Europska unija? NATO? Ne podupirimo vlastito porobljavanje!

...........................................................................................................................................................................

21. rujna 2011. - Autor: Redakcija

Ima li smisla upozoriti druge, osobito one pomalo lijenih mozgova, o opasnostima ulaska u tzv. „meku“ federalnu diktaturu Europsku uniju? A što će se dogoditi ako glasamo „protiv“ i ako Hrvatska u nju ne uđe? Hoćemo li zbog toga propasti i što je alternativa? Kako se postaviti prema ekspoziturama Novog svjetskog poretka – Europskoj uniji i zločinačkoj NATO-organizaciji? Hoćemo li poduprijeti vlastito porobljavanje?

Iako, dakako, ima u našoj zemlji dosta „lijenih mozgova“, ipak su pomaci, makar mali, vidljivi. Neke od mana Unije ljudi vide već na prvi pogled. Recimo, odmah je jasno da posve izvjesno poskupljenje kruha i mlijeka zbog unijske zapovijedi da se opterete s najmanje 5-postotnim PDV-om nije dobro. 

Za neke druge mane treba dublje kopati. Ne očekujemo da baš svi prouče teško razumljive unijske propise (ima ih podosta, preko 170.000 stranica), te shvate duboku nedemokratičnost čitavog unijskog birokratskog sustava, napose njegova nepojmljivo nedemokratskog zakonodavnog procesa. Ali je svakom valjda jasno da netko mora platiti enormne troškove te ogromne federacije. 

Jer, ako ukupni godišnji trošak Unije iznosi 1.147.885.101.616 €, ako najniži referentić u unijskom federalnom aparatu ima plaću od 4.000 €, najviša predviđena službenička plaća je 18.370€, a nametnuti (ne izabrani) predsjednik Herman Van Rompuy čak 234.480,30 kuna (preračunali smo njegov skromni osobni dohodak), onda je jasno da to moraju platiti građani europske federacije. 

Osim izdajnice Kosor, izdajnika Milanovića, izdajnice Pusić i njihove kamarile, građani Hrvatske morali bi  uzdržavati, hraniti, pojiti i oblačiti u svilu i kadifu još i čitavu tu ogromnu unijsku oligarhiju. Kome nije jasno da je na taj način samo ostao još plićeg džepa, tome nisu sve daske na broju. Želi li netko plaćati onoliku plaću sumnjivom flamanskom birokratu Rompuyu, reskira da ga oni koji to ne žele nazovu lakovjernom budalom. S pravom.

Uz to, izvjesno je da se ljudi ipak, na razne načine, informiraju o nekim aspektima koji ih se izravno tiču: npr. poljoprivrednici bi bili doista ludi kad ne bi, prije referenduma, proučili sve zamke Zajedničke poljoprivredne politike Unije (tzv. CAP). Također, ima i onih kojima će sasvim sigurno zasmetati činjenica da se u institucijama Unije vlastitu zemlju, umjesto njezinim imenom, obično naziva „zemljom koju najbolje poznajem“, a svakako ima i onih kojima se neće svidjeti da Unija naziva Domovinski rat tamo nekim „sukobom iz devedesetih“!

U posljednje vrijeme čak i neki od glavnih medija u Hrvatskoj upoznaju građane Hrvatske i s onim drugim (mi bismo rekli: pravim) licem Europske unije. Pogledajte samo kako se udružena oligarhija uzbibala nakon samo dva-tri kritički nastrojena tekstića o Europskoj uniji u Večernjem listu! A ni pola grozota nisu objavili... Bacite pogled na samo neke od njih na našoj podstranici Iz Europe s ljubavlju.

Podaci o dubokim i teškim defektima Europske unije doista nisu nedostupni i svatko ima prilike upoznati se s njima. Ako i unatoč tome bezglavo povjeruju udruženoj domaćoj političkoj, gospodarskoj i crkvenoj oligarhiji – onda nek im tako i bude. Sami pali, sami se ubili.

Što ako glasamo protiv utrpavanja Hrvatske u Europsku uniju?

Ima li ulazak Hrvatske u Europsku uniju kakvu alternativu? Da, ima: neulazak u nju. Ali mi postavljamo pravo pitanje: ima li hrvatska suverenost alternative?

Neulazak Hrvatske u Europsku uniju ne znači ni izoliranost, ni izopćenost, niti išta slično. Hrvatska, istina, nije ni Švicarska ni Norveška, ali to je nije trebalo sprečavati da, umjesto da ulazi u tu federaciju, njeguje dobre gospodarske odnose s europskim državama i s njima (pa i sa samom Unijom) sklapa odgovarajuće ugovore i tako olakša trgovinsku razmjenu, slobodno kretanje roba, ljudi itd.

Ne vjerujte zlonamjernim domaćim izdajnicima. Sve se navedeno, naravno, može i bez toga da se postane članicom te federacije. I na taj se način moglo postići baš sve ono što, kao, pruža Europska unija: beskrajna putovanja u Bugarsku, trgovanje s Estonijom, studiranje na Oxfordu ili štoveć. Pa ne mora se zato ući u EU, postoje i drugi načini da se to izvede, a da se ne završi u „izolaciji“.

Jer, ne mora se ulaziti u sumnjive nedemokratske federacije kako bi se trgovalo s drugim zemljama Europe (i šire), te s njima surađivalo na bilo kojoj osnovi. Postoji mnogo zemalja na svijetu koje nisu našle za shodno da se udruže u nekakvu saveznu državu kao što je Europska unija, a opet žive sasvim solidno. Ili ne, ali to je stvar umješnosti njihove politike i gospodarstva, a ne stvar podređivanja nekim federalnim autoritetima.

Osim što bi, kako kažu, „završila u izolaciji“, Hrvatska bi morala vratiti i sredstva iz pretpristupnih fondova – obično je argument onih koji neulazak Hrvatske u EU vide kao neku vrstu apokaliptičkog scenarija. Kao prvo, nije izvjesno da bi se to uopće dogodilo. Ali, ako je jedini argument zapravo prijetnja da moramo vratiti nekakav novac ne uđemo li u EU, onda ga slobodno možemo vratiti. Pa mi smo bogata zemlja: kad smo dopustili da nas vješti kvazi-politički i pseudo-poduzetnički lopovi divljački i besramno kradu 20 godina i još dan-danas nad nama vladaju, pa što nam je onda vratiti taj sitniš Bruxellesu?

Hoćemo li, ne uđemo li u Uniju, ostati posve izolirani i propasti?

A što se tiče argumenta da bi nas, u slučaju neulaska, Unija posve „izolirala“ – pa zar je to nekakav argument? Zar bismo trebali ući u tu novu federaciju samo zato što bi nas ona u suprotnom satrla i pokopala? Što to govori o samoj Uniji i njezinim principima?

Ali, ako glasamo protiv, imamo li što ponuditi zauzvrat? Ako smo protiv nečeg, za što smo? Ne možemo biti samoprotiv, moramo biti i za nešto, zar ne?

U političkim strukturama vlada najveća panika zbog mogućeg odbijanja građana Hrvatske da uđu u EU. U tom slučaju — čak štoviše, isključivo i jedino u tom slučaju — doista bi se hrvatska politička scena morala hitno i temeljito izmijeniti, a čitava oligarhija morala bi priznati poraz nametljivog podmetanja svojeg „svetoga povijesnog cilja“ kao općenacionalnog i odmah odgmizati u ropotarnicu povijesti gdje joj je i mjesto. Toga se jedino i boje. Nasuprot tome, eventualnim ulaskom Hrvatske u Uniju, završit će u Bruxellesu umjesto u mračnom kutku hrvatske političke historije!

Posve je jasno da samim neulaskom u Europsku uniju Hrvatska ne bi bila odjednom uspješna kao Norveška (koja također nije u EU). Samo što si je to Hrvatska sama kriva, jer njezina je oligarhija potkradala i svojski upropaštavala zemlju decenijama, a norveška nije. Tako jednostavno! Pa smo sad tu gdje jesmo. Očekivati, međutim, da će nam Unija pomoći u rješavanju takvih naših problema potpuno je besmisleno.

Uostalom, zašto bi itko bolje živio u nekoj superdržavi nego izvan nje? Stvar je u tome što hrvatski političari uopće ne vode nikakvu politiku: njihova je jedina pseudo-politika — ulazak u EU. I točka. Pa je onda logično da to stalno ističu, kad nikakvih drugih rezultata nemaju. Dodatno, sami su sebi namijenili meke fotelje u više nego lukrativnim sinekurama Unije, pa je jasno da ondje na posljetku žele i dospjeti.

Kako uopće itko može pomisliti da će ih spasiti baš ono što im naši  nesposobni i loši političari nude kao spas? Zar nismo ništa naučili? Ako vam pripadnici domaće oligarhije kažu što biste trebali učiniti ili kamo biste morali ići – bježite glavom bez obzira na suprotnu stranu i ne osvrćite se!

Najgora laž domaćih izdajnika koju stalno valjaju preko usana jest da će se, ne uđe li u Uniju, Hrvatska opet naći u nekoj jugoslavenskoj federaciji. Koja glupost. Pa upravo unionisti njeguju (po zapovijedi Unije!) dobre odnose sa susjedima i žele da zajedno čučimo u Uniji! Za razliku od onih 10 zemalja koje su pristupile Uniji 2004. godine, u sporazume za „balkance“ Unija je ugradila kao uvjet i ova regionalna druženja kojima stalno svjedočimo. Takva regionalna suradnja nema veze s međusobnom ljubavi ili ekonomskim interesima, nego s direktivom Unije! Tu Unija kolo vodi, a ne marionetske vladajuće vrhuške!

Borba protiv tzv. „meke“ unijske diktature i zločinačke NATO-organizacije

Da u Uniji, kao ni u NATO-u, nema ničeg dobrog, svima je posve jasno. Zar ekonomski prosperitet donosi Unija? Pitajte ljude u Rumunjskoj i Bugarskoj kako žive. One u Grčkoj nemojte, da se ne uvrijede što ne vidite kakve im je „dobrobiti“ donio unijski tzv. „neoliberalni kapitalizam“. Angela Merkel uvidjela je da financijska federalizacija Unije putem „euroobveznica“ neće njenom narodu ništa dobro donijeti – i zato će Angela uskoro otprditi u ropotarnicu unijske povijesti, jer završila je svoju dionicu. Tko se suprotstavlja, mora računati i s problemima...

Zar mir i sigurnost donosi NATO? Pitajte žene Afganistana što o tome misle. Ne vjerujte Uniji ni NATO-u. Te organizacije kojima upravljaju posve umno poremećeni ljudi nikome, baš nikome, nisu i neće donijeti ništa dobra. Pogledajte dokaze na našim podstranicama EU danas i EU, NATO i Hrvatska.

Molimo vas, ako ikako možete, proučite našu stranicu o NATO-organizaciji. Možete li uopće živjeti s činjenicom da je vaša zemlja pristupila takvoj globalnoj zločinačkoj organizaciji, a da vas ništa nije ni pitala? Oligarhija je uspjela preveslati građane Hrvatske u pogledu NATO-a. I, kad su takvo što učinili, kako im itko može vjerovati kada kažu da će nam biti spektakularno uđemo li u Europsku uniju?

„Europsko pitanje“ odličan je poligon na kojem se danas može vidjeti tko je u Hrvatskoj na različitim stranama. Tu se najbolje vidi da u našoj zemlji nikakva politička „desnica“ ne ratuje ni protiv kakve političke „ljevice“. Jer ni desnica ni ljevica u Hrvatskoj više ne postoje. Tu udružena oligarhija ratuje protiv naroda. Svim sredstvima.

Zato, može se i mora voditi otvorena kampanja protiv ulaska u Europsku uniju i za izlazak iz zločinačke organizacije NATO, a u sklopu toga ima mjesta i posve otvorenom suprotstavljanju samoj takvoj birokratskoj federalnoj ideji kao što je Europska unija i zločinstvima NATO-a.

U samo jednom danu prošlog tjedna u napadu na Sirt u Libiji naši prijatelji i partneri iz NATO-a pobili su 354 civila.  Trebamo li o tome šutjeti? Tzv. „meka“ europska diktatura i nepojmljiva fašistička organizacija NATO ne samo da moraju trpjeti žestoku kritiku svih demokratski i ljudskoj dobrobrobiti usmjerenih čimbenika, nego u toj borbi moraju biti pobijeđeni i temeljito zatrti.

Ali, osim neke apstraktne svjesnosti o istaknutim problemima, koja bismo još sredstva mogli upotrijebiti u suprotstavljanju ovim silnicima?

Jedno od njih mogla bi biti promjena vlasti. Ali, ništa nije moguće promijeniti “promjenom” vlasti, ako se tu uopće i može govoriti o mogućnostima korjenite promjene. To je teritorij iluminata, elitne svjetske vladajuće oligarhije. Oni upravljaju svim stranama i glavnim političkim opcijama koje se nude, one su njihove i u suštini se zapravo ni ne razlikuju. U današnje doba ovo je vrlo očito. Kakva „ljevica“, kakva „desnica“! To je povijest! Koga god izaberete na vlast: on je njihov, i ne radi za vas nego za elitu. Ako i ima koja razumna opcija, onda se sigurno neće popeti na vlast, jer joj to neće biti dopušteno, a ako joj i bude dopušteno, ubrzo će početi pjevati onu pjesmu koju elitna oligarhija jedino želi čuti: njihovu pjesmu. A ako je neće pjevati, onda bi joj se mogla dogoditi “strašna nesreća”.

Bune, ratovi i revolucije također su vrlo problematična mogućnost. Ratovi, prolijevanje krvi i zlo ionako nisu svojstveni našoj prirodi, nego njihovoj. Uostalom, oni upravo žele (a redovito sami i proizvode) ratove, nemire i oružane pobune. Uz to, korporatokratska elita na ratovima koji se vode u njihovoj orkestraciji, kao i na recesijama i krizama, još i masno zarađuje. Dakle, poput političke sfere, i ovo je njihovo područje i tu teško da ćemo pobijediti.

Znanje ostaje kao naše najvažnije oružje kojim se možemo suprotstaviti. Jedino prava spoznaja može nam omogućiti donošenje ispravnih odluka. Jedino svijest o prirodi stvarnosti i o tome što se zaista događa može nam pomoći izbjeći veliku nevolju koja dolazi i spriječiti ono što elitna svjetska oligarhija želi od nas učiniti: bezvoljne robote programiranog uma. Nedajmo im to zadovoljstvo.

Globalno buđenje: što možemo učiniti?

Mislite da je to nedostatno? Zadnjih godina, kako se znanje povećava, a narod prosvjetljuje, vladajućoj oligarhijskoj eliti, kako na domaćem, tako i na europskom, pa i na svjetskom planu ide sve lošije. Planirali su, primjerice, do 2000. uspostaviti Američku uniju, po uzoru na ovu Europsku. I? Deset godina kasnije vidimo da nisu uspjeli. Sastanke Družbe Bilderberg koje su desetljećima držali u strogoj tajnosti sad opsjeda čitava vojska novinara, a informacije cure na sve strane. Činjenica je: što je znanje veće, eliti sve lošije ide. I to je jako dobra vijest za nas, a strašno loša za elitu.

Živimo u teškim i turbulentnim, izrazito stresnim, a kadšto i pogubnim, no nesumnjivo vrlo zanimljivim vremenima. I Europa i svijet definitivno su u teškim problemima i velike su promjene na pomolu. No što je pritom najpotrebnije? 

“Najveća potreba svijeta je potreba za ljudima: ljudima koji se ne daju ni kupiti ni prodati, ljudima koji su u dubini svoje duše pošteni i časni, ljudima koji se ne boje nazvati grijeh njegovim pravim imenom, ljudima čija je savjest vjerna dužnosti kao magnetska igla polu, ljudima koji će ostati na strani pravednosti makar se nebo srušilo.” (E. G. White)

Istina je da su elite danas, iako malobrojne, još vrlo snažne i utjecajne, no one nipošto nisu svemoguće. Jer i elite su sastavljene samo od ljudi, a oni imaju i teških mana, baš kao i ideje koje propagiraju i ciljevi kojima teže. Što je još gore po njih, u današnjem se svijetu događa nešto novo i posebno. Ponajprije tu je razvoj ljudske povijesti koji je po svojem obujmu i dosegu bez presedana, a tu je i najveća prijetnja svim globalističkim elitama - tzv. globalno buđenje. 

Termin globalno buđenje smislio je trilateralac i član Družbe Bilderberg Zbigniew Brzezinski koji je 16. prosinca 2008. u New York Timesu napisao sljedeće: “Po prvi put u povijesti skoro se cijelo čovječanstvo politički aktiviralo, osvijestilo i sudjeluje u političkoj interakciji. Globalni aktivizam rađa novu snagu u potrazi za poštovanjem kulture i ekonomskih mogućnosti u svijetu koji je još pun ožiljaka od kolonijalne i imperijalne dominacije.” 

Globalizacija koju elita sprovodi zbog svojih uskih sebičnih interesa očito je, po samom priznanju jednog od globalističkih elitista, iznjedrila i određene po elitiste i korporatiste negativne "nuspojave", od kojih je svakako najveća spoznaja koja se nevjerojatno brzo širi među ljudima. 

Tako masovni globalni aktivizam počinje predstavljati najveći izazov organiziranim globalističko-korporatističkim strukturama - od multinacionalnih korporacija preko središnjih banaka do superdržava poput Europske unije. I tako smo sada u situaciji da imamo s jedne strane vrlo čvrsto ujedinjene članove transnacionalne kapitalističke klase (superklase), ali s druge strane imamo spoznajom obogaćene ljude svijeta. Stvarajući globalni Novi svjetski poredak, elita je uspjela i u nečemu u čemu jamačno i nije željela uspjeti - stvorila je globalizirano stanovništvo. Tehnološka revolucija, razvoj interneta i društvenih mreža, općenito razvoj sustava masovne komunikacije, ovome su procesu svakako pomogli, omogućavajući ljudima brzu međusobnu komunikaciju i dobivanje pristupa informacijama u najkraćem vremenu.

I što nam je činiti? Možemo prestati surađivati sa sustavom. Najgora noćna mora čitavog sustava je našanenasilna nesuradnja. Odbijemo li se pokoriti u bilo kojem obliku, sustav se s time ne bi mogao nositi, osobito ako je takva „buna“ masovna, pri čemu oni koji nisu osobno pogođeni nekom nepravdom moraju dati aktivnu potporu onima koji jesu. Potreban je neposluh ljudi s čvrstim načelima pravednosti, onih koji će stajati na strani pravednosti makar se nebo srušilo.

Možemo odlučiti da ne podupiremo Europsku uniju i NATO ni na koji način: ne surađujmo s našim vlastitim (ili tuđim) porobljavanjem! Možemo glasati protiv pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Možemo biti nepokorni njihovu kontrolnom sustavu, ne podržavati čelnike i institucije Novog svjetskog poretka i ne vjerovati im. Možemo primjereno se i nenasilno oduprijeti svim pokušajima pokoravanja. Možemo permanentno se informirati i biti uvijek spremni razotkriti njihove prave namjere. Možemo dijeliti svoje spoznaje i udružiti rad s drugima koji su željni istine i slobode.

Izbori i referendum: Što učiniti kako bi izdajnici konačno propali?

...........................................................................................................................................................................

17. srpnja 2011. - Autor: Redakcija

„Izdali smo vas! Uzeli smo vam čak i novac s kojim smo to učinili! Hahahahaha! Hvala na pažnji, i vidimo se na izborima i na referendumu! Glasajte za nas i za Europsku uniju! Bit će vam izvrsno u Uniji, samo nam morate vjerovati! Uostalom, zar bismo vam mi lagali? Glasajte za EU, dajte nam naše europske fotelje! Ostvarili smo svoje povijesne ciljeve, mi to zaslužujemo!“ — Tako bi otprilike glasio ispravan prijevod nevješto upakiranih floskula koje nam svakodnevno servira udružena hrvatska oligarhija. A što je istina?

Ni Tatari, ni Mleci, ni Turci, ni Avari, ni Beč, ni Pešta, ni Beograd, ni ustaše, ni komunisti – nitko nije Hrvatskoj i njenim građanima nanio toliko zla kao sadašnja njena udružena oligarhija. Nitko dosad nije Hrvatsku i njene građane tako strastveno ponizio, temeljitije opljačkao niti besramnije lagao. Ima li itko ijedan razlog da tim bogatim školovanim prevarantima, nezasitnim lopovima i patološkim lažljivcima vjeruje kad kažu da će nam ulazak u Europsku uniju donijeti išta dobro? Ima li ikog tko još sumnja da jašući na našoj grbači rade isključivo za svoj vlastiti džep? 

Trenutno vladajući dio oligarhije (koji obuhvaća unionisticu Kosor i njeno besramno društvo sadašnjih i potencijalnih remetinečkih uznika) objavio je da će dana 4. prosinca 2011. u ovoj napaćenoj zemlji konačno biti izbori. Ma divno, za festival demokracije spremni! Ali takozvanoj oporbi taj je termin „sporan s ustavno-pravnog stajališta“ (unionist Milanović) i „dovodi u opasnost jedan od dugoročnih strateških ciljeva Hrvatske, a to je članstvo u Europskoj uniji“ (unionistica Pusić), dok Predsjednik Republike (unionist Josipović) kaže da će on odlučiti o tome kad će biti izbori kad Sabor bude raspušten. 

Unionistička elita opet, dakle, trabunja o poznatim nam trivijalnostima, ali je složna samo u jednom: referendum za EU, koji će uslijediti poslije izbora, mora biti (za njih) uspješan. Drugim riječima, građane Hrvatske udružena oligarhija („lijeva“, „desna“, vladajuća, oporbena, svekolika) mora nagovoriti da glasa za Europsku uniju. Ili je oligarhija propala. 

Zapravo čini se kao da im izbori i nisu pretjerano važni. Očito je da su se, uz blagoslov svojih briselskih šefova, dogovorili da će – ma tko na tim kvazidemokratskim izborima pobijedi – svatko od njih tko je zaslužan za utrpavanje Hrvatske u Uniju omastiti svoj pohlepni brk u briselskom kazanu. 

Zašto će ti izbori biti kvazidemokratski? Zato što ćemo imati priliku birati između različitih (a opet tako sličnih) ljudi, ali ne i različitih ideja koje zastupaju. Jer svi oni zastupaju samo jednu temeljnu ideju: Europsku uniju. Ukratko: oni u Bruxelles, mi u kontejner. I to je to.

Premijerka posjetila misicu, a bit će i referendum o EU

U međuvremenu, unionistica Kosor odlučila je posjetiti hrvatsku Miss Universe Nataliju Pricu. Pritom nam je pojasnila zašto je to učinila: „Rekla je da podržava ono što radim i to je meni velik osobiti kompliment.“ Pa naravno, kad vas netko podržava bio bi grijeh da ga ne posjetite. Osobito kad su izbori na vidiku.

Gđica Prica je, s druge strane, izjavila kako ne prati politiku, ali bi „željela biti uspješna poput Jadranke Kosor.“ Savršeno. Svaka čast gđici Prici. I odmah pitanje za unionisticu Kosor: može li banalnije? Može li se funkcija predsjednika Vlade jače trivijalizirati i uspješnije degradirati? Jako teško. Kako bi ovo nadmašila, gospođa Kosor morala bi sljedeći put osobno prošetati pistom na izboru za Miss Universe i osvojiti naše simpatije odjevena u matronske štrample s halterima i izdržljiv grudnjak s fišbajnima.

Ali nema veze. U zemlji u kojoj se predsjednica Vlade bavi posjećivanjem misica, racionalnom uporabom spajalica, rastrošnim konzumiranjem aromatizirane vode i procjenom stanja relaksiranosti nacije — teško je biti siguran u bilo što. Međutim, da će referenduma o pristupanju Europskoj uniji biti, to je izvjesno. Ali kakvog referenduma?

Člankom 142. Ustava propisano je sljedeće: „O udruživanju Republike Hrvatske prethodno odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova birača koji su pristupili referendumu. Referendum se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Hrvatskoga sabora.“

Tu pak odredbu treba promatrati u svjetlu odredbe sljedećeg, 143. članka hrvatskog Ustava, u kojem je u stavku 1. izrijekom navedeno: „Republika Hrvatska, na temelju članka 142. Ustava, kao država članica Europske unije, sudjeluje u stvaranju europskog zajedništva, kako bi zajedno s drugim europskim državama osigurala trajni mir, slobodu, sigurnost i blagostanje te ostvarila druge zajedničke ciljeve, u skladu s temeljnim načelima i vrijednostima na kojima se Europska unija zasniva.“

Prema tome, ovdje se definira (zapravo budući) status Republike Hrvatske (kao vazalske članice europske federacije) i to – pazite dobro – na temelju članka 142. Ustava. A kao što smo vidjeli, ondje je jasno definiran referendum (doduše s promijenjenim tekstom prema kojem se za uspjeh sada traži samo većina pristupjelih birača, umjesto većina ukupnog biračkog tijela kao ranije), a koji se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Sabora o udruživanju.

Kako se sada čini, radosno vrijeme božićnih blagdana i toplinu srdaca koja u to doba tradicionalno zavlada među raznježenim Hrvaticama i Hrvatima, oligarhija je odlučila marljivo iskoristiti kako bi podijelila masno plaćene sinekure i otputila se na svoj lukrativni put u Bruxelles.

Udružena oligarhija smatra da je poduzela sve kako bi taj njihov referendum uspio. Što su sve poduzeli? Kao prvo, svojski indoktriniraju građane Hrvatske i o njihovu trošku izlažu ih besramnoj prounijskoj promidžbi. Niti jedan propagandni spot, niti jedan propagandni pamflet – ništa nije sročeno tako da građane informira, nego da ih indoktrinira. Ne želi se građane upoznati s prednostima i nedostacima Unije, nego se želi postići da na referendumskom listiću zaokruže „za“. I ništa drugo. A mi ćemo to platiti 15 milijuna kuna. O besramnoj indoktrinaciji koju provodi udružena oligarhija i o načinima na koje to čini molimo pročitajte više na našoj stranici Juriš na euroskeptike.

„Svi znamo da je datum potpisivanja istodobno kad i održavanje Europskog vijeća, 9. prosinca. U Saboru je donesena odluka koja ograničava održavanje referenduma na 30 dana od potpisivanja pristupnog ugovora, što znači da je krajnji rok 8. siječnja. S ovim datumom izbora, to znači da bi se referendum trebao održati u situaciji kad novi Sabor vjerojatno još nije konstituiran i u prijelaznom trenutku između nove i stare Vlade, kada nema nikoga tko bi organizirao taj referendum“, upozorava unionistica Pusić. 

Vjerojatno je toj sirotici i samoj teško shvatiti o čemu to trabunja, jer je i površnom čitatelju Ustava jasno da se referendum ima održati 30 dana od od dana donošenja odluke Hrvatskoga sabora o utrpavanju Hrvatske u europsku federaciju, a ne 30 dana od dana potpisivanja pristupnog ugovora. Tako barem kaže Ustav. Ali nije važno; koga još briga za Ustav. 

Čuli smo još i kako se unionistica Pusić zalaže za vrlo osebujnu formulaciju referendumskog pitanja. Koje bi trebalo glasiti otprilike ovako: „Jeste li za to da Republika Hrvatska, nakon što je već civilizacijski, kulturno i povijesno postala dijelom Europe, postane to i politički, pristupanjem Europskoj uniji?“. Ili tako nekako. A unionistica Kosor, ne treba zaboraviti, sklona je tome da se, u okviru referenduma o Europskoj uniji, održi i referendum o Zakonu o radu! Kako bi sve to izgledalo? Zašto nastoje od svega načiniti čušpajz? Posve je očito da udružena oligarhija želi zbuniti građane kako bi, nadaju se, rezultati referenduma odgovarali njihovim, a ne narodnim ciljevima.

Dajte ljudi, probudite se: Nema više ni „ljevice“ ni „desnice“

Drugi korak koji su poduzeli kako bi referendum uspio, jest taj da se cijela oligarhija složno udružila kako bi besramno lagala svoj vlastiti narod. Politički programi svih relevantnijih hrvatskih stranaka potpuno su isti i svode se na dvije točke: (1) Hoćemo u Europsku uniju, a vi ćete nam to platiti i (2) Dajte nam naše fotelje koje smo zaslužili tako što smo ostvarili svoje „povijesne“ ciljeve. 

Na taj način, nema više ni tzv. „ljevice“ ni tzv. „desnice“. Te je pojmove svjesno i namjerno uništila i izbrisala sama politička oligarhija, u onom trenutku u kojem su postali slični do te mjere da ih je zapravo nemoguće razlikovati. 

Čak i neki koji su dosad jasno iskazivali svoj stav protiv EU, zbog nekog čudnog razloga u posljednje vrijeme mijenjaju mišljenje. Tako je žestoka kvazidesničarka Ruža Tomašić (šefica  jedne od pravaških strančica) upravo napravila kopernikanski obrat u pogledu svog stava o Europskoj uniji. Na pitanje kako je došlo do takvog obrata, mrtva-hladna izrekla je ovu glupost: „Razgovarala sam s nekim ljudima i shvatila da će nam i kad uđemo u EU trebati domoljubna stranka, pa tako i u Europskom parlamentu, koja će čuvati hrvatske nacionalne interese. A to smo mi.“ Doista nevjerojatno kako su ti „neki ljudi“ uvjerljivi u davanju informacija i ponuda koje ne možeš odbiti. 

Očito, želiš li ostati u politici, moraš po pitanju Europske unije uskladiti stavove s „nekim ljudima“. Tako je jasno da nema više ni ljevice ni desnice. Udružili su se, radi vlastita opstanka u političkom i javnom životu, kako bi nas natjerali da ispunimo navedene dvije točke njihova ujedinjenog političkog programa. Unija i fotelja – jedino je što ih zanima. 

Uz to, kada govorimo o pripadnicima hrvatske oligarhije, ne treba zaboraviti da su to lakomi i gramzivi ljudi: primamljive unijske plaće od najmanje 7.000 (plus besplatni frizeraji, hrana, prijevoz i aerobik) dovoljan su mamac za te jeftine ljude.

U rijetkim lucidnim trenucima poneki vjerni član udružene oligarhije malo iskoči iz kolotečine i kaže ono što mu na srcu leži. Tako je Andrija Hebrang, upisujući se u knjigu žalosti posvećenu preminulom Đuri Brodarcu ničim izazvan ne razmišljajući upisao: „Tvoja smrt pokazuje da ova zemlja, koju smo zajedno stvarali, ide pogrešnim putem.“ Pritom je zaboravio dodati da ju je i on sam pomogao voditi tim istim putem punih dvadeset godina. 

Narod oligarhiju uopće ne zanima. Kad mu se obraćaju, ponekad se potrude malo razlikovati u retorici: neki veličaju naciju i takozvano „domoljublje“, drugi regionalnu suradnju, jedni tradicionalne vrijednosti, drugi suvremena civilizacijska dostignuća, jedni tvrde da rade i da su navikli raditi, drugi buncaju o tome da će oni raditi bolje. I tako dalje, i tako dalje. Tko to više može slušati? 

To što će Hrvati imati najniže mirovine u EU, udruženu oligarhiju ne brine. Oni ustraju na postizavanju svog cilja: da nas utrpaju u EU. Pa što ako ćemo imati najniže mirovine! Živjet ćemo valjda od radosti što su oni postigli svoj cilj: ulazak u Uniju! Kolonijalne namjesnike Bruxellesa doista ne zanima kako će narod živjeti. Dok bude prekapao po kontejnerima nek se narod hrani mišlju o tome kako su oni postigli svoj povijesni cilj! 

Kako bi postigli taj cilj prodali su svo hrvatsko nacionalno blago, sve banke, najveće državne tvrtke, nekretnine i ratne zapovjednike. Pa koga još briga što će – uđemo li kojom nesrećom u Europsku uniju – buljuk umirovljenika i nezaposlenih hrliti u pučke kuhinje? 

Svi zajedno trtljaju gluposti i nabacuju se dubokoumnim i teškim, ali zapravo ispraznim riječima. Sve su to prazne priče podređene onim dvama temeljnim ciljevima – (1) Uniji i (2) fotelji. I na taj način oni zapravo pokazuju da mrze i svoju zemlju i narod kojeg samo na riječima kuju u zvijezde. 

Nema više „ljevice“ ni „desnice“, ni ikakve političke borbe. Borba je promijenila smjer: udružena oligarhija svim silama ratuje protiv vlastita naroda. Hrvatsku su potopili u bijedu i pritom su sve veseliji dok se hvale vlastitim „povijesnim zaslugama“! Povijest će ih jamačno upamtiti na ponešto drukčiji način od onoga koji bi sami poželjeli, ali baš ih briga za povijest, oni se brinu za svoju udobnu sadašnjost.

Zbog političke uguzbe svojim briselskim šefovima, udružena je vazalska hrvatska oligarhija promijenila čitav pravni poredak Hrvatske, usvojila cijelu tzv. pravnu stečevinu Unije (o tome se uopće ni ne može pregovarati), a da ni sama nije pročitala što ondje zapravo piše. 

Čak je Luka Bebić, predsjednik Sabora (inače stari boljševik) prilikom zajedničkog otvaranja saborskog stalka (!) s propagandnim pamfletima Unije sa šefom delegacije EU Vandorenom iskreno priznao da i on, iako šef zakonodavne vlasti Republike, treba informacije (zapravo indoktrinacijske floskule) o tome što je to ustvari Europska unija. I što će, vjeruje barba Luka, uspjeti saznati iz tih pamfletića. 

A prethodno je predsjedao tijelu koje je – bez da ih je pročitalo – usvojilo odreda sve europske zakone. Sram te bilo, barba Luka! Kakva degutantna indolentnost! 

A tu je i Crkva koja sve to što se događa lijepo gleda i potencijalni ulazak u Uniju potiče i čak blagoslivlja kao povijesni hrvatski cilj. A to je cilj oligarhije, nikako ne i hrvatskih građana. Sramotno. Jednog dana morat će se i crkveni velikodostojnici pokajati i priznati svoje nečasno sudioništvo u tom sramnom činu. Ali briga njih hoće li dotad biti već prekasno kajati se. 

Građani Hrvatske na klimavom putu u još jednu federaciju. Oh, zar opet?

Kamo nas to želi odvesti udružena hrvatska oligarhija? Što je, zapravo, Europska unija? Ona jest rasadnik presedana i naizgled novih političkih ideja, ali ona nije nekakva nova i posebna politička tvorevina, ona nije nikakva politeja sui generis, ona je federacija. I to kakva! 

Već dvadesetak godina nismo bili ni u jednoj federaciji, bismo li trebali biti utrpani u ovu europsku? Još jedna federacija? Opet? Ma nije nam neki problem! No prije toga, bismo li trebali ipak nešto o njoj proučiti? Onako, tek da vidimo kamo nas to guraju? 

Europska unija na temelju Lisabonskog ugovora stječe međunarodnu pravnu osobnost koju je ranije imala samo Europska zajednica koja Lisabonskim ugovorom nestaje i kao pravni pojam, ali uopće i kao pojem u europskoj integraciji. Tako Europska unija postaje subjekt međunarodnog prava te na temelju međunarodnog prava može stjecati prava i preuzimati obveze. 

Lisabonski je ugovor zapravo ugovor o izmjenama i dopunama druga dva ugovora o EU, punim nazivom Ugovor iz Lisabona o izmjenama i dopunama Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o uspostavi europske zajednice, zamršen i nečitak dokument na cca 150 stranica. Donesen je samo zato da se izbjegne donošenje Ustava Europe, jer je za to potreban referendum u zemljama-članicama. Ugovor prolazi i ratifikacijom u nacionalnim parlamentima (osim u Irskoj). 

Lisabonski je ugovor put zaobilaženja referenduma – put donošenja odluke o sudbini naroda bez da ga se išta o tome pita. Taj ugovor, ili sporazum, zapravo nije nikakav ugovor ni sporazum. Nego namjerno vrlo težak i nerazumljiv tekst kojeg možete pročitati samo tako da imate u rukama sve druge dokumente koje on mijenja ili dopunjuje. Ili pročišćeni tekst, kakvog na hrvatskom jeziku, naravno, nema. Bar ne službeno. Zgodno. 

Kako bi još više zamaglila stvar, Unija je odlučila da ne tiska pročišćene tekstove u zemljama članicama na njihovim jezicima prije no što ugovor odobri svih 27 zemalja. Komitet za ustavne poslove Europskog parlamenta jednoglasno je odlučio i jasno naglasio da želi čitku i razumljivu pročišćenu verziju teksta. Ali Vijeće nije željelo da se to dogodi. Zašto? Jer se nije željelo da se taj dokument pročita, nego da ga se potpiše. Smrdi li sve to do neba, ili se to samo nama tako čini? 

Lisabonskim ugovorom zemlje-članice i formalno bez ikakve dvojbe gube mnoga obilježja vlastite državnosti – vanjske granice, jedinstven novac, jedinstveno tržište i vrhovnu zakonodavnu i političku vlast nad jasno određenim teritorijem. Državama članicama, kako kaže unijska elita, “osigurava se stavljanje Uniji na raspolaganje civilnih i vojnih kapaciteta koji su potrebni za provedbu zajedničke sigurnosne i obrambene politike, te definira ulogu Europske sigurnosne agencije”.  

Ne zaboravite, još 1999. godine predsjednik Komisije Romano Prodi je istaknuo: „Dva stupa nacionalne države su mač i valuta, a mi smo to promijenili.“ 

Tijekom dugih desetljeća traje, potpisivanjem različitih ugovora, sporo ali konzistentno prenošenje ovlasti s nacionalnih država na uzurpatorsku vlast u Bruxellesu. Lisabonskim ugovorom “EU postaje jedinstvena pravna osoba”. Zapravo, federalizacija je dovršena. Ako itko sumnja u to što se događa, neka razmotri činjenice: EU ima vladu, parlament, predsjednika, sud, valutu, zastavu, himnu, a sastoji se od država-članica... Pa što je to, pobogu, nego savezna država?!  

Tko nakon svega ovoga ipak sumnja u to da je Europska unija politički (a ne samo ekonomski) savez, odnosno da je ona zapravo savezna država (federacija), mora se podsjetiti riječi Joschke Fischera, nekadašnjeg njemačkog ministra vanjskih poslova koji je, u svom govoru na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu 12. svibnja 2000. godine istaknuo:  

„Konačna integracija u europsku federaciju bit će naš zadnji korak. Novi europski sporazum koji je zametak Ustava Europske federacije usvojit će upravo ta skupina država. Na podlozi rješenja iz tog sporazuma Federacija će razviti svoje institucije, ustanoviti jednoglasnu vladu u okvirima Europske unije (...), izabrati moćan parlament i neposredno izabrati predsjednika. 'Avangarda' predstavlja svojevrsan pritisak, silu koja će okončati političku integraciju (...) Cjelovita integracija Europske unije ovisit će u prvom redu od Francuske i Njemačke.“

I bi tako kao što Joschka reče. Osim što parlament nije moćan nego je zapravo riječ o bezveznoj brbljaonici u kojoj se ne donose zakoni (njih donosi Vijeće EU), a ni predsjednik Europskog vijeća nije neposredno od naroda Europe izabran (više o tome čitajte na našoj podstranici EU danas).

Unija ustavno-pravno proždire svoje „članice“

Princip djelovanja Europske unije je vrlo jasan: centralizacija moći radi lakšeg nadziranja. Njeni zakoni imaju uvijek primat nad zakonodavstvom “države-članice” (zapravo točnije bi bilo reći provincije). Dvije su temeljne osobine pravnog poretka EU u odnosu na države članice: (1) izravni učinak i (2) nadređenost. Uz to, europski pravni poredak ima i jednu nezgodnu naviku: „proždire“ pravni poredak država članica. Pedantni su Nijemci izračunali da europsko pravo čini 85% njihovog pravnog poretka. 

Europsko je pravo nekada bilo klasično međunarodno pravo i temeljilo se na međunarodnim ugovorima Pariškom i Rimskim ugovorima. No od 60-ih godina, Europski sud je „predložio“ drukčije viđenje europskog pravnog poretka, pa tako europsko pravo nije više međunarodno pravo nego samostalni pravni poredak. Kao takvo prihvaćaju ga države članice (točnije prihvaćaju ga njihove marionetske vlade), kao i nacionalni sudovi. 

Budući da europsko pravo nije međunarodno pravo, njegovi subjekti nisu samo države, već i njihovi građani. Građani država članica kao subjekti prava EU mogu biti nositelji subjektivnih prava koja se izvode direktno iz pravnog poretka EU; otuda i doktrina izravnog učinka prava EU. 

Novi pravni poredak EU sam kreira pravila o učinku vlastitih pravnih pravila u pravnim porecima svake države članice. Prema tome, kontrola nad učincima prava EU u domaćim pravnim sustavima više nije u rukama nacionalnih sustava, već u rukama samog prava EU! Stoga se govori i o konstitucionalizaciji unijskog prava, tj. na europskoj razini stvara se temeljna ustavna norma koja određuje status svih ostalih pravnih normi unutar tog poretka. Drugim riječima, jasno je da se Europska unija od zajednice za ugljen i čelik, preko ekonomske zajednice transformirala u političku uniju – saveznu državu.

Tko nije svjestan da nije slobodan, rado će služiti diktaturi

Ulaskom u EU, a sukladno Lisabonskom ugovoru, Hrvatska bi izgubila gotovo sve atribute samostalne države i, s obzirom na svoje pučanstvo od 4,3 milijuna građana, postala bi jedna od manjih provincija unutar te goleme multinacionalne federacije.

To je dakle federacija, samo se tako ne zove. Ali ona to jest. A povijesno gledano niti jedna multinacionalna federacija dosad nije u konačnici donijela ništa dobra narodima koji su u nju uglavnom na sumnjive načine utrpavani. Pa neće ni ova.

Uz to, možete li se sjetiti ijedne multinacionalne federacije koja nije u sebi sadržavala bar neki oblik diktature? Ima ih i Europska unija. Njena zakonodavna procedura u kojoj izvršni organ u potpunosti nadzire zakonodavni proces i u kojoj volja naroda izražena na izborima ne utječe nimalo na djelovanje izvršnog organa (Europske komisije), pitanja su na kojima je Unija pala na demokratskom testu i pretvorila se u (doduše, vrlo osebujnu) diktaturu. Tu nema nekog Staljina koji će posmicati sve koji mu se ne sviđaju, tu nema nekih logora ni gulaga. Europska je diktatura meka diktatura. Ali je to ipak diktatura. Ni manje ni više.

Ljudi su spremniji služiti diktaturi ako nisu ni svjesni da zapravo nisu slobodni. A to je i jedan od glavnih principa djelovanja Novoga svjetskog poretka, kojeg je Europska unija dio.

Molimo, informirajte se o Europskoj uniji. Više o temeljnim principima djelovanja europske federacije pročitajte na našoj stranici EU danas. Ne vjerujte političkim pamfletima, proučite podatke. Onaj tko je imao prilike upoznati istinu, neće moći kasnije kriviti druge zbog toga što su ga „zaveli na krivi put“. Tko svjesno ne želi da mu spadnu krljušti s očiju, nema pravo kasnije žaliti se kako ga nitko nije upoznao s činjenicama. Bude li i zadnja bitka izgubljena, kuknjava će biti uzaludna.

Opasan put u nezdravi nacionalizam i nasilje

Ima li ikakve dvojbe kamo vodi političko-gospodarski sustav neoliberalnog kapitalizma kakav nameće Unija? Upalite vijesti pa vidite. Kad god protunarodni neizabrani eurobirokrati govore o nekakvoj „racionalizaciji“, „povećanju produktivnosti“, „fleksigurnosti“, „slobodnom kretanju roba, ljudi i kapitala“ i sličnim ispraznicama, oni zapravo misle na povećanje korporatističke (tj. vlastite) dobiti, a narodu kako bude. Krajnje pojednostavljeno rečeno, oni smatraju da bi najbolje bilo da jako malo radnika radi jako puno, jako dugo i za što manju plaću. Ostali nek se snađu. Na taj način, kažu, privreda će procvjetati i sve će biti super. Osim što su zaboravili onu gnjevnu većinu kojoj ostaje samo da ih sačeka ispred njihovih bogatih sinekura i natakne na vile. 

Sve radničke nemire, prosvjede i demonstracije u Europi (i one koji su u tijeku i one koji će tek uslijediti, a uslijedit će) oligarhija možda nije željela, ali ih je sasvim sigurno izazvala. Bez obzira na teorije Friedmanove Čikaške škole, što je posljedica te neoliberalne politike? Što vidimo na vijestima? Što nam je pokazala kriza eura i kamo zapravo gura narode Europe ovako provođena neoliberalna ideja? U nezdravi nacionalizam i nasilje. I to je činjenica. I u tu i takvu kaljužu želi Hrvatsku i njene građane gurnuti udružena hrvatska oligarhija. A zašto? Samo da bi u svoj džep spremili svojih „trideset srebrnjaka“.

Nemojmo im to dopustiti. I nemojmo povjerovati njihovim besramnim lažima. Stalno namjerno brkaju Europu (prelijepi stari kontinent) i Europsku uniju (diktatorski politički konstrukt koji pokušava vladati tim kontinentom). I još bezočno optužuju svakog tko je protiv njihove Europske unije, da je za nekakvu balkanštinu i nazadovanje u „balkanskoj krčmi“. Kakvo podmetanje, kakva glupost! Pa tko tako zdušno promiče tzv. „regionalnu suradnju“? Oni! I to – ni manje ni više – nego po europskoj zapovijedi!

Njihov glavni slogan u indoktrinacijskoj kampanji je: „EU – tu pripadamo“. Ali, Europa i Europska unija nisu isto (to od početka namjerno brkaju): u Europi oduvijek jesmo, a Europskoj uniji – ovakvoj kakva jest – ne bismo ni slučajno trebali pripadati.

O neoliberalizmu i korporatizmu možete pročitati više na našim stranicama Uvod u EU i Povijest EU, te u Zarezovu tematu o EU, kao i na stranici Zašto NE u EU, a o namjernom brkanju Europe i Europske unije na našoj stranici Juriš na euroskeptike.

Kome je sve mjesto iza rešetaka?

Što se to događa u Hrvatskoj? Kud god pogledaš – pljačka. Otvoriš televizor, a ono nekog političara ili gospodarstvenika policija u lisičinama trpa u maricu. Otvoriš novine, a ono popis lopova koji su najvjerojatnije sljedeći na redu za besplatan prijevoz u Remetinec. Uhićuje se sveudilj. Stalno se otkrivaju neki tajni računi, malverzacijama se ne vidi kraja, na vidjelo izlaze sumnjive isplate pohlepnim partijskim dužnosnicima, političari (uključujući notornog bivšeg premijera) i „ugledni privrednici“ čuče u pritvorima čekajući da ih osude zbog grabeži; čak su i zapovjednika Kopnene vojske strpali iza rešetaka.

Što je još gore, pripadnici oligarhije pokušavaju nas zgodimice uvjeriti da je stanje posve normalno. Tako je primjerice aparatčik Božinović, recentni ministar obrane netom učlanjen u HDZ, povodom uhićenja generala Kruljca slavodobitno uzviknuo: „Ovakve se stvari događaju u svijetu i Hrvatska sada samo ulazi u red normalnih zemalja.“ I to je nekom normalno?! Nebesa.

Ima li kraja tome? Gdje ta opačina završava? Pa tko na bilo kojoj funkciji u ovoj državi nije krao? Možemo li još ikome vjerovati? Ijednoj instituciji, strukturi ili dužnosniku? Savjest, poštenje i odgovornost u ovoj zemlji više ne stanuju.

Ali razmislimo, — sve to zapravo ide na ruku oligarhiji. Budući da se Hrvatskom haračilo na vrlo širokoj osnovi, oligarhija uvijek ima mogućnosti strpati nekoga u zatvor i tako dati „razdraganim narodnim masama“ priliku da se vesele što je neki lopov završio gdje mu je i mjesto. To je zapravo žvakaća guma za narod, jer je ondje (iza rešetaka) dakako mjesto i samoj oligarhiji.

A evo i zašto: udružena oligarhija, ne žaleći čak ni svoga vlastitog obraza, korak po korak Hrvatsku je uvlačila u novu federativnu diktaturu Europsku uniju, promijenila Ustav koji je dotad bio jedini instrument koji je takvo zločinstvo priječio, a potom još i odlučila da će hrvatske građane na referendumu pitati žele li uopće takvo što tek nakon što oni potpišu pristupni ugovor s Unijom! Kako nazvati taj čin hrvatske političke "elite"?

„Ugrožavanje državne sigurnosti“

Svakako da to ima veze s klasičnom veleizdajom, dovođenjem zemlje pod vlast druge države (u ovom slučaju europske federacije), podrivanjem ekonomske i vojne moći zemlje po nalogu i za račun te druge države, praćeno – u većem broju slučajeva – zamašnim protuzakonitim bogaćenjem. 

Slijedom toga, pod pojmom veleizdajnika bi se razumijevalo osobu koja je, na naprijed opisani način, počinila ili čini izdaju upravo u trenutku kada ima obvezu biti odana svojoj državi. Na taj način veleizdajnik svoju domovinu i njene građane mimo njihove volje predaje na milost i nemilost vladavini tzv. Novoga svjetskog poretka (u ovom slučaju predstavljenog Europskom unijom) koji ga na to u svakom smislu potiče i za njegov rad nagrađuje.

Ipak, preciznosti radi, treba istaknuti da se takva definicija ne poklapa s pravnim pandanom veleizdaje iz čl. 135. hrvatskoga Kaznenog zakona. Naime, u našem Kaznenom zakonu veleizdaja je označena kao temeljno kazneno djelo protiv države i za njega je propisana kazna zatvora najmanje pet godina. Veleizdaju se, u kaznenopravnom smislu, definira kao nasilnu promjenu ustavnog ustrojstva ili državnog područja Republike Hrvatske. Navedene promjene moraju uvijek biti počinjene uporabom sile (traži se u pravilu sila koja se sastoji u uporabi oružja, pri čemu je dovoljna i prijetnja uporabe sile), a ako su provedene bez nasilja, takvu se djelatnost smatra „dopuštenim načinom političke borbe u demokratskoj državi“ [Novoselec (ur.): Posebni dio kaznenog prava, Zagreb 2007, str. 78]. 

Stoga hrvatska politička elita i nije mogla počiniti kazneno djelo veleizdaje, u onom obliku u kojem ga definira Kazneni zakon. No, jesu li postupci hrvatske političke elite baš sasvim u granicama „dopuštenog načina političke borbe u demokratskoj državi?“ E, to je već teže pitanje. 

Kada znamo da je Europska unija u svakom smislu federativna država koja ima teritorij, vlast, vladu, parlament, zakone koji su iznad nacionalnih zakona i druge elemente i kada znamo da hrvatska politička vrhuška pokušava dovesti Republiku Hrvatsku u položaj podređenosti, odnosno ovisnosti o toj federaciji (bez da ih pretjerano zanima žele li to i hrvatski građani), a napose kada uzmemo u obzir da se u pogledu Europske unije zapravo radi o diktaturi, onda svakako ima mjesta raspravi o tome je li na taj način ta politička elita ugrozila neovisnost Hrvatske i namjerno izvršila poseban oblik izdaje domovine. 

Na taj način ima mjesta zaključivanju da postoje osnove sumnje da bi počinili kazneno djelo ugrožavanja državne sigurnosti iz čl. 137. Kaznenog zakona. No, dokazivati postojanje kaznenih djela nije predmet našeg prikaza. To je posao pravosuđa. Ili bi to bar trebao biti.  Stoga i nećemo raspravljati i teoretizirati o kaznenim djelima, već o suštini onoga što je vrhuška doista učinila. 

Kako god nazvali njihovo djelovanje, jedno je sigurno: domaća je oligarhija potplaćena i podmićena (u najmanju ruku obećanjem o budućim lukrativnim europskim sinekurama) od strane okupatorske sile, diktatorske europske federacije, s ciljem da donosi političke i ekonomske odluke koje nanose materijalnu, moralnu i povijesnu štetu vlastitoj zemlji, njenim građanima i privrednim subjektima.

U svakom slučaju, mrežna stranica Europska unija i velika nevolja koja dolazi nema namjeru baviti se eventualnom kaznenom odgovornošću spomenutih dužnosnika, niti kome suditi bez suđenja, ili ga označavati  kao počinitelja nekoga kaznenog djela, jer o tome nema pravomoćne presude, koja bi mogla biti jedini pravno valjani temelj za takvo označavanje. 

S druge strane, hrvatska vlast i cijeli politički vrh zemlje, dakle i relevantnija oporba, sasvim slobodno trabunja o ljepotama i čarima Unije, blagodatima ulaska u Uniju i veličanstvenim prednostima (nikada i manama) pridruživanja toj birokratskoj neoliberalnoj proturadničkoj nakaradnoj i nepravednoj federaciji, ne mareći baš puno o tome što građani Hrvatske misle o tom njihovom oduševljenju i zanesenosti europskom idejom. Javne rasprave nema, a primjedbe se ne prihvaćaju. Je li to demokratski i tolerantno? Teško je biti tolerantan prema netolerantnosti.

Pravna podloga izdaje: Ustavne promjene iz 2010. godine

Hrvatski je sabor 16. lipnja 2010.  po četvrti puta izmijenio Ustav Republike Hrvatske. Za te sramne izmjene Ustava glasovalo je čak 133 veselih zastupnika, četiri su bila protiv, a jedan suzdržan. Radi članstva u Europskoj uniji na krajnje nakaradan način ublaženi su uvjeti za donošenje referendumske odluke o pristupu Hrvatske Europskoj uniji, za što će, umjesto dotadašnje natpolovične većine svih upisanih birača, ubuduće biti dovoljna većina birača koji pristupe referendumu. 

Ustavom je omogućena primjena europskog uhidbenog naloga od stupanja Hrvatske u članstvo EU-a, kao i da se, i prije ulaska u EU, omogući izručivanje hrvatskih državljana pravosudnim tijelima drugih država na temelju međunarodnih ugovora. 

Državljani članica EU-a će od ulaska Republike Hrvatske u EU imati biračko pravo na lokalnim izborima, a sudovima se daje ovlast da izravno primjenjuju pravo EU-a (zapravo, to bi bila i njihova dužnost, jer su EU-zakoni iznad zakona zemalja članica). 

U Ustav je dodana i posebna glava, kojom je utvrđena pravna osnova članstva Hrvatske u EU i sudjelovanje u europskim institucijama. 

Vratimo se na onaj članak 142. Ustava kojeg smo već spominjali na početku teksta. On sada glasi ovako: "Pravo da pokrenu postupak udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama ima najmanje jedna trećina zastupnika u Hrvatskom saboru, Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske. Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku. O udruživanju Republike Hrvatske prethodno odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova birača koji su pristupili referendumu. Referendum se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Hrvatskoga sabora. Odredbe ovoga članka o udruživanju odnose se i na uvjete i postupak razdruživanja Republike Hrvatske. "

Do čega može dovesti ova promjena kojom se za uspjeh referenduma sada traži samo "većina glasova birača koji su pristupili referendumu"? Razmotrimo primjer referenduma iz 1991. godine. Na referendumu o hrvatskoj samostalnosti održanom 19. svibnja 1991. sudjelovalo je 83,5% svih birača od kojih se čak 94% izjasnilo za samostalnost svoje države. Sadašnja marionetska vlast s ostatkom podaničke političke vrhuške nada se tu plebiscitarnu odluku hrvatskih građana poništiti glasovima 25% ili 26% birača. Zanimljivo, otprilike toliko prema Eurobarometru iznosi i postotak građana koji podržavaju ulazak u Uniju. 

Suština opisanih ustavnih promjena jest u tome da se indoktriniranoj i neupućenoj manjini ispranih mozgova dade mogućnost da odluči o sudbini države. To je grubo i nasilno falsificiranje ustavne odredbe prema kojoj sva vlast u Hrvatskoj proizlazi iz naroda, jer u demokraciji većina određuje što treba raditi vlast. Manjina je važnija od većine samo u diktatorskim režimima. I sad: jesmo li u demokraciji ili u diktaturi? Na djelu je svjesno i hotimično zaobilaženje temeljnih ustavnih načela s ciljem pretpostavljanja odluke političke elite narodnoj volji. 

Potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks, notorni alkoholičar i mali provincijski odvjetnik koji si je stavio u zadatak odigrati ulogu hrvatskog Moše Pijade, pridonio je unionističkom planu smislivši promjenu Ustava po kojem bi za uspjeh referenduma o pristupanju Hrvatske Uniji bila dovoljna i većina izašlih glasača. On i njegovi nalogodavci svjesni su da uz raniju Ustavnu odredbu Hrvatska vjerojatno nikada ne bi mogla ući u Uniju. Apsurdno je, međutim, to što je upravo on jedan od glavnih pisaca i ranijeg “božićnog” Ustava.

Referendum o pristupu Uniji nakon pristupa Uniji: Zbogom pameti!

Odluka Hrvatskog sabora o izmjeni Deklaracije o temeljnim načelima pregovora za punopravno članstvo Hrvatske u Europskoj uniji iz 2005. jedna je od najnakaradnijih odluka u povijesti predstavničkog tijela svih građana Hrvatske. I prošla je prilično nezapaženo: zastupnici su je donijeli, mediji ovlaš spomenuli, Vlada “opravdala”, a građane kao da je baš briga za to. Nije li zapanjujuća posvemašnja nezainteresiranost građana u pogledu činjenice da se ovakvo što uopće dogodilo?

U nas je valjda postalo već posve uobičajeno da političari trtljaju kojekakve bedastoće i donose sumanute odluke, pa je tako i ova prošla prilično nezapaženo. U studenom 2010. Sabor daje potporu izmjenama Deklaracije iz 2005. o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji čija je točka 8. govorila o nužnosti referenduma prije pristupanja Uniji. 

Ta je točka promijenjena (protiv je bio samo jedan zastupnik, D. Lesar), pa ćemo o pristupanju Uniji odlučiti u roku od 30 dana nakon što se potpiše ugovor o pristupanju. Dakle, o pristupanju ćemo odlučiti nakon njega. Osim što je ova odluka izvan zdrave pameti, njome se jasno daje do znanja građanima da, ako su kojim slučajem do tada gajili nadu da će imati makar minimalni utjecaj na odluke političkih stranaka, ovim je izdajničkim potezom saborske većine ta nada trajno ugašena. 

Vladino idiotsko objašnjenje ovakvog poteza je bilo da će “građani na referendumu biti upućeniji i informiraniji po završetku pregovora i potpisivanju ugovora o pristupanju kada će biti poznati i rezultati pregovora te svi uvjeti članstva u EU”. Vjerojatno predmnijevaju da se ljudima odmah sve razbistri kad ih stjeraš uza zid. 

Ima još naštimavanja procedure. Slijedi zlurada konstatacija da će “Sabor nakon referenduma, ovisno o njegovim rezultatima, pristupiti ratifikaciji Ugovora o pristupanju”. Dobro promotrite tu izjavu: što će Sabor uraditi? Budući da se govori samo o ratifikaciji, a ne i o postupanju u slučaju da referendum propadne, očito je da bahata politička vrhuška deklaratorno ni ne uzima u obzir mogućnost da se o referendumskom pitanju građani izjasne negativno. To, međutim, nije zato što su uvjereni da će građani poduprijeti njihov kvislinški projekt. Nego upravo zato što se boje da oni to neće učiniti. 

Možemo li išta učiniti da ih spriječimo?

O, kako ne! Čak štoviše, ne moramo učiniti puno kako bismo vidjeli da lopove i izdajnike stiže zaslužena kazna. Možemo ih srediti zapravo s vrlo malo muke. Propadne li njihova kvislinška ideja o Europskoj uniji, hrvatska će se društveno-politička scena jamačno stubokom izmijeniti. Bilo bi i vrijeme.

U kakvom je stanju oligarhija? Bez obzira što se iz petnih žila trude ostaviti drukčiji dojam, oni su zapravo goli i raskrinkani. Pa svi vidimo što se događa.

U ovakvim okolnostima, samo je na nama hoćemo li im dopustiti da se okolo šepire poput paunova i dalje trabunjaju o svojim „zaslugama“ za državu, o Europskoj uniji i međusobno se svađaju oko besmislenog prisvajanja povijesnih zasluga za autorstvo nad izdajstvom koje su počinili. Nataknimo ih na dršku od metle!

U ove vruće i sparne ljetne dane teško je zamisliti kako se – kiteći božićna drvca – pripremamo za referendum. No, možda bi bilo vrijeme da već sad sebi i svojim najbližima poželimo najljepši poklon ispod bora: uvjerljivu propast referenduma o pristupanju Europskoj uniji, veličanstven kraj svih hrvatskih izdajnika i njihov zaslužen odlazak u najnečasniji kutak mračne ropotarnice hrvatske povijesti. 

Otpraviti dobro naoružanu oligarhiju u ropotarnicu povijesti – kako?

...........................................................................................................................................................................

3. travnja 2011. - Autor: Redakcija

Može li itko dobiti rat protiv hrvatske, europske i svjetske oligarhije? Koja oružja stoje na raspolaganju potlačenim građanima u borbi protiv omražene vrhuške koja im svoje uske i sebične interese podmeće kao „svete povijesne ciljeve“? Iako se čini da je oligarhija odlično naoružana i da je zapravo nemoguće da građani dobiju tu bitku jer protiv te i takve oligarhije nemaju ništa efikasno, – je li to baš sasvim tako?

Posljednje ispitivanje javnog mnijenja koje je provela Europska komisija (vidi: Eurobarometar br. 74) donijelo je porazne rezultate za oligarhijsku vrhušku u Hrvatskoj, a i u Europi. Političarima se sve manje vjeruje: u Hrvatskoj im se ne vjeruje ni koliko je crno pod noktom. Čak 91% građanki i građana Hrvatske ne vjeruje hrvatskim političarima i strankama. Ljudi nemaju povjerenja ni u stupove državne vlasti - Hrvatskome saboru vjeruje nepojmljivo mizernih 9%, a ne vjeruje mu čak 87% građana! Isti postotak nepovjerenja bilježi i Vlada. Ni u Europi stanje nije osjetno blistavije: političkim strankama vjeruje tek 15% Europljana (ne vjeruje im čak 80%), a postotak onih koji vjeruju u Europsku uniju niži je od onih koji joj ne vjeruju. Strašno. I tome bi nas htjeli pridružiti?

Najnovije istraživanje HRT-a i Hendala jasno pokazuje da su građani Hrvatske, na domaćem planu, siti i HDZ-a (vjeruje mu još svega 6,8% hrvatskih građana), a i SDP-a (postotak od 16,2% građana koji bi voljeli vidjeti SDP na čelu države bi zbilja trebao jako zabrinuti tu „najjaču oporbenu stranku“)!

Čak 58,3% građana u ovome trenutku ne zna za koga bi glasalo. Što je logično – jer dozlaboga im je dosta bahatih starih prdonja koji smješkajući se koriste javne funkcije za osobni materijalni probitak, sveudilj kradu gdje stignu i očekuju da tako dovijeka vladaju zarađujući za život preko tuđih leđa, a neka „nova i svježa mlada opcija“ koju građani priželjkuju nije na (realnom) političkom obzoru.

Isto kao što puno građana ne zna za koga bi glasali da su danas izbori, jednako tako puno građana ne zna bi li glasali za ulazak Hrvatske u notornu Europsku uniju. Je li to zato što nemaju dovoljno informacija, kako bi to voljela vjerovati unionistica Pusić? Ili jer im je svega navrh glave i tu su Uniju, barem instinktivno, pročitali i zaključili da im više smrdi nego što miriše? Svatko ima svoje razloge, no prema Eurobarometru čak 41% smatra da bi članstvo Hrvatske u EU bilo – ni dobro ni loše. Ali zato „sveti povijesni cilj“ udružene hrvatske oligarhije – ulazak u EU – bezrezervno podržava tek 27% građana. Istraživanje Eurobarometra je jasno: upravo je toliki postotak onih koji smatraju da bi članstvo Hrvatske u EU doista bilo nešto dobro. Ma koliko svi koji bi to htjeli sakriti šutjeli o tome...

Na putu u ropotarnicu povijesti

Koliko je još potrebno da oligarhija shvati da je narod spoznao da su „sveti povijesni ciljevi“ za koje se svesrdno bori zapravo njihovi uski, sebični interesi? Internetom kruži zanimljiva računica: Procjena štete u Japanu je nekih 35 milijardi dolara. A naš vanjski dug oko 44 milijardi eura. Da ponovimo zajedno: potres od 9 stupnjeva po Richteru, tsunami od 10 metara i nuklearni fallout naprave manje štete nego vlada u 20 godina. Pa bravo! Ne treba se oligarhija čuditi što je pročitana!

Zbilja bi bilo vrijeme da se unionistica Kosor prestane busati u svoja europska prsa i postignuća u europskimpregovorima. Odmah nek se prestane smijati i nek natakne na glavu škarnicl - i nikada ga više ne skine! I unionist Milanović mogao bi razmisliti bi li mu bilo ugodno preuzeti vlast u državi u kojoj ga podržava zapravo mizeran postotak građana i u kojoj su mu neki građani nedavno spalili stranačku zastavu (zajedno s onom europskom i onom hadezeovskom) dajući mu time jasno do znanja gdje smatraju da mu je mjesto. Škarnicl na glavu odmah!

A skupa s njima, na glavu bi škarnicl mogla nataknuti i gorljiva unionistica Pusić, jer prema istraživanju samo 3,5% Hrvata misli da bi ta europski osviještena i nadasve inteligentna žena sa svojom strankom HNS mogla izvući zemlju iz krize. U emisiji „Nedjeljom u 2“ iskazala je svoju želju da preuzme Ministarstvo vanjskih poslova. A narod je u spomenutom istraživanju javnog mnijenja iskazao svoju želju da skupa s ostalim pripadnicima udružene oligarhije – ode u ropotarnicu povijesti.

Ondje će ih sa škarniclom na glavi, raširenih ruku i s rakijicom jamačno dočekati Joža Friščić kojemu građani u HRT-Hendalovu istraživanju dodjeljuju 0,7% povjerenja i, dakako, Ivo Sanader – jedini hrvatski političar koji je već ušao Europsku uniju i hrani se na europskim jaslama. 

No, doista je dobro kad se aktualna zbivanja u Hrvatskoj (prosvjedi, narod protiv oligarhije, Europske unije i divljeg kapitalizma, udružena oligarhija bezrezervno za Europsku uniju i globalizaciju) stave u jedan širi kontekst. Zbilja, što se općenito može učiniti - pa i na europskom i svjetskom planu - kako bi se spriječilo oligarhijsku elitu da i dalje vuče svoje poteze kao na šahovskoj ploči, vodi uvijek nove i nove ratove i ustrojava protuprirodne državne zajednice skrojene po mjeri korporatista? Što se na tom pitanju može promijeniti i kako - to je veliko pitanje. 

Ukazuju se tri moguća odgovora na to pitanje. Prvi je - promjena vlasti. Međutim, vrlo je upitno može li se tako išta postići, a za što je upravo naša zemlja odličan primjer: dvije najsnažnije (i najrealnije) opcije svim su srcem za EU i za neoliberalni kapitalizam koji puni džepove korporatistima i institucionalnim im putem olakšava enormno bogaćenje, istodobno gurajući radne ljude i građane sve dublje u bijedu. To je zato što elita u potpunosti uvijek kontrolira obje (općenito ih je uzevši uglavnom dvije) moguće opcije kako bi, koji god rezultat bio, ostvarila svoje namjere. Zato je ono što nazivamo demokracijom zapravo samo privid demokracije: koju god od glavnih opcija odaberete, ona je njihova i priča se nastavlja s nebitnim modalitetima u djelovanju. No, čini se da ih je narod pročitao – više im baš i ne vjeruje.

Druga bi opcija bile bune, ratovi i revolucije. I ta je opcija vrlo dvojbena, jer se nakon svih takvih promjena u pravilu na vlast uspnu oni koji opet provode ciljeve koji pogoduju svjetskoj eliti i korporatistima. Svaku revoluciju i pobunu uvijek je dobro ocjenjivati tek onda kad se vidi tko njome najviše profitira i tko nakon nje sjedne u upravljačku fotelju. Na žalost, vrlo često su to upravo one snage koje će odvesti zemlju i njene stanovnike u još goru bijedu, a sebi nafutrati džepove. Dakako da nam je i u ovom slučaju naša zemlja odličan primjer.

Znanje kao oružje

Tako dolazimo do treće opcije koju ljudi često neopravdano podcjenjuju, a to je znanje. Kao što smo naveli na našoj stranici o Novom svjetskom poretku, znanje se ukazuje kao najvažnije oružje kojim se možemo suprotstaviti. Jedino prava spoznaja može nam omogućiti donošenje ispravnih odluka. Jedino svijest o prirodi stvarnosti i o tome što se zaista događa može nam pomoći izbjeći veliku nevolju koja dolazi i spriječiti ono što elitna svjetska oligarhija želi od nas učiniti: bezvoljne robote programiranog uma. Nedajmo im to zadovoljstvo.

Ne treba se pritom prepuštati malodušnosti! Jer nije točno da je njih puno, a nas malo, pa da ne možemo ništa učiniti. Upravo suprotno, nas je više, a elita je malobrojna, samo se dobro služi upravljačkim mehanizmima, kako bi vladala nad "svekolikim pučanstvom". Ali u precizne kotačiće tih dobro smišljenih i dobro nauljenih upravljačkih mehanizmama u posljednje vrijeme curi sve više pijeska...

Ako netko misli da je znanje i svijest o postojanju problema nedostatno, željeli bismo ga ohrabriti primjerom. Zadnjih godina, kako se znanje povećava, a narod prosvjetljuje, vladajućoj oligarhijskoj eliti, kako na domaćem, tako i na europskom, pa i na svjetskom planu - ide sve lošije. Planirali su, tako, do 2000. uspostaviti, uz Europsku i Afričku koje su već oformljene, i Američku uniju. Deset godina kasnije vidimo da, eto, nisu uspjeli. I još jedan primjer: sastanke Družbe Bilderberg koje su desetljećima držali u strogoj tajnosti sad opsjeda čitava vojska novinara, a informacije cure na sve strane. Objavljuju se članci i pišu knjige o njima, pa se tako čak i na Wikipediji kod pojedinih političara otvoreno navodi otkad je član Družbe Bilderberg, njegovo sudjelovanje na sastancima i sl. Tajni je sve manje!

Činjenica je: što je znanje veće, eliti sve lošije ide. Hrvatskoj eliti, primjerice, ide prilično katastrofalno – barem im to poručuju građani u svim istraživanjima javnog mnijenja u nas.

Globalno buđenje

Istina je da su elite danas, iako malobrojne, još vrlo snažne i utjecajne, no one nipošto nisu svemoguće. Jer i elite su sastavljene samo od ljudi, a oni imaju i teških mana, baš kao i ideje koje propagiraju i ciljevi kojima teže. Što je još gore po njih, u današnjem se svijetu događa nešto novo i posebno. Ponajprije tu je razvoj ljudske povijesti koji je po svojem obujmu i dosegu bez presedana, a tu je i najveća prijetnja svim globalističkim elitama - tzv. „globalno buđenje“. 

Termin „globalno buđenje“ zapravo je smislio trilateralac i član Družbe Bilderberg Zbigniew Brzezinski koji je 16. prosinca 2008. u New York Timesu napisao sljedeće: “Po prvi put u povijesti skoro se cijelo čovječanstvo politički aktiviralo, osvijestilo i sudjeluje u političkoj interakciji. Globalni aktivizam rađa novu snagu u potrazi za poštovanjem kulture i ekonomskih mogućnosti u svijetu koji je još pun ožiljaka od kolonijalne i imperijalne dominacije.” 

Nije ovo Brzezinski napisao zato što mu se to sviđa, nego zato što se takvog globalnog buđenja narodapribojava! Globalizacija koju elita sprovodi zbog svojih uskih sebičnih interesa očito je, po priznanju jednog od globalističkih elitista, iznjedrila i određene po elitiste i korporatiste negativne „nuspojave“, od kojih je svakako najveća spoznaja koja se nevjerojatno brzo širi među ljudima. 

Tako masovni globalni aktivizam počinje predstavljati najveći izazov organiziranim globalističko-korporatističkim strukturama - od multinacionalnih korporacija preko središnjih banaka do superdržava poput Europske unije. I tako smo sada u situaciji da imamo s jedne strane vrlo čvrsto ujedinjene članove transnacionalne kapitalističke klase (superklase), ali s druge strane imamo spoznajom obogaćene ljude svijeta.

Stvarajući globalni Novi svjetski poredak, elita je uspjela i u nečemu u čemu jamačno i nije željela uspjeti - stvorila je globalizirano stanovništvo. Tehnološka revolucija, razvoj interneta i društvenih mreža, općenito razvoj sustava masovne komunikacije, ovome su procesu svakako pomogli, omogućavajući ljudima brzu međusobnu komunikaciju i dobivanje pristupa informacijama u najkraćem vremenu.

Bitka za um

Zato, još jednom: ne treba se prepustiti malodušnosti. Iako je, naravno, nemoguće predvidjeti što će se sve događati u budućnosti, ipak nam se jasno ukazuje što kao pojedinci i kao dio šire zajednice možemo učiniti. Možemo, primjerice, ne podržavati i ne podupirati Europsku uniju i NATO na bilo koji način. Možemo glasati protiv Europske unije (kad nas već nitko nije pitao želimo li se priključiti NATO-u). Možemo ne podržavati čelnike i institucije Novog svjetskog poretka i ne vjerovati im.

Najveća bitka koja se vodi i koja će se ikada voditi je bitka za ljudski um. Mnoge su zaveli da im vjeruju, ali i na tom polju polako gube. Evo jednostavnog lokalnog primjera: vjeruje li narod unionistici Kosor? Pa nitko pri zdravoj pameti ne vjeruje joj više ni kad kaže „dobar dan“, a kamoli što drugo. 

Zato treba pripaziti u slučaju da je elita zamijeni pristupačnijom figurom kojoj bi se moglo povjerovati, a koja bi možda mogla na posljetku iznjedriti iste ciljeve i rezultate, samo umotane u drukčiji celofan. Stoga je potrebno permanentno se i kvalitetno te sveobuhvatno informirati, kako s jedne strane ne bismo pali u zabludu, a s druge kako bismo razotkrili prave ideje i namjere domaće, europske i svjetske oligarhije. 

Što možemo? Ma možemo mnogo toga, no zadaća je velika: moramo popraviti svijet. Sjetite se pritom riječi mađarskog filozofa Béle Hamvasa: “Popravljanje svijeta ovisi o mojoj aktivnosti popravljanja.”