Katolička crkva i EU

Papa Ivan Pavao II. pozvao Poljake da uđu u EU

...........................................................................................................................................................................

14. siječnja 2012. - Izvor: Večernji list - Autor: Valentin Nikolić

Kako se približavao dan održavanja referenduma o pristupanju Poljske Europskoj uniji (u srpnju 2003.) informativna, medijska i reklamna kampanja svakim se danom sve više zahuktavala. Kampanja je službeno trajala mjesec dana. Uključeni su bili televizija, radio i internet, a u trgovačkim centrima i javnim prostorima organizirani su i i tematski festivali. Najviše ocijenjeni izvor informacija o pristupanju EU bila je državna televizija sa 77 posto, dok je internet 2003. bio važan samo za 16 posto Poljaka. Samo najmlađa populacija ocijenila je da su najvažniji izvor informacija o EU bili neformalni kanali poput seminara, rasprava i festivala. Važnu ulogu u „uvjeravanju" javnosti odigrali su angažirani glumci i poznate osobe, koje su u medijima nagovarale Poljake na glasovanje.

Prema četiri najveće agencija za istraživanje javnog mnijenja, podrška EU u mjesec dana prije referenduma porasla je sa 69 na 77 posto. Protivnika je bilo od 20 do 24 posto i njihov se broj polagano smanjivao prije samog referenduma do 20 posto. Važnu, po mnogima i ključnu ulogu odigrala je Crkva. Iako je tada u Poljskoj na vlasti bila ljevica, suradnja između vlade i Crkve o ulasku u EU u većinski katoličkoj Poljskoj počela je godinu dana prije referenduma. Na nacionalnom hodočašću Poljaka u Rim njihov sunarodnjak papa Ivan Pavao II. označio je da je Poljskoj mjesto u europskim strukturama. U anketi dan nakon govora pape Wojtyłe, 69 posto ispitanika shvatilo je papin poziv kao glas „za EU". U nedjelju prije izbora u svim poljskim crkvama pročitano je bilo i pismo biskupa koje je pozivalo na izlazak na referendum, ali nije se jednoglasno izrazilo što zaokružiti iako je istaknuto više pozitivnih strana zašto biti u EU. Referendum je održan tijekom subote i nedjelje.

– Bio je to vruć vikend. Većina je ljudi tada bila izvan gradova i u nedjelju popodne nastala je panika zbog niskog odaziva. Svi su mediji pozivali građane na glasovanje – prisjeća se referenduma poljski novinar. No na kraju se ipak 77 posto Poljaka izjasnilo za ulazak u EU, a 22,5 posto bilo je protiv. Odaziv je bio 59 posto – u Poljskoj je gotovo 30 milijuna glasača. Za Europsku uniju većinom je bio zapadni i bogatiji dio Poljske, a protivnici su bili koncentrirani u županijama uz istočne granice.

Božićna čestitka biskupa: Sretna vam Europska unija!

...........................................................................................................................................................................

24. prosinca 2011. - Autor: Redakcija

Đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, monsinjor i unionist Srakić na tradicionalnoj predbožićnoj konferenciji za novinare je, osvrnuvši se na traženje novinara na stanje u društvu, izrazio nadu da će nova vlast odgovoriti izazovima vremena. No, čestitajući vjernicima Božić, zatrubio je taj klerikalni unionist i u Unijsku trubu...

Govoreći o ulasku Hrvatske u EU, klerikalni unionist Srakić izrazio je očekivanje da će hrvatski građani na referendumu biti za ulazak u EU jer, poručio je, „to je budućnost Hrvatske“. Također je odbacio kritike na račun bogatstva Crkve, rekavši da se i ona „odrekla dijela sredstava za socijalne programe“. Indoktrinacijsko-propagandna tiskovina Europske unije „Jutarnji list“ objavljuje tim povodom prikladan izvještaj sa slavodobitnim naslovom: „Božićne poruke Srakića i Bozanića: Hrvatski građani trebaju se izjasniti za ulazak u EU“.

Zašto Rimska crkva tretira svoje vjernike kao ljude bez mozga?

Ono o degutantnom crkvenom bogatstvu deplasirano je i komentirati, ali zadržimo se časkom na onome što Crkva drži „budućnošću“ Hrvatske. Crkva je očito zauzela stav da svoje vjernike tretira kao ljude bez mozga i bez ikakve mogućnosti rasuđivanja, pa im kojekakvi Srakići valjda trebaju reći koji odgovor valja zaokružiti na referendumu. Izgleda misle da to ljudi sami ne bi mogli. Rimska crkva svoje vjernike, čini se, smatra ljudima bez vlastite savjesti. Uz to, kao „proročka“ organizacija, rimokatolička oligarhija „sposobna“ je čak vidjeti i budućnost. A budućnost Hrvatske, jasno, kao i ostatak oligarhije kojoj služi, ona vidi – gle čuda – u Europskoj uniji. Sramotna, sramotna božićna poruka hrvatskih biskupa!

Ali to nije ništa novo. Dapače, klerikalna elita pjeva svoju staru pjesmu. Podsjetimo se, dana 9. X. 2010. unionist Ivo Josipović sastaje se s papom u Vatikanu. Papa Benedikt XVI. podržao je tada ulazak Hrvatske u Europsku uniju, u koju bi, naglasio je, trebale ući i ostale balkanske zemlje. Josipović je Papu izvijestio kako je vrlo važna borba protiv korupcije i kako Hrvatska provodi reforme za ulazak u Europsku uniju. baš su se lijepo evanđeoski napričali.

Katolička crkva (na žalost) svesrdno podržava i zagovara uspostavu Novoga svjetskog poretka. Papa Benedikt XVI., osim što zagovara ulazak Hrvatske u Europsku uniju, u dokumentu „Caritas in Veritate“ (Ljubav u istini) iz godine 2009. pod točkom 67. piše kako se„snažno osjeća potreba, pa čak i usred globalne recesije, za jednu reformu Ujedinjenih naroda, a tako i za institucije gospodarstva i međunarodnih financija, tako da koncept obitelji sviju naroda može steći pravu vrijednost. Također se osjeća da je potrebno hitno pronaći inovativne načine primjene načela odgovornosti za zaštitu i davanje siromašnijih naroda te učinkovit glas u zajedničkom donošenju odluka. To se čini potrebnim da bi se došlo do jednog političkog, pravnog i ekonomskog poretka koji može povećati i čak dati smjer za međunarodnu suradnju za razvoj svih naroda u znaku solidarnosti. Zbog toga postoji hitna potreba za jednu istinsku svjetsku političku vlast, kao što je to moj prethodnik blaženi Ivan XXIII. naveo prije nekoliko godina. Takva tijela bi trebala biti regulirana zakonom, da poštuju dosljedno načela supsidijarnosti i solidarnosti, kako bi utvrdili opće dobro. Nadalje, takav autoritet bi trebao biti univerzalno priznat kako bi imao efektivnu snagu. ... Integralni razvoj svih naroda i međunarodne suradnje zahtijeva uspostavu jednog više važećeg stupnja jednog međunarodnog poretka, koji je obilježen kroz supsidijarnosti i koji na taj način upravlja s globalizacijom. Dalje potrebno je konačno ostvariti jednu povezanost između moralne i društvene sfere, te veza između političke i ekonomske i civilne sfere, kako je već utemeljeno u povelji Ujedinjenih naroda."

Katolička crkva i Europska unija: Odnos pun uzajamnog štovanja i ljubavi

Poglavar Rimske crkve jako želi da Hrvatska hitno uđe u Europsku uniju. To je u skladu sa zaključkom Rimskog sinoda koji je još u listopadu 1999. istaknuo da je nužno "poduprijeti, s hrabrošću i hitnošću, proces europske integracije." Ali to je u skladu i s činjenicom da su Katolička crkva i Europska unija iluminatske ekspoziture tzv.Novoga svjetskog poretka.

Činjenica da se kada su u pitanju ovi prostori ta vjerska zajednica intenzivno bavi geostrategijom (namjesto isključivo evanđeljem), već je sama po sebi dovoljna da se čovjek upita o njenoj pravoj ulozi. A svojim bezrezervnim zagovaranjem pristupanja čitavog Balkana u diktatorsku briselsku EU-federaciju (što je njen vrhovni poglavar jasno iznio u razgovoru s unionistom Josipovićem prošlog listopada), osudom svakom kritičkog mišljenja, a u zadnje vrijeme i osudom kritičkog mišljenja u odnosu na Europsku uniju, — crkva najbolje sama razotkriva svoje istinske namjere, koje su sve samo ne vjerske prirode. Tko ima oči neka vidi.

S druge strane, svoje ciljeve o uspostavi i njegovanju korporatističkog kapitalizma nasuprot bijedi malog čovjeka, kao ni posvemašnji deficit demokracije u svojim institucijama Unija uopće ni ne krije - sve je jasno da jasnije ne može biti. Tako da nitko, pa ni papa, ne može biti neobaviješten.

Još u ožujku 2010. Hrvatska biskupska konferencija jasno se odredila kao organizacija koja svesrdno podržava nedemokratsku Europsku uniju. “Hrvatski biskupi nikada nisu bili euroskeptici. Ujedinjena Europa je kršćanska ideja i bilo bi potpuno kontradiktorno da joj se suprotstavljamo”, rekao je tada nadbiskup Srakić na predstavljanju dokumenta pod imenom “Pismo hrvatskih biskupa povodom pristupnih pregovora za ulazak RH u EU”.

Dokument očito ima za nakanu, jednom zauvijek, prekinuti sva nagađanja o tome što vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj misli o eurointegracijama. Pismo se sastoji od ukupno četiri dijela, pa se u onome prvome naglašava kako iza ideje o ujedinjenju Europe stoje političari koji su bili “uvjereni katolici” i koji su europsku budućnost željeli utemeljiti na “zajedničkoj podlozi kršćanskih vrednota”. U svakom slučaju, i ovaj dokument samo potvrđuje kako Rimska crkva sasvim nedvosmisleno pozdravlja ulazak naše zemlje u Europsku uniju.

Apel hrvatskih biskupa da Hrvatska, kao dio Europe, mora biti u Uniji te izravan i nedvosmislen poziv svim vjernicima te vjerske zajednice da glasaju za ulazak u Europsku uniju tek je odjek navedenog svečanog apela s vrha katoličke organizacije, sa same „Petrove stolice“ iz Rima. Hrvatski biskupi, to je potpuno jasno, vežu svog lipsalog konja gdje im gazda kaže. Ti su biskupi, naime, uputili 9. studenoga 2011. poruku hrvatskim vjernicima i biračima povodom predstojećih parlamentarnih izbora, a tekst su predstavili predsjednik Hrvatske biskupske konferencije nadbiskup Marin Srakić i pročelnik Centra HBK za promicanje socijalnog nauka Crkve dr. Gordan Črpić. No, pačajući se u politiku i izbore, biskupi nisu propustili priliku ni „pojasniti“ svojim vjernicima što trebaju zaokružiti na referendumu o ulasku Hrvatske u EU. Bez ikakvih nejasnoća, jasno su poručili vjernicima da izađu na referendum o EU i da zaokruže „da“.

Hrvatski su se biskupi tada nedvojbeno založili za izdajništvo i podvrgavanje čitave jedne države (ovaj put na žalost one u kojoj živimo) jednoj nedemokratskoj federaciji s parlamentom koji ne donosi zakone i predsjednikom kojeg ne bira narod. Što je još gore, budući da je naoko riječ o pobožnim ljudima (a biskupi bi to u idealnom svijetu trebali biti, premda u ovom očito nisu), zapravo su se založili za jednu ne baš pretjerano kršćansku federaciju. Zašto bi tako „pobožni“ klerici kao što su hrvatski biskupi uopće poželjeli takvo što? I zašto je, zaboga, njihova božićna čestitka: „Glasajte za EU“?

Duhovni i politički zidari Novoga svjetskog poretka

To je zato što oni to moraju. Slušaju svoju „nezabludivu“ uspravnicu. Papsko vijeće za mir i pravdu načinilo je dokument, koji je listopada 2011. predstavljen novinarima akreditiranima pri Svetoj Stolici, za reformu financijskog i monetarnog sustava. I papa, kao i ostali svjetski vlastodršci, vidi se i iz tog dokumenta, neumorno radi na uspostavi jedne svjetske vlade i jednog, novog, svjetskog poretka.

To su temelji na kojima je papsko vijeće za mir i pravdu načinilo svoj dokument u kojem poziva Ujedinjene narode, zbog mogućnosti da okupi sve države svijeta, na stvaranje svjetske financijske vlasti. Potrebno je da UN preuzme na sebe stvaranje nove financijsko-monetarne vlasti nakon što su propale institucije kao što je sustav iz Bretton Woodsa (iz tog sustava nastali su MMF i Svjetska banka, ali to očito više nije dovoljno), zatim G8 i G20 itd. Potreban je sustav vlasti super partes, odnosno onaj koji bi horizontalno koordinirao među državama. Ta bi vlast na demokratski način odlučivala i kažnjavala u skladu s pravom.

Riječ je o 'svjetskoj vladi' koja pak ne smije napustiti multilateralizam kako na diplomatskom tako i na razvojnom planu te joj na prvom mjestu mora biti mir. Novim zahtjevima ne mogu odgovoriti ni G7 ni G20, drži Vatikan, jer te organizacije nisu vođene logikom UN-a. Države koji čine G20 ne mogu predstavljati sve narode. Nemaju ni zakonske ovlasti. Zbog toga je potrebno uključiti organizaciju UN-a, a MMF i Svjetsku banku treba temeljito obnoviti kako bi u tim ustanovama bili predstavnici svih zemalja, a ne samo pojedinih. Svjetska bi banka trebala postati nekom vrstom središnje svjetske banke. Svjetska vlada bi trebala upravljati financijskom situacijom. Eto toliko od Katoličke crkve.

Rimska crkva nije ekvivalent Kristovu nauku, kao što ni nedemokratska proturadnička neoliberalna korporativna savezna država Europska unija (koju ta Crkva nedvosmisleno zagovara) nije ekvivalent slobodnoj Europi suverenih nacija. Daleko od toga. Krist, naravno, ništa loše nije rekao. Rimska crkva - kako vidimo - rekla je puno toga lošeg. I previše. Odnos Europske unije i Katoličke crkve pun je ljubavi, razumijevanja i uzajamnog podržavanja. Kad govorimo o odnosu Katoličke crkve i Europske unije, sada je pravo vrijeme da se zapitamo: je li vrijeme za istinu? Sretan Božić i laku noć.

Katolička crkva: Konačni pad (uz poziv na ulazak u Europsku uniju)

...........................................................................................................................................................................

9. studenoga 2011. - Autor: Redakcija

Hrvatski su biskupi pozvali vjernike Katoličke crkve da glasaju za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Karte su na stolu. Katolička crkva, sada je to i slijepcu jasno, nije kršćanska crkva. To je crkva za bogate, institucija za zgrtanje nekretnina na grbači „siromašnih duhom“ i – nedvojbeno se trude to posebno podcrtati – jedan od vrlo glasnih propagandnih ureda Europske unije.

Katolička crkva, a da to njeni vjernici nipošto nisu htjeli, doživljava početak svoga konačnog moralnog i duhovnog pada. Jer, samo je rijetkima ta organizacija još uvijek simbol širenja Isusove radosne vijesti i duhovno pribježište od svjetovnih zala. Onima koji drže uzde te organizacije prioretiti su ipak ponešto drukčiji. „Novac, novac, i još novca!“ – to je provjerena katolička deviza kojoj u najnovije doba pridodaju još i potrebu ulaska ne samo Hrvatske, nego čitave balkanske regije, u Europsku uniju. I sam papa je, recimo, na sastanku s Josipovićem 9. X. 2010. naglasio upravo to. Zašto to katolički vođe (sad već posve otvoreno) čine?

Neprijeporno (i uz to vrlo uporno i već pomalno zamorno) klerikalno zagovaranje Europske unije

Ima ljudi koji su još donedavno rimskog biskupa promatrali kao svog dobronamjernog duhovnog vođu i vjerskog poglavara. Ali rimski je pontifeks duboko uvrijedio dobrohotni hrvatski katolički puk poručujući mu, prigodom svog dolaska u Hrvatsku, da glasa za Europsku uniju. Papa je istaknuo kako bi bilo „logično, pravedno i potrebno da Hrvatska uđe u Europsku uniju gdje povijesno i kulturno oduvijek pripada“. Zašto poglavar rimske crkve namjerno miješa Europu i Europsku uniju kao da bi te dvije pojave imale što zajedničko? I zašto papa toliko želi da (i) Hrvatska uđe u EU? Ne bi li bila primjerenija njegova skrb za svakog vjernika da uđe u Kraljevstvo nebesko, a ne u Europsku uniju? Kad je točno Crkva počela zanemarivati Kraljevstvo nebesko na uštrb Unije? I posjećuju li katolički vjernici još uvijek katoličku (što inače u prijevodu znači: opću), ili zapravo neku Europskounijsku crkvu?

U dvojbi o istinskim namjerama i ciljevima neke organizacije, najbolje je pogledati plodove koje donosi, pa tek onda razmisliti treba li joj vjerovati. To je teško učiniti ako toj organizaciji unaprijed poklonimo svoje povjerenje. No, kome i uz obilje dokaza krljušti nikako da spadnu s očiju, taj ima pravo vjerovati što mu drago, pa makar to bilo i ono što mu servira takva organizacija. A što se same crkve tiče, — zapazivši začuđujuću sklonost te organizacije Europskoj uniji uz njezinu neprijepornu sklonost gomilanju enormnih materijalnih dobara, kad netko ne bi znao da se radi o crkvi mogao bi pomisliti da je zapravo riječ o korporaciji.

Na žalost, mora se konstatirati da su sve ove posljednje akcije papske crkve u posvemašnjem skladu sa zaključkom Rimskog sinoda koji je još u listopadu 1999. istaknuo da je nužno „poduprijeti, s hrabrošću i hitnošću, proces europske integracije.“ Ali to je u skladu i s činjenicom da su Katolička crkva i Europska unija sad već gotovo posve neprikrivene ekspoziture tzv. Novoga svjetskog poretka.

Najnoviji apel hrvatskih biskupa da Hrvatska, kao dio Europe, mora biti u Uniji te izravan i nedvosmislen poziv svim vjernicima te vjerske zajednice da glasaju za ulazak u Europsku uniju tek je odjek navedenog svečanog apela s vrha katoličke organizacije, sa same „Petrove stolice“ iz Rima. Hrvatski biskupi, to je potpuno jasno, vežu svog lipsalog konja gdje im gazda kaže.

Ti su biskupi, naime, uputili 9. studenoga 2011. poruku hrvatskim vjernicima i biračima povodom predstojećih parlamentarnih izbora, a tekst su predstavili predsjednik Hrvatske biskupske konferencije nadbiskup Marin Srakić i pročelnik Centra HBK za promicanje socijalnog nauka Crkve dr. Gordan Črpić.

No, pačajući se u politiku i izbore, biskupi nisu propustili priliku ni „pojasniti“ svojim vjernicima što trebaju zaokružiti na referendumu o ulasku Hrvatske u EU. Bez ikakvih nejasnoća, jasno su poručili vjernicima da izađu na referendum o EU i da zaokruže „da“.

Tako dakle. Može li ikome biti imalo nejasno što su time rekli? Nedvojbeno su se založili za izdajništvo i podvrgavanje čitave jedne države (ovaj put na žalost one u kojoj živimo) jednoj nedemokratskoj federaciji s parlamentom koji ne donosi zakone i predsjednikom kojeg ne bira narod. Što je još gore, budući da je naoko riječ o pobožnim ljudima (a biskupi bi to u idealnom svijetu trebali biti, premda u ovom očito nisu), zapravo su se založili za jednu ne baš pretjerano kršćansku federaciju. Zašto bi tako „pobožni“ klerici kao što su hrvatski biskupi uopće poželjeli takvo što?

Zašto elitistički klubovi ne dopuštaju ljudima da misle svojom glavom?

Ni papa, kao ni ostatak oligarhije (što političke, što vjerske), ni u jednom trenutku ne dopušta da narod, recimo, odluči nešto drugo – da ne uđe u Europsku uniju. A, kako pokazuju rezultati najnovijeg unijskog istraživanja javnog mnijenja, Eurobarometra br. 75, narod bi mogao odlučiti upravo to. I što onda?

Ulazak Hrvatske u EU predstavlja se, kao i uvijek kad o njemu u okviru propagandno-indoktrinacijske kampanje pričaju pripadnici udružene oligarhije, kao već svršen čin. Papa je, da podsjetimo, pri svojemu zadnjem posjetu Hrvatskoj vrlo jasno istaknuo: „O dvadesetoj obljetnici proglašenja neovisnosti i uoči punopravnog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, davna i nedavna prošlost vaše zemlje potiče na promišljanje sve europske narode pomažući, kako svakom pojedincu, tako i čitavoj zajednici, da očuva i obnovi neprocjenjivu zajedničku baštinu ljudskih i kršćanskih vrijednosti“. I za papu je (pa onda i za hrvatske biskupe), kao i za Jadranku Kosor, posve nepojmljivo da bi možda narod mogao htjeti ostati izvan EU.

Nije ništa novo da udružena vjersko-politička oligarhija ima usklađen zajednički stav o neminovnosti utrpavanja Hrvatske u zlosretnu europsku federaciju. Utjecajni i moćni „velikodostojnici“ svih boja, — od komunista do katolika, i iz raznih sinekura – od bankara do gospodarstvenika, od medijskih mogula do naftaša, od političara do crkvenjaka – nevjerojatno se dobro slažu oko nekih globalnih, strateških zajedničkih ciljeva.

Njihove su ideološke, političke i ine razlike posve nepremostive, no čini se da ipak postoji nešto što ih, na određenoj razini veže. Postoji, kako se vidi, određena skupina ciljeva koji su im zajednički, bez obzira na stranačku, vjersku ili ideološku pripadnost. A Europska je unija nesumnjivo jedan od važnijih takvih ciljeva.

Ni papska crkva ni hrvatska oligarhija (oba entiteta predstavljaju klubove elite) ne dopuštaju nikakvu drugu mogućnost – osim one koja Hrvatsku i njene građane utrpava u nedemokratsku federaciju znanu kao Europska unija? (Misli li netko da Europska unija slučajno nije nedemokratska federacija – neka pregleda temelje ustrojstva te organizacije na našoj podstranici EU-danas, pa će mu krljušti odmah spasti s očiju.)

Neka organizacija može biti tako uporna u svom zagovoru određenog cilja samo ako od njega ima izvjesne koristi. Pa kakve koristi ta crkva (koja je evanđelje zamijenila Europskom unijom) i ta oligarhija (koja je dobrobit građana isto zamijenila Europskom unijom) ima od toga?

Na to pitanje ima samo jedan odgovor: sve su te organizacije i strukture samo dio jednog većeg, globalnog plana, čiji se obrisi neporecivo ocrtavaju na horizontu: dio jednoga novog svjetskog poretka. Što bi ostalo od njihova autoriteta kad bi dopustili ljudima da misle svojom glavom? Uz to, svi navedeni čimbenici od Novoga svjetskog poretka očekuju korist – u prvom redu materijalne prirode. A kad znamo s kim imamo posla, zar nam je u tome išta čudno?

Put prema dolje

Kao što smo već više puta upozoravali, potezi globalnih aktera u tom su smislu posve jasni i nedvojbeni već duže vrijeme. Što radi Unija? Njeni su odličnici odlučili istražiti mogućnost promjene Lisabonskog ugovora (temeljni konstitucionalni akt Unije) kako bi se pojačalo upravljanje eurozonom, posebice u pogledu jačanja proračunske discipline. Cilj je produbiti ekonomsku uniju i pojačati proračunsku disciplinu, ili, drugim riječima, Unija je jasno odlučila stegnuti omču oko vrata svojih „zemalja članica“.

Koji je konačni cilj? Bez ikakve sumnje, to je posvemašnja centralizacija i kontrola visokokorporativnog društva kroz uspostavljanje jedne svjetske vlade, jedne središnje banke, jedne valute i jedne vojske.

To je ideja koja se ne nudi od jučer, nego je zasađena u same temelje Unije. Jer, još je Jean Monnet, kralj konjaka i jedan od „otaca Europe“, svojedobno izjavio: “Suvereni narodi prošlosti više ne mogu rješavati probleme sadašnjosti: oni ne mogu osigurati svoj napredak ni kontrolirati svoju budućnost. I sama Zajednica tek je etapa na putu prema organiziranom svijetu sutrašnjice.” Kako bi političko-vjerska oligarhija voljela taj „svijet sutrašnjice“ organizirati?

Paralelno s tim procesom, jačaju i pozivi za „konačnim rješenjem“ svjetskih financijskih pitanja – uspostavom jedne svjetske središnje banke i jedne svjetske vlade. Tim se pozivima nedavno priključio i sam papa! Naime, papsko Vijeće za mir i pravdu načinilo je dokument, koji je, nema tome dugo, predstavljen novinarima akreditiranima pri Svetoj Stolici, za reformu financijskog i monetarnog sustava. Ali kakvu reformu? Reformu u kojoj bi se uspostavila vlast koja bi na "demokratski" način odlučivala i kažnjavala "u skladu s pravom", a Svjetska bi banka postala središnjom svjetskom bankom. Eto kakva je to reforma! I papa, kao i ostali svjetski vlastodršci, vidi se i iz tog dokumenta, neumorno radi na uspostavi jedne svjetske vlade i Novoga svjetskog poretka.

I politička i gospodarska i crkvena oligarhija na svom su zajedničkom putu upravo nevjerojatno netolerantni – ne toleriraju nikakva druga razmišljenja. Primjedbe se ne prihvaćaju. A teško je, doista, biti tolerantan prema takvoj netolerantnosti.

Katoličko euroevanđelje, razotkrivanje i konačni pad

U tom smislu, nije uopće čudan poziv hrvatskih biskupa (koji predstavljaju vjersku oligarhiju u vazalskom odnosu naspram rimskog pontifeksa) vjernicima tzv. „crkve u Hrvata“ da glasaju za Europsku uniju na predstojećem referendumu. Isto tako nije čudno što je i hrvatska politička oligarhija (vazali briselskih vladara) uputila i upućuje građanima Hrvatske poziv posve istovjetnog sadržaja. Još to i besramno reklamira na televiziji prilično indolentnim spotovima.

U gadno se kolo uplela i politička i vjerska oligarhija. Na što to pozivaju ljude? Kamo ih to guraju? U zlosretnu organizaciju Novoga svjetskog poretka, nedemokratsku federaciju u kojoj parlament ne donosi zakone, u kojoj parlamentarni zastupnici ne zastupaju zemlju iz koje dolaze (odnosno „zemlju koju najbolje poznaju“, kako je zovu) nego nadnacionalne unijske partije kojima pripadaju; u kojoj i do 85% unutrašnjeg pravnog poretka pojedine zemlje-članice čine unijske norme na donošenje kojih građani unijskih zemalja nemaju nikakva utjecaja, jer je jedini ovlašteni predlagač neizabrana Europska komisija; u kojoj su poticaji za poljoprivredu ekstremno nepravedno raspoređeni među članicama; u kojoj građani uz financiranje vlastitih birokrata trebaju namaknuti i 1.147.885.101.616 eura godišnje za namirivanje onih unijskih; u kojoj – već je to i vrapcima na grani jasno – ne teče med i mlijeko nego krv i suze zbog besplodnih prosvjeda protiv neoliberalizma i korporatizma; u kojoj građani služe samo kao bankomati za utaživanje neumoljive gladi za novcem šačice bogataša i bankara...

To je ta dobrobit građana koju propagira politička oligarhija! I to je to „evanđelje“ koje naviješta Katolička crkva. To nije nikakva dobrobit, a ni evanđelje Isusa Krista, to je unijsko „euroevanđelje“ u kojem se „eurospasenje“ nudi samo povlaštenima. Za sve ostale to je dolina suza.

I politička oligarhija i papska crkva idu u jasnom smjeru: prema dolje. Pritom, kad bi to još uopće mogli, zastidjeli bi se.

Sve se vrti oko enormnog profita te šačice privilegiranih sakupljača vrhnja. A tome se nerijetko pridružuju i takozvani „ekonomski stručnjaci“ i „financijski eksperti“. Što nam pak oni preporučuju? „Bolne rezove“! Otpuštanja desetaka tisuća ljudi! Smanjenje minimalne plaće! Produljenje radnog vijeka do iznemoglosti! Smanjenje svih mirovina iznad 3.000 kuna! Još samo čekamo da netko (u svrhu „izlaska iz krize“) predloži da se sve ljude nesposobne za rad, te umirovljenike, kao potpuno neproduktivne i nesvrhovite – lijepo utamani plinom.

Zašto bi, dovraga, građani uopće morali „vraćati“ novac koji su političari prokockali ili pokrali? Čemu „dokapitalizirati“ banke? Čemu „nužni i bolni rezovi“ i dugotrajno razdoblje stagnacije nakon kojeg će možda biti bolje? Čemu odricanja uvijek na jednoj strani (i baš nikad na strani onih koji imaju svega preko svake mjere)? Zašto tako? Zašto Unija uporno ide baš tim surovim neoliberalnim putem i zašto joj političari, korporatisti i biskupi u tome svesrdno pomažu i podržavaju je iz dana u dan, čak toliko da je to već degutantno gledati i slušati? Svatko tko takvo što podržava, pa bio on i biskup ili papa ili čitava crkva ili „ekonomski stručnjak“ ili političar ili politička stranka, — u dubokom je moralnom i duhovnom padu. Ne crveni se u licu, a trebao bi.

Tko se još nije probudio, zbilja mu je vrijeme da to učini. Prije nego što ga politička, gospodarska i vjerska oligarija nagovori da je u njegovu najboljem interesu da si namakne štrik oko vrata, dobro ga zategne, prebaci preko visoke grede i stane na klimavu stolicu. Jer Europska je unija upravo to.

Vrijeme je buđenja i vrijeme je da oni koji su to doista zaslužili dožive svoj konačni pad. S obzirom da to očito sami ne žele, možda bi bilo dobro da im nenasilnom nesuradnjom u tome svesrdno pomognemo.

Snažna potpora pape utrpavanju Hrvatske u Europsku uniju

...........................................................................................................................................................................

4. lipnja 2011. - Autor: Redakcija

Vjerska oligarhija u potpunosti se slaže s političkom kad su u pitanju njihovi (ne i narodni) „povijesni ciljevi“: Hrvatsku treba hitno utrpati u nedemokratsku federaciju Europsku uniju! Papa je istaknuo kako bi bilo „logično, pravedno i potrebno da Hrvatska uđe u Europsku uniju gdje povijesno i kulturno oduvijek pripada“. Zašto poglavar rimske crkve namjerno miješa Europu i Europsku uniju i toliko želi da (i) Hrvatska uđe u EU?

Kao što je urbi et orbi poznato, 4. i 5. lipnja Hrvatsku pohodi papa Benedikt XVI. Običaj je na papskim putovanjima izvan Italije da papa odgovori na nekoliko pitanja već u avionu. Ovaj je papa odlučio tom prigodom progovoriti o osobnoj povezanosti s hrvatskim narodom, o hrvatskoj prošlosti i značenju Alojzija Stepinca za Hrvatsku, ali i Crkvu. Osudio je i ustaški režim držeći ga diktaturom i lažnom autonomijom koja je bila „instrumentalizirana od Hitlera i njegovih pomagača.

Kardinal Stepinac je to shvatio jako dobro, pa je branio humanizam u suprotnosti tome režimu, braneći Srbe, Židove, Rome i pateći zajedno s njima.“

Govoreći o svom prijatelju hrvatskom kardinalu Franji Šeperu, koji je bio njegov prethodnik na čelu Kongregacije za nauk vjere (nekada poznatije kao „papinska inkvizicija“), naglasio je kako mu je Šeper pomogao da shvati i upozna Hrvate jer je bio veliki Hrvat i veliki europejac. On i pokojni kardinal Kuharić, kao i kardinal Bozanić – istaknuo je Ratzinger – uvijek su mu govorili da Hrvatska nije na Balkanu, nego u Srednjoj Europi“. Stoga zaključuje da bi bilo „logično, pravedno i potrebno da Hrvatska uđe u Europsku uniju gdje povijesno i kulturno oduvijek pripada.“
Dakako, pritom i papa, kao i čitava oligarhija, uporno miješa Europu i Europsku uniju. Europa je prekrasan kontinent i nema ništa loše u europejstvu i europskoj suradnji, ali – na temelju brojnih dokaza – posve je jasno da je mnogo toga lošeg u Europskoj uniji.
Ni papi, dakako, nije promaklo da „među Hrvatima postoji određena doza euroskepticizma“, ali je to pripisao „briselskoj birokraciji i racionalističkoj kulturi koja danas u Europi nema previše sluha za bogatstvo povijesne raznolikosti.“
Unatoč toj kritici europske birokracije, papa (ničim izazvan) smatra da će „Hrvatska sa svojim ljudskim i ekonomskim resursima proširiti europski horizont i obogatiti ga na kulturan i duhovan način“. Kako bi to Hrvatska uopće mogla, budući da će u Europi predstavljati „silu“ jačine statističke pogreške, papa nije precizirao.
Ratzinger također nije potanje objašnjavao zašto smatra „da većina Hrvata s velikom radošću misli na trenutak ulaska u članstvo“ u Europskoj uniji. Otkud mu podatak da Hrvatima skaču srca od radosti kad misle na trenutak pristupanja Uniji zbilja nije jasno. Budući da i najoptimističnija, od oligarhije naručena istraživanja o podršci naroda pristupanju Hrvatske Uniji uglavnom sadrže i podatak da čak ni oni koji ulazak u EU podržavaju ne smatraju da će se samim time nešto spektakularno promijeniti nabolje. Stoga je vrlo upitno raduju li se građani Hrvatske kad misle o pristupanju naše zemlje toj neoliberalnoj korporatističkoj federaciji.

Ulazak Hrvatske u Uniju i papa vidi kao svršen čin
Ni papa, kao ni ostatak oligarhije, ni u jednom trenutku ne dopušta da narod, recimo, odluči nešto drugo – da ne uđe u Europsku uniju. Ulazak Hrvatske u EU predstavlja se, kao i uvijek kad o njemu pričaju pripadnici udružene oligarhije, kao već svršen čin. Papa, naime, ističe: „O dvadesetoj obljetnici proglašenja neovisnosti i uoči punopravnog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, davna i nedavna prošlost vaše zemlje potiče na promišljanje sve europske narode pomažući, kako svakom pojedincu, tako i čitavoj zajednici, da očuva i obnovi neprocjenjivu zajedničku baštinu ljudskih i kršćanskih vrijednosti“. I za papu je, kao i za Jadranku Kosor, posve nepojmljivo da bi možda narod mogao htjeti ostati izvan EU.
Nije ništa novo da udružena vjersko-politička oligarhije ima zajednički stav o neminovnosti utrpavanja Hrvatske u zlosretnu europsku federaciju. Utjecajni i moćni „velikodostojnici“ svih boja, — od komunista do katolika, i iz raznih sinekura – od bankara do gospodarstvenika, od medijskih mogula do naftaša, od političara do crkvenjaka – nevjerojatno se dobro slažu oko nekih globalnih, strateških zajedničkih ciljeva.
Njihove su ideološke, političke i ine razlike posve nepremostive, no čini se da ipak postoji nešto što ih, na određenoj razini veže. Postoji, kako se vidi, određena skupina ciljeva koji su im zajednički, bez obzira na stranačku, vjersku ili ideološku pripadnost. A Europska je unija nesumnjivo jedan od važnijih takvih ciljeva.
Podsjetimo, još u listopadu 2010. Predsjednik Ivo Josipović sastao se s papom u Vatikanu. I tada je papa Benedikt XVI. svesrdno podržao ulazak Hrvatske u Europsku uniju, u koju bi, naglasio je, trebale ući i ostale balkanske zemlje. Josipović je tada papu izvijestio kako jevrlo važna borba protiv korupcije i kako Hrvatska provodi reforme za ulazak u Europsku uniju.
I kardinal Bozanić, da ne bi bilo zabune, već je ranije istaknuo da je „Crkva od početka - i Sveti Otac Benedikt XVI,, i njegovi prethodnici, papa Ivan Pavao II. i sve do Pia XII., - uvijek podržavala zajedništvo europskih naroda i europskih zemalja. To čini i danas. Kako znamo, svi su začetnici EU bili upravo uvjereni katolici. Stoga možemo reći da crkva gleda otvoreno na sva pitanja, a ne želi zatvoriti oči ni pred teškoćama.“

Oligarhija složna: Hitno u EU!
Obrni-okreni, oligarhiji Unija nikako da siđe s usana. Radi li se o upravljanju državom, vođenju politike ili pak naviještanju evanđelja: svim je tim „velikodostojnicima“ Europska unija visoko na listi prioriteta. I svi se slažu da Hrvatska (i ostatak „zapadnog Balkana“) treba hitno ući u nju.
Zbilja je malo tema oko kojih će se posve složiti ama baš svi – od Jadranke Kosor, preko Vesne Pusić, Ive Josipovića, Hillary Clinton, Milorada Pupovca do pape Benedikta! Pjesma o Europskoj uniji jedna je od rijetkih simfonija koju taj shizofreni zbor znade uistinu lijepo otpjevati. Je li tu ikome išta čudno?
Svima je jasno zašto naši političari tako rado pjevaju o Uniji – zato jer su si zamislili da će se, kad uđemo u Uniju ondje uvaliti u meke fotelje, a džepove nafutrati eurima. Toliko o političarima. Ali zašto papa toliko gudi hvalospjeve Uniji, zašto namjerno miješa Europu i Europsku uniju i želi utrpati Hrvatsku u tu federaciju?
Katolička crkva svesrdno i sustavno podržava i zagovara uspostavu Novoga svjetskog poretka. Papa Benedikt XVI., osim što jasno zagovara ulazak Hrvatske u Europsku uniju, u dokumentu „Caritas in Veritate“ (Ljubav u istini) iz godine 2009. pod točkom 67. piše kako se „snažno osjeća potreba, pa čak i usred globalne recesije, za jednu reformu Ujedinjenih naroda, a tako i za institucije gospodarstva i međunarodnih financija, tako da koncept obitelji sviju naroda može steći pravu vrijednost. Također se osjeća da je potrebno hitno pronaći inovativne načine primjene načela odgovornosti za zaštitu i davanje siromašnijih naroda te učinkovit glas u zajedničkom donošenju odluka. To se čini potrebnim da bi se došlo do jednog političkog, pravnog i ekonomskog poretka koji može povećati i čak dati smjer za međunarodnu suradnju za razvoj svih naroda u znaku solidarnosti.“
„Zbog toga postoji hitna potreba za jednu istinsku svjetsku političku vlast, kao što je to moj prethodnik blaženi Ivan XXIII. naveo prije nekoliko godina. Takva tijela bi trebala biti regulirana zakonom, da poštuju dosljedno načela supsidijarnosti i solidarnosti, kako bi utvrdili opće dobro. Nadalje, takav autoritet bi trebao biti univerzalno priznat kako bi imao efektivnu snagu. ... Integralni razvoj svih naroda i međunarodne suradnje zahtijeva uspostavu jednog više važećeg stupnja jednog međunarodnog poretka, koji je obilježen kroz supsidijarnosti i koji na taj način upravlja s globalizacijom. Dalje potrebno je konačno ostvariti jednu povezanost između moralne i društvene sfere, te veza između političke i ekonomske i civilne sfere, kako je već utemeljeno u povelji Ujedinjenih naroda“, kaže papa Benedikt.

Papa i Novi svjetski poredak
Posve je jasno da „jedna istinska svjetska politička vlast“ o kojoj papa zbori predstavlja zapravo uspostavu nedemokratskog Novog svjetskog poretka, što zagovara cjelokupna svjetska političko-korporatistička oligarhija. Europska je unija tek jedna faza u uspostavi takvoga svjetskog poretka, i ne začuđuje što čitava oligarhija želi pomake u smislu njegova punog ostvarenja.
Stoga i papa želi Hrvatsku hitno vidjeti u Europskoj uniji, a što je u skladu sa zaključkom Rimskog sinoda koji je još u listopadu 1999. istaknuo da je nužno "poduprijeti, s hrabrošću i hitnošću, proces europske integracije." Ali to je u skladu i s činjenicom da su Katolička crkva i Europska unija iluminatske ekspoziture tzv. Novoga svjetskog poretka. Crkva očito teži biti duhovnom dimenzijom Novoga svjetskog poretka.
Jer, kako drukčije tumačiti njihovu izuzetnu bliskost? Točno je da je danas teško biti u bilo što siguran, pa stoga sve valja provjeravati. Međutim, može se shvatiti da je teško objektivno razmotriti bilo koju pojavnost ako joj se unaprijed bezrezervno poklanja vjeru. U tom smislu za razumjeti je teškoće koje u tom smislu stoje pred vjernicima Rimokatoličke crkve kojima (bar nekima) postaje sve jasnije da se određeni njeni postupci i ne mogu logično objasniti ni na koji drugi način osim da se sama ta vjerska zajednica svrstala u falange Novog svjetskog poretka.
S obzirom da im je takva misao krajnje neprihvatljiva, vjernici obično nastoje zažmiriti nad određenim postupcima organizacije kojoj su vjerovali (ili su joj još uvijek vjerni) i okriviti sve moguće „unutarnje i vanjske neprijatelje“ za napad na nju. Ali, ta crkva najbolje razobličuje samu sebe, i nitko joj u tome ne treba pomagati. Činjenica da se kada su u pitanju ovi prostori ta vjerska zajednica intenzivno bavi geostrategijom (namjesto isključivo evanđeljem), već je sama po sebi dovoljna da se čovjek upita o njenoj pravoj ulozi.
A svojim bezrezervnim zagovaranjem pristupanja čitavog Balkana u diktatorsku briselsku EU-federaciju (što je njen vrhovni poglavar jasno iznio već nekoliko puta), osudom svakom kritičkog mišljenja, a u zadnje vrijeme i osudom kritičkog mišljenja u odnosu na Europsku uniju, — crkva najbolje sama razotkriva svoje istinske namjere, koje su u tom smislu sve samo ne vjerske prirode. Tko ima oči neka vidi.

Politička odluka uvijena u prozirni vjerski celofan
U dvojbi o istinskim namjerama i ciljevima neke organizacije, najbolje je pogledati plodove koje donosi, pa tek onda razmisliti treba li joj vjerovati. To je teško učiniti ako toj organizaciji unaprijed poklonimo svoje povjerenje. No, kome i uz obilje dokaza krljušti nikako da spadnu s očiju, taj ima pravo vjerovati što mu drago, pa makar to bilo i ono što mu servira takva organizacija. Zapazivši začuđujuću sklonost te organizacije Europskoj uniji uz njezinu neprijepornu sklonost gomilanju enormnih materijalnih dobara, kad netko ne bi znao da se radi o crkvi mogao bi pomisliti da je zapravo riječ o korporaciji.
Svoje ciljeve o uspostavi i njegovanju hladnog neoliberalnog korporatističkog kapitalizma nasuprot bijedi malog čovjeka, kao ni posvemašnji deficit demokracije u svojim institucijama Unija uopće ni ne krije — sve je jasno da jasnije ne može biti. Nitko ne može danas reći da je o temeljima na kojima počiva Unija neobaviješten. Čak ni papa.
Papa je 4. lipnja 2011. došao u Hrvatsku da bi blagoslivljao vjernike, prenio poruku mira, družio se s mladima, zajedno sa svojom pastvom proslavio „dan hrvatske katoličke obitelji“ — i poslao jasnu političku poruku da Hrvatska mora u Europsku uniju! Ostaje nam samo nadati se da će i oni koji mu vjeruju shvatiti zašto zapravo papa u celofan vjere vješto uvija oligarhijsku odluku o prodaji Hrvatske institucijama Europske unije i Novoga svjetskog poretka.
O temeljima, institucijama i procedurama Europske unije u koju Hrvatsku želi ugurati udružena političko-vjerska oligarhija možete više pročitati na našoj stranici EU danas.

Proeuropska ofenziva s oltara

...........................................................................................................................................................................

9. travnja 2011. - Autor: Redakcija

Nadbiskup Bozanić koji je u Bruxellesu sudjelovao na plenumu Odbora biskupskih konferencija Europske unije sastao se i sa šefom Europske pučke partije Martensom, koji mu je izrazio “najdublju osobnu potporu, kao i potporu cijeloga EPP-a”, okončavanju pristupnih pregovora s EU do kraja lipnja ove godine. S tim u vezi pitamo se zašto se povici „Hitno u EU!“ sve češće i sve glasnije čuju s megafona crkve u Hrvata? Posebnu poruku svojim vjernicima da izvole glasati za Europsku uniju obijesni hrvatski biskupi ni ne trebaju sastavljati – već smo je čuli i sasvim je jasna.

Hrvatski su biskupi pozvali svoje vjernike da mole za Hrvatsku, a prije njih Komisija Iustitia et pax pozvala je vjernike na post i molitvu svakog petka za pravednu presudu hrvatskim generalima u Haagu. No dok s jedne strane tako pozivaju ljude da poste i mole za Domovinu i njene generale – s druge su strane spremni mrtvi hladni tu istu Domovinu prodati Europskoj uniji, iako dobro znaju da se u tom raju za bogate kapitaliste mali ljudi – a to je ipak većina njihovih vjernika – sigurno neće dobro provesti. Europska je unija neoliberalna kapitalistička tvorevina osmišljena kao siguran jamac punjenja dubokih korporatističkih džepova, a na štetu radništva. Radnik je u takvu društvu tek puka roba koja se prodaje na tržištu, i jedina mu je svrha stvaranje korporativnog profita. U takvoj bi državi biskupi željeli vidjeti svoje vjernike. Zašto?

Katolička crkva je ne samo bogata crkva – to je crkva za bogate! Hrvatski ogranak te vjerske korporacije (inače najveći vlasnik nekretnina u čitavoj državi) od države godišnje inkasira preko 300 milijuna kuna, a u njenu škrabicu uvijek će i neka jadna siromašna katolička baka ostaviti svoja zadnja dva novčića. Zauzvrat, tu će baku Crkva kao od šale prodati Europskoj uniji kako bi sirotica plaćala i PDV na kruh i usput, uz hrvatsku, uzdržavala još i gigantsku europsku administraciju, među ostalim prebogate zastupnike EU-parlamenta s plaćom od pedeset tisuća kuna, preko 30.000 djelatnika Europske komisije i predsjednika Europskog vijeća Van Rompuya s plaćom od preko sto tisuća kuna! Sve bi to siromašna hrvatska katolička baka morala uzdržavati sa svojom bijednom penzijom – to joj poručuju hrvatski biskupi. A uz to, baka treba još i postiti i moliti!

Bozanićeva politička romansa s Kosoričinim europskim šefom

Dok vjernici poste i mole, kardinal Bozanić skoknuo je do Bruxellesa kako bi sudjelovao na proljetnome plenumu Odbora biskupskih konferencija Europske unije (COMECE), kojemu je glavna tema bilo stanje na Srednjemu istoku i u sjevernoj Africi.

Budući da je Katolička crkva u Hrvatskoj vjerna podupirateljica Hrvatske demokratske zajednice, Bozanić se, logično, sastao i s Wilfriedom Martensom, predsjednikom Europske pučke stranke (EPP), - stranke čija je HDZ pridružena članica. Da podsjetimo, Martens je onaj europski stranački čelnik koji je 16. prosinca 2010. godine izjavio kako će „hrvatska premijerka Jadranka Kosor biti 28. liderica u Europskoj uniji gdje će braniti interese Europske pučke stranke (a ne hrvatske interese! – op. Redakcije) u Europskom vijeću.“

Martens je Bozaniću, razumljivo, izrazio “najdublju osobnu potporu, kao i potporu cijeloga EPP-a”, okončavanju pristupnih pregovora s EU do kraja lipnja ove godine. Posebno je istaknuo “ključnu ulogu Hrvatske u području” jugoistočne Europe, dodavši da će “skori pristup Hrvatske u EU odaslati jaku poruku ostalim zemljama” toga područja. Naglasio je da će “EPP i nadalje činiti sve da osigura završetak pregovora” u lipnju. Bozanić i Martens zbilja su se lijepo složili, što nije čudno budući da pušu u istu tikvu: tikvu Novoga svjetskog poretka. Zanosno jedinstvo Katoličke crkve i Europske pučke partije. Očito su udružene političko-crkvene snage krenule u žestoku ofenzivu protiv naroda.

U intervjuu za „Večernji list“ od 9. travnja 2011. Bozanić jasno poručuje: „Hrvatska biskupska konferencija izdala je dokument o Europskoj Uniji. To je stav svih biskupa i među biskupima oko EU nikada nije bilo podjele. Možda je to netko želio, pa je stoga o tome tako pisao, ali podjele oko toga nema.“ Tako je Bozanić uspješno ušutkao sve one koji se unutar same te Crkve suprotstavljaju bezglavom jurišanju u Europsku uniju, poput primjerice vojnog biskupa Jezerinca. Takvi moraju biti kuš, jer su se njihovi šefovi očito već sve dogovorili. Primjedbe se, jasno, ne prihvaćaju.

Crkva je od početka za Europsku uniju!

„Dakako da se na EU u tome dokumentu gleda iz raznih perspektiva,“ nastavlja Bozanić. „Crkva je od početka - i Sveti Otac Benedikt XVI,, i njegovi prethodnici, papa Ivan Pavao II. i sve do Pia XII., - uvijek podržavala zajedništvo europskih naroda i europskih zemalja. To čini i danas. Kako znamo, svi su začetnici EU bili upravo uvjereni katolici. Stoga možemo reći da crkva gleda otvoreno na sva pitanja, a ne želi zatvoriti oči ni pred teškoćama.“

Dakako da su svi začetnici EU bili uvjereni katolici. Primjerice, jednog od „otaca Europe“ Roberta Schumana papa Ivan Pavao II. u više je navrata predstavljao kao model kršćanskog političara, a napose pri papskoj vizitaciji Strasbourga 1988. godine. No taj Robert Schuman, kojeg crkva planira beatificirati, uz to što je bio katolik, bio je i nacistički kolaboracionist, što se rjeđe spominje, a o čemu više možete pročitati na našoj stranici Povijest EU.

Izgleda da Crkva ipak žmiri, bar na jedno oko, kad je riječ o „teškoćama“ o kojima govori Bozanić. Je li moguće da su neobaviješteni o nedemokratskom karakteru unijskih institucija i zakonodavnih postupaka? Ne vide li posljedice surovog neoliberalnog modela po narod? Nije li im baš ništa sumnjivo u toj nakaradnoj federaciji u kojoj bi željeli vidjeti i Hrvatsku? S druge strane, ako ne žele zatvarati oči i ako su vidjeli teške defekte europske norme i prakse – zašto o tome nikada ništa nisu rekli?

Bozanić očito zamagljuje razliku između zajedništva europskih naroda i zemalja s jedne, i zajedništva u okviru EU s druge strane. Naime, nema ništa lošeg u europskom zajedništvu, ali je mnogo toga lošeg u Europskoj uniji. A to su dvije različite stvari. Ali je isto tako točno da je, kako reče poglavar Katoličke crkve u Hrvata, Rimska crkva od početka podržavala EU. Papa Benedikt je čak 9. listopada 2010. tijekom sastanka s hrvatskim predsjednikom Josipovićem istaknuo kako želi da cijeli Balkan bude hitno uguran u tu tvorevinu, a to je u suglasju i sa zaključkom Rimskoga sinoda koji je još u listopadu 1999. istaknuo da je nužno "poduprijeti, s hrabrošću i hitnošću, proces europske integracije." Sve to, međutim, samo potvrđuje žalosnu činjenicu da su Katolička crkva i Europska unija ekspoziture tzv. Novoga svjetskog poretka. Na planu ostvarenja Novoga svjetskog poretka, pa tako i Europske unije kao njenoga bitnog dijela, čitava elita (od komunista do katolika) očito je posve ujedinjena, složna i usklađena.

Onoj siromašnoj hrvatskoj katoličkoj baki s početka naše priče to nije previše važno. Ona je iskrena vjernica i teško da uopće može shvatiti u kakvo se kolo uhvatilo rukovodstvo organizacije čije hramove posjećuje svake nedjelje. I ona, naravno, nije kriva što je sa svoja dva novčića poduprla jednu posve nesvetu ideju. Krive su dakako udružene političke i vjerske organizacije koje besramno koriste moć i snagu svojega autoriteta kako bi iskoristile malog čovjeka i, u konačnici, napunili – osim svojih – još i džepove elite na čelu transnacionalnih korporacija, što je jedan od temeljnih ciljeva Unije.

Na pitanje hoće li Crkva prije referenduma o članstvu u EU poslati građanima kakvu poruku, ili će im prepustiti da sami odluče, kardinal je spremno izrekao veličanstvenu floskulu: „Građani uvijek sami odlučuju kako će glasovati. A glede poruke, to ćemo još vidjeti...“ Smiješno. Kao da dosad nismo čuli dovoljno preporuka, savjeta i političkih naputaka s katoličkih propovjedaonica! Doista, posebnu poruku svojim vjernicima da izvole glasati za Europsku uniju ni ne trebaju sastavljati – već smo je čuli i sasvim je jasna.

Tko sebi sabira blago na zemlji?

Katolička je crkva očito posve izgubila pojam o sramu, kako u svojim izjavama, tako i u svojoj arhitekturi! Potpuno joj je svejedno što misle ljudi kad ih poziva da glasaju za protunarodnu nedemokratsku federaciju Europsku uniju, kao i kad im pred nosom gradi palaču od oniksa (koja više nalikuje sjedištu neke kapitalističke korporacije nego zgradi namijenjenoj crkvenoj administraciji), dok im svakim danom sve više vjernika kopa po kontejnerima u potrazi za plastičnim flašama.

Isusove riječi – „ne sabirajte sebi blago na zemlji gdje ga izgriza moljac i rđa; gdje lopovi prokopavaju zidove i kradu ga! Nego sabirajte sebi blago na nebu gdje ga ni moljac ni rđa ne izgriza i lopovi ne kradu ....jer gdje ti je blago tu će ti biti i srce“ – Katolička crkva očito malo drukčije tumači. Vjerojatno obijesni katolički velikodostojnici smatraju da je Isus mislio samo na vjernike, koji ne bi trebali sabirati sebi blago na zemlji – nego ga dati njima i europskim političarima. I pritom postiti i moliti za Domovinu, kojoj će njihove molitve doista biti potrebne uspiju li političari i popovi u svojim nakanama da je utrpaju u Uniju.

Biskupska palača od oniksa vrijedna 16 milijuna eura: tko to suprotno Isusovoj naredbi „sabira sebi blago na zemlji“? (Foto: Goran Mehkek / Cropix)

Što se Europske unije tiče, jasno je da ona svoje ciljeve o uspostavi i njegovanju korporatističkog kapitalizma nasuprot bijedi malog čovjeka, kao ni posvemašnji deficit demokracije u svojim institucijama uopće ni ne krije. Sve je to zapravo prilično jasno vidljivo iz javno objavljenih službenih unijskih dokumenata. Tako da nitko, pa ni papa, ne može biti neobaviješten.

Europska unija i velika nevolja koja dolazi, 2011.