Izbori i referendum: Što učiniti kako bi izdajnici konačno propali?

...........................................................................................................................................................................

17. srpnja 2011. - Autor: Redakcija

„Izdali smo vas! Uzeli smo vam čak i novac s kojim smo to učinili! Hahahahaha! Hvala na pažnji, i vidimo se na izborima i na referendumu! Glasajte za nas i za Europsku uniju! Bit će vam izvrsno u Uniji, samo nam morate vjerovati! Uostalom, zar bismo vam mi lagali? Glasajte za EU, dajte nam naše europske fotelje! Ostvarili smo svoje povijesne ciljeve, mi to zaslužujemo!“ — Tako bi otprilike glasio ispravan prijevod nevješto upakiranih floskula koje nam svakodnevno servira udružena hrvatska oligarhija. A što je istina?

Ni Tatari, ni Mleci, ni Turci, ni Avari, ni Beč, ni Pešta, ni Beograd, ni ustaše, ni komunisti – nitko nije Hrvatskoj i njenim građanima nanio toliko zla kao sadašnja njena udružena oligarhija. Nitko dosad nije Hrvatsku i njene građane tako strastveno ponizio, temeljitije opljačkao niti besramnije lagao. Ima li itko ijedan razlog da tim bogatim školovanim prevarantima, nezasitnim lopovima i patološkim lažljivcima vjeruje kad kažu da će nam ulazak u Europsku uniju donijeti išta dobro? Ima li ikog tko još sumnja da jašući na našoj grbači rade isključivo za svoj vlastiti džep? 

Trenutno vladajući dio oligarhije (koji obuhvaća unionisticu Kosor i njeno besramno društvo sadašnjih i potencijalnih remetinečkih uznika) objavio je da će dana 4. prosinca 2011. u ovoj napaćenoj zemlji konačno biti izbori. Ma divno, za festival demokracije spremni! Ali takozvanoj oporbi taj je termin „sporan s ustavno-pravnog stajališta“ (unionist Milanović) i „dovodi u opasnost jedan od dugoročnih strateških ciljeva Hrvatske, a to je članstvo u Europskoj uniji“ (unionistica Pusić), dok Predsjednik Republike (unionist Josipović) kaže da će on odlučiti o tome kad će biti izbori kad Sabor bude raspušten. 

Unionistička elita opet, dakle, trabunja o poznatim nam trivijalnostima, ali je složna samo u jednom: referendum za EU, koji će uslijediti poslije izbora, mora biti (za njih) uspješan. Drugim riječima, građane Hrvatske udružena oligarhija („lijeva“, „desna“, vladajuća, oporbena, svekolika) mora nagovoriti da glasa za Europsku uniju. Ili je oligarhija propala. 

Zapravo čini se kao da im izbori i nisu pretjerano važni. Očito je da su se, uz blagoslov svojih briselskih šefova, dogovorili da će – ma tko na tim kvazidemokratskim izborima pobijedi – svatko od njih tko je zaslužan za utrpavanje Hrvatske u Uniju omastiti svoj pohlepni brk u briselskom kazanu. 

Zašto će ti izbori biti kvazidemokratski? Zato što ćemo imati priliku birati između različitih (a opet tako sličnih) ljudi, ali ne i različitih ideja koje zastupaju. Jer svi oni zastupaju samo jednu temeljnu ideju: Europsku uniju. Ukratko: oni u Bruxelles, mi u kontejner. I to je to.

Premijerka posjetila misicu, a bit će i referendum o EU

U međuvremenu, unionistica Kosor odlučila je posjetiti hrvatsku Miss Universe Nataliju Pricu. Pritom nam je pojasnila zašto je to učinila: „Rekla je da podržava ono što radim i to je meni velik osobiti kompliment.“ Pa naravno, kad vas netko podržava bio bi grijeh da ga ne posjetite. Osobito kad su izbori na vidiku.

Gđica Prica je, s druge strane, izjavila kako ne prati politiku, ali bi „željela biti uspješna poput Jadranke Kosor.“ Savršeno. Svaka čast gđici Prici. I odmah pitanje za unionisticu Kosor: može li banalnije? Može li se funkcija predsjednika Vlade jače trivijalizirati i uspješnije degradirati? Jako teško. Kako bi ovo nadmašila, gospođa Kosor morala bi sljedeći put osobno prošetati pistom na izboru za Miss Universe i osvojiti naše simpatije odjevena u matronske štrample s halterima i izdržljiv grudnjak s fišbajnima.

Ali nema veze. U zemlji u kojoj se predsjednica Vlade bavi posjećivanjem misica, racionalnom uporabom spajalica, rastrošnim konzumiranjem aromatizirane vode i procjenom stanja relaksiranosti nacije — teško je biti siguran u bilo što. Međutim, da će referenduma o pristupanju Europskoj uniji biti, to je izvjesno. Ali kakvog referenduma?

Člankom 142. Ustava propisano je sljedeće: „O udruživanju Republike Hrvatske prethodno odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova birača koji su pristupili referendumu. Referendum se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Hrvatskoga sabora.“

Tu pak odredbu treba promatrati u svjetlu odredbe sljedećeg, 143. članka hrvatskog Ustava, u kojem je u stavku 1. izrijekom navedeno: „Republika Hrvatska, na temelju članka 142. Ustava, kao država članica Europske unije, sudjeluje u stvaranju europskog zajedništva, kako bi zajedno s drugim europskim državama osigurala trajni mir, slobodu, sigurnost i blagostanje te ostvarila druge zajedničke ciljeve, u skladu s temeljnim načelima i vrijednostima na kojima se Europska unija zasniva.“

Prema tome, ovdje se definira (zapravo budući) status Republike Hrvatske (kao vazalske članice europske federacije) i to – pazite dobro – na temelju članka 142. Ustava. A kao što smo vidjeli, ondje je jasno definiran referendum (doduše s promijenjenim tekstom prema kojem se za uspjeh sada traži samo većina pristupjelih birača, umjesto većina ukupnog biračkog tijela kao ranije), a koji se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Sabora o udruživanju.

Kako se sada čini, radosno vrijeme božićnih blagdana i toplinu srdaca koja u to doba tradicionalno zavlada među raznježenim Hrvaticama i Hrvatima, oligarhija je odlučila marljivo iskoristiti kako bi podijelila masno plaćene sinekure i otputila se na svoj lukrativni put u Bruxelles.

Udružena oligarhija smatra da je poduzela sve kako bi taj njihov referendum uspio. Što su sve poduzeli? Kao prvo, svojski indoktriniraju građane Hrvatske i o njihovu trošku izlažu ih besramnoj prounijskoj promidžbi. Niti jedan propagandni spot, niti jedan propagandni pamflet – ništa nije sročeno tako da građane informira, nego da ih indoktrinira. Ne želi se građane upoznati s prednostima i nedostacima Unije, nego se želi postići da na referendumskom listiću zaokruže „za“. I ništa drugo. A mi ćemo to platiti 15 milijuna kuna. O besramnoj indoktrinaciji koju provodi udružena oligarhija i o načinima na koje to čini molimo pročitajte više na našoj stranici Juriš na euroskeptike.

„Svi znamo da je datum potpisivanja istodobno kad i održavanje Europskog vijeća, 9. prosinca. U Saboru je donesena odluka koja ograničava održavanje referenduma na 30 dana od potpisivanja pristupnog ugovora, što znači da je krajnji rok 8. siječnja. S ovim datumom izbora, to znači da bi se referendum trebao održati u situaciji kad novi Sabor vjerojatno još nije konstituiran i u prijelaznom trenutku između nove i stare Vlade, kada nema nikoga tko bi organizirao taj referendum“, upozorava unionistica Pusić. 

Vjerojatno je toj sirotici i samoj teško shvatiti o čemu to trabunja, jer je i površnom čitatelju Ustava jasno da se referendum ima održati 30 dana od od dana donošenja odluke Hrvatskoga sabora o utrpavanju Hrvatske u europsku federaciju, a ne 30 dana od dana potpisivanja pristupnog ugovora. Tako barem kaže Ustav. Ali nije važno; koga još briga za Ustav. 

Čuli smo još i kako se unionistica Pusić zalaže za vrlo osebujnu formulaciju referendumskog pitanja. Koje bi trebalo glasiti otprilike ovako: „Jeste li za to da Republika Hrvatska, nakon što je već civilizacijski, kulturno i povijesno postala dijelom Europe, postane to i politički, pristupanjem Europskoj uniji?“. Ili tako nekako. A unionistica Kosor, ne treba zaboraviti, sklona je tome da se, u okviru referenduma o Europskoj uniji, održi i referendum o Zakonu o radu! Kako bi sve to izgledalo? Zašto nastoje od svega načiniti čušpajz? Posve je očito da udružena oligarhija želi zbuniti građane kako bi, nadaju se, rezultati referenduma odgovarali njihovim, a ne narodnim ciljevima.

Dajte ljudi, probudite se: Nema više ni „ljevice“ ni „desnice“

Drugi korak koji su poduzeli kako bi referendum uspio, jest taj da se cijela oligarhija složno udružila kako bi besramno lagala svoj vlastiti narod. Politički programi svih relevantnijih hrvatskih stranaka potpuno su isti i svode se na dvije točke: (1) Hoćemo u Europsku uniju, a vi ćete nam to platiti i (2) Dajte nam naše fotelje koje smo zaslužili tako što smo ostvarili svoje „povijesne“ ciljeve. 

Na taj način, nema više ni tzv. „ljevice“ ni tzv. „desnice“. Te je pojmove svjesno i namjerno uništila i izbrisala sama politička oligarhija, u onom trenutku u kojem su postali slični do te mjere da ih je zapravo nemoguće razlikovati. 

Čak i neki koji su dosad jasno iskazivali svoj stav protiv EU, zbog nekog čudnog razloga u posljednje vrijeme mijenjaju mišljenje. Tako je žestoka kvazidesničarka Ruža Tomašić (šefica  jedne od pravaških strančica) upravo napravila kopernikanski obrat u pogledu svog stava o Europskoj uniji. Na pitanje kako je došlo do takvog obrata, mrtva-hladna izrekla je ovu glupost: „Razgovarala sam s nekim ljudima i shvatila da će nam i kad uđemo u EU trebati domoljubna stranka, pa tako i u Europskom parlamentu, koja će čuvati hrvatske nacionalne interese. A to smo mi.“ Doista nevjerojatno kako su ti „neki ljudi“ uvjerljivi u davanju informacija i ponuda koje ne možeš odbiti. 

Očito, želiš li ostati u politici, moraš po pitanju Europske unije uskladiti stavove s „nekim ljudima“. Tako je jasno da nema više ni ljevice ni desnice. Udružili su se, radi vlastita opstanka u političkom i javnom životu, kako bi nas natjerali da ispunimo navedene dvije točke njihova ujedinjenog političkog programa. Unija i fotelja – jedino je što ih zanima. 

Uz to, kada govorimo o pripadnicima hrvatske oligarhije, ne treba zaboraviti da su to lakomi i gramzivi ljudi: primamljive unijske plaće od najmanje 7.000 (plus besplatni frizeraji, hrana, prijevoz i aerobik) dovoljan su mamac za te jeftine ljude.

U rijetkim lucidnim trenucima poneki vjerni član udružene oligarhije malo iskoči iz kolotečine i kaže ono što mu na srcu leži. Tako je Andrija Hebrang, upisujući se u knjigu žalosti posvećenu preminulom Đuri Brodarcu ničim izazvan ne razmišljajući upisao: „Tvoja smrt pokazuje da ova zemlja, koju smo zajedno stvarali, ide pogrešnim putem.“ Pritom je zaboravio dodati da ju je i on sam pomogao voditi tim istim putem punih dvadeset godina. 

Narod oligarhiju uopće ne zanima. Kad mu se obraćaju, ponekad se potrude malo razlikovati u retorici: neki veličaju naciju i takozvano „domoljublje“, drugi regionalnu suradnju, jedni tradicionalne vrijednosti, drugi suvremena civilizacijska dostignuća, jedni tvrde da rade i da su navikli raditi, drugi buncaju o tome da će oni raditi bolje. I tako dalje, i tako dalje. Tko to više može slušati? 

To što će Hrvati imati najniže mirovine u EU, udruženu oligarhiju ne brine. Oni ustraju na postizavanju svog cilja: da nas utrpaju u EU. Pa što ako ćemo imati najniže mirovine! Živjet ćemo valjda od radosti što su oni postigli svoj cilj: ulazak u Uniju! Kolonijalne namjesnike Bruxellesa doista ne zanima kako će narod živjeti. Dok bude prekapao po kontejnerima nek se narod hrani mišlju o tome kako su oni postigli svoj povijesni cilj! 

Kako bi postigli taj cilj prodali su svo hrvatsko nacionalno blago, sve banke, najveće državne tvrtke, nekretnine i ratne zapovjednike. Pa koga još briga što će – uđemo li kojom nesrećom u Europsku uniju – buljuk umirovljenika i nezaposlenih hrliti u pučke kuhinje? 

Svi zajedno trtljaju gluposti i nabacuju se dubokoumnim i teškim, ali zapravo ispraznim riječima. Sve su to prazne priče podređene onim dvama temeljnim ciljevima – (1) Uniji i (2) fotelji. I na taj način oni zapravo pokazuju da mrze i svoju zemlju i narod kojeg samo na riječima kuju u zvijezde. 

Nema više „ljevice“ ni „desnice“, ni ikakve političke borbe. Borba je promijenila smjer: udružena oligarhija svim silama ratuje protiv vlastita naroda. Hrvatsku su potopili u bijedu i pritom su sve veseliji dok se hvale vlastitim „povijesnim zaslugama“! Povijest će ih jamačno upamtiti na ponešto drukčiji način od onoga koji bi sami poželjeli, ali baš ih briga za povijest, oni se brinu za svoju udobnu sadašnjost.

Zbog političke uguzbe svojim briselskim šefovima, udružena je vazalska hrvatska oligarhija promijenila čitav pravni poredak Hrvatske, usvojila cijelu tzv. pravnu stečevinu Unije (o tome se uopće ni ne može pregovarati), a da ni sama nije pročitala što ondje zapravo piše. 

Čak je Luka Bebić, predsjednik Sabora (inače stari boljševik) prilikom zajedničkog otvaranja saborskog stalka (!) s propagandnim pamfletima Unije sa šefom delegacije EU Vandorenom iskreno priznao da i on, iako šef zakonodavne vlasti Republike, treba informacije (zapravo indoktrinacijske floskule) o tome što je to ustvari Europska unija. I što će, vjeruje barba Luka, uspjeti saznati iz tih pamfletića. 

A prethodno je predsjedao tijelu koje je – bez da ih je pročitalo – usvojilo odreda sve europske zakone. Sram te bilo, barba Luka! Kakva degutantna indolentnost! 

A tu je i Crkva koja sve to što se događa lijepo gleda i potencijalni ulazak u Uniju potiče i čak blagoslivlja kao povijesni hrvatski cilj. A to je cilj oligarhije, nikako ne i hrvatskih građana. Sramotno. Jednog dana morat će se i crkveni velikodostojnici pokajati i priznati svoje nečasno sudioništvo u tom sramnom činu. Ali briga njih hoće li dotad biti već prekasno kajati se. 

Građani Hrvatske na klimavom putu u još jednu federaciju. Oh, zar opet?

Kamo nas to želi odvesti udružena hrvatska oligarhija? Što je, zapravo, Europska unija? Ona jest rasadnik presedana i naizgled novih političkih ideja, ali ona nije nekakva nova i posebna politička tvorevina, ona nije nikakva politeja sui generis, ona je federacija. I to kakva! 

Već dvadesetak godina nismo bili ni u jednoj federaciji, bismo li trebali biti utrpani u ovu europsku? Još jedna federacija? Opet? Ma nije nam neki problem! No prije toga, bismo li trebali ipak nešto o njoj proučiti? Onako, tek da vidimo kamo nas to guraju? 

Europska unija na temelju Lisabonskog ugovora stječe međunarodnu pravnu osobnost koju je ranije imala samo Europska zajednica koja Lisabonskim ugovorom nestaje i kao pravni pojam, ali uopće i kao pojem u europskoj integraciji. Tako Europska unija postaje subjekt međunarodnog prava te na temelju međunarodnog prava može stjecati prava i preuzimati obveze. 

Lisabonski je ugovor zapravo ugovor o izmjenama i dopunama druga dva ugovora o EU, punim nazivom Ugovor iz Lisabona o izmjenama i dopunama Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o uspostavi europske zajednice, zamršen i nečitak dokument na cca 150 stranica. Donesen je samo zato da se izbjegne donošenje Ustava Europe, jer je za to potreban referendum u zemljama-članicama. Ugovor prolazi i ratifikacijom u nacionalnim parlamentima (osim u Irskoj). 

Lisabonski je ugovor put zaobilaženja referenduma – put donošenja odluke o sudbini naroda bez da ga se išta o tome pita. Taj ugovor, ili sporazum, zapravo nije nikakav ugovor ni sporazum. Nego namjerno vrlo težak i nerazumljiv tekst kojeg možete pročitati samo tako da imate u rukama sve druge dokumente koje on mijenja ili dopunjuje. Ili pročišćeni tekst, kakvog na hrvatskom jeziku, naravno, nema. Bar ne službeno. Zgodno. 

Kako bi još više zamaglila stvar, Unija je odlučila da ne tiska pročišćene tekstove u zemljama članicama na njihovim jezicima prije no što ugovor odobri svih 27 zemalja. Komitet za ustavne poslove Europskog parlamenta jednoglasno je odlučio i jasno naglasio da želi čitku i razumljivu pročišćenu verziju teksta. Ali Vijeće nije željelo da se to dogodi. Zašto? Jer se nije željelo da se taj dokument pročita, nego da ga se potpiše. Smrdi li sve to do neba, ili se to samo nama tako čini? 

Lisabonskim ugovorom zemlje-članice i formalno bez ikakve dvojbe gube mnoga obilježja vlastite državnosti – vanjske granice, jedinstven novac, jedinstveno tržište i vrhovnu zakonodavnu i političku vlast nad jasno određenim teritorijem. Državama članicama, kako kaže unijska elita, “osigurava se stavljanje Uniji na raspolaganje civilnih i vojnih kapaciteta koji su potrebni za provedbu zajedničke sigurnosne i obrambene politike, te definira ulogu Europske sigurnosne agencije”.  

Ne zaboravite, još 1999. godine predsjednik Komisije Romano Prodi je istaknuo: „Dva stupa nacionalne države su mač i valuta, a mi smo to promijenili.“ 

Tijekom dugih desetljeća traje, potpisivanjem različitih ugovora, sporo ali konzistentno prenošenje ovlasti s nacionalnih država na uzurpatorsku vlast u Bruxellesu. Lisabonskim ugovorom “EU postaje jedinstvena pravna osoba”. Zapravo, federalizacija je dovršena. Ako itko sumnja u to što se događa, neka razmotri činjenice: EU ima vladu, parlament, predsjednika, sud, valutu, zastavu, himnu, a sastoji se od država-članica... Pa što je to, pobogu, nego savezna država?!  

Tko nakon svega ovoga ipak sumnja u to da je Europska unija politički (a ne samo ekonomski) savez, odnosno da je ona zapravo savezna država (federacija), mora se podsjetiti riječi Joschke Fischera, nekadašnjeg njemačkog ministra vanjskih poslova koji je, u svom govoru na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu 12. svibnja 2000. godine istaknuo:  

„Konačna integracija u europsku federaciju bit će naš zadnji korak. Novi europski sporazum koji je zametak Ustava Europske federacije usvojit će upravo ta skupina država. Na podlozi rješenja iz tog sporazuma Federacija će razviti svoje institucije, ustanoviti jednoglasnu vladu u okvirima Europske unije (...), izabrati moćan parlament i neposredno izabrati predsjednika. 'Avangarda' predstavlja svojevrsan pritisak, silu koja će okončati političku integraciju (...) Cjelovita integracija Europske unije ovisit će u prvom redu od Francuske i Njemačke.“

I bi tako kao što Joschka reče. Osim što parlament nije moćan nego je zapravo riječ o bezveznoj brbljaonici u kojoj se ne donose zakoni (njih donosi Vijeće EU), a ni predsjednik Europskog vijeća nije neposredno od naroda Europe izabran (više o tome čitajte na našoj podstranici EU danas).

Unija ustavno-pravno proždire svoje „članice“

Princip djelovanja Europske unije je vrlo jasan: centralizacija moći radi lakšeg nadziranja. Njeni zakoni imaju uvijek primat nad zakonodavstvom “države-članice” (zapravo točnije bi bilo reći provincije). Dvije su temeljne osobine pravnog poretka EU u odnosu na države članice: (1) izravni učinak i (2) nadređenost. Uz to, europski pravni poredak ima i jednu nezgodnu naviku: „proždire“ pravni poredak država članica. Pedantni su Nijemci izračunali da europsko pravo čini 85% njihovog pravnog poretka. 

Europsko je pravo nekada bilo klasično međunarodno pravo i temeljilo se na međunarodnim ugovorima Pariškom i Rimskim ugovorima. No od 60-ih godina, Europski sud je „predložio“ drukčije viđenje europskog pravnog poretka, pa tako europsko pravo nije više međunarodno pravo nego samostalni pravni poredak. Kao takvo prihvaćaju ga države članice (točnije prihvaćaju ga njihove marionetske vlade), kao i nacionalni sudovi. 

Budući da europsko pravo nije međunarodno pravo, njegovi subjekti nisu samo države, već i njihovi građani. Građani država članica kao subjekti prava EU mogu biti nositelji subjektivnih prava koja se izvode direktno iz pravnog poretka EU; otuda i doktrina izravnog učinka prava EU. 

Novi pravni poredak EU sam kreira pravila o učinku vlastitih pravnih pravila u pravnim porecima svake države članice. Prema tome, kontrola nad učincima prava EU u domaćim pravnim sustavima više nije u rukama nacionalnih sustava, već u rukama samog prava EU! Stoga se govori i o konstitucionalizaciji unijskog prava, tj. na europskoj razini stvara se temeljna ustavna norma koja određuje status svih ostalih pravnih normi unutar tog poretka. Drugim riječima, jasno je da se Europska unija od zajednice za ugljen i čelik, preko ekonomske zajednice transformirala u političku uniju – saveznu državu.

Tko nije svjestan da nije slobodan, rado će služiti diktaturi

Ulaskom u EU, a sukladno Lisabonskom ugovoru, Hrvatska bi izgubila gotovo sve atribute samostalne države i, s obzirom na svoje pučanstvo od 4,3 milijuna građana, postala bi jedna od manjih provincija unutar te goleme multinacionalne federacije.

To je dakle federacija, samo se tako ne zove. Ali ona to jest. A povijesno gledano niti jedna multinacionalna federacija dosad nije u konačnici donijela ništa dobra narodima koji su u nju uglavnom na sumnjive načine utrpavani. Pa neće ni ova.

Uz to, možete li se sjetiti ijedne multinacionalne federacije koja nije u sebi sadržavala bar neki oblik diktature? Ima ih i Europska unija. Njena zakonodavna procedura u kojoj izvršni organ u potpunosti nadzire zakonodavni proces i u kojoj volja naroda izražena na izborima ne utječe nimalo na djelovanje izvršnog organa (Europske komisije), pitanja su na kojima je Unija pala na demokratskom testu i pretvorila se u (doduše, vrlo osebujnu) diktaturu. Tu nema nekog Staljina koji će posmicati sve koji mu se ne sviđaju, tu nema nekih logora ni gulaga. Europska je diktatura meka diktatura. Ali je to ipak diktatura. Ni manje ni više.

Ljudi su spremniji služiti diktaturi ako nisu ni svjesni da zapravo nisu slobodni. A to je i jedan od glavnih principa djelovanja Novoga svjetskog poretka, kojeg je Europska unija dio.

Molimo, informirajte se o Europskoj uniji. Više o temeljnim principima djelovanja europske federacije pročitajte na našoj stranici EU danas. Ne vjerujte političkim pamfletima, proučite podatke. Onaj tko je imao prilike upoznati istinu, neće moći kasnije kriviti druge zbog toga što su ga „zaveli na krivi put“. Tko svjesno ne želi da mu spadnu krljušti s očiju, nema pravo kasnije žaliti se kako ga nitko nije upoznao s činjenicama. Bude li i zadnja bitka izgubljena, kuknjava će biti uzaludna.

Opasan put u nezdravi nacionalizam i nasilje

Ima li ikakve dvojbe kamo vodi političko-gospodarski sustav neoliberalnog kapitalizma kakav nameće Unija? Upalite vijesti pa vidite. Kad god protunarodni neizabrani eurobirokrati govore o nekakvoj „racionalizaciji“, „povećanju produktivnosti“, „fleksigurnosti“, „slobodnom kretanju roba, ljudi i kapitala“ i sličnim ispraznicama, oni zapravo misle na povećanje korporatističke (tj. vlastite) dobiti, a narodu kako bude. Krajnje pojednostavljeno rečeno, oni smatraju da bi najbolje bilo da jako malo radnika radi jako puno, jako dugo i za što manju plaću. Ostali nek se snađu. Na taj način, kažu, privreda će procvjetati i sve će biti super. Osim što su zaboravili onu gnjevnu većinu kojoj ostaje samo da ih sačeka ispred njihovih bogatih sinekura i natakne na vile. 

Sve radničke nemire, prosvjede i demonstracije u Europi (i one koji su u tijeku i one koji će tek uslijediti, a uslijedit će) oligarhija možda nije željela, ali ih je sasvim sigurno izazvala. Bez obzira na teorije Friedmanove Čikaške škole, što je posljedica te neoliberalne politike? Što vidimo na vijestima? Što nam je pokazala kriza eura i kamo zapravo gura narode Europe ovako provođena neoliberalna ideja? U nezdravi nacionalizam i nasilje. I to je činjenica. I u tu i takvu kaljužu želi Hrvatsku i njene građane gurnuti udružena hrvatska oligarhija. A zašto? Samo da bi u svoj džep spremili svojih „trideset srebrnjaka“.

Nemojmo im to dopustiti. I nemojmo povjerovati njihovim besramnim lažima. Stalno namjerno brkaju Europu (prelijepi stari kontinent) i Europsku uniju (diktatorski politički konstrukt koji pokušava vladati tim kontinentom). I još bezočno optužuju svakog tko je protiv njihove Europske unije, da je za nekakvu balkanštinu i nazadovanje u „balkanskoj krčmi“. Kakvo podmetanje, kakva glupost! Pa tko tako zdušno promiče tzv. „regionalnu suradnju“? Oni! I to – ni manje ni više – nego po europskoj zapovijedi!

Njihov glavni slogan u indoktrinacijskoj kampanji je: „EU – tu pripadamo“. Ali, Europa i Europska unija nisu isto (to od početka namjerno brkaju): u Europi oduvijek jesmo, a Europskoj uniji – ovakvoj kakva jest – ne bismo ni slučajno trebali pripadati.

O neoliberalizmu i korporatizmu možete pročitati više na našim stranicama Uvod u EU i Povijest EU, te u Zarezovu tematu o EU, kao i na stranici Zašto NE u EU, a o namjernom brkanju Europe i Europske unije na našoj stranici Juriš na euroskeptike.

Kome je sve mjesto iza rešetaka?

Što se to događa u Hrvatskoj? Kud god pogledaš – pljačka. Otvoriš televizor, a ono nekog političara ili gospodarstvenika policija u lisičinama trpa u maricu. Otvoriš novine, a ono popis lopova koji su najvjerojatnije sljedeći na redu za besplatan prijevoz u Remetinec. Uhićuje se sveudilj. Stalno se otkrivaju neki tajni računi, malverzacijama se ne vidi kraja, na vidjelo izlaze sumnjive isplate pohlepnim partijskim dužnosnicima, političari (uključujući notornog bivšeg premijera) i „ugledni privrednici“ čuče u pritvorima čekajući da ih osude zbog grabeži; čak su i zapovjednika Kopnene vojske strpali iza rešetaka.

Što je još gore, pripadnici oligarhije pokušavaju nas zgodimice uvjeriti da je stanje posve normalno. Tako je primjerice aparatčik Božinović, recentni ministar obrane netom učlanjen u HDZ, povodom uhićenja generala Kruljca slavodobitno uzviknuo: „Ovakve se stvari događaju u svijetu i Hrvatska sada samo ulazi u red normalnih zemalja.“ I to je nekom normalno?! Nebesa.

Ima li kraja tome? Gdje ta opačina završava? Pa tko na bilo kojoj funkciji u ovoj državi nije krao? Možemo li još ikome vjerovati? Ijednoj instituciji, strukturi ili dužnosniku? Savjest, poštenje i odgovornost u ovoj zemlji više ne stanuju.

Ali razmislimo, — sve to zapravo ide na ruku oligarhiji. Budući da se Hrvatskom haračilo na vrlo širokoj osnovi, oligarhija uvijek ima mogućnosti strpati nekoga u zatvor i tako dati „razdraganim narodnim masama“ priliku da se vesele što je neki lopov završio gdje mu je i mjesto. To je zapravo žvakaća guma za narod, jer je ondje (iza rešetaka) dakako mjesto i samoj oligarhiji.

A evo i zašto: udružena oligarhija, ne žaleći čak ni svoga vlastitog obraza, korak po korak Hrvatsku je uvlačila u novu federativnu diktaturu Europsku uniju, promijenila Ustav koji je dotad bio jedini instrument koji je takvo zločinstvo priječio, a potom još i odlučila da će hrvatske građane na referendumu pitati žele li uopće takvo što tek nakon što oni potpišu pristupni ugovor s Unijom! Kako nazvati taj čin hrvatske političke "elite"?

„Ugrožavanje državne sigurnosti“

Svakako da to ima veze s klasičnom veleizdajom, dovođenjem zemlje pod vlast druge države (u ovom slučaju europske federacije), podrivanjem ekonomske i vojne moći zemlje po nalogu i za račun te druge države, praćeno – u većem broju slučajeva – zamašnim protuzakonitim bogaćenjem. 

Slijedom toga, pod pojmom veleizdajnika bi se razumijevalo osobu koja je, na naprijed opisani način, počinila ili čini izdaju upravo u trenutku kada ima obvezu biti odana svojoj državi. Na taj način veleizdajnik svoju domovinu i njene građane mimo njihove volje predaje na milost i nemilost vladavini tzv. Novoga svjetskog poretka (u ovom slučaju predstavljenog Europskom unijom) koji ga na to u svakom smislu potiče i za njegov rad nagrađuje.

Ipak, preciznosti radi, treba istaknuti da se takva definicija ne poklapa s pravnim pandanom veleizdaje iz čl. 135. hrvatskoga Kaznenog zakona. Naime, u našem Kaznenom zakonu veleizdaja je označena kao temeljno kazneno djelo protiv države i za njega je propisana kazna zatvora najmanje pet godina. Veleizdaju se, u kaznenopravnom smislu, definira kao nasilnu promjenu ustavnog ustrojstva ili državnog područja Republike Hrvatske. Navedene promjene moraju uvijek biti počinjene uporabom sile (traži se u pravilu sila koja se sastoji u uporabi oružja, pri čemu je dovoljna i prijetnja uporabe sile), a ako su provedene bez nasilja, takvu se djelatnost smatra „dopuštenim načinom političke borbe u demokratskoj državi“ [Novoselec (ur.): Posebni dio kaznenog prava, Zagreb 2007, str. 78]. 

Stoga hrvatska politička elita i nije mogla počiniti kazneno djelo veleizdaje, u onom obliku u kojem ga definira Kazneni zakon. No, jesu li postupci hrvatske političke elite baš sasvim u granicama „dopuštenog načina političke borbe u demokratskoj državi?“ E, to je već teže pitanje. 

Kada znamo da je Europska unija u svakom smislu federativna država koja ima teritorij, vlast, vladu, parlament, zakone koji su iznad nacionalnih zakona i druge elemente i kada znamo da hrvatska politička vrhuška pokušava dovesti Republiku Hrvatsku u položaj podređenosti, odnosno ovisnosti o toj federaciji (bez da ih pretjerano zanima žele li to i hrvatski građani), a napose kada uzmemo u obzir da se u pogledu Europske unije zapravo radi o diktaturi, onda svakako ima mjesta raspravi o tome je li na taj način ta politička elita ugrozila neovisnost Hrvatske i namjerno izvršila poseban oblik izdaje domovine. 

Na taj način ima mjesta zaključivanju da postoje osnove sumnje da bi počinili kazneno djelo ugrožavanja državne sigurnosti iz čl. 137. Kaznenog zakona. No, dokazivati postojanje kaznenih djela nije predmet našeg prikaza. To je posao pravosuđa. Ili bi to bar trebao biti.  Stoga i nećemo raspravljati i teoretizirati o kaznenim djelima, već o suštini onoga što je vrhuška doista učinila. 

Kako god nazvali njihovo djelovanje, jedno je sigurno: domaća je oligarhija potplaćena i podmićena (u najmanju ruku obećanjem o budućim lukrativnim europskim sinekurama) od strane okupatorske sile, diktatorske europske federacije, s ciljem da donosi političke i ekonomske odluke koje nanose materijalnu, moralnu i povijesnu štetu vlastitoj zemlji, njenim građanima i privrednim subjektima.

U svakom slučaju, mrežna stranica Europska unija i velika nevolja koja dolazi nema namjeru baviti se eventualnom kaznenom odgovornošću spomenutih dužnosnika, niti kome suditi bez suđenja, ili ga označavati  kao počinitelja nekoga kaznenog djela, jer o tome nema pravomoćne presude, koja bi mogla biti jedini pravno valjani temelj za takvo označavanje. 

S druge strane, hrvatska vlast i cijeli politički vrh zemlje, dakle i relevantnija oporba, sasvim slobodno trabunja o ljepotama i čarima Unije, blagodatima ulaska u Uniju i veličanstvenim prednostima (nikada i manama) pridruživanja toj birokratskoj neoliberalnoj proturadničkoj nakaradnoj i nepravednoj federaciji, ne mareći baš puno o tome što građani Hrvatske misle o tom njihovom oduševljenju i zanesenosti europskom idejom. Javne rasprave nema, a primjedbe se ne prihvaćaju. Je li to demokratski i tolerantno? Teško je biti tolerantan prema netolerantnosti.

Pravna podloga izdaje: Ustavne promjene iz 2010. godine

Hrvatski je sabor 16. lipnja 2010.  po četvrti puta izmijenio Ustav Republike Hrvatske. Za te sramne izmjene Ustava glasovalo je čak 133 veselih zastupnika, četiri su bila protiv, a jedan suzdržan. Radi članstva u Europskoj uniji na krajnje nakaradan način ublaženi su uvjeti za donošenje referendumske odluke o pristupu Hrvatske Europskoj uniji, za što će, umjesto dotadašnje natpolovične većine svih upisanih birača, ubuduće biti dovoljna većina birača koji pristupe referendumu. 

Ustavom je omogućena primjena europskog uhidbenog naloga od stupanja Hrvatske u članstvo EU-a, kao i da se, i prije ulaska u EU, omogući izručivanje hrvatskih državljana pravosudnim tijelima drugih država na temelju međunarodnih ugovora. 

Državljani članica EU-a će od ulaska Republike Hrvatske u EU imati biračko pravo na lokalnim izborima, a sudovima se daje ovlast da izravno primjenjuju pravo EU-a (zapravo, to bi bila i njihova dužnost, jer su EU-zakoni iznad zakona zemalja članica). 

U Ustav je dodana i posebna glava, kojom je utvrđena pravna osnova članstva Hrvatske u EU i sudjelovanje u europskim institucijama. 

Vratimo se na onaj članak 142. Ustava kojeg smo već spominjali na početku teksta. On sada glasi ovako: "Pravo da pokrenu postupak udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama ima najmanje jedna trećina zastupnika u Hrvatskom saboru, Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske. Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku. O udruživanju Republike Hrvatske prethodno odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova birača koji su pristupili referendumu. Referendum se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Hrvatskoga sabora. Odredbe ovoga članka o udruživanju odnose se i na uvjete i postupak razdruživanja Republike Hrvatske. "

Do čega može dovesti ova promjena kojom se za uspjeh referenduma sada traži samo "većina glasova birača koji su pristupili referendumu"? Razmotrimo primjer referenduma iz 1991. godine. Na referendumu o hrvatskoj samostalnosti održanom 19. svibnja 1991. sudjelovalo je 83,5% svih birača od kojih se čak 94% izjasnilo za samostalnost svoje države. Sadašnja marionetska vlast s ostatkom podaničke političke vrhuške nada se tu plebiscitarnu odluku hrvatskih građana poništiti glasovima 25% ili 26% birača. Zanimljivo, otprilike toliko prema Eurobarometru iznosi i postotak građana koji podržavaju ulazak u Uniju. 

Suština opisanih ustavnih promjena jest u tome da se indoktriniranoj i neupućenoj manjini ispranih mozgova dade mogućnost da odluči o sudbini države. To je grubo i nasilno falsificiranje ustavne odredbe prema kojoj sva vlast u Hrvatskoj proizlazi iz naroda, jer u demokraciji većina određuje što treba raditi vlast. Manjina je važnija od većine samo u diktatorskim režimima. I sad: jesmo li u demokraciji ili u diktaturi? Na djelu je svjesno i hotimično zaobilaženje temeljnih ustavnih načela s ciljem pretpostavljanja odluke političke elite narodnoj volji. 

Potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks, notorni alkoholičar i mali provincijski odvjetnik koji si je stavio u zadatak odigrati ulogu hrvatskog Moše Pijade, pridonio je unionističkom planu smislivši promjenu Ustava po kojem bi za uspjeh referenduma o pristupanju Hrvatske Uniji bila dovoljna i većina izašlih glasača. On i njegovi nalogodavci svjesni su da uz raniju Ustavnu odredbu Hrvatska vjerojatno nikada ne bi mogla ući u Uniju. Apsurdno je, međutim, to što je upravo on jedan od glavnih pisaca i ranijeg “božićnog” Ustava.

Referendum o pristupu Uniji nakon pristupa Uniji: Zbogom pameti!

Odluka Hrvatskog sabora o izmjeni Deklaracije o temeljnim načelima pregovora za punopravno članstvo Hrvatske u Europskoj uniji iz 2005. jedna je od najnakaradnijih odluka u povijesti predstavničkog tijela svih građana Hrvatske. I prošla je prilično nezapaženo: zastupnici su je donijeli, mediji ovlaš spomenuli, Vlada “opravdala”, a građane kao da je baš briga za to. Nije li zapanjujuća posvemašnja nezainteresiranost građana u pogledu činjenice da se ovakvo što uopće dogodilo?

U nas je valjda postalo već posve uobičajeno da političari trtljaju kojekakve bedastoće i donose sumanute odluke, pa je tako i ova prošla prilično nezapaženo. U studenom 2010. Sabor daje potporu izmjenama Deklaracije iz 2005. o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji čija je točka 8. govorila o nužnosti referenduma prije pristupanja Uniji. 

Ta je točka promijenjena (protiv je bio samo jedan zastupnik, D. Lesar), pa ćemo o pristupanju Uniji odlučiti u roku od 30 dana nakon što se potpiše ugovor o pristupanju. Dakle, o pristupanju ćemo odlučiti nakon njega. Osim što je ova odluka izvan zdrave pameti, njome se jasno daje do znanja građanima da, ako su kojim slučajem do tada gajili nadu da će imati makar minimalni utjecaj na odluke političkih stranaka, ovim je izdajničkim potezom saborske većine ta nada trajno ugašena. 

Vladino idiotsko objašnjenje ovakvog poteza je bilo da će “građani na referendumu biti upućeniji i informiraniji po završetku pregovora i potpisivanju ugovora o pristupanju kada će biti poznati i rezultati pregovora te svi uvjeti članstva u EU”. Vjerojatno predmnijevaju da se ljudima odmah sve razbistri kad ih stjeraš uza zid. 

Ima još naštimavanja procedure. Slijedi zlurada konstatacija da će “Sabor nakon referenduma, ovisno o njegovim rezultatima, pristupiti ratifikaciji Ugovora o pristupanju”. Dobro promotrite tu izjavu: što će Sabor uraditi? Budući da se govori samo o ratifikaciji, a ne i o postupanju u slučaju da referendum propadne, očito je da bahata politička vrhuška deklaratorno ni ne uzima u obzir mogućnost da se o referendumskom pitanju građani izjasne negativno. To, međutim, nije zato što su uvjereni da će građani poduprijeti njihov kvislinški projekt. Nego upravo zato što se boje da oni to neće učiniti. 

Možemo li išta učiniti da ih spriječimo?

O, kako ne! Čak štoviše, ne moramo učiniti puno kako bismo vidjeli da lopove i izdajnike stiže zaslužena kazna. Možemo ih srediti zapravo s vrlo malo muke. Propadne li njihova kvislinška ideja o Europskoj uniji, hrvatska će se društveno-politička scena jamačno stubokom izmijeniti. Bilo bi i vrijeme.

U kakvom je stanju oligarhija? Bez obzira što se iz petnih žila trude ostaviti drukčiji dojam, oni su zapravo goli i raskrinkani. Pa svi vidimo što se događa.

U ovakvim okolnostima, samo je na nama hoćemo li im dopustiti da se okolo šepire poput paunova i dalje trabunjaju o svojim „zaslugama“ za državu, o Europskoj uniji i međusobno se svađaju oko besmislenog prisvajanja povijesnih zasluga za autorstvo nad izdajstvom koje su počinili. Nataknimo ih na dršku od metle!

U ove vruće i sparne ljetne dane teško je zamisliti kako se – kiteći božićna drvca – pripremamo za referendum. No, možda bi bilo vrijeme da već sad sebi i svojim najbližima poželimo najljepši poklon ispod bora: uvjerljivu propast referenduma o pristupanju Europskoj uniji, veličanstven kraj svih hrvatskih izdajnika i njihov zaslužen odlazak u najnečasniji kutak mračne ropotarnice hrvatske povijesti.