Otpraviti dobro naoružanu oligarhiju u ropotarnicu povijesti – kako?

...........................................................................................................................................................................

3. travnja 2011. - Autor: Redakcija

Može li itko dobiti rat protiv hrvatske, europske i svjetske oligarhije? Koja oružja stoje na raspolaganju potlačenim građanima u borbi protiv omražene vrhuške koja im svoje uske i sebične interese podmeće kao „svete povijesne ciljeve“? Iako se čini da je oligarhija odlično naoružana i da je zapravo nemoguće da građani dobiju tu bitku jer protiv te i takve oligarhije nemaju ništa efikasno, – je li to baš sasvim tako?

Posljednje ispitivanje javnog mnijenja koje je provela Europska komisija (vidi: Eurobarometar br. 74) donijelo je porazne rezultate za oligarhijsku vrhušku u Hrvatskoj, a i u Europi. Političarima se sve manje vjeruje: u Hrvatskoj im se ne vjeruje ni koliko je crno pod noktom. Čak 91% građanki i građana Hrvatske ne vjeruje hrvatskim političarima i strankama. Ljudi nemaju povjerenja ni u stupove državne vlasti - Hrvatskome saboru vjeruje nepojmljivo mizernih 9%, a ne vjeruje mu čak 87% građana! Isti postotak nepovjerenja bilježi i Vlada. Ni u Europi stanje nije osjetno blistavije: političkim strankama vjeruje tek 15% Europljana (ne vjeruje im čak 80%), a postotak onih koji vjeruju u Europsku uniju niži je od onih koji joj ne vjeruju. Strašno. I tome bi nas htjeli pridružiti?

Najnovije istraživanje HRT-a i Hendala jasno pokazuje da su građani Hrvatske, na domaćem planu, siti i HDZ-a (vjeruje mu još svega 6,8% hrvatskih građana), a i SDP-a (postotak od 16,2% građana koji bi voljeli vidjeti SDP na čelu države bi zbilja trebao jako zabrinuti tu „najjaču oporbenu stranku“)!

Čak 58,3% građana u ovome trenutku ne zna za koga bi glasalo. Što je logično – jer dozlaboga im je dosta bahatih starih prdonja koji smješkajući se koriste javne funkcije za osobni materijalni probitak, sveudilj kradu gdje stignu i očekuju da tako dovijeka vladaju zarađujući za život preko tuđih leđa, a neka „nova i svježa mlada opcija“ koju građani priželjkuju nije na (realnom) političkom obzoru.

Isto kao što puno građana ne zna za koga bi glasali da su danas izbori, jednako tako puno građana ne zna bi li glasali za ulazak Hrvatske u notornu Europsku uniju. Je li to zato što nemaju dovoljno informacija, kako bi to voljela vjerovati unionistica Pusić? Ili jer im je svega navrh glave i tu su Uniju, barem instinktivno, pročitali i zaključili da im više smrdi nego što miriše? Svatko ima svoje razloge, no prema Eurobarometru čak 41% smatra da bi članstvo Hrvatske u EU bilo – ni dobro ni loše. Ali zato „sveti povijesni cilj“ udružene hrvatske oligarhije – ulazak u EU – bezrezervno podržava tek 27% građana. Istraživanje Eurobarometra je jasno: upravo je toliki postotak onih koji smatraju da bi članstvo Hrvatske u EU doista bilo nešto dobro. Ma koliko svi koji bi to htjeli sakriti šutjeli o tome...

Na putu u ropotarnicu povijesti

Koliko je još potrebno da oligarhija shvati da je narod spoznao da su „sveti povijesni ciljevi“ za koje se svesrdno bori zapravo njihovi uski, sebični interesi? Internetom kruži zanimljiva računica: Procjena štete u Japanu je nekih 35 milijardi dolara. A naš vanjski dug oko 44 milijardi eura. Da ponovimo zajedno: potres od 9 stupnjeva po Richteru, tsunami od 10 metara i nuklearni fallout naprave manje štete nego vlada u 20 godina. Pa bravo! Ne treba se oligarhija čuditi što je pročitana!

Zbilja bi bilo vrijeme da se unionistica Kosor prestane busati u svoja europska prsa i postignuća u europskimpregovorima. Odmah nek se prestane smijati i nek natakne na glavu škarnicl - i nikada ga više ne skine! I unionist Milanović mogao bi razmisliti bi li mu bilo ugodno preuzeti vlast u državi u kojoj ga podržava zapravo mizeran postotak građana i u kojoj su mu neki građani nedavno spalili stranačku zastavu (zajedno s onom europskom i onom hadezeovskom) dajući mu time jasno do znanja gdje smatraju da mu je mjesto. Škarnicl na glavu odmah!

A skupa s njima, na glavu bi škarnicl mogla nataknuti i gorljiva unionistica Pusić, jer prema istraživanju samo 3,5% Hrvata misli da bi ta europski osviještena i nadasve inteligentna žena sa svojom strankom HNS mogla izvući zemlju iz krize. U emisiji „Nedjeljom u 2“ iskazala je svoju želju da preuzme Ministarstvo vanjskih poslova. A narod je u spomenutom istraživanju javnog mnijenja iskazao svoju želju da skupa s ostalim pripadnicima udružene oligarhije – ode u ropotarnicu povijesti.

Ondje će ih sa škarniclom na glavi, raširenih ruku i s rakijicom jamačno dočekati Joža Friščić kojemu građani u HRT-Hendalovu istraživanju dodjeljuju 0,7% povjerenja i, dakako, Ivo Sanader – jedini hrvatski političar koji je već ušao Europsku uniju i hrani se na europskim jaslama. 

No, doista je dobro kad se aktualna zbivanja u Hrvatskoj (prosvjedi, narod protiv oligarhije, Europske unije i divljeg kapitalizma, udružena oligarhija bezrezervno za Europsku uniju i globalizaciju) stave u jedan širi kontekst. Zbilja, što se općenito može učiniti - pa i na europskom i svjetskom planu - kako bi se spriječilo oligarhijsku elitu da i dalje vuče svoje poteze kao na šahovskoj ploči, vodi uvijek nove i nove ratove i ustrojava protuprirodne državne zajednice skrojene po mjeri korporatista? Što se na tom pitanju može promijeniti i kako - to je veliko pitanje. 

Ukazuju se tri moguća odgovora na to pitanje. Prvi je - promjena vlasti. Međutim, vrlo je upitno može li se tako išta postići, a za što je upravo naša zemlja odličan primjer: dvije najsnažnije (i najrealnije) opcije svim su srcem za EU i za neoliberalni kapitalizam koji puni džepove korporatistima i institucionalnim im putem olakšava enormno bogaćenje, istodobno gurajući radne ljude i građane sve dublje u bijedu. To je zato što elita u potpunosti uvijek kontrolira obje (općenito ih je uzevši uglavnom dvije) moguće opcije kako bi, koji god rezultat bio, ostvarila svoje namjere. Zato je ono što nazivamo demokracijom zapravo samo privid demokracije: koju god od glavnih opcija odaberete, ona je njihova i priča se nastavlja s nebitnim modalitetima u djelovanju. No, čini se da ih je narod pročitao – više im baš i ne vjeruje.

Druga bi opcija bile bune, ratovi i revolucije. I ta je opcija vrlo dvojbena, jer se nakon svih takvih promjena u pravilu na vlast uspnu oni koji opet provode ciljeve koji pogoduju svjetskoj eliti i korporatistima. Svaku revoluciju i pobunu uvijek je dobro ocjenjivati tek onda kad se vidi tko njome najviše profitira i tko nakon nje sjedne u upravljačku fotelju. Na žalost, vrlo često su to upravo one snage koje će odvesti zemlju i njene stanovnike u još goru bijedu, a sebi nafutrati džepove. Dakako da nam je i u ovom slučaju naša zemlja odličan primjer.

Znanje kao oružje

Tako dolazimo do treće opcije koju ljudi često neopravdano podcjenjuju, a to je znanje. Kao što smo naveli na našoj stranici o Novom svjetskom poretku, znanje se ukazuje kao najvažnije oružje kojim se možemo suprotstaviti. Jedino prava spoznaja može nam omogućiti donošenje ispravnih odluka. Jedino svijest o prirodi stvarnosti i o tome što se zaista događa može nam pomoći izbjeći veliku nevolju koja dolazi i spriječiti ono što elitna svjetska oligarhija želi od nas učiniti: bezvoljne robote programiranog uma. Nedajmo im to zadovoljstvo.

Ne treba se pritom prepuštati malodušnosti! Jer nije točno da je njih puno, a nas malo, pa da ne možemo ništa učiniti. Upravo suprotno, nas je više, a elita je malobrojna, samo se dobro služi upravljačkim mehanizmima, kako bi vladala nad "svekolikim pučanstvom". Ali u precizne kotačiće tih dobro smišljenih i dobro nauljenih upravljačkih mehanizmama u posljednje vrijeme curi sve više pijeska...

Ako netko misli da je znanje i svijest o postojanju problema nedostatno, željeli bismo ga ohrabriti primjerom. Zadnjih godina, kako se znanje povećava, a narod prosvjetljuje, vladajućoj oligarhijskoj eliti, kako na domaćem, tako i na europskom, pa i na svjetskom planu - ide sve lošije. Planirali su, tako, do 2000. uspostaviti, uz Europsku i Afričku koje su već oformljene, i Američku uniju. Deset godina kasnije vidimo da, eto, nisu uspjeli. I još jedan primjer: sastanke Družbe Bilderberg koje su desetljećima držali u strogoj tajnosti sad opsjeda čitava vojska novinara, a informacije cure na sve strane. Objavljuju se članci i pišu knjige o njima, pa se tako čak i na Wikipediji kod pojedinih političara otvoreno navodi otkad je član Družbe Bilderberg, njegovo sudjelovanje na sastancima i sl. Tajni je sve manje!

Činjenica je: što je znanje veće, eliti sve lošije ide. Hrvatskoj eliti, primjerice, ide prilično katastrofalno – barem im to poručuju građani u svim istraživanjima javnog mnijenja u nas.

Globalno buđenje

Istina je da su elite danas, iako malobrojne, još vrlo snažne i utjecajne, no one nipošto nisu svemoguće. Jer i elite su sastavljene samo od ljudi, a oni imaju i teških mana, baš kao i ideje koje propagiraju i ciljevi kojima teže. Što je još gore po njih, u današnjem se svijetu događa nešto novo i posebno. Ponajprije tu je razvoj ljudske povijesti koji je po svojem obujmu i dosegu bez presedana, a tu je i najveća prijetnja svim globalističkim elitama - tzv. „globalno buđenje“. 

Termin „globalno buđenje“ zapravo je smislio trilateralac i član Družbe Bilderberg Zbigniew Brzezinski koji je 16. prosinca 2008. u New York Timesu napisao sljedeće: “Po prvi put u povijesti skoro se cijelo čovječanstvo politički aktiviralo, osvijestilo i sudjeluje u političkoj interakciji. Globalni aktivizam rađa novu snagu u potrazi za poštovanjem kulture i ekonomskih mogućnosti u svijetu koji je još pun ožiljaka od kolonijalne i imperijalne dominacije.” 

Nije ovo Brzezinski napisao zato što mu se to sviđa, nego zato što se takvog globalnog buđenja narodapribojava! Globalizacija koju elita sprovodi zbog svojih uskih sebičnih interesa očito je, po priznanju jednog od globalističkih elitista, iznjedrila i određene po elitiste i korporatiste negativne „nuspojave“, od kojih je svakako najveća spoznaja koja se nevjerojatno brzo širi među ljudima. 

Tako masovni globalni aktivizam počinje predstavljati najveći izazov organiziranim globalističko-korporatističkim strukturama - od multinacionalnih korporacija preko središnjih banaka do superdržava poput Europske unije. I tako smo sada u situaciji da imamo s jedne strane vrlo čvrsto ujedinjene članove transnacionalne kapitalističke klase (superklase), ali s druge strane imamo spoznajom obogaćene ljude svijeta.

Stvarajući globalni Novi svjetski poredak, elita je uspjela i u nečemu u čemu jamačno i nije željela uspjeti - stvorila je globalizirano stanovništvo. Tehnološka revolucija, razvoj interneta i društvenih mreža, općenito razvoj sustava masovne komunikacije, ovome su procesu svakako pomogli, omogućavajući ljudima brzu međusobnu komunikaciju i dobivanje pristupa informacijama u najkraćem vremenu.

Bitka za um

Zato, još jednom: ne treba se prepustiti malodušnosti. Iako je, naravno, nemoguće predvidjeti što će se sve događati u budućnosti, ipak nam se jasno ukazuje što kao pojedinci i kao dio šire zajednice možemo učiniti. Možemo, primjerice, ne podržavati i ne podupirati Europsku uniju i NATO na bilo koji način. Možemo glasati protiv Europske unije (kad nas već nitko nije pitao želimo li se priključiti NATO-u). Možemo ne podržavati čelnike i institucije Novog svjetskog poretka i ne vjerovati im.

Najveća bitka koja se vodi i koja će se ikada voditi je bitka za ljudski um. Mnoge su zaveli da im vjeruju, ali i na tom polju polako gube. Evo jednostavnog lokalnog primjera: vjeruje li narod unionistici Kosor? Pa nitko pri zdravoj pameti ne vjeruje joj više ni kad kaže „dobar dan“, a kamoli što drugo. 

Zato treba pripaziti u slučaju da je elita zamijeni pristupačnijom figurom kojoj bi se moglo povjerovati, a koja bi možda mogla na posljetku iznjedriti iste ciljeve i rezultate, samo umotane u drukčiji celofan. Stoga je potrebno permanentno se i kvalitetno te sveobuhvatno informirati, kako s jedne strane ne bismo pali u zabludu, a s druge kako bismo razotkrili prave ideje i namjere domaće, europske i svjetske oligarhije. 

Što možemo? Ma možemo mnogo toga, no zadaća je velika: moramo popraviti svijet. Sjetite se pritom riječi mađarskog filozofa Béle Hamvasa: “Popravljanje svijeta ovisi o mojoj aktivnosti popravljanja.”