimo zapravo rezultat njihovih  želja i akcija. Želi se nečiju tuđu ideju ljudima podmetnuti kao vlastitu, kao da su to ljudi sami htjeli. Što je još gore, nastoji se u njihovoj svijesti stvoriti predodžbu da je ono što se događa za njih jako dobro. 

Kontrolu nad ljudima nastoji se ostvariti na posve drukčiji način nego u prošlim vremenima. Sofisticirana primjena kontrole koristi se mogućnošću da se ljude drži potlačenima, a ipak zadovoljnima. Mnogo je bolje nagnati ih da misle kako je odlazak na vješala njihova vlastita ideja.

 Europska unija i velika nevolja koja dolazi, 2011.